REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1113/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Luka Mađerić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Barišić, Mađerić & Barišić d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 48, protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Zagreb, Pantovčak 258, OIB: 03416985458, radi rasporeda, 27. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112- 07/25-01/70, URBROJ: 566-01/11-25-2 od 17. veljače 2025.

II Poništava se rješenje Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-112-02/24-01/09, URBROJ: 537-02-02/1-24-1 od 12. prosinca 2024.

III Nalaže se prvostupanjskom tijelu Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske da donese rješenje o rasporedu tužitelja u Kabinetu predstojnice u roku od šezdeset dana od dana dostave pravomoćne presude. IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eur (dvijetisućepetsto eura) u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude, dok se u ostalom dijelu zahtjev za naknadu troška upravnog spora odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/25-01/70, URBROJ: 566-01/11-25-2 od 17. veljače 2025. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-112-02/24-01/09, URBROJ: 537-02- 02/1-24-1 od 12. prosinca 2024. kojim je tužitelj službenik sa završenim diplomskim sveučilišnim studijem društvenog smjera, diplomirani pravnik, u državnoj službi na neodređeno vrijeme raspoređen s danom 14. studenoga 2015. na službeničko radno mjesto položaji I. vrste – voditelj službe, u Državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Sektor za provedbu programa i projekata Č izvan Republike Hrvatske, Služba za gospodarsku suradnju, zaključno sa 4. lipnja 2016. te tužitelj ostvaruje plaću po utvrđenom koeficijentu složenosti poslova radnog mjesta 2.134, uvećanju za navršenih 17 godina radnog staža 8.50% i uvećanju za znanstveni stupanj 15.00%, te plaća po ovom rješenju tužitelju pripada od 14. studenoga 2015. do 4. lipnja 2016., a službenik ima položen pravosudni ispit.

2. Tužitelj u tužbi ističe da je tuženik u potpunosti izostavio obrazložiti odlučne činjenice te se pozvao na praksu koja uopće nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer se radi o praksi nakon 14. studenog 2015.

3. Navodi da je u presudi Upravnog suda u Zagrebu u točki 28. broj UsI- 1250/2023-14 od 12. ožujka 2024. sud bio mišljenja da je tužiteljevo radno mjesto posebnog savjetnika u Kabinetu predstojnice Državnog ureda na koje je bio raspoređen do završetka mandata predstojnice odgovarajuće radnom mjestu savjetnika u Kabinetu ministra, a kako to proizlazi iz članka 74.b stavka 5. Zakona o državnim službenicima, a što znači da je tužitelja nakon korištenja odobrenog plaćenog dopusta trebalo rasporediti na radno mjesto jednake složenosti poslova unutar Kabineta predstojnice Ureda, analognom primjenom članka 74.b stavka 3. i 74.c stavka 2. Zakona o državnim službenicima, koje odredbe su u vrijeme kada je trebala biti donesena odluka o rasporedu bile na snazi.

4. Međutim, suprotno navedenoj presudi i suprotno članku 151. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima tuženik je ponovno donio nezakonito rješenje na način da je iznosio svoja vlastita tumačenja odredbe članka 74.b i 74.c Zakona o državnim službenicima, te tuženik apsolutno pogrešno tvrdi da se odredba članka 74.c stavka 2. Zakona o državnim službenicima ne primjenjuje na tužitelja iz razloga što je tužitelj prije nego što je bio raspoređen na radno mjesto savjetnika s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva u Državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, već imao status državnog službenika, a da se navedena odredba primjenjuje samo u slučaju kada su na radno mjesto raspoređene osobe koje prethodno nisu imale status državnog službenika, iako za takvo tumačenje nema nikakve osnove, obzirom da se radi o vrlo jasnoj odredbi.

5. Navedena zakonska odredba ne radi razliku između osoba koje su primljene odnosno raspoređene u Kabinet ministra/predstojnika, a koje su prethodno imale status državnih službenika od onih koje su raspoređene u Kabinet ministra/predstojnika, a da prethodno nisu imale status državnih službenika.

6. Tužitelj smatra da je bespredmetno pozivanje tuženika na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-2036/2012 od 21. prosinca 2015., jer je ista donesena nakon što je tužitelj nezakonito raspoređen na službeničko radno mjesto voditelj službe u službi za gospodarsku suradnju.

7. Presuda Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-1098/2021 od 28. listopada 2021. na koju se tuženik poziva također je donesena nakon tužiteljevog nezakonitog rasporeda, a i u toj presudi se radilo o tome da je službenik bio raspoređen prvo u Kabinetu ministra na jedno radno mjesto, a zatim temeljem ovlasti ministra na drugo radno mjesto, ali unutar Kabineta, te za predmet ovog upravnog spora nije odlučno što je tužitelj koristio neplaćeni dopust.

8. Presuda Upravnog suda u Splitu broj UsIrs-163/19 odnosno presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2502/22 od 13. srpnja 2022. su donesene znatno nakon što je tužitelj trebao biti raspoređen na radno mjesto zbog čega su neprimjenjive, a tužitelj nije tvrdio da ima stečeno pravo službenika da kod novog rasporeda zadrži svoje prethodno radno mjesto, već da je morao biti raspoređen na radno mjesto jednake složenosti poslova unutar Kabineta predstojnice Ureda.

9. Tužitelj navodi da tuženik pogrešno smatra da nema zakonskog uporišta koje bi državnom službeniku jamčilo pravo povratka na isto radno mjesto te da se prvostupanjskom tijelu ne može nametati odgovornost da za vrijeme nečijeg neplaćenog dopusta popunjavanje radnih mjesta i raspored ostalih službenika prilagodi povratku državnog službenika na svoje ranije mjesto već smatra da je Upravni sud u Zagrebu pravilno zaključio da je tužitelj imao legitimno očekivanje da će nakon prestanka korištenja neplaćenog dopusta biti raspoređen na svoje ranije radno mjesto, te bi opravdani razlog da se tužitelja na to radno mjesto više ne bi moglo rasporediti bila npr. okolnost da je došlo do prestanka mandata predstojnice Državnog ureda ili da je to radno mjesto u međuvremenu ukinuto, a na prvostupanjskom tijelu je odgovornost da popunjavanje radnih mjesta i raspored ostalih službenika prilagodi povratku državnog službenika na svoje ranije radno mjesto, pa popunjavanje radnog mjesta ne spada u opravdane razloge zbog kojih se tužitelja više ne bi moglo rasporediti na njegovo radno mjesto.

10. Smatra da se tuženik svjesno propustio očitovati o navodima tužitelja da je nakon saznanja da se tužitelj vraća na posao prvostupanjsko tijelo privremeno popunilo sva tri radna mjesta posebnih savjetnika i to s državnim službenicima koji su istovremeno zadržali radno mjesto načelnika sektora odnosno glasnogovornika.

11. Naime, radna mjesta su popunjena na način da je čelnik prvostupanjskog tijela službenike istovremeno rasporedio na dva radna mjesta i to radno mjesto načelnika sektora i radno mjesto posebnog savjetnika, odnosno radno mjesto glasnogovornika i radno mjesto posebnog savjetnika, a tužitelj je bez zakonske osnove raspoređen na radno mjesto voditelja službe za gospodarsku suradnju u sektoru u kojem je načelnica bila LV koja je 1. rujna 2015. imenovana na radno mjesto posebnog savjetnika uz istovremeno zadržavanje radnog mjesta načelnika sektora.

12. Navodi da je odredbom članka 33. Kolektivnog ugovora za državne službenike propisano da se rješenjem o odobrenom neplaćenom dopustu određuje opravdanost razloga kao i razdoblje trajanja neplaćenog dopusta, te i odobravanje i trajanje isključivo ovisi o volji čelnika tijela, koji je znao da se tužitelj vraća na radno mjesto i kada se vraća jer je upravo rješenjima o neplaćenom dopustu definirano razdoblje neplaćenog dopusta, i unatoč tome je na isti dan popunio sva tri mjesta posebnih savjetnika u Kabinetu predstojnice, a što znači da su u Kabinetu predstojnice postojala još dva odgovarajuća radna mjesto koja su fiktivno popunjena s ciljem šikaniranja tužitelja.

13. Tuženik je pogrešno utvrdio da se na radnom mjestu voditelja u Službi za gospodarsku suradnju obavljaju poslovi slični onima koji se obavljaju na radnom mjestu I. vrste – savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva u Državnom uredu, Kabinet predstojnice, jer to proizlazi iz pozicije samog radnog mjesta u hijerarhiji prvostupanjskog tijela, složenosti poslova, samostalnosti u radu, stupnju suradnje s drugim državnim tijelima i komunikaciji sa strankama, stupnju odgovornosti i utjecaju na donošenje odluka kao i u velikoj razlici koeficijenta složenosti poslova između ova dva radna mjesta, te ističe da je radno mjesto posebnog savjetnika rukovodeće radno mjesto najviše složenosti koje uključuje organizacije, koordiniranje, praćenje rada i poslova ustrojstvenih jedinica, a što su poslovi rukovođenja, te je to radno mjesto nadređeno načelniku sektora, a potom i voditelju službe kao najnižem rukovodećem radnom mjestu.

14. Na navedene okolnosti tužitelj predlaže svoje saslušanje, te obavještava sud da je podnio i zahtjev za izvršenje presude Upravnog suda u Zagrebu broj Us I- 1250/2023 od 12. ožujka 2024. sukladno članku 155. Zakona o upravnim sporovima te predlaže da do odlučivanja o zahtjevu za izvršenje, sud zastane s ovim postupkom jer tuženik nije postupio sukladno pravnim shvaćanjima i primjedbama Upravnog suda u Zagrebu iz navedene presude.

15. Predlaže sudu da poništi drugostupanjsko rješenje od 17. veljače 2025. i prvostupanjsko rješenje od 12. prosinca 2024. i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, te naloži prvostupanjskom tijelu da donese rješenje o rasporedu tužitelja na radno mjesto savjetnika s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva unutar Kabineta predstojnice s koeficijentom 3.395, te da naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

16. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se tužba u ovom upravnom sporu i zahtjevu za izvršenje temelji na stavu tužitelja da je u konkretnom predmetu povrijeđena odredba članka 155. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima jer nije postupljeno prema presudi Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-1250/2023 od 12. ožujka 2024., a tuženik naglašava da je tada važeći Zakon o državnim službenicima razlikovao dva načina popunjavanja radnih mjesta u Kabinetu ministra, ovisno o tome radi li se o već postojećem državnom službeniku, članak 74.b, ili osobi koja taj status prethodno nije imala, članak 74.c, jer prva odredba regulira status službenika u Kabinetu koji su u tu ustrojstvenu jedinicu raspoređeni iz državne službe primjenom odredbi o premještaju, dok se druga odnosi na popunjavanje tih radnih mjesta osobama izvan državne službe kod prijama.

17. Sudu se još jednom napominje da je odredba članka 74.c Zakona o državnim službenicima ukinuta odlukom Ustavnog suda i da nije primjenjiva na konkretan predmet jer tužitelj nije primljen u državnu službu u Kabinet predstojnice temeljem tog članka bez provedbe javnog natječaja, već je bio državni službenik, te se stavkom 2. tog članka nastojalo spriječiti mogućnost ostanka u službi na neodređeno vrijeme službenika koji su bez provedbe javnog natječaja bili raspoređeni u Kabinet ministra najkasnije do isteka njegovog mandata, te se zabrana rasporeda izvan Kabineta odnosi isključivo na službenike koji su primljeni u državnu službu radi rasporeda u Kabinet ministra i to kako za vrijeme trajanja mandata ministra tako i nakon isteka tog mandata.

18. S druge strane, službenici koji su raspoređeni u Kabinet ministra temeljem članka 74.b stavka 2. Zakona o državnim službenicima, primjenom odredbi o premještaju, mogli su se raspoređivati izvan Kabineta tijekom mandata ministra, a nakon toga ih je bilo potrebno rasporediti na radna mjesta jednake složenosti poslova u državnom tijelu iz kojega su bili premješteni, a za koje je propisan isti stupanj obrazovanja i potrebno radno iskustvo u jednakom trajanju, pa se odredba članka 74.c odnosi na osobe iz stavka 1. tog članka, a to su one koje se na radna mjesta iz članka 74.b stavka 1. toga Zakona primaju u državnu službu na određeno vrijeme, bez prethodne provedbe javnog natječaja odnosno oglasa za prijam u državnu službu.

19. Da stav tuženika nije proizvoljan i neutemeljen proizlazi iz obrazloženja Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 34/12) u kojem se pojašnjava kako je Kabinet posebna unutarnja ustrojstvena jedinica koja za ministra obavlja protokolarne poslove, poslove odnosa sa sredstvima javnog informiranja, poslove u vezi predstavki i pritužbi građana, te druge stručne i administrativne poslove, jer zaposleni na tim poslovima usko surađuju s ministrom i ta radna mjesta bi se trebala popuniti na određeno vrijeme do dana prestanka mandata ministra iz reda državnih službenika ili prijmom u državnu službu na određeno vrijeme bez prethodne provedbe javnog natječaja odnosno oglasa za prijam u državnu službu.

20. Iz odredbi članaka 74.b i 74.c Zakona o državnim službenicima jasno proizlazi da navedene odredbe nije moguće kombinirati, jer se prva odnosi na raspored u Kabinet ministra na određeno vrijeme već postojećeg državnog službenika, koji po prestanku mandata ima pravo rasporeda na radno mjesto jednake složenosti poslova, za koje je propisan isti stupanj obrazovanja i potrebno radno iskustvo u jednakom trajanju u državnom tijelu iz kojeg je premješten, dok se druga odnosi na slučaj rasporeda osobe koja dotad nije bila državni službenik i kojoj najkasnije s prestankom mandata ministra prestaje državna služba, pa se u konkretnom slučaju radi o prvoj situaciji jer je tužitelj prethodno bio državni službenik.

21. Iz navedenog Zakona proizlazi da raspored u Kabinetu ministra može trajati najduže do isteka mandata ministra, a to logično znači da može trajati i kraće, pa se prema tome ne može uzeti da je tužitelj imao legitimno pravo očekivati povratak na radno mjesto koje je obavljao prije korištenja neplaćenog dopusta, a pogotovo da se tijelo prilagodi njegovom povratku nakon što je dvije godine izbivao s rada, pa navodi tužitelja o popunjavanju ostala dva radna mjesta savjetnika s posebnim položajem u Kabinetu predstojnika nemaju utjecaja na rješenje ove upravne stvari, jer čak i da su navedena mjesto bila slobodna, ne postoji obveza rasporeda tužitelja isključivo na isto radno mjesto.

22. Stav suda protivan je Zakonu o državnim službenicima i dosadašnjoj upravnoj sudskoj praksi iz koje proizlazi da raspored na određeno vrijeme u Kabinetu ministra može biti i kraći od najduže propisanog koji traje do prestanka mandata pojedinog ministra, a tužitelju nije prestao raspored zbog isteka mandata predstojnice Kabineta nego povratkom s neplaćenog dopusta, pa se na istog ne primjenjuje članak 74.b stavak 2. Zakona od državnim službenicima nego odredba članka 12., pa je u konkretnom slučaju postojala obveza da se tužitelja rasporedi na iste ili druge poslove slične onima na kojima je prethodno radio, što je prvostupanjsko tijelo i učinilo, jer je radno mjesto tužitelja u međuvremenu popunjeno.

23. Suprotno mišljenju tužitelja, sudovi su obvezni voditi računa o postojećoj sudskoj praksi, te o jedinstvenoj primjeni prava te je prema dosadašnjoj praksi čelnik ovlašten vodeći računa o potrebama službe izvršiti raspored kojim će omogućiti redovito i normalno funkcioniranje tijela kojima upravlja te apsolutno neprihvatljivo ne ostaviti čelniku na volju da prije isteka svog mandata službenike rasporedi izvan Kabineta ukoliko su već bili državni službenici ili prekine službu u slučaju da nisu bili državni službenici, a pogotovo ako su odsutni s rada duže vremensko razdoblje ili ako čelnik nije zadovoljan njihovim radom, a upravo obzirom na važnost poslova, te iako rješenje o neplaćenom dopustu sadrži podatak o tome koliko će dopust trajati, kako je tužitelj već jednom zahtijevao produženje dopusta, što mu je odobreno, prvostupanjsko tijelo nije moglo znati hoće li takav zahtjev podnijeti i treći put.

24. Tuženik ističe da je na čelu Kabineta predstojnik i to je rukovodeće radno mjesto kao i tajnik Kabineta predstojnika, a savjetnik s posebnim položajem to nije te je to radno mjesto svrstano u radno mjesto, a ne u položaje prve vrste.

25. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

26. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi da članak 74.c Zakona o državnim službenicima nije primjenjiv u konkretnom predmetu, jer tužitelj nije primljen u državnu službu u Kabinet predstojnice temeljem tog članka, nego je prije odlaska na neplaćeni dopust u studenom 2013. u trajanju od dvije godine bio trajno premješten s danom 1. travnja 2013. iz Ministarstva pravosuđa u Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, te s danom 1. travnja 2013. bio raspoređen na službeničko radno mjesto I. vrste – savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva.

27. Ističe da je tužitelj u razdoblju od 14. studenoga 2013. do 13. studenoga 2015. dvije godine koristio neplaćeni dopust, te je po isteku prvog neplaćenog dopusta u trajanju od jedne godine podnio zamolbu za produženje neplaćenog dopusta dva puta po šest mjeseci, te je prvostupanjsko tijela postupilo sukladno članku 12. stavku 2. Zakona o državnim službenicima, te je prvostupanjsko tijelo tužitelja rasporedilo na radno mjesto za koje su propisani isti stručni uvjeti kao i za prethodno radno mjesto na koje je tužitelj bio raspoređen, a obzirom da ne postoji radno mjesto za koje je propisan stupanj stručne spreme doktora znanosti, te obzirom da je radno mjesto savjetnika s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva od 1. rujna 2015. bilo popunjeno, upravo obzirom na važnost poslova koji se obavljaju u Kabinetu, a kako to navodi i sam tužitelj.

28. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

29. Sud je na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24) spojio zahtjev tužitelja za izvršenje presude ovoga suda broj UsI-1250/23-14 od 12. ožujka 2024. na spis UsI-1113/25 u kojem je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-IIIA-2302/2025 od 16. travnja 2025. zatražio od suda rješavanje u razumnom roku, jer su u oba predmeta tužbeni zahtjevi istovjetni, a radi donošenja zajedničke presude u najkraćem mogućem roku.

30. Tužbeni zahtjev je osnovan.

31. Sud je riješio spor bez održavanja rasprave sukladno ovlaštenju iz članka 98. stavka 1. točke 6. Zakona o upravnim sporovima.

32. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u spis tuženika priložen uz odgovor na tužbu.

33. Prema podacima spisa predmeta, drugostupanjskim rješenjem od 17. veljače 2025. odbijena je žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 12. prosinca 2024. koje je doneseno je u izvršenju presude UsI-1250/23 od 12. ožujka 2024.

34. U navedenom predmetu sud je održao usmenu i javnu raspravu, te je u navedenoj presudi citirao članke Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 49/12-pročišćeni tekst, 37/13, 38/13 i 1/15) koje je smatrao relevantnim za rješavanje ove upravne stvari.

35. Sud je u presudi izrazio mišljenje da tužitelj osnovano ističe da je njegovo radno mjesto posebnog savjetnika u Kabinetu predstojnice Državnog ureda na koje je bio raspoređen do završetka mandata predstojnice odgovarajuće radnom mjestu savjetnika u Kabinetu ministra, a kako to proizlazi iz prethodno citirane odredbe članka 74.b stavka 5. Zakona o državnim službenicima, a što znači da je tužitelja nakon korištenja odobrenog plaćenog dopusta trebalo rasporediti na radno mjesto jednake složenosti poslova unutar Kabineta predstojnice Ureda, analognom primjenom članaka 74.b stavka 3. i 74.c stavka 2. Zakona o državnim službenicima, koje odredbe su u vrijeme kada je trebala biti donesena odluka o rasporedu bile na snazi.

36. Nadalje, sud je istakao da je smisao odobrenog plaćenog dopusta da državnom službeniku za vrijeme korištenja tim pravom miruju prava i obveze iz službe, a što znači da je tužitelj imao legitimno očekivanje da će nakon prestanka korištenja neplaćenog dopusta, biti raspoređen na svoje ranije radno mjesto I. vrste – savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva u Državnom uredu, Kabinet predstojnice, na određeno vrijeme do dana prestanka mandata predstojnice Državnog ureda, te bi opravdani razlog da se tužitelja na to radno mjesto više ne bi moglo rasporediti bila npr. okolnost da je došlo do prestanka mandata predstojnice Državnog ureda ili da je to radno mjesto u međuvremenu ukinuto, a na prvostupanjskom tijelu je odgovornost da popunjavanje radnih mjesta i raspored ostalih službenika prilagodi povratku državnog službenika na svoje ranije radno mjesto ili mu omogući raspored na radno mjesto iste složenosti poslova prema članku 74. stavku 1. Zakona o državnim službenicima.

37. U presudi se navodi da tuženik osnovano ističe da je tužitelja retroaktivno trebalo rasporediti, jer bi u suprotnom u ponovnom postupku nakon poništavanja nezakonitog rješenja o rasporedu bilo moguće da neki državni službenici u nekom razdoblju ostanu neraspoređeni, a koje pravne situacije ne bi bile održive u primjeni Zakona o državnim službenicima, te je navedeni pravni stav potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-2090/2012 od 28. listopada 2015. o odbijanju ustavne tužbe izjavljene protiv presude Visokog upravnog suda broj Us-6595/09 od 2. siječnja 2012. u kojoj je izraženo stajalište o nužnosti rasporeda retroaktivno, te se ističe da načelna zabrana retroaktivnosti propisana u članku 90. stavcima 4. i 5. Ustava vrijedi za opće akte (zakone, propise državnih tijela i tijela s javnim ovlastima), dok kada je riječ o pojedinačnim upravnim aktima ni Ustav ni mjerodavni zakoni ne sadrže takvu izričitu zabranu, pa je iz navedenog razloga, sud smatrao da je u konkretnom slučaju predmet bilo potrebno vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu koje kod donošenja rješenja o rasporedu ima pravo na diskrecijsku ocjenu, ali unutar ograničenja i svrhe za koju je tom istom tijelu diskrecijska ovlast dana.

38. Odredbom članka 74.b stavka 1. Zakona o državnim službenicima propisano je da se državni službenici raspoređuju na radna mjesta u kabinetu ministra na određeno vrijeme do dana prestanka mandata ministra.

39. Odredbom članka 74.c stavka 1. navedenog Zakona, koja je bila na snazi do 1. siječnja 2016., propisano je da se na radna mjesta iz članka 74.b stavka 1. ovoga Zakona osobe mogu primiti u državnu službu na određeno vrijeme, bez prethodne provedbe javnog natječaja, odnosno oglasa za prijam u državnu službu. Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da se državni službenici iz stavka 1. ovoga članka ne mogu raspoređivati na radna mjesta izvan kabineta ministra.

40. Prema mišljenju suda, tuženik neosnovano ističe da je jedina svrha članka 74.c Zakona o državnim službenicima nemogućnost zadržavanja u službi rasporedom na radna mjesta izvan kabineta takvih službenika koji nisu primljeni u postupku koji je propisan za prijam u državnu službu, te se ista ne bi mogla odnositi na službenike koji su već imali status državnog službenika kao što je to slučaj sa tužiteljem, jer se radi o malicioznom tumačenju na štetu tužitelja, koje tumačenje se ne može jedino na taj način isčitati iz prethodno navedene odredbe, a naročito obzirom da je sud u presudi naveo mogućnost postojanja određenih opravdanih razloga, da prvostupanjsko tijelo tako ne postupi, a da takva opravdanja nisu iznesena u ovom upravnom postupku, niti kasnije u upravnom sporu, niti je u upravnom postupku dokazano da je tužitelju omogućen raspored na radno mjesto iste složenosti poslova prema članku 74. stavku 1. Zakona o državnim službenicima.

41. O zahtjevu za trošak, sud je odlučio sukladno članku 144. stavku 1. i članku 147. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima, ocijenivši da je tužitelj uspio u sporu, na način da je prihvatio osnovanim i opravdanim zahtjev za naknadom troškova spora za sastav tužbe, sukladno Tbr. 27/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23) u iznosu od 1.000,00 eura i za zahtjev za izvršenje presude u iznosu 1.000,00 eura sukladno Tbr. 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika što uvećano za porez na dodanu vrijednost (25%) iznosi ukupno 2.500,00 eur.

42. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, presudio kao u izreci.

U Zagrebu 27. lipnja 2025.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ. spec.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba je dopuštena. Žalba se podnosi Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Luka Mađerić, Odvjetničko društvo Barišić & Barišić d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 48, uz odgovor tuženika i odgovore zainteresirane osobe, putem e-kom.

2. Odbor za državnu službu, [adresa] Zagreb, Palmotićeva 5, uz odgovore zainteresirane osobe

3. Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, [adresa] Zagreb, Pantovčak 258, uz odgovor tuženika

4. U spis