Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-286/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: ĐL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 09. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja JL, punomoćnice tužitelja Tee Tončić i odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika ŠL, temeljem čl.457. u svezi s čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 27. lipnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.10 Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102080128, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11.10.2004. godine koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:

„10. NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,00 (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunatte sa datumo ugovora.”,

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., OIB 23057039320, da tužitelju JL, OIB [osobni identifikacijski broj],u roku od 15 dana s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 550,29 (petstopedeset eura i dvadesetdevet centa) eura / 4.146,18 (četiritisućestočetrdesetšest kuna i osamnaest lipa) kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21.10.2004. za period po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02),za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se odbija sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od dana 20.10.2004. pa do isplate, kao neosnovanim.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da naknadi tužitelju JL, OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 802,60 (osamstodva eura i šezdeset centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 27. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnesenom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od dana 11.10.2004. godine, u kojoj se propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, te traži isplatu novčanog iznosa od 550,29 eura / 4.146,18 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po osnovi po osnovi naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

Tužitelj u tužbi od bitnog navodi da je s tuženikom dana 11.10.2004. godine zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, kojom prilikom je prilikom puštanja kredita u tečaj tuženik od tužitelja naplatio iznos od 550,29 CHF, odnosno iznos od 4.146,18 kuna dana 20.10.2004. godine kada je iznos kredita isplaćen tužitelju.

Tužitelj navodi kako u predmetnom ugovoru nije definiran pojam „naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Tužitelj tvrdi da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim.

Tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo, pa stoga pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna.

Tužitelj dalje navodi kako je Sud EU je u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene.

Sporna odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita, protivna je kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača).

Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, te tužitelj smatra da mu na utvrđeni naplaćeni iznos za troškove obrade kredita pripada i zatezna kamata tekuća od dana plaćanja navedene naknade 20.10.2004. pa do konačne isplate, te tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

Tuženik osporava tužitelju status potrošača te ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Tuženik nadalje ističe da sporna odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 01,000 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Tuženik dalje ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa. EL, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, te je tužitelju ta informacija bila dostupna i na lecima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita.

Tuženik dalje navodi kako iznos naknade od 1% od iznosa kredita predstavlja naknadu za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, te tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer se ulaznom naknadom pokrivaju troškovi:

- operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik navodi kako je, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, naplaćivao svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Tuženik također navodi i kako sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

Tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 19.10.2004. godine, jer se na zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade primjenjuje petogodišnji rok od dana plaćanja.

Tuženik smatra da je neosnovan zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, pri čemu se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, tako da tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Tuženik dalje navodi kako, obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, te zakonodavac nije ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima, niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti, što je zakonodavac propisao tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013), te je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga tuženik navodi kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom, te tuženik predlaže sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te da naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Ovaj postupak smatra se sporom male vrijednosti u smislu čl.458. ZPP-a.

4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102080128, od 11.10.2004. (stranica 6-9), pregled prometa po partiji kredita od 18.10.2004-29.09.2015. (stranica 10-24), Obavijest tuženika od 05.05.2023. (stranica 25), prikaz procesa obrade kredita od 2004-2011 (stranica 50-51), obračun naknade (stranica 76), brošure tuženika (stranica 71-72, 77, 84-86).

5. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka EL, te saslušanjem tužitelja.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine, kojom je propisano plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, te isplata novčanog iznosa od 550,29 eura / 4.146,18 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po osnovi naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita

8. Iz tužbe i odgovora na tužbu proizlazi kako između parničnih stranaka u postupku nije sporna visina naplaćene naknade odnosno visina tužbenog zahtjeva od 550,29 eura / 4.146,18 kuna.

9. Između parničnih stranaka sud nalazi spornim:

- pravnu i činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva odnosno da li je ništetna odredba odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102080128, od 11.10.2004. godine, kojom je propisano plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita,

- da li se tužitelj može smatrati potrošačem,

- da li je tužitelj tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu informiran o obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita;

- da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata;

- da ali je potraživanje tužitelja u zastari.

10. Vezano uz spornu okolnost da li je ugovaranje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetno, tužitelji u tužbi kao činjeničnu i pravnu osnovu ništetnosti navode da je sporna odredba čl.10. ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita, protivna kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

11. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), potrošačkim ugovorom.

12. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovoren iznos kredita u visini od 85.300,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, u članku 3. ugovora ugovorena je namjena kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine.

13. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana u [adresa] na adresi [adresa], te da predmetni stan služi tužitelju za stanovanje i u istome se ne vrši nikakva gospodarska djelatnost.

14. S druge strane sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je u članku 221.a ZPP-a propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da se tužitelj ne smatra potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim, niti je predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

15. Iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), kao i iz iskaza saslušanog tužitelja, proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja stana radi stanovanja tužitelja u kojem stanu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Stoga sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

17. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), utvrđeno je da je u čl.10. ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, koja mu se obračunava s datumom ugovora, te se vezano uz plaćanje naknade ne navode nikakvi drugi parametri.

18. Vezano uz spornu okolnost tj. da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo sud je vizualnim pregledom Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje da je u nazivu ugovora naveden broj predmetnog ugovora, kao i u desnom gornjem kutu svake stranice ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

19. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza svjedokinje EL koja je u svojem iskaz potvrdila da klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora već bi ugovore o kreditu bez hipoteke dobivali unaprijed napisane nakon što su u sustav ubacili podatke za pojedinog klijenta, dok su ugovori o kreditu, koji su vezani za hipoteku, po pretpostavci svjedokinje bili sastavljeni od pravne službe banke tj. tuženika.

Svjedokinja je u svojem iskazu još navela kako je prilikom zahtjeva za kredit stranke informirala o bitnim stavkama kao što su kamatna stopa i instrumenti osiguranja, dok vezano uz plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita pretpostavlja da je klijente informirala o troškovima kredita ako su oni bili dio ugovora, a to bi obično uključivalo informaciju o iznosu tog troška i da li se plaća iz kredita ili iz vlastitih sredstava, iz čega sud zaključuje kako stranke nije informirala o razlozima niti kriterijima izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosno koje to konkretne troškove klijent podmiruje banci plaćanjem takve naknade.

20. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu, te da se na sadržaj ugovora nije moglo utjecati, te da je eventualno imao na izbor da li će ugovor zaključiti uz jamca, ili, umjesto jamca, uz životno osiguranje i hipoteku na predmetni stan, te da mu je ponuđena jedna fiksna naknada za obradu kredita koja se određivala od visine kredita, a koja mu je naplaćena iz kredita, te da mu nije dana informacija o tome što predmetna naknada za obradu kredita uključuje, a tužitelj je smatrao da se radi o nekoj vrsti "ulaznice" za ishodovanje kredita, međutim da ne bi znao reći na šta se specifična naknada odnosi, a jedini način da se ta naknada smanji je da je uzmeo manji iznos kredita.

21. Nadalje, uvidom i čitanjem brošura tuženika (stranica 71-72, 77, 84-86) utvrđeno je kako tuženik nigdje u svojim brošurama ne navodi da se plaća naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti se navodi visina takve naknade.

22. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i pregovorima, te je potvrdio kako je predmetni ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati, niti je mogao pregovarati o odredbama Ugovora, a njegov iskaz je potvrđen iskazom svjedokinje službenice banke EL, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, u periodu od ožujka 2004. do prosinca 2004., radila kod tuženika u njegovoj poslovnici u [adresa], na radnom mjestu savjetnika za građanstvo, što uključuje obavljanje poslova vezano uz kredite za fizičke osobe i informiranje stranaka.

23. Kao što je već prethodno navedeno sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

24. Dovodeći u međusobnu povezanost iskaz svjedokinje EL i tužitelja s drugim izvedenim materijalnim dokazima, sud utvrđuje kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9),, te da tužitelji nisu sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, te da se stoga radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane tuženika, pa se u odnosu na isti primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o ugovornoj odredbi iz čl.10. kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, koja mu se obračunava s datumom ugovora.

25. Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) u čl.82. taksativno navodi ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. istog zakona, mogle smatrati nepoštenima, pa između ostalo navodi i odredbu kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

26. Vezano uz tuženikov prigovor kako je sporna odredba čl.10. ugovor o kreditu jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, radi čega nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

27. Poštenost navedene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sud je ocijenio po odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03) koji je, kao što je već navedeno, bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je u čl.61.st.1. propisao da ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam, dok je u st..2. alineja 2. istog članka propisao da ukupni troškovi zajma ne obuhvaćaju, između ostalog, troškove transfera novca na račun potrošača, a pod koju zakonsku odredbu se može podvesti plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, slijedom čega sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju kako u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade.

28. U smislu čl.84. ZZP/03 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

29. Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

30. Pojam ugovora o kreditu sadržan je u ZOO-u u čl.1065. koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

31. Iz tako zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu, sud utvrđuje kako je „predmet“ ugovora o kreditu iznos novčanih sredstava, dok je „cijena“ iznos ugovorene kamate odnosno to dvoje predstavlja bit ugovora o kreditu.

32. Takav zaključak sud temelji i na utvrđenjima Suda Europske unije izraženog u presudama donesenim u predmetu C-26/13, te u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojima se izraz „glavni predmet ugovora” odnosi na odredbu ugovora o kreditu koja predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, a što je dužnost suda koji vodi postupak da provjeri, dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

33. Obzirom da iz zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu proizlazi zaključak kako zaračunavanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno ne predstavlja "glavni predmet ugovora" kod ugovora o kreditu, sud smatra da je posljedično tome dopušteno ocjenjivati poštenost takve ugovorne odredbe.

34. ZZP/03 u čl.83. propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

35. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je sporna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sadržana u čl.10. ugovora. te je ista lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te odvojena razmakom od ostalih ugovornih odredbi koje joj prethode odnosno slijede.

36. Nadalje, sud smatra kako je sporna odredba sadržana u čl.10. ugovora o kreditu jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, koja mu se obračunava s datumom ugovora.

37. Međutim, sud nalazi kako sporna odredba iz čl.10. ugovora o kreditu nije lako razumljiva potrošaču, a to iz razloga jer je iznos visine naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naznačen u 1% od u iznosa kredita, međutim u ugovoru nisu objašnjeni niti specificirani razlozi niti kriteriji izračuna naknade, tako da tužitelju nije poznato što to odnosno koje to troškove i usluge banke mora platiti prije nego što mu kredit bude isplaćen na račun.

38. Iznesenu ocjenu sud temelji na presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 prema kojoj se čl.4.st.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču treba biti ne samo gramatički razumljiva, već i funkcionalno, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice svoje odluke, kao i na presudama Suda Europske unije u predmetima C-186/16 i C-125/18 u kojima je izražen stav da odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojedinu ugovornu odredbu prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega i ekonomskih posljedica njezine primjene, a iz provedenog postupka sud zaključuje kako tuženik nije tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje sporne naknade i zašto visina iste naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita upravo u tom postotku tj. od 1%, koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, te koje su to usluge koje banka pruža tužitelju, kao korisniku kredita, za tu naknadu, niti koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga, pa ovaj prvostupanjski sud ocjenjuje kako je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da potrošač nema nikakvog utjecaja na određivanje visine naknade, niti saznanja koji troškovi se tom naknadom podmiruju, te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, slijedom čega sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), po ocjeni ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih ugovornih odredbi.

39. Iz pročitane Obavijest tuženika od 05.05.2023. (stranica 25) i obračuna naknade (stranica 76), također nigdje nije navedeno na što se obračunata naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi, već je samo naveden iznos naknade od 4.146,18 kuna i datum kada je ista naplaćena od tužitelja 20.10.2004. godine.

40. Iz pročitanog prikaza procesa obrade kredita od 2004-2011 (stranica 50-51) utvrđeno je koji su to poslovi koji se obavljaju u procesu obrade kredita, kao i vrijeme potrebno za obradu pojedinog posla, ali bez navođenja cijene satnice, međutim radi se o internom dokumentu tuženika, koji nije prezentiran tužitelju prije ugovaranja i plaćanja sporne naknade.

41. Prema stajalištu ovog suda, tuženik je, kao savjesni gospodarstvenik, a rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebao odrediti jasne i precizne kriterije temeljem kojih se vrši izračun naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te sud ocjenjuje kako se tuženik pri sastavljanju odredbe o prijevremenoj otplati kredita rukovodio samo svojim interesima i nametnuo tužitelju, kao potrošaču, ugovornu odredbu, čija mu ekonomska posljedica nije bila razumljiva niti poznata.

42. Time što je odredba o ugovaranju izračun naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita unaprijed formulirana od strane tuženika, što na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, što se o istoj odredbi nije pregovaralo, te što je tako ugovorena odredba utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos, sud ocjenjuje da je odredba čl.10st.1. predmetnog ugovora o kreditu očito uzrokovala znatnu neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

43. Prema ocjeni ovog prvostupanjskom suda obračun naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, ali i prilikom same naplate, što iz pročitane Obavijest tuženika od 05.05.2023. (stranica 25) i obračuna naknade (stranica 76) ne proizlazi, a niti je moguće utvrditi.

44. Nakon provedenog testa poštenosti, sud zaključuje kako se ugovorna odredba iz čl.10. predmetnog ugovora o kreditu treba podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe iz ZZP/03 koji u čl.81. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi čl.10. predmetnog ugovora o kreditu pregovaralo.

45. Slijedom prethodno navedenog sud utvrđuje kako je odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bila jasna i lako uočljiva, međutim ista nije bila lako razumljiva, niti se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te je ista ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, kao potrošača.

46. Stoga sud zaključuje kako sporna odredba članka 10 stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), koja sadrži obvezu tužitelja, kao korisnika kredita tj. potrošača, da prije korištenja kredita plati 1% naknade na iznos kredita, koja mu se obračunava s datumom ugovora, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03.

47. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), slijedom čega sud, utvrđuje da je odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), ništetna, međutim predmetni ugovor može opstati i bez takve ništetne ugovorne odredbe u smislu članka 105. stavka 1. ZOO-a.

48. Sud je, temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO-a utvrdio ništetnost odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102080128, od 11.10.2004. godine (stranica 6-9), u dijelu u kojemu je tužitelj, kao korisnik kredita tj. potrošač, dužan da prije korištenja kredita plati 1% naknade na iznos kredita, koja mu se obračunava s datumom ugovora, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

49. Posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora sukladno čl.104.st.1. ZOO-a dok je čl.210.st.1. i st.3. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.), te je temeljem čl.104.st.1. i čl.210.st.1. ist.3. ZOO-a prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 550,29 eura / 4.146,18 kuna, čija visina je utvrđena temeljem Obavijest tuženika od 05.05.2023. (stranica 25) i obračuna naknade (stranica 76), s time da visina naplaćene naknade nije bila sporna među strankama, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

50. Vezano uz tužiteljev zahtjev za isplatom zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita 20.10.2004., pa do isplate, sud nalazi kako taj zahtjev nije osnovan, već zatezna kamata sukladno čl.277.st.1. i čl.324.st.1. ZOO-a, teče od dana nakon dana kada je naplaćena naknada tj. od dana 21.10.2004. godine, budući da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je tuženik taj koji je odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, te je temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos od 550,29 eura / 4.146,18 kuna, te sud ocjenjuje da je tuženik nepošten stjecatelj, te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate sukladno čl.214. ZOO-a kojim je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

51. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već navedeno u toč.29. ovog obrazloženja obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 11.10.2004. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

52. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

53. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19.07.2023. te kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128, od 11.10.2004. godine, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO, radi čega sud odbija kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

54. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

55. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

56. Sud je sukladno čl.154.st.3. i čl.155. ZPP-a tužitelju priznao kao opravdane pojedinačne troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 50 bodova što iznosi 100,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 27.12.2023. u iznosu od 12,50 bodova što iznosi 25 eura (ostali podnesci - 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova) po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 26.03.2024. u visini od po 50 bodova, što iznosi 100,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na 2 ročišta dana 21.01.2025. i 09.05.2025. svako u iznosu od po 50 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištu 09.05.2025. u visini od 25 bodova za svaki započeti sat, 50 bodova za 2 sata što iznosi 100,00 eura po Tbr.39 Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 131,25 eura po Tbr.46. Tarife;

- za upotrebu vlastitog automobila radi pristupa ročištu 09.05.2025. na relaciji [adresa], za prijeđenih 160 kilometara odvjetniku pripada nadoknada u visini 30 % cijene bezolovnog benzina od 100 oktana 0,50 eura (160 x 0,50=80), što iznosi 80,00 eura;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 39,81 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje: Uredba),

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura po Tbr.2.st.1. Uredbe.

57. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 12,50 bodova što iznosi 25,00 eura, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelj ili njihov punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem.

58. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 802,60 eura, slijedom čega je sud je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točke III izreke ove presude.

59. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

60. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

61. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 27. lipnja 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana od dana primitka prijepisa presude (čl.348. u svezi s čl.461.a st.5. i čl.457. ZPP-a) Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud (čl.467.st.3. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (čl.467.st.1. ZPP-a). U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl.467.a ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju, po punomoćnici,

2. Tuženiku, po punomoćniku.