Zakon.hr

Poslovni broj: P-93/2021-50

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica Plemića Borelli 9,

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužiteljice OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Boži Vrkić, odvjetniku u Zadru protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. lipnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 27. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-276/2007 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 06. prosinca 2005. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 49.032,62 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

−iznos od 157,36 EUR sa kamatom od 09.02.2006. godine

−iznos od 155,77 EUR sa kamatom od 01.03.2006. godine

−iznos od 155,21 EUR sa kamatom od 03.04.2006. godine

−iznos od 146,24 EUR sa kamatom od 02.05.2006. godine

−iznos od 8,64 EUR sa kamatom od 25.05.2006. godine

−iznos od 150,79 EUR sa kamatom od 01.06.2006. godine

−iznos od 4,62 EUR sa kamatom od 23.06.2006. godine

−iznos od 154,01 EUR sa kamatom od 03.07.2006. godine

−iznos od 154,01 EUR sa kamatom od 01.08.2006. godine

−iznos od 155,18 EUR sa kamatom od 01.09.2006. godine

−iznos od 155,08 EUR sa kamatom od 02.10.2006. godine

−iznos od 154,51 EUR sa kamatom od 02.11.2006. godine

−iznos od 154,21 EUR sa kamatom od 01.12.2006. godine

−iznos od 19,51 EUR sa kamatom od 28.12.2006. godine

−iznos od 152,65 EUR sa kamatom od 02.01.2007. godine

−iznos od 151,61 EUR sa kamatom od 01.02.2007. godine

−iznos od 18,69 EUR sa kamatom od 14.02.2007. godine

−iznos od 161,34 EUR sa kamatom od 01.03.2007. godine

−iznos od 161,00 EUR sa kamatom od 02.04.2007. godine

−iznos od 158,44 EUR sa kamatom od 02.05.2007. godine

−iznos od 157,10 EUR sa kamatom od 01.06.2007. godine

−iznos od 156,18 EUR sa kamatom od 02.07.2007. godine

−iznos od 156,46 EUR sa kamatom od 06.08.2007. godine

−iznos od 156,74 EUR sa kamatom od 06.09.2007. godine

−iznos od 161,36 EUR sa kamatom od 01.10.2007. godine

−iznos od 160,87 EUR sa kamatom od 02.11.2007. godine

−iznos od 109,12 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

−iznos od 53,59 EUR sa kamatom od 03.12.2007. godine

−iznos od 162,57 EUR sa kamatom od 02.01.2008. godine

−iznos od 165,64 EUR sa kamatom od 01.02.2008. godine

−iznos od 166,80 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

−iznos od 185,00 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

−iznos od 180,44 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

−iznos od 178,64 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine

−iznos od 180,86 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

−iznos od 177,60 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

−iznos od 177,76 EUR sa kamatom od 01.09.2008. godine

−iznos od 180,21 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine

−iznos od 194,33 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

−iznos od 186,95 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine

−iznos od 200,46 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

−iznos od 202,41 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

−iznos od 203,29 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine

−iznos od 200,86 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

−iznos od 201,33 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

−iznos od 197,62 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

−iznos od 194,89 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

−iznos od 195,61 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

−iznos od 197,05 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

−iznos od 196,93 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

−iznos od 195,47 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

−iznos od 198,20 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

−iznos od 200,39 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

−iznos od 203,51 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

−iznos od 202,80 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

−iznos od 207,03 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

−iznos od 206,22 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

−iznos od 208,43 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

−iznos od 221,32 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

−iznos od 218,53 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

−iznos od 227,04 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

−iznos od 224,10 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

−iznos od 219,37 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

−iznos od 229,35 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

−iznos od 237,41 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

−iznos od 228,60 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

−iznos od 231,99 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

−iznos od 228,05 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

−iznos od 228,77 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

−iznos od 245,43 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

−iznos od 247,06 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

−iznos od 260,98 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

−iznos od 253,83 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

−iznos od 246,00 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

−iznos od 236,04 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

−iznos od 235,46 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

−iznos od 239,06 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

−iznos od 242,19 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

−iznos od 242,61 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

−iznos od 240,44 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

−iznos od 241,91 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

-iznos od 242,91 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

−iznos od 8585,53 EUR sa kamatom od 12.06.2012. godine

−iznos od 25388,98 EUR sa kamatom od 12.06.2012. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 06. prosinca 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Usvajaju se eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj: 236- 276/2007 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 06. prosinca 2005. godine slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 06. prosinca 2005. godine pa na dalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 9.107,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 2,69 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

-iznos od 5,44 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

-iznos od 7,39 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

-iznos od 8,27 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

-iznos od 5,84 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

-iznos od 6,31 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

-iznos od 2,59 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

-iznos od 0,59 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

-iznos od 2,03 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

-iznos od 1,90 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

-iznos od 0,45 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

-iznos od 3,18 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

-iznos od 5,37 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

-iznos od 8,49 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

-iznos od 7,77 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

-iznos od 12,00 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

-iznos od 11,20 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

-iznos od 13,41 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

-iznos od 26,30 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

-iznos od 23,51 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

-iznos od 32,02 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

-iznos od 29,08 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

-iznos od 24,35 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

-iznos od 34,33 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

-iznos od 46,13 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

-iznos od 37,31 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

-iznos od 40,70 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

-iznos od 36,76 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

-iznos od 37,48 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

-iznos od 54,15 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

-iznos od 55,77 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

-iznos od 69,69 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

-iznos od 62,54 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

-iznos od 54,71 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

-iznos od 51,87 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

-iznos od 51,29 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

-iznos od 54,88 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

-iznos od 58,02 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

-iznos od 58,44 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

-iznos od 56,27 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

-iznos od 57,73 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

-iznos od 58,74 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

-iznos od 7890,56 EUR sa kamatom od 12.06.2012. godine

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak od 2.213,45 EUR- a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadnom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 06. prosinca 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 236-276/2007 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 46.500,00 CHF. Spomenutim Ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 3,99 % (čl. 3. Ugovora). Tužiteljica nadalje navodi da ju je tuženik obzirom na odredbe Ugovora jednom obavijestio o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila, dok je kasnije promjene vršio bez da je o tome obavijestio tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužiteljica nije ni imala mogućnost za prigovor. Tužiteljica potom navodi da je kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj početno ugovorena rata znatno porasla. Tužiteljica ističe da su promjene tuženika u pogledu kamatne stope nezakonite, a što da je utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te da iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno u korist tužiteljice. Tužiteljica pojašnjava da je ugovor sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužiteljica nije mogao pregovarati, a sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Tužiteljica smatra da nenavođenjem tih razloga ta sporna odredba stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj jer njoj prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez tih podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope, a sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe, što je protivno čl. 97. st. 1. al. 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača, pa da su ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema čl. 102. toga Zakona ništetne. Tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužiteljice iako je, s obzirom na stanje na tržištu to mogao činiti i u korist tužiteljice, a kako to tuženik nije činio to je njegovo ponašanje suprotno čl. 296. ZOO. Nadalje, odredba tuženika da je suprotna čl. 82. st. 1. al. 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se ista sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom, te je protivna čl. 110. st. 1. i 2. al.

8. te čl. 111. st. 1. i 2. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica ujedno ističe da je pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu kao nepoštena odredba ništetna jer je kolektivnom presudom po tužbi potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da je valutna klauzula ništetna, a takvo postupanje tužene strane suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ, naročito odredbi čl. 3. st. 1. i čl. 5. citirane Direktive. Tužiteljica smatra da ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti jer bez tih odredbi Ugovor ne može opstati, a što je utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj u predmetu C-118/17, C- 260/18 u identičnoj pravnoj stvari.

1.2.Tužiteljica je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka mag. oec. Petra Bajla od 13. lipnja 2024. dostavila podnesak u kojem je navela da nema nikakvih primjedbi na zaprimljeno financijsko vještačenje te da sukladno istome precizira kako osnovni tužbeni zahtjev tako i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, i to u sadržaju kako je to navedeno u izreci ove odluke.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, te je istaknuo prigovor zastare utuženih tražbina jer ukoliko bi se radilo o tražbinama povremenih davanja za anuitete tada bi zastara sukladno čl. 226. st. 2. Zakona o obveznim odnosima bila 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ukoliko bi tužiteljica smatrala da joj pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, da u tom slučaju tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Tuženik nadalje navodi da Ugovor o kreditu nije u potpunosti ništetan jer odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu objektivno biti sastojci ugovora o kreditu bez kojih on ne bi mogao opstati. Tuženik nadalje smatra neosnovano pozivanje tužiteljice na utvrđenje iz presuda iz kolektivnog spora, odnosno tuženik izričito osporava tvrdnju iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik pritom smatra da je dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule u ugovoru o kreditu pritom se pozivajući na čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, pritom tvrdeći da su ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik, prema procjeni vlastitih interesa, dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, pritom još tvrdeći da je u konkretnom slučaju valutna klauzula bila uočljiva, jasna i razumljiva, a ista pritom ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz razloga jer se o istoj između stranaka pojedinačno pregovaralo te ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a iz razloga jer tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik smatra da nije pravno održivo stajalište tužitelja kako je predmetni Ugovor o kreditu uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope samim time postao kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Tuženi također osporava tužiteljici status potrošača jer je ista podnijela zahtjev tuženiku za kupnju apartmana, a što je vidljivo iz kreditnog prijedloga, pa se kao takva ne može pozivati na potrošačke propise, niti na presude iz kolektivnih sporova u tzv. slučaju franak.

2.1. Tuženik je nakon zaprimanja financijskog vještačenja te podneska tužiteljice u kojem je ista uredila svoje tužbene zahtjeve u spis dana 12. srpnja 2024. dostavio podnesak u kojem je najprije istaknuo kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva u vidu povišenja visine predmeta spora te da u odnosu na navedeno povišenje ističe prigovor zastare. U pogledu nalaza i mišljenja financijskog vještaka podneskom od 25. studenoga tuženik je istaknuo kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku jer da bi iz takvog zadatka proizlazilo kako je u konkretnom slučaju zapravo bilo riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bio slučaj. Tuženik u potonjem podnesku predlaže dopunu financijskog vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 236-276/2005 zaključen 29. 11.2005. (ls 6-23), otplatni plan (ls 9-11), dokumentaciju zaprimljenu kao prilog odgovora na tužbu (ls 62-421), Kamatne stope banaka na kunske kredite (l.s. 427- 430), Ovjerena Izjava svjedoka (l.s. 431-435, 447-451), Kreditni prijedlog od 21.11.2005 (l.s. 452-458), Otplatni plan (l.s. 486-489, 492-498, 500-503, 504-511), Obavijest o promjeni kamatne stope (ls 484, 490, 499,), pregled prometa za klijenta (ls 476-483), otplatni plan iz 2006. (ls 432-434), financijsko vještačenje stalnog sudskog vještaka Petra Bajla (ls 542-551), proveden je dokaz stranačkim saslušanjem tužiteljice i svjedoka BG (l.s. 521-522).

3.1. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka BG jer iz njegova iskaza proizlazi da je tom periodu bio blagajnik banke a ne kreditni referent tužiteljice i da nije sudjelovao u realizaciji kreditnog zahtjeva, dok je tuženi tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanja svjedokinje OGP.

4. Najprije, a glede tuženikova protivljenja preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice, koju je tuženik istaknuo u njegovom podnesku zaprimljenom u spis 02. srpnja 2024, a do koje preinake je došlo u podnesku tužiteljice koji je zaprimljen u spis 20 lipnja 2024. i to nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing ZG, za ukazati je od strane ovog suda da on smatra da se tu ne bi radilo o preinaci koju ne bi trebalo dopustiti. Naime, prema odredbama čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i dr., dalje ZPP) proizlazi da se tužba može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Drugim riječima, tužitelj može sve do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti u ranijoj fazi postupka. Stoga, obzirom je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice koje su odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa kao i ukupnih iznosa utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud kraj takvog stanja stvari zaključio da tužitelj bez svoje krivnje doista nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP dopuštena preinaka kako osnovnog tako i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

5. Predmet spora osnovnog tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 236-276/2007 koji je između tužiteljice i tuženika zaključen 06. prosinca 2005. te isplata ukupnog iznosa od 49.032,62 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a predmet spora pod točkom I. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz toga Ugovora te posljedično tome isplata iznosa od 9.107,56 EUR na ime nepripadnog plaćenog iznosa zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a što predstavlja točku II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

6. Među strankama nije sporno da je između istih, odnosno prednika ovdje tužene banke HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditora s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita s druge strane, uz sudjelovanje Sudužnika JG i Založnog dužnika GG , dana 29. studenoga 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 236-276/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 6-16, i to iz članka 2. proizlazi da banka odobrava korisniku kredita namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.500 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, nadalje iz članka 3. Ugovora proizlazi da se na prije navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 3,99% dekurzivno godišnje, s tim da su kamate uključene u anuitete, dok iz članka 4. Ugovora proizlazi da je rok otplate kredita 24 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, odnosno kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 251,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja kredita. Iz članka 19. Ugovora proizlazi da je isti sastavljen u pet istovjetnih primjeraka od kojih jedan ostaje za potrebe ovjere kod javnog bilježnika.

7. Tužiteljica HG saslušana kao stranka u bitnome je iskazivala da je 2005. digla kredit radi kupnje stana da riješim svoje stambeno pitanje, i to da je kupila stan "kod Galića" u Kožinu, a gdje je imala prijavljeno prebivalište, a gdje je nakon kupnje stana i živjela i to 2005. do 2012. da je živjela u toj nekretnini. Iskazuje da je došla se kod tuženog interesirati se za kredit, a tamo da joj je predloženo da podigne kredit u valuti "Švicarac" jer da je to najsigurnija i najpovoljnija valuta, pa da nije imala razloga sumnjati u to jer da je išla s povjerenjem u banku. Iskazuje da nije imala mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, ali da je imala povjerenje u djelatnike banke jer da je bila njihov dugogodišnji klijent, kao i da je nisu upozoravali na nikakve rizike, a i da je pročitala ugovor prije potvrde, ali da joj djelatnik banke nije objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa, a što znači valutna klauzula, Prilikom ovjere ugovora javni bilježnik da je nije posebno upozoravao na neke odredbe. Na upit iskazuje da se ugovoru o kreditu spominje apartman, a ne stan, jer da se to tako tada zvalo "apartmani kod GG", a da stan nije iznajmljivala niti bilo na koji drugi način gospodarski iskorištavala. Te 2012. da se njena firma zatvorila te da je bila prisiljena taj apartman prodati jer da nije mogla plaćati više ratu kredita, ali da je dobivala obavijesti od banke kada su porasli mjesečni anuiteti. Iskazuje da se ne može sjetiti adrese na kojoj se ta nekretnina nalazila ali misli da je ulica nekretnine glasila XX, 25. ulica ili tako nešto. "

8. Među strankama u ovoj pravnoj stvari je sporno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te da li to (zajedno sa ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što nije predmet ove parnice) dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare, kao i da li tužiteljica ima status potrošača.

9 Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9.1. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

9.2. Iz Kreditnog prijedloga (l.s. 452) proizlazi da je svrha i vrsta kredita stambeni kredit za kupovinu apartmana, dok iz zk. izvatka koji je priložen kao prilog Ugovora o kreditu proizlazi da je kao predmet osiguranja na kojoj će banka zasnovati založno pravo uzeta nekretnina koju Korisnik kredita (ovdje tužiteljica) kupuje od prodavateljice odnosno konkretno Založnog dužnika GG, te iz koje javne isprave proizlazi da je ista i opisana kao apartman na drugom katu. Sud poklanja vjeru iskazu tužiteljice i u dijelu u kojem iskazuje da je nakon kupnje stana – apartmana od 2005 do 2012. godine živjela i prijavila prebivalište jer isto proizlazi iz JRO registra. S druge strane tuženi tijekom postupka nije dostavio nije predložio izvođenje bilo kojeg dokaza kako bi dokazao da je tužiteljica predmetni apartman – stan koristila u svrhu iznajmljivanja te ostvarivala ekonomsku korist, slijedom čega je sud nedvojbeno utvrdio da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala status potrošača, i to bez obzira što je predmet kupnje predmetne nekretnine po opisu bio apartman a ne stan.

10. Nadalje sud smatra, za razliku od tuženika, da je u konkretnom slučaju apsolutno bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.srpnja 2013., kao presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženice, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Sud ukazuje da su na taj način proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud, s tim da je i sam zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora. Nadalje je od strane ovog suda za navesti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je u točki 1. izreke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

11. Također je za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i ovdje tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

12. No, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući u ponovljenom postupku o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Potom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, barem je tako mišljenje ovog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Prije navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, od kojih se prva svodi na to da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok se druga osnova odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

13. Za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženica, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

14. Polazeći od gore navedenih utvrđenja, ovaj sud smatra da su odredbe u Ugovoru u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži u dovoljnoj mjeri za prosječnu osobu razumljive kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti je nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje ZZP/03). Sud ukazuje na prije navedeno unatoč tome što predmet konkretne parnice nije utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali se sud u ovome dijelu ipak osvrće na potonje pitanje jer tužiteljica traži u njenom osnovnom tužbenom zahtjevu utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora, a do čega da dovodi uz ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Naime, odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. Sud zaključuje da je predmetni Ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, te da je ugovorna odredba iz članka 2. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stajalište je ovog suda da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Sama činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču a što i je i sama tužiteljica iskazala, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO/05 prihvatio zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primila uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

17. U odnosu na prigovor zastare istaknute od strane tuženika još u odgovoru na tužbu, kao i odnosu na prigovor zastare u vidu povišenja visine predmeta spora nakon što je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev za ukazati je od strane ovog prvostupanjskog suda na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., a koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, da u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja je u dijelu koji se tiče valutne klauzule potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom povodom izjavljenih revizija tuženih banaka, a radi se o odluci broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) pravomoćno je utvrđeno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe po valutnoj klauzuli u slučaju kredita u valuti švicarski franak. Kako je tužba u ovdje predmetnom postupku podnesena 19 siječnja 2021., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO/05 u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju (a koji rok je počeo teći dana 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017), slijedom čega ovaj sud smatra neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika. Osim toga, za ukazati je da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što u konkretnom slučaju može nastupjeti tek donošenjem drugostupanjske presude u konkretnoj pravnoj stvari kojom bi eventualno bila potvrđena ova prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, slijedom čega je od strane ovog suda pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenjen neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

18. U odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na povišenje visine predmeta spora nakon što je tužiteljica uredila tužbene zahtjeve po zaprimanju financijskog vještačenja, ovaj sud želi ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5, iz kojeg proizlazi da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

19. Dakle, imajući u vidu nekoliko prije navedenih odlomaka obrazloženja ove presude razvidno je da je sud nedvojbeno utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega je prihvatio osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod točkom I., dok je nasuprot tome ocijenjen neosnovanim glavni tužbeni zahtjev. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli (s tim da je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu još utvrđena ništetnom i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi), to, barem po mišljenju ovog suda, predmetni Ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom i bez tih odredbi ugovor može opstati. Naime, budući su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, a kakvo stajalište je izraženo i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 (kao i u većem broju odluka drugostupanjskih sudova, između ostalih i u presudu Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-683/2024-2 od 6. svibnja 2024.), radi čega je odbijen kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja te je u tome dijelu odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20 U odnosu na točku točke II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj u tim iznosima postavio nakon provedenog financijskog vještačenja ovaj sud je prihvatio da bi iznos glavnice u dijelu koji se tiče nepripadno plaćenog iznosa koji se tiče ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosio utuženih 9.107,56 EUR, a do kojih iznosa je sud došao imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije. Naime, ovaj sud je obzirom na sadržaj točke II. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva koja je usmjerena na isplatu nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, smatrao da se na utvrđenje visine tih iznosa trebaju primijeniti izračuni vještaka iz Tablice br. 1. iz koje bi proizlazilo da je po toj osnovi, a uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik tužiteljici više obračunao razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 9.107,56 EUR od početka do kraja otplate kredita, a u koji iznos su uračunate samo pozitivne razlike. Razvidno je temeljem prije navedenog da je sud, unatoč tome što je tuženik iznosio određene prigovore matematičke naravi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, taj nalaz ipak u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, posebice kraj činjenice da ovaj sud drži da je vještvo izrađeno sukladno nalogu suda. Posljedično prije navedenome utvrđenju suda, a primjenom odredbe čl. 1111. ZOO/05 (koja predstavlja opće pravilo o stjecanju bez osnove), naloženo je tuženiku povrat pretplaćenih iznosa postavljenih u uređenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tužiteljice pod točkom II. te je u ovome dijelu odlučeno kao u točki II. izreke ove presude. Nadalje, na prije navedeni iznose glavnice od 9.107,56 EUR dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. ZOO/05 i to s tijekom od svakog pojedinog plaćanja mjesečnog anuiteta izvršenog od strane tužiteljice, a to iz razloga jer ovaj sud smatra da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, radi čega je dužan tužiteljici sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate.

21. Tuženik je još u odgovoru na tužbu predložio da se kao dokaz provede saslušanje javnog bilježnika koji je ovjerio predmetni Ugovor. Međutim, imajući u vidu recentnu sudsku praksu (tako npr. u odluci Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 2924/2020 od 6. travnja 2023.), a čija pravna shvaćanja prihvaća zbog snage njihove uvjerljivosti i ovaj prvostupanjski sud i koja se svode na to da se saslušanjem javnog bilježnika ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećim zakonskim propisima nije imao ovlasti, odnosno dužnost, upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (pritom se pozivajući na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-42223/2021 od 1. prosinca 2021.), što je sve doprinijelo odluci ovog suda da se u dokaznom postupku ne saslušava javni bilježnik u svojstvu svjedoka.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a sve to u svezi s pravnim shvaćanjima viših sudova u situacijama kada sudovi odbiju kao neosnovan glavni ili osnovni tužbeni zahtjev, ali u istoj toj pravnoj stvari sudovi usvoje eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kao npr. u presudi i rješenju Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1085/09-2 od 18. studenog 2009. i odluci Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-817/2018-4 od 10. listopada 2019. Prije navedeno shvaćanje svodi se na to da ukoliko je tužitelj u cijelosti uspio sa eventualno kumuliranim tužbenih zahtjevom, a u konkretnom slučaju je tužiteljica uspjela sa oba svoja eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, da se ima smatrati da je ista u cijelosti uspjela u parnici. Stoga je sud tužiteljici (vps u iznosu od 9.954,21 EUR), što iznosi 100 bodova sukladno odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarifa), najprije priznao 100 bodova za sastav tužbe, Tbr. 7. t. 1., po 100 bodova za sastav obrazloženih podneska od 13.04.2021., 26.10.2022., 20.06.2024. i Tbr. 8. t. 1., od po 25 bodova za sastav podnesaka od 13.04.2022., 30.06.2022., 17.10.2022., 03.07.2024., 25.10.2024. i 18.12.2024., Tbr. 8. t. 4. te pristup na ročištima na kojima se raspravljalo i to od 02.11.2022., 28.11.2023 i 17.06.2025. od po 100 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) uvećano za PDV od 25%, sveukupno iznosi 1.875,00 EUR-a. uvećano za iznos sudske pristojbe za iznos od 73,00 EUR-a i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR-a, što sve ukupno iznosi 2.213,45 EUR-a uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana donošenja ove presude, kako je i odlučeno u izreci presude pod točkom III. izreke ove odluke, dok se odbija kao neosnovan zatraženi trošak preko dosuđenog.

Zadar, 26. lipnja 2025.

S U D A C

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru,

2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte