Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-685/2024-16.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužitelja SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 4. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 600739 koji su dana 27. svibnja 2008. sklopili tužitelj SI, kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., kao kreditor u dijelu kojim se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,10% (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo isplatiti tužitelju SI iznos od 127,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2008. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope

- 2

za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.1. Ugovora o kreditu broj 600739 koji su dana 27. svibnja 2008. sklopili tužitelj SI, kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo isplatiti tužitelju SI iznos od 58,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2014. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo naknaditi tužitelju SI troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je naveo da su on kao korisnik kredita i Volksbank d.d. kao pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili dana 27. svibnja 2008. Ugovor o kreditu broj: 600739, a koji ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića pod poslovnim brojem: OV-10270/08 dana 28. svibnja 2008., da mu je tim ugovorom odobren kredit

- 3

u iznosu od 19.669,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci, te da je dana 30. prosinca 2014. u cijelosti podmiro dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Naveo je da je odredbom članka 6.1. predmetnog ugovora propisano da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,10% (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje neposredno prije isplate kredita, bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,10% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 6.1. Ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njim. Naveo je da joj je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a isplatio joj drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita dana 30. svibnja 2008. za iznos od 964,02 kn, odnosno današnjih 127,95 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Temeljem odredbe čl. 11.1. Ugovora, ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj je naveo da mu je temeljem navedene odredbe tuženik zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 438,32 kn odnosno današnjih 58,17 EUR dana 30. prosinca 2014. Smatra da navedena ugovorna odredba iz članka 11.1. prema kojoj je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi članka 1024. stavka 4. i članka 6. ZOO-a, kao i odredbi članka 81. stavak 12. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da su odredbe članka 6.1. i članka 11.1. Ugovora ništetne, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo. Predložio je utvrditi ništetnim navedene odredbe ugovora o kreditu, kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 127,95 EUR s osnove naplaćene naknade za obradu kredita zajedno te isplatu iznosa od 58,17 EUR s osnova naplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je potraživanje tužitelja u zastari te da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene

- 4

odredbe. Naveo je da tužitelj prijevremenom otplatom postupa odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu, da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba, da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene te da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je prigovorio postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 600739 od 27. svibnja 2008. (str. 6-12 spisa), otplatnu tablicu (str. 13-17 spisa), izračun prijevremene otplate (str. 18-24 spisa), obavijest o promjeni anuiteta po ugovoru od 14. kolovoza 2009. (str. 25-26 spisa), dopis tuženika od 21. rujna 2018. (str. 26 spisa), prometnu karticu po kreditu (str. 27-34 spisa), potvrdu tuženika od 9. prosinca 2024. (str. 35 spisa) te je proveo saslušanje tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi članka 6.1. i članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 600739 od 27. svibnja 2008. u dijelu koje se odnose na naplatu naknada te zahtjev za isplatu iznosa od 127,95 EUR s osnove naplaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te isplatu iznosa od 58,17 EUR s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor i to tužitelj kao korisnik kredita, a prednik tuženika VOLKSBANK d.d. kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 19.669,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1. ugovora), da je namjena kredita kupnja vozila (članak 3. ugovora), da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja je naplaćuje neposredno prije isplate kredita (članak 6.1. ugovora) te mogućnost prijevremene otplate kredita na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (članak 11.1. ugovora).

7. Među strankama je sporno da li su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnim odredbama ugovora primio na ime naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuje se odredba članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) koja je u osnovi identična odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom

- 5

odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za sporne odredbe iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužitelja koji je u iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2008., da je htio kupiti auto te je otišao u autokuću Zubak u Sisku. Automobil je kupio za obiteljske potrebe, nije bio vlasnik obrta niti firme. U autokući su mu rekli da rade sa Volksbankom, on im je dao sve podatke i u autokući su mu kasnije dali ugovor o kreditu kojeg je ovjerio kod javnog bilježnika. Naveo je da nije išao u banku vezano uz taj kredit. U autokući mu nisu govorili o naknadama, rekli su mu da će sve biti riješeno preko papira. Nije dobio nikakav novac, već ga je banka uplatila autokući. Rate su mu se skidale sa njegove plaće. Otplatio je kredit 6 mjeseci ranije i to 30.12.2014. Otišao je u banku gdje su mu rekli da još mora platiti određeni iznos, nisu mu rekli koliko se odnosi na glavnicu, a koliko na kamate i drugo, on je taj iznos tada uplatio u gotovini.

10. Iz iskaza tužitelja koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu, otplatnom tablicom, potvrdom tuženika o plaćanju naknada), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/07 jer je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je tuženik, odnosno njegov prednik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/07 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

11. Iz navoda tužitelja da nije bio u banci te da je ugovor o kreditu dobio u autokući gdje su mu dali gotov ugovor na potpis kao i da mu u autokući ništa nisu rekli o naknadama, proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane prednika tuženika informiran o visini naknada vezanih uz sklapanje ugovora niti na što se te naknade točno odnose, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o spornim odredbama o naknadama, već je tužitelj bio stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Da je predmetni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika na unaprijed formuliranom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati proizlazi i iz samog sadržaja ugovora. Tako se u odredbi o prijevremenoj otplati kredita navodi da je ista moguća sukladno uvjetima Odluke o kamatama i naknadama kreditora, a o kojem aktu banke se po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa se onda nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi.

13. U ugovoru nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka ugovorenim naknadama podmiruje niti su tužiteljiu kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti

- 6

podmireni naplatom tih naknada, što tužitelja kao korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora jer je odluka o visini naknada na samom tuženiku kao kreditoru, a tužitelj kao korisnik kredita na to nema nikakav utjecaj.

14. Tako prednik tuženika nije tužitelju prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (1,50 % od iznosa kredita). Također u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

15. U odnosu na navode tuženika da su odredbe ugovora koje se odnosi na ugovaranje spornih naknada bile jasne, lako razumljive i uočljive pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takvih odredbi, valja navesti da niti u predmetnom ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknade iz članka 6.1. i članka 11.1. Ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, odredbe članka 6.1. i 11.1. Ugovora, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjavaju uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

16. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornim odredbama ugovora o kreditu o naplati naknada nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknada, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na naplatu naknada nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07.

17. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18. Iz potvrde tuženika od 9. prosinca 2024. proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju naknade po predmetnom ugovoru o kreditu i to 30. svibnja 2008. administrativnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 964,02 kn i 30. prosinca 2014. naknadu za prijevremeni povrat u iznosu od 438,32 kn.

19. Na pripremnom ročištu tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

20. Stoga je tužitelju dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 127,95 EUR / 964,02 kn i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 58,17 EUR / 438,32 kn (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (31. svibnja 2008. za naknadu za obradu kredita i 31. prosinca 2014. za naknadu za prijevremenu otplatu kredita) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog

- 7

suda prednik tuženika bio je nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da su sporne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i to s obzirom na način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da su time te odredbe ugovora i ništetne zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

21. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na sporne odredbe o naknadama donošenjem ove presude.

22. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužitelj je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 127,95 EUR (točka II. zahtjeva) i iznosa od 58,17 EUR (točka IV. zahtjeva) postavio i zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (točka I. i III. zahtjeva), dakle nenovčane zahtjeve te je kao vrijednost predmeta spora naznačio vrijednost zahtjeva za isplatu (127,95 EUR i 58,17 EUR) dok je kao vrijednost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti naznačio iznos od 1.327,36 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu održanom 22. travnja 2025. vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.513,48 EUR.

23. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 26. veljače 2025. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 22. travnja 2025. i 4. lipnja 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 450 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 900,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 27. lipnja 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

- 8

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku