Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-683/2024-15.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužiteljice KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 4. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 202309 koji su dana 18. siječnja 2007. sklopili tužiteljica KM, kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., kao kreditor u dijelu kojim se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,50% (jedancijelapetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo isplatiti tužiteljici KM iznos od 179,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne

- 2

stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj: 202309 koji su dana 18. siječnja 2007. sklopili tužiteljica KM, kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo isplatiti tužiteljici KM iznos od 23,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2012. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo naknaditi tužiteljici KM troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

- 3

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je navela da su ona kao korisnik kredita i Volksbank d.d. kao pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili dana 18. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 202309, a koji ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Mladena Matoša pod poslovnim brojem: OU-79/2007 dana 18. siječnja 2007., da joj je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 19.879,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 72 mjeseci, te da je dana 12. prosinca 2012. u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Navela je da je odredbom članka 6.1. predmetnog ugovora propisano da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,50% (jedancijelapetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje neposredno prije isplate kredita, bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 6.1. Ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način ju je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njom. Navela je da joj je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a isplatio joj drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita dana 19. siječnja 2007. za iznos od 1.354,91 kn, odnosno današnjih 179,83 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako je tužiteljici isplatio drugi, manji iznos kredita. Temeljem odredbe čl. 11.2. Ugovora, ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Tužiteljica je navela da joj je temeljem navedene odredbe tuženik zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 173,57 kn odnosno današnjih 23,04 EUR dana 12. prosinca 2012. Smatra da navedena ugovorna odredba iz članka 11.2. prema kojoj je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi članka 1024. stavka 4. i članka 6. ZOO- a, kao i odredbi članka 81. stavak 12. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da su odredbe članka 6.1. i članka 11.2. Ugovora ništetne, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo. Predložila je utvrditi ništetnim navedene odredbe ugovora o kreditu, kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 179,83 EUR s osnove naplaćene naknade za obradu kredita zajedno te isplatu iznosa od 23,04 EUR

- 4

s osnova naplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog toga što je člankom 11.5. predmetnog ugovora o kreditu sporazumno ugovorena mjesna nadležnosti suda u Zagrebu. Naveo je da je potraživanje tužitelja u zastari, da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1.50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe te da naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna. Naveo je da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Tuženik je prigovorio postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 202309 od 18. siječnja 2007. (str. 6-15 spisa), otplatnu tablicu (str. 16-22 spisa), prometnu karticu po kreditu (str. 23-29 spisa) te je proveo saslušanje tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi članka 6.1. i članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 202309 od 18. siječnja 2007. u dijelu koje se odnose na naplatu naknada te zahtjev za isplatu iznosa od 179,83 EUR s osnove naplaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te isplatu iznosa od 23,04 EUR s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor i to tužiteljica kao korisnik kredita, a prednik tuženika VOLKSBANK d.d. kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 19.879,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1. ugovora), da je namjena kredita kupnja vozila (članak 3. ugovora), da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja je naplaćuje neposredno prije isplate kredita (članak 6.1. ugovora) te mogućnost prijevremene otplate kredita na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (članak 11.2. ugovora).

7. Među strankama je sporno da li su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnim odredbama ugovora primio na ime naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuje se odredba članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu

- 5

odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za sporne odredbe iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužiteljice koja je u iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila sa Volksbankom 2007. kada je kupovala auto u autokući Anglotrade u Zagrebu. Automobil je kupila za obiteljske svrhe, nije bila vlasnica obrta niti firme. U autokući su joj nudili kredit u Privrednoj banci Zagreb i Volksbank. Odlučila se za Volksbank jer su uvjeti bili bolji. Iz banke su je zvali da dođe potpisati ugovor. Nisu joj ništa u banci govorili o naknadama. Službenici su joj dali ugovor na potpis, nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Ne zna da li je platila kakve naknade, zna da je jednu ratu platila ranije. Nije dobila novac na svoj račun, nego je banka nakon što je potpisala ugovor prenijela novac autokući. Odgovarajući na posebno pitanje punomoćnice tuženika, tužiteljica je navela da nije pročitala ugovor prije potpisivanja te da ne razumije pojmove ulazna i izlazna naknada jer nije pravnik.

10. Iz iskaza tužiteljice koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu, otplatnom tablicom), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana), dok je tuženik, odnosno njegov prednik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

11. Iz navoda tužiteljice da su je iz banke zvali da dođe potpisati ugovor, da joj u banci ništa nisu govorili o naknadama te da su joj službenici banke dali ugovor na potpis, proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da nije bila od strane prednika tuženika informirana o visini naknada vezanih uz sklapanje ugovora niti na što se te naknade točno odnose, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o spornim odredbama o naknadama, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Da je predmetni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika na unaprijed formuliranom obrascu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati proizlazi i iz samog sadržaja ugovora. Tako se

- 6

u odredbi o prijevremenoj otplati kredita navodi da je ista moguća sukladno uvjetima Odluke o kamatama i naknadama kreditora, a o kojem aktu banke se po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa se onda nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi.

13. U ugovoru nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka ugovorenim naknadama podmiruje niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom tih naknada, što tužiteljicu kao korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora jer je odluka o visini naknada na samom tuženiku kao kreditoru, a tužiteljica kao korisnik kredita na to nema nikakav utjecaj.

14. Tako prednik tuženika nije tužiteljici prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (1,50 % od iznosa kredita). Također u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

15. U odnosu na navode tuženika da su odredbe ugovora koje se odnosi na ugovaranje spornih naknada bile jasne, lako razumljive i uočljive pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takvih odredbi, valja navesti da niti u predmetnom ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknade iz članka 6.1. i članka 11.2. ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, odredbe članka 6.1. i 11.2. Ugovora, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjavaju uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

16. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornim odredbama ugovora o kreditu o naplati naknada nije unaprijed pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika te da tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknada, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na naplatu naknada nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

17. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18. Iz prometne kartice proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju naknade po predmetnom ugovoru o kreditu i to 19. siječnja 2007. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.354,91 kn i 12. prosinca 2012. naknadu za zatvaranje kredita u iznosu od 173,57 kn. Na pripremnom ročištu održanom 22. travnja 2025. tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

19. Stoga je tužiteljici dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 179,83 EUR / 1.354,91 kn i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 23,04 EUR / 173,57 kn (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj,

- 7

"Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (20. siječnja 2007. za naknadu za obradu kredita i 13. prosinca 2012. za naknadu za prijevremenu otplatu kredita) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda prednik tuženika bio je nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da su sporne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i to s obzirom na način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) te da su time te odredbe ugovora i ništetne zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

20. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na sporne odredbe o naknadama donošenjem ove presude.

21. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo (kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, a tuženik nije dokazao suprotno) te da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti. Budući je prebivalište tužiteljice [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom nalazi se u Zagrebu (članak 11.5. ugovora), dolaskom na sud u Zagrebu tužiteljica bi zbog udaljenosti imala visoke troškove, a čime dolazi do znatne ekonomske neravnoteže ugovornih strana budući je tuženik bankarska institucija, a tužiteljica fizička osoba koji je u predmetnom postupku tužiteljica po osnovi potrošačkog ugovora. S obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba članka 11.5. predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

22. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe koja sadrži prorogacijsku klauzulu valjalo je primijeniti odredbu članka 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) kojom je propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tužiteljica je podnijela tužbu pred sudom mjesta gdje ima prebivalište pa prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

23. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužitelj je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 179,83 EUR (točka II. zahtjeva) i iznosa od

- 8

23,04 EUR (točka IV. zahtjeva) postavio i zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (točka I. i III. zahtjeva), dakle nenovčane zahtjeve te je kao vrijednost predmeta spora naznačio vrijednost zahtjeva za isplatu (179,83 EUR i 23,04 EUR) dok je kao vrijednost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti naznačio iznos od 1.327,36 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.530,23 EUR.

24. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 26. veljače 2025. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 22. travnja 2025. i 4. lipnja 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 450 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 900,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužiteljici priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 27. lipnja 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku