Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-888/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Filip Ivan Žuro odvj. u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Marija Vujasin odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 21. svibnja 2025. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Ante Balić odvj. u Splitu, dana 27. lipnja 2025. godine,

r i j e š i o j e :

I Tužba se odbacuje u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

"- Utvrđuje se da je ništetan čl. 6. Ugovora o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 13.05.2005.god., a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz u Splitu pod brojem OU-311/05, u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006.god. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u koju pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“

- Utvrđuje se da je ništetan čl. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 216- 172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28.02.2013.god., a koji Aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Mile Čipčić u Splitu pod brojem OV- 1436/13, u dijelu koji glasi: „Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnim i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d donesene temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

II Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi; "- Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana dostavi sudu u dva primjerka obavijest o promjeni kamatnih stopa u periodu od 13.05.2005.god. do dana izdavanja rješenja suda, stvarni izlist prometa po kreditu, te otplatni plan i sve njegove izmjene, a sve temeljem Ugovora o kreditu broj 216-172/2005 od 13.05.2005.god., a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoja Puljiz pod brojem OU-311/05, te Aneksa br.1. uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 od 28.02.2013.god., a koji Aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Mile Čipčić pod brojem OV-1436/13, kao i Aneksa ugovora o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljić pod brojem OV-4053/2016.

- Utvrđuje se da je ništetan čl.2. Aneksa ugovora o kreditu broj 256-172/2005 od 31.03.2016.god. solemniziran pod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljić pod brojem OV-4053/2016, koji glasi, Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 0,00 kn, kao i čl.3. Aneksa ugovora o kreditu broj 256172/2005 od 31.03.2016. god. solemniziran kod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljić pod brojem OV-4053/2016, koji glasi Kamatna stopa (KS) predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne Stope i fiksnog dijela kamatne stope. Fiksni dio kamatne stope se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Na glavnicu kredita iz čl.4. ovog Aneksa eventualno uvećanu za iznos manjka obračunavaju se kamate, a visina kamatne stope je vezana za promjenjivi dio kamatne stope s dodatkom fiksnog dijela kamatne stope 6,85 p.b. dekurzivno godišnje. Promjenjivi dio kamatne Stope naziva se još i Bazna kamatna stopa- šestomjesečni EURIBOR je referentna kamatna stopa koja se utvrđuje na europskom međubankarskom tržištu. EURIBOR predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav smatra se najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta. EURIBOR kao tržišni indeks mijenja se u skladu s promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaj Banka. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da u cijelosti upoznat rizicima promjene EURIBOR-a koja promjena ovisi o promjenama na tržištu novca.

Promjenjivi dio kamatne stope vezan je za šestomjesečni EURIBOR, te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Za prvo obračunsko razdoblje visina promjenjivog dijela kamatne stope iz ovog članka utvrđuje se na dan 30.09.2015. god. primjenjujući šestomjesečni EURIBOR važeći na dan 31.05.2015. zaokružen na dvije decimale.

Promjenjivi dio kamatne Stope dalje se utvrđuje dva puta godišnje, svakog 30.11. i 31.05. u godini za naredno šestomjesečno razdoblje primjenjujući šestomjesečni EURIBOR važeći na dan utvrđivanja zaokružen na dvije decimale."

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"- Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju AZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 83.588,20 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. g. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022.g., obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 31.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 473,44 eura, teku od 31.5.2006., pa do isplate,

- na iznos od 469,27 eura, teku od 30.6.2006., pa do isplate,

- na iznos od 465,21 eura, teku od 31.7.2006., pa do isplate,

- na iznos od 465,79 eura, teku od 31.8.2006., pa do isplate,

- na iznos od 474,46 eura, teku od 30.9.2006., pa do isplate,

- na iznos od 467,04 eura, teku od 31.10.2006., pa do isplate,

- na iznos od 466,28 eura, teku od 30.11.2006., pa do isplate,

- na iznos od 460,90 eura, teku od 31.12.2006., pa do isplate,

- na iznos od 457,64 eura, teku od 31.1.2007., pa do isplate,

- na iznos od 452,67 eura, teku od 28.2.2007., pa do isplate,

- na iznos od 455,20 eura, teku od 31.3.2007., pa do isplate,

- na iznos od 443,84 eura, teku od 30.4.2007., pa do isplate,

- na iznos od 440,88 eura, teku od 31.5.2007., pa do isplate,

- na iznos od 439,95 eura, teku od 30.6.2007., pa do isplate,

- na iznos od 434,07 eura, teku od 31.7.2007., pa do isplate,

- na iznos od 440,01 eura, teku od 31.8.2007., pa do isplate,

- na iznos od 482,72 eura, teku od 30.9.2007., pa do isplate,

- na iznos od 709,60 eura, teku od 31.10.2007., pa do isplate,

- na iznos od 723,75 eura, teku od 30.11.2007., pa do isplate,

- na iznos od 706,64 eura, teku od 31.12.2007., pa do isplate,

- na iznos od 728,57 eura, teku od 31.1.2008., pa do isplate,

- na iznos od 729,45 eura, teku od 29.2.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.456,62 eura, teku od 31.3.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.417,78 eura, teku od 30.4.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.408,01 eura, teku od 31.5.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.408,78 eura, teku od 30.6.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.389,67 eura, teku od 31.7.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.392,80 eura, teku od 31.8.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.405,25 eura, teku od 30.9.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.491,97 eura, teku od 31.10.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.571,07 eura, teku od 30.11.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.598,43 eura, teku od 31.12.2008., pa do isplate,

- na iznos od 1.674,68 eura, teku od 31.1.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.694,48 eura, teku od 28.2.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.655,69 eura, teku od 31.3.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.656,29 eura, teku od 30.4.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.621,84 eura, teku od 31.5.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.621,07 eura, teku od 30.6.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.618,23 eura, teku od 31.7.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.618,01 eura, teku od 31.8.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.603,74 eura, teku od 30.9.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.595,87 eura, teku od 31.10.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.618,21 eura, teku od 30.11.2009., pa do isplate,

- na iznos od 1.630,76 eura, teku od 31.12.2009., pa do isplate,

- na iznos od 992,83 eura, teku od 31.1.2010., pa do isplate,

- na iznos od 987,79 eura, teku od 28.2.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.005,55eura, teku od 31.3.2010., pa do isplate,

- na iznos od 999,72 eura, teku od 30.4.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.020,30 eura, teku od 31.5.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.058,73 eura, teku od 30.6.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.139,09 eura, teku od 31.7.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.133,27 eura, teku od 31.8.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.203,41 eura, teku od 30.9.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.134,78 eura, teku od 31.10.2010., pa do isplate,

- na iznos od 947,28 eura, teku od 30.11.2010., pa do isplate,

- na iznos od 1.021,08 eura, teku od 31.12.2010., pa do isplate,

- na iznos od 992,46 eura, teku od 31.1.2011., pa do isplate,

- na iznos od 997,52 eura, teku od 28.2.2011., pa do isplate,

- na iznos od 980,63 eura, teku od 31.3.2011., pa do isplate,

- na iznos od 980,97 eura, teku od 30.4.2011., pa do isplate,

- na iznos od 1.004,63 eura, teku od 31.5.2011., pa do isplate,

- na iznos od 1.046,81 eura, teku od 30.6.2011., pa do isplate,

- na iznos od 1.088,66 eura, teku od 31.7.2011., pa do isplate,

- na iznos od 1.073,90 eura, teku od 31.8.2011., pa do isplate,

- na iznos od 785,92 eura, teku od 30.9.2011., pa do isplate,

- na iznos od 782,27 eura, teku od 31.10.2011., pa do isplate,

- na iznos od 775,31 eura, teku od 30.11.2011., pa do isplate,

- na iznos od 784,09 eura, teku od 31.12.2011., pa do isplate,

- na iznos od 804,60 eura, teku od 31.1.2012., pa do isplate,

- na iznos od 805,08 eura, teku od 29.2.2012., pa do isplate,

- na iznos od 796,08 eura, teku od 31.3.2012., pa do isplate,

- na iznos od 797,28 eura, teku od 30.4.2012., pa do isplate,

- na iznos od 798,28 eura, teku od 31.5.2012., pa do isplate,

- na iznos od 793,16 eura, teku od 30.6.2012., pa do isplate,

- na iznos od 786,53 eura, teku od 31.7.2012., pa do isplate,

- na iznos od 782,24 eura, teku od 31.8.2012., pa do isplate,

- na iznos od 753,80 eura, teku od 30.9.2012., pa do isplate,

- na iznos od 775,75 eura, teku od 31.10.2012., pa do isplate,

- na iznos od 779,31 eura, teku od 30.11.2012., pa do isplate,

- na iznos od 772,37 eura, teku od 31.12.2012., pa do isplate,

- na iznos od 754,01 eura, teku od 31.1.2013., pa do isplate,

- na iznos od 786,83 eura, teku od 30.9.2013., pa do isplate,

- na iznos od 781,66 eura, teku od 31.10.2013., pa do isplate,

- na iznos od 782,31 eura, teku od 30.11.2013., pa do isplate,

- na iznos od 784,17 eura, teku od 31.12.2013., pa do isplate,

- na iznos od 781,11 eura, teku od 31.1.2014., pa do isplate.

- Dužan je tuženik da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine(čl. 29. ZOO- a)."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 725,00 Eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je kao Korisnik kredita sklopio s Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 od 13.05.2005.god. (dalje u tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoja Puljiz pod brojem OU-311/05 s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao Kreditorom.

Temeljem čl.2. ugovoreno je: Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.552.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine kuće i rekonstrukcije kuće.

Temeljem čl. 3.I. ugovoreno je: Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.552.600,00 CHF zaračunavaju se kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje.

Temeljem čl. 6. Ugovora ugovoreno je: Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl.3. ovog Ugovora neće mijenjati do 30.04.2006.god., ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. god. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-AdriaBank d.d. ovisno o skupini klijenata u koju pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom ovog na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

Tužitelj je sklopio Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 od 28.02.2013.god., a koji Aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Mile Čipčić pod brojem OV-1436/13. Navedenim Aneksom br 1. i to baš čl.2. istog izmijenjen je čl.3. Ugovora o kreditu broj 216-172/2005 na način da isti glasi: Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 5,45 % dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva... Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe- AdriaBank d.d.

Tužitelj je sklopio Aneks Ugovora od 31.03.2016.god., kojim bi bila izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima, a koji aneks je solemniziran pod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljié pod brojem OV-4053/2016.

Temeljem čl.2. navedenog Aneksa navedeno je: Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 0,00 kn...

Ujedno je temeljem čl.3. citiranog aneksa navedeno: Kamatna stopa (KS) predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope. Fiksni dio kamatne stope se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Na glavnicu kredita iz čl.4. ovog Aneksa eventualno uvećanu za iznos manjka obračunavaju se kamate, a visina kamatne stope je vezana za promjenjivi dio kamatne stope s dodatkom fiksnog dijela kamatne stope 6,85 p.b. dekurzivno godišnje. Promjenjivi dio kamatne stope naziva se još i Bazna kamatna stopa-šestomjesečni EUR/BOR je referentna kamatna stopa koja se utvrđuje na europskom međubankarskom tržištu. EURIBOR predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posjeduje sredstva i kao takav smatra se najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta. EURIBOR kao tržišni indeks mijenja se u skladu s promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaj Banka. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da u cijelosti upoznat rizicima promjene EURIBOR-a koja promjena ovisi o promjenama na tržištu novca. Promjenjivi dio kamatne stope vezan je za šestomjesečni EURIBOR, te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Za prvo obračunsko razdoblje visina promjenjivog dijela kamatne stope iz ovog članka utvrđuje se na dan 30.09.2015. god. primjenjujući šestomjesečni EURIBOR važeći na dan 31.05.2015. zaokružen na dvije decimale. Promjenjivi dio kamatne stope dalje se utvrđuje dva puta godišnje, svakog 30.11. i 31.05. u godini za naredno šestomjesečno razdoblje primjenjujući šestomjesečni EURIBOR važeći na dan utvrđivanja zaokružen na dvije decimale.

U međuvremenu je došlo do izmjena na strani tuženika, te je ovdje tuženik Addiko Bank d.d. pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, što se može utvrditi iz izvatka iz sudskog registra, ali navedeno ne bi trebalo ni biti sporno medu strankama.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od dana 04.07.2013. god., u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača, kojom je utvrđeno da je, među ostalima, i tužena u razdoblju od 10.9.2003. god. do 31.12.2008. god. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Presuda Trgovačkog suda posl. br. P-1401/12 je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9.4.2015. god., potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Pri tome VSRH polazi od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanih s potrošačima u razdoblju od 10.9.2003. god. do 31.12.2008. god., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su bile nepoštene, slijedom čega su temeljem ÖI. 87 ZZP/03 i ÖI. 102 ZZP/07 te odredbe ništetne.

Predmetna pravomoćna presuda obvezuje i ovdje tuženu koja je u tom postupku sudjelovala kao tužena, te se odnosi na svaki kredit sklopljen kroz razdoblje od 10.9.2003. god. do 31.12.2008. god. u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa bez obzira na predmet i vrstu kredita.

Odlukom Ustavnog suda broj U-lll- 2521/2015 od 13.12.2016.god. ukinuta je odluka Vrhovnog suda broj Rev-249/14-2 od 09.04.2015.god., u dijelu koji se odnosi na toč.l. izreke presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.god., kojom je odbijen tužbeni zahtjev potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.", te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje.

Isto tako, Ustavni sud RH je ukinuo odluku VSRH u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na jednu banku (Sberbank) glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke.

Nakon toga je VSRH svojom odlukom Revt 575/16 od 3.10.2017. god., prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo odluku VTSRH posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. god. u pobijanom dijelu od strane tužitelja.

VTSRH je potom svojom odlukom posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. god., odbio žalbe svih osam banaka i u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. godine.

Obzirom na sve navedeno, jasno je da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom otplate kredita promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a pravna posljedica je njezina ništetnost.

Stoga tužitelj smatra kako je njegovo potraživanje u ovom postupku, a a temeljem čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima (N:N: 35/05, 41/08 i 125/11, u nastavku ZOO) u cijelosti osnovano.

Slijedom naprijed navedenog, tužitelj tužbom potražuje povrat svih iznosa koje je pretplatio temeljem povećane kamatne stope protivno pozitivnim propisima RH, a koja pravna osnova za naplatu na strani tuženika je utvrđena kao ništetna temeljem naprijed navedenih odluka.

Tužitelj je prije podnošenja tužbe zatražio podatak od banke o promjeni kamatnih stopa, kao i promet po citiranom Ugovoru o kreditu, te sklopljenim Aneksima, ali isti nije zaprimio navedene podatke.

Visina neosnovano stečenog Od strane tuženika se utvrđuje kao razlika preplaćenih iznosa po kamatnoj stopi koja je prvotno ugovorena i isplaćenog po povećanoj kamatnoj stopi tijekom otplatnog perioda do okončanja otplate.

Tužitelj je prije pokretanja predmetnog postupka zatražio izračun od strane sudskog vještaka, a na okolnosti visine tužbenog zahtjeva, no isti je utvrdio da ne može izvršiti izračun navedene visine bez dostave zatraženih podataka od strane banke.

Tužitelj smatra kako su ovdje predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tužena koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno ugovornu odredbu kojom joj je omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu.

Tužitelj smatra kako cjelokupno ponašanje tužene prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, tužitelj nikada ne bi potpisao Ugovor o kreditu da mu je u trenutku sklapanja tužena jasno prezentirala parametre promjenjivosti kamatne stope, tj. da će se kamatna stopa mijenjati u zavisnosti od budućih rizika poslovanja, budućih troškova regulacije novih izvora sredstava i budućih troškova regulacije zbog intervencija HNB koje se odnose na povlačenje sredstava u obveznu pričuvu.

Dakle, tužena je prilikom promjene kamatne stope koristila vlastite parametre koji nisu ugovoreni niti na koje je tužitelj pristao, niti su tužitelju prilikom ugovaranja prezentirani. Cijeneći sve navedeno predlaže se da tužena isplati razliku između iznosa koji su trebali biti formirani prema ugovorom definiranoj kamatnoj stopi i uvećanih isplaćenih iznosa nakon nezakonitog uvećanja kamatne stope, a koji će se točni iznosi utvrditi financijskim vještačenjem.

Tužitelj ujedno napominje kako je tužena u praksi koristila parametre koji nisu ugovoreni niti na koje je tužitelj pristao niti su mu prilikom ugovaranja bili prezentirani i objašnjeni, postupala je nezakonito. Tužitelj je plaćao uvećane mjesečne anuitete kako bi izbjegao prisilu koja bi od strane tužene nastupila u slučaju neplaćanja ili zakašnjenja s plaćanjem.

Takvim postupanjem je došlo do osiromašenja imovine sa strane tužitelja i neosnovanog obogaćenja na strani tužene u iznosima koji će se utvrditi financijskim vještačenjem (razliku između iznosa koji su trebali biti formirani prema ugovorom definiranoj kamatnoj stopi i uvećanih isplaćenih iznosa nakon nezakonitog uvećanja kamatne stope).

Tužitelj ujedno opreza radi, navodi kako predmetno potraživanje nije u zastari, a sve imajući u vidu odluku Vrhovnog suda broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.god., kojom je zauzet stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13.6.2014. godine.

Obzirom da se u konkretnim okolnostima primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, to je jasno da nije došlo do zastare.

Izmjenama i dopunama ZPP-a (NN broj 57/11) od 25.05.2011.g., uvedena je nova glava 32. (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), pa je čl. 502 a. propisano tko na koji način može podnijeti tužbu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a čl. 502 c. je propisano da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz ČI .502 a. st. 1. ovoga zakona, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 - dalje: ZPP), ta pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Županijski sud u Puli u svojoj odluci Gž-1382/17 Od 5. veljače 2018.god., zauzeo je stav da zahtjev za isplatom temeljen na stjecanju bez osnove nije u suprotnosti s čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete.

Tužitelj ujedno ističe kako je u citiranim odlukama između ostaloga navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Ujedno je u citiranoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tužitelj navodi kako je isti sklopio Aneks ugovoru o kreditu od 31.03.2016.godine. Navedenim aneksom i to čl.3. istog je utvrđeno da se promjenjiva kamatna stopa računa na način: Kamatna stopa (KS) predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope. Fiksni dio kamatne stope se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Promjenjivi dio kamatne Stope naziva se još i bazna kamatna stopa- šestomjesečni EURIBOR je referentna kamatna stopa koja se utvrđuje na europskom međubankarskom tržištu. EURIBOR predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav smatra se najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta. EURIBOR kao tržišni indeks mijenja se u skladu s promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaj Banka. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je u cijelosti upoznat rizicima promjene EURIBOR-a koja promjena ovisi o promjenama na tržištu novca.

Promjenjivi dio kamatne stope vezan je za šestomjesečni EUR/BOR, te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Za prvo obračunsko razdoblje visina promjenjivog dijela kamatne stope iz ovog članka utvrđuje se na dan 30.09.2015.god., primjenjujući šestomjesečni EURIBOR važeći na dan 31.05.2015., zaokružen na dvije decimale.

Međutim, tužitelj kao potrošač ističe kako smatra da sklapanje navedenog aneksa nije od utjecaja na postavljeni tužbeni zahtjev i to iz sljedećih razloga.

Stranke su sklopile Aneks osnovnog ugovora o kreditu, čije odredbe su bile ništetne, a koji Aneks prati sudbinu osnovnoga ugovora koji unatoč aneksu i dalje postoji.

Tužitelj prvenstveno smatra kako stranke nisu mogle vlastito voljom otkloniti, niti konvalidirati ništetne odredbe ugovora. Naime, citiranim odlukama po kolektivnoj tužbi nije utvrđeno da su sporne odredbe (preplata, te promjenjiva kamatna stopa) pobojne, već je utvrđeno da su iste odredbe ništetne.

Napominje se kako se pobojnost utvrđuje ex nunc, dok se ništetnost utvrđuje ex tunc. Slijedom navedenog, nije moguće Aneksom izmijeniti odredbe ugovora koje nikada nisu ni postojale.

Nadalje, tužitelj smatra kako stranke ne mogu vlastitom voljom otkloniti ništetnost odredbi, a osobito nije moguće napraviti navedeno sklapanjem aneksa ugovora, čije odredbe su ništetne.

Naime, ako su ništetne određene odredbe osnovnog ugovora, to su onda ništetni i svi dodaci (aneksi) u pogledu takvih odredbi. Slijedom navedenog, jasno proizlazi da sklapanje Aneksa osnovnog ugovora o kreditu, nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi.

Tužitelj dodatno napominje kako isti smatra da ni odredba čl. 3. Aneksa, a kojim člankom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje ovdje sporni iznos.

Naime, svrha Aneksa je bila konverzija valutne klauzule ugovorene osnovnim ugovorom u CHF u valutnu klauzulu ugovorenu u EUR-ima.

Tužitelj je sklopio navedeni ugovor upravo iz razloga nestabilnosti CHF, te je svrha navedenog aneksa za tužitelja kao potrošača bila da se ugovori valutna klauzula u EUR-ima, koji predstavlja stabilniju valutu.

Svi predmetni navodi se odnose i na Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu broj 216172/2005 od 28.02.2013.god., a koji Aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Mile Čipčić pod brojem OV-1436/13 u pogledu promjenjive kamatne stope.

Tužitelju kao potrošaču nisu razjašnjene odredbe čl.2. Aneksa od 31.03.2016.god., kojim je utvrđeno da ne postoji preplata, a niti odredbe čl.3. kojim je izmijenjena promjenjiva kamatna stopa, pa isti smatra da su i navedene odredbe ništetne.

Dodatno se napominje kako je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, te da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva, pa time niti poštena.

Međutim, isto tako je utvrđeno da ugovaranje kamatne stope koja se veže na promjenjive smjernice koje nisu poznate potrošačima nije dovoljna da bi potrošaču bilo jasno o čemu se radi.

Tako je primjerice navedeno da je EURIBOR smjernica koja se utvrđuje na međunarodnom bankarskom tržištu, no potrošač nije bio, a niti mora nakon sklapanja aneksa biti upoznat s navedenom smjernicom.

Dakle, radi se o stopi na svjetskom tržištu koje se odvijaju u sferi makroekonomije, pa tužitelj smatra kako nema opravdanog razloga da bi se ugovor o kreditu sklopljen između banke u Hrvatskoj i potrošača temeljio na takvom makroekonomskom kriteriju.

Osim toga, tužitelj kao potrošač nije ni dužan biti upoznat s takvim makroekonomskim kriterijima, te isti smatra kako mu prilikom sklapanja aneksa nisu dana nikakva pojašnjenja u pogledu smjernica koje bi određivale promjenjivosti kamatne stope.

Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj smatra da su ništetne odredbe čl.6. Ugovora o kreditu broj 216-172/2005 od 13.05.2005. god., a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoja Puljiz pod brojem OU-311/05, kojim člankom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i čl.2. Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 od 28.02.2013.god., a koji Aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Mile Čipčić pod brojem OV-1436/13, kojim je ponovno ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Tužitelj također smatra ništetnim i Aneks ugovora o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljić pod brojem OV-4053/2016 u čl. 2. i 3., kojima je utvrđeno da ne postoji preplata iznosa po izračunu banke, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

S obzirom da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, sadržane u čl. 6. koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, Aneksa broj 1 u čl. 2., te Aneksa u čl. 2. i 3. utvrđene ništetnim, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s propisom čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

Međutim, kako tužitelj nije mogao izvršiti izračun visine glavnice bez dostave podataka od strane tuženika, a tuženik navedene podatke nije dostavio tužitelju, to tužitelj podnosi tužbu temeljem čl.186.b. st.3. Zakona o parničnom postupku.

Radi navedenog, tužitelj je predložio da sud provede postupak te potom donese slijedeću presudu;

"l. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana dostavi sudu u dva primjerka obavijest o promjeni kamatnih stopa u periodu od 13.05.2005.god. do dana izdavanja rješenja suda, stvarni izlist prometa po kreditu, te otplatni plan i sve njegove izmjene, a sve temeljem Ugovora o kreditu broj 216-172/2005 od 13.05.2005.god., a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoja Puljiz pod brojem OU-311/05, te Aneksa br.1. uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 od 28.02.2013.god., a koji Aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Mile Čipčić pod brojem OV-1436/13, kao i Aneksa ugovora o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljić pod brojem OV-4053/2016.

Il. Utvrđuje se da je ništetan čl.6. Ugovora o kreditu broj 256-172/2005 od 13.05.2005.god., a koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zoja Puljiz pod brojem OU-311/05 koji glasi, Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. god. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u koju pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom ovog na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

Ill. Utvrđuje se da je ništetan čl.2 Aneksa br.1. uz Ugovor o kreditu broj 216- 172/2005 od 28.02.2013.god., a koji Aneks je solemniziran kod javnog bilježnika Mile Čipčić pod brojem OV-1436/13 koji glasi: Promjena kamatnih stopa vrši se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d. d.

IV. Utvrđuje se da je ništetan čl.2. Aneksa ugovora o kreditu broj 256-172/2005 od 31.03.2016.god. solemniziran pod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljić pod brojem OV-4053/2016, koji glasi, Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 0,00 kn, kao i čl.3. Aneksa ugovora o kreditu broj 256172/2005 od 31.03.2016. god. solemniziran kod javnog bilježnika Jagoda Makelja Šuljić pod brojem OV-4053/2016, koji glasi Kamatna stopa (KS) predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne Stope i fiksnog dijela kamatne stope. Fiksni dio kamatne stope se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju AZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos, čiju će visinu tužitelj odrediti po dostavi dokumentacije iz toč. l ove presude, te po provedenom vještačenju nakon dostave citirane dokumentacije.

VI. Dužan je tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 u od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju AZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u roku Od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje Od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena."

U odgovoru na tužbu od 31. ožujka 2025. god., tuženik navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku.

Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

Iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost čl. 6. Ugovora o kreditu br. 216-172/2005 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa s tuženikom, iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima, i to s retroaktivnim učinkom, uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz ugovor o kreditu već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tužitelj osim toga ukazuje na ništetnost odredbi čl. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu od 28.2.2013.g. i čl. 3. Aneksa ugovora o kreditu od 31.3.2016.g. kojim je propisana metodologija promjene kamatne stope.

Naime, na zahtjev tužitelja, tuženik je s tužiteljem sklopio dva aneksa uz ugovor o kreditu, a drugim Aneksom uz ugovor o kreditu od 31. ožujka 2016.g. (dalje: Sporazum) stranke su izmijenile čl. 3. Ugovora o kreditu na način da su definirale da se promjenjiva kamatna stopa sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela te kako isti određuju.

Tužitelj je s tuženikom dana 31. ožujka 2016.g. zaključio Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:

- početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita);

- primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope);

- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;

- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate, te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;

- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;

- postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

Člankom 3. Sporazuma ugovoreno je da kamatna stopa predstavlja zbroj fiksnog dijela kamatne stope, koji se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora, i promjenjivog dijela kamatne stope koji je vezan za Baznu kamatnu stopu- šestomjesečni EURIBOR.

Naime, sporazum o konverziji sklopljen je na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.:

“…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Štoviše, sporazum o konverziji, cit.:

„…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača.

ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF, te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio.

Valja odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc.

Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona.

Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dana konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije.

Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača, pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019-36, kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g., u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu, cit.: to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017), potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači.

Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske je potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom.

Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK.

S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK.

U prilog svojih navoda da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, te da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka, tuženik dostavlja i recentnu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.g. (dalje: presuda VSRH).

Naime, u gore navedenom sporu također je predmet raspravljanja je li potrošač potpunosti restituiran provedenom konverzijom Ugovora o kreditu, odnosno ima li pravo na povrat unatoč izvršenoj konverziji.

Nižestupanjski sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja na ime isplate navodno preplaćenih iznosa do provedene konverzije, dok je VSRH povodom pravnog pitanja cit.: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita koju je sud utvrdio ništetnom ?“, presudio na način da je usvojio reviziju kao osnovanu, te je preinačio presudu drugostupanjskog suda na način da je tužitelj potrošač u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, a pritom je potvrđeno stajalište tuženika i u ovom predmetu.

U presudi VSRH kao odgovor na gore navedeno pitanje, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje cit.: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“

U presudi VSRH je potvrđena argumentacija koje je tuženik isticao i u ovom sporu poput cit.: „21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe (…) Na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

22. U vezi s pitanjem jesu li, inače strogo detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu (…) od odlučnog je značaja kako i da je potrošač (…) imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

24. (…) tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovine tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO (…). Naime, konverzija (…) imala je za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (…) jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.“

S obzirom na sve navedeno, jasno je kako tužitelj nema pravo na povrat bilo kakvih navodno više plaćenih iznosa po osnovi navodno ništetnih odredba Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK/15.

Prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, GZ protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“

Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički, te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku.

Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“

Tužitelj u tužbi navodi da bi dio odredbe Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, bio ništetan, te kao posljedicu navedenog traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe.

Na zahtjev tužitelja tuženik je s tužiteljem sklopio dva aneksa uz ugovor o kreditu, a drugim Aneksom uz ugovor o kreditu (dalje: Sporazum) stranke su izmijenila čl. 3. Ugovora o kreditu na način da se definirane od čega se sastoji promjenjiva kamatna stopa.

Članak 3. Sporazuma nadalje detaljno regulira što je to EURIBOR i kako se on određuje te da Banka nema nikakvog utjecaja na promjenu istog.

Tako u čl.3. Sporazuma stoji da je šestomjesečni EURIBOR „…referentna kamatna stopa koja se utvrđuje na europskom međubankarskom tržištu, a predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav smatra se najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta. EURIBOR kao tržišni indeks mijenja se sukladno promjenama na tržištu i na njegovu promjenu nema utjecaj Banka. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da u cijelosti upoznat sa rizicima promjene EURIBOR-a koja promjena ovisi o promjenama na tržištu.„

Slijedom navedenog, visina kamatne stope bila je podložna isključivo promjenama na europskom tržištu, a ne odluci Banke kako to tužitelj pogrešno navodi.

Naime, ne može se smatrati da je nakon sklapanja sporazuma kamatna stopa određena jednostranom odlukom tuženika, već su iste ugovorene suglasnom voljom stranaka, stoga su neosnovani navodi tužitelja prema kojima bi odredba o promjeni kamatne stope bila ništetna slijedom čega bi tuženik bio dužan naknaditi tužitelju isplaćeno na temelju iste.

Slijedom navedenog, ukoliko bi Naslovni sud odredio financijsko vještačenje po zadatku tužitelja, tuženik predlaže da se zadatak vještaku odredi na način da se za period nakon sklapanja sporazuma (31.3.2013.g.) kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa koja je definirana čl 3. sporazuma.

Komercijalni kreditni uvjeti, a samim time i bazna kamatna stopa, također su bili poznati tužitelju, obzirom da su javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

Tuženik ističe da sve ako bi Naslovni sud i utvrdio da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna, tuženik drži kako učinci ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona kamatna stopa koja je početno ugovorena.

Naime, primjena početno ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo vrijeme otplate ugovora o kreditu, bila bi suprotna činjenici da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je u konkretnom slučaju potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Početna referentna kamatna stopa trebala bi biti jednaka kamatnoj stopi koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno treba odgovarati razumnoj kamatnoj stopi. Primjerice, kao početna referentna kamatna stopa može se primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom u skladu s javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužitelj bi imao pravo samo na razliku, ako bi ista uopće nastala, između tako određene kamatne stope i kamatne stope mijenjane odlukama tuženika.

U suprotnom, ako bi Naslovni sud odlučio da su članci 6. Ugovora o kreditu, čl. 2. Aneksa br. I. i čl. 3 Aneksa bez učinka, nastaje pravna praznina, iz razloga što ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, a nije sporno da samo ugovaranje promjenjive kamatne stope nije ništetno.

Tuženik ovdje napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom, već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna.

Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis, ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

- namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);

- visinu iznosa kredita;

- valutu uz koju je kredit vezan;

- rok otplate kredita;

- način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);

- dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);

- poček s otplatom kredita;

- vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);

- visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);

- instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju, te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj.

Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu.

Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope.

Tako je, između ostalog, tužitelj bio upoznat sa time da ugovara kredit radi rekonstrukcije kuće s povlaštenim uvjetima kreditiranja. Navedeno također dokazuje kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora te da je ugovor odraz njegovih potreba koje je zatim tuženik uobličio u tekst ugovora.

Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.

Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. I u ovom trenutku tuženik je imao mogućnost, ali i obvezu, da kao obaviješten, pažljiv i oprezan potrošač, i javnog bilježnika pita za objašnjenje bilo koje odredbe koja mu nije bila jasna.

Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013).

Tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“. Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika.

Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope.

S tim u vezi tuženik ukazuje i na mišljenje dr. sc. DZ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u kojemu se ističe da je tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima.

Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile su višestruko niže od najviše dozvoljene.

U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna.

Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže, značilo bi zanemarivanje činjenice da je sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,63 %, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“

U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, a osim toga, kako je obrazloženo radi se o Ugovoru o kreditu koji nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima.

Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH7 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

U podnesku od 02. travnja 2025. god., tuženik navodi da u nastavku postupka predlaže da se provedu slijedeći dokazi:

- financijsko - knjigovodstveno vještačenje na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica tečajne razlike i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15)

- saslušanje tužitelja, na okolnost pregovaranja i obaviještenosti o značenju spornih ugovornih odredaba, kao i na okolnost svojstva potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu;

- uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio tijekom postupka.

Tuženik se protivi provođenju vještačenja po prijedlogu tužitelja, ali ukoliko sud odluči isto provesti tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže između parničnih stranaka značila da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a što tuženik osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa se u tom smislu predlaže dati zadatak vještaku izraditi izračun primjenjujući kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka.

Nadalje, tuženik smatra kako je u svakom slučaju potrebno uzeti u obzir manjak koji je tuženiku nastao za razdoblje kada je tečaj valute CHF bio niži negoli u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu slijedom čega je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet stoga predlaže da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir i tzv. negativne razlike.

Ukoliko Naslovni sud zaključi raspravljanje, tuženik predlaže tužbu odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz obvezu tužitelja naknaditi tuženiku prouzročene troškove postupka.

Tužitelj u podnesku od 23. travnja 2025. god., ističe da su navodi tuženika toliko kontradiktorni, da tuženik zapravo demantira samog sebe. Naime, tuženik osporava potrošačko svojstvo predmetnog ugovora a istodobno priznaje da je za taj ugovor provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Prema odredbama Zakonu o potrošačkom kreditiranju, konverzija se mogla provesti samo za potrošačke ugovore, tako da sada nije jasno što tuženik sudu hoće poruči, odnosno je li tuženik smatra da je ništetan Aneks ugovora o konverziji?

Slijedom navedenog, tužitelj traži da se tuženik jasno i nedvosmisleno očituje je li osporava valjanost Aneksa predmetnog ugovora kojim je provedena konverzija prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju?

Sklapanjem Dodatka ugovora tužitelj ne gubi pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz predmetnog govora o kreditu.

Za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača relevantno je pravo Europske unije. Direktiva 93/13 implementirana je u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača, a nacionalni sudovi dužni su interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom. Prema stajalištu Suda unije proizlazi dužnost interpretacije nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive, i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije ili poslije direktive. Također i ovaj konkretan predmet u dosegu je prava EU iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, a svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, sukladno presudama Suda unije kao najvišeg tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud RH i poštovao, te kakvo stajalište već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite.

Sud EU 14.3.2019.g. donio je obvezujuću presudu C-118/17 (A), kojom je utvrđeno kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača, te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije. Stoga, kada se provodi konverzija potrošač se mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna ugovorna odredba, i to sa posljedicom povrata cjelokupne koristi koje je trgovac, ovdje tuženik, neopravdano i neutemeljeno stekao. Dakle, nikakva zakonska regulativa, pa tako ni ZID ZPK 2015, ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja tužitelju pripadaju pošto je cilj uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi, a posebno povrata sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja. Stoga, zaključenje dodatka glavnom ugovoru i provedba konverzije kredita, ne može uskratiti ili spriječiti potrošača u ostvarenju povrata koristi koju je tuženik od njega neosnovano stekao upravo temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Nastavno na naprijed navedeno ukazuje se na odluku suda EU, C-452/18 (Ibercaja Banco) u kojoj je sud odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora bila dobrovoljna, a ne obvezujuća izravno na temelju zakona. Sud EU je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu, ali zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno samo pod uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne. Tužitelj se dodatkom o konverziji nije ničega odrekao. Stoga, ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljni aneks kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.

VSRH donio je 12.2.2019.g. odluku broj Rev-2868/2018-2 kojom je po izvanrednoj reviziji banke, nedvojbeno utvrdio kako potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno odredbama ZID ZPK 2015, kao tužitelj, imaju pravni interes za vođenje sudskih postupaka, za utvrđenje ništetnosti i za ostvarenje svojih prava restitucijom onoga što joj je banka neosnovano stekla.

Također, VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.g. je prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015, te zauzeo pravno shvaćanje kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.

Sukladno odlukama Suda Europske unije i Vrhovnog suda RH nedvojbeno je jasno da tužitelj ima pravni interes, te ima pravo na potpuno obeštećenje, a koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem dodatka ugovora i provedbom konverzije.

Tužitelj je oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to za iznos na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos koji se odnosi na razliku u glavnici kredita, odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima (dalje ZOO), čl. 322. i 326., ništetnost utvrđuje ex tunc, dakle s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora, a ništetna ugovorna odredba i ništetan ugovor ne mogu konvalidirati. Zakonodavac izričito propisuje da ukoliko je ugovor bio ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora bila ništetna, stranke ne mogu sklopiti nikakav pravni posao kojim bi te ništetne odredbe pravno osnažili ili učinili pravno valjanim jer se to protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao.

Nadalje, konverzija se temeljila na potpuno drugačijim parametrima i osnovama, a ne na ikakvom obeštećenju koje u postupku konverzije uopće nije niti utvrđivano. Iznosi preplate ili manjka, utvrđeni u konverziji, uopće nisu, niti su mogli biti obeštećenje, neosnovano stečeno na ime nepoštenog i ništetnog ugovora, odnosno nepoštenih i ništetnih odredbi o kamati i valuti, već samo razlika između stvarno plaćanih iznosa kredita i simuliranog otplatnog plana u fiktivnom Euro kreditu. Preplata, utvrđena sukladno čl. 19. c ZID ZPK 2015, ne predstavlja neosnovano stečeno u odnosu na nepoštenu odredbu o kamati i nepoštenu odredbu o valuti, već razliku u plaćenom između kredita u švicarskim francima i fiktivnog euro kredita.

U konverziji kredita nije se spominjalo ni obeštećenje, a još manje nepoštene odredbe o kamatama koje se mijenjaju odlukom banke ili valutne klauzule švicarski franak, jer su banke u konverziji koristile istu metodu izmjena kamatnih stopa na temelju vlastitih odluka, a što je u postupku kolektivne pravne zaštite utvrđeno kao nezakonito. Sudskim vještačenjem će utvrditi ekonomsko stanje u kojem je tužitelj trebao biti na dan konverzije i kod konačne otplate kredita i usporediti sa stanjem glavnice koje je postignuto konverzijom kredita.

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP), te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), presuda iz postupka kolektivne zaštite potrošača obvezuje ovaj sud, te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje te presude.

Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači, te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

ZPP-a propisuje u čl. 502. c: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."

Zakon o zaštiti potrošača propisuje - Obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove, u čl. 118.: " Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika."

O tome su se očitovali i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“

Vrhovni sud RH štoviše u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

VSRH u odluci Rev 1096/2022 od 8. studenoga 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

Tuženik ističe prigovor zastare koji je također neosnovan. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke.

Pravo na isplatu proizlazi iz odredbe koja je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđena nepoštenom, a učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014g.

Predmetna tužba podnesena je 11.06.2019.g., unutar rok od 5 godina od donošenja pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite potrošača, kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope.

Tuženik je udovoljio toč. I. tužbenog zahtjeva, te je uz odgovor na tužbu i podnesak od 02.04.2025.g., dostavio potrebnu dokumentaciju koja se tražila toč. I. t.z. radi uređenja tužbenog zahtjev.

Stoga će tužitelj u nastavku podneska urediti tužbeni zahtjev i precizirati novčane iznose koje potražuje temeljem stjecanja bez osnove zbog nezakonitih promjena kamatne stope.

Ukoliko tuženik bude osporava visinu tužbenog zahtjeva, ustraje se u predloženom vještačenju po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, te se dostavlja dokumentacija koja može biti korisna vještaku za vještačenje.

Stoga se predlaže vještaku dati nalog i uputu da prema rekapitulaciji na dan provedbe konverzije:

- po danima uplata utvrdi preplatu, više plaćeno po kamati po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju, sve uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom u kunama, sa stvarno plaćanim iznosima u kunama u konkretnom kreditu,

- kod izračuna do 31.12.2013. primjenjuje kao referentnu početnu kamatnu stopu, a od 1.1.2014. godine primjenjuje kao referentnu kamatu od 3,23% kao zakonom propisanu, dakle zakonitu kamatnu stopu

- pored razlike kamate prikaže i razliku u glavnici, odnosno prikaže koliko je glavnica po ovom kreditu trebala iznositi ukoliko eliminiramo nepoštene odredbe, dakle prema kreditu u kunama prema početnom tečaju i prema početnoj kamatnoj stopi i koliko je glavnica iznosila u kunama nakon što je provedena konverzija te iskaže razliku tih dvaju glavnica

- izračuna zateznu kamatu na preplaćene iznose kamate zaključno s 30.9.2015. godine.

Slijedom svega navedenog tužitelj je povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nalog tuženiku da u dokazne svrhe dostavi obavijest o promjeni kamatnih stopa u periodu od 13.05.2005.god. do dana izdavanja rješenja suda, stvarni izlist prometa po predmetnog kreditu, te otplatni plan i sve njegove izmjene, temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i na utvrđenje ništetnosti čl.2. Aneksa ugovora o kreditu broj 256-172/2005 od 31.03.2016.god., a radi čega je donijeta odluka kao u toč II izreke rješenja, i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

Tužitelj je istim podneskom konačno postavio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci rešenja i presude.

U podnesku od 09. svibnja 2025. god., tuženik navodi da se prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbe jer je tužitelj povećao iznos novčanog potraživanja na način da sada u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 83.588,20 eura.

Tuženik osporava osnov i visinu potraživanja, a u prilog svojih navoda, koji potvrđuje sve niže navedeno, zajedno sa ovim podneskom dostavlja i recentnu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.g. (dalje: presuda VSRH).

U presudi VSRH kao odgovor na gore navedeno pitanje, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje cit.: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“

U presudi VSRH je potvrđena argumentacija koju tuženik ističe i u ovom sporu poput cit.: „21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe (…) Na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

Navedeno pravno shvaćanje potvrđuju i recentna sudska praksa drugostupanjskih sudova u istovrsnim predmetima.

Tužitelj u bitnome navodi kako smatra da isti nije u potpunosti restituiran provedenom konverzijom Ugovora o kreditu te se u prilog takvim navodim poziva na neprimjenjivu praksu Suda Europske Unije kao i Direktivu 93/13/EEZ. U tom smislu tuženik ističe, a kako je u ranijem tijeku postupka već istaknuto, stranke ovog spora sklopile su Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim su promijenjene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK).

Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:

- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;

- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;

- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;

- postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos.

U takvim okolnostima, tužitelj i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi.

U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji korisnika kredita.

Tuženik pritom navodi kako nije primjenjiva Direktiva 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), koja se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama Direktive 93/13.

Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju se odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK.

Taj zakon, kako je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. ocijenio je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati korisnicima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na korisnike kredita koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane korisnici kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima).

Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

Točno je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to ništa ne mijenja na činjenici da su, kako je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji, i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka.

Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen je time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe.

S obzirom na navedeno, nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati.

Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati korisnicima kredita CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na korisnike kredita koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

Tuženik podsjeća da Direktiva 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju Direktiva 93/13 ne može ispraviti.

Konačno, suvišno je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., A (C-118/17, EU:C:2019:207)4 , a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju se tužitelj neosnovano poziva.

Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.”

S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka.

Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika.

Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., dodatno je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“

Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema.

Navedenim je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisu konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Iz ranije citiranih odluka stoga proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost.

Slijedom svega navedenog, u slučaju da Naslovni sud smatra osnovanim zahtjev tužitelja, što tuženik osporava, pravilnom bi primjenom materijalnog prava Naslovni sud utvrdio kako su sva potraživanja iz predmetnog spora zastarjela.

Nadalje i opreza radi, osim što potraživanje koje je predmet ovog tužbenog zahtjeva u zastari, ukazuje se kako je neosnovan zahtjev tužitelja u pogledu zateznih kamata koje je isti zatražio na utužene iznose.

Kako je tuženik u cijelosti postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, to nema osnove da bi se tužitelju zakonske zatezne kamate priznale od trenutka kojega je tuženik stekao svaki navodno preplaćeni iznos. Sve i da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a što tuženik osporava, istome bi bilo osnovano priznati zakonske zatezne kamate tek od trenutka podnošenja tužbe, kako je tuženik i isticao tijekom postupka.

U podnesku od 15. svibnja 2025. god., tuženik navodi da u nastavku postupka predlaže da se provedu slijedeći dokazi:

- saslušanje tužitelja, na okolnost pregovaranja i obaviještenosti o značenju spornih ugovornih odredaba, kao i na okolnost svojstva potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu;

- uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio tijekom postupka.

Tuženik se protivi provođenju vještačenja po prijedlogu tužitelja, ali ukoliko Sud odluči isto provesti tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže između parničnih stranaka značila da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a što tuženik osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa se u tom smislu predlaže dati zadatak vještaku izraditi izračun primjenjujući kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu . Svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 216- 172/2005 od 12. svibnja 2005. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. Si- 5261/05 od 03. ožujka 2005. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. Si-7576/05 od 30. ožujka 2005. god., Izvadak iz knjige položenih ugovora ovog suda od 29. ožujka 2005. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. Si-7576/05 od 29. ožujka 2005. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. Si-7576/05 od 30. ožujka 2005. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. Si-7576/05 od 29. ožujka 2005. god., Izvadak pretrage registra trgovačkih društava u RH od 04.04.2005. god., Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. veljače 2013. god., Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu od 28.02.2013. god., Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, Aneks uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. god., Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu od 31.03.2016. god., Dopis tužitelja br. 38/19 od 22. svibnja 2019. god., sa potvrdom o primitku od 30.05.2019. god., Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P- 1401/2012. od 04. srpnja 2013. god., Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god., Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. god., Odluku Ustavnog suda RH od 13. prosinca 2016. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-575/16-5 od 03. listopada 2017. god., Presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god., Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god., Tablicu G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, Mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postotcima na godišnjoj razini, Presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. god., Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hyppo Alpe-Adria-Bank d.d., Izjavu o prihvaćanju izračuna konverzije sa potvrdom o prijemu pošiljke od 07. 12. 2015. god, Specifikaciju uplata za razdoblje od 09. 10. 2015. do 06. 04. 2018. god, i za razdoblje od 01.07.2025 do 30.09.2015. god, Obavijest o prevedenoj konverziji od 06.04.2016. god, Otplatni plan za razdoblje od 31.10.2015. do 31.05.2025. god, Aneks uz Ugovor o kreditu br 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31.03.2016. god, Podatke o poslovnom subjektu – verzija za ispis Trgovačkog suda u Splitu od 31.03.2016. god, Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 05.11.2015. god, Simulirani otplatni plan u EUR za razdoblje od 23.05.2005. do 31.05.2025. god, Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. god, sačinjen dana 05.11.2015. god, Nacrt aneksa uz ugovor o kreditu br 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, Nacrt izjave o prihvaćanju izračuna konverzije, Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev 18/2018-2 od 26.svibnja 2020. god, i br. Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022 god, Otplatni plan za razdoblje od 23.05.2005. do 30.09.2015. god, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 10.08.2022. god, 10.08.2022. god, Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 01.06.2005. do 30.09.2015. god, za razdoblje od 01.10.2015. do 06.04.2018. god, te Specifikaciju uplata za razdoblje od 09.10.2015. god do 06.04.2018. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično nedopušten, i djelomično neosnovan. Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 216-172/2005 od 12. svibnja 2005. god., Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. veljače 2013. god., i Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. godine.

Među parničnim strankama isto tako nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., a kojom je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i pravnog prednika tuženika.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 11. lipnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Osim toga, tuženik nije u mogućnosti s uspjehom se protiviti preinaci tužbe podneskom tužitelja od 23. travnja 2025. god., a budući da preinake tužbe u konkretnom slučaju nije niti bilo.

Međutim, tuženik tijekom postupka osnovano ističe kako iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost čl. 6. Ugovora o kreditu br. 216-172/2005 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa s tuženikom, iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima, i to s retroaktivnim učinkom, uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz ugovor o kreditu već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tužitelj osim toga ukazuje na ništetnost odredbi čl. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu od 28.2.2013.g., kojim je propisana metodologija promjene kamatne stope.

Osnovano tuženik ističe da ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, i uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača.

Nadalje tuženik osnovno ističe da pritom niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc.

Osnovano tuženik ističe da je i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR, pa bi stoga ukoliko bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja.

Kako je dakle, zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača, pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik stoga osnovano ističe kako radi svega navedenoga, smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK, a koja ispravnost među parničnim strankama nije niti sporna, te osnovano napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom, već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna.

Osim toga, tuženik osnovano zaključuje da je tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe.

Tuženik nadalje ističe da je na zahtjev tužitelja s tužiteljem sklopio dva Aneksa uz ugovor o kreditu, a drugim Aneksom uz ugovor o kreditu (dalje: Sporazum) stranke su izmijenila čl. 3. Ugovora o kreditu na način da se definirane od čega se sastoji promjenjiva kamatna stopa.

Članak 3. Sporazuma nadalje detaljno regulira što je to EURIBOR i kako se on određuje te da Banka nema nikakvog utjecaja na promjenu istog.

Slijedom navedenog, tuženik osnovano zaključuje da je visina kamatne stope bila podložna isključivo promjenama na europskom tržištu, a ne odluci Banke kako to tužitelj pogrešno navodi.

Osim toga, na činjenicu da tužitelj nema pravnog interesa isticati predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev, ukazuju i sami navodi tužitelja tijekom postupka kada ističe da predmetna pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donijeta u kolektivnom sporu obvezuje i ovdje tuženu koja je u tom postupku sudjelovala kao tužena, te se odnosi na svaki kredit sklopljen kroz razdoblje od 10.9.2003. god. do 31.12.2008. god., u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa bez obzira na predmet i vrstu kredita.

Tužitelj osim toga ističe da se prilikom provođenja konverzije potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna ugovorna odredba, i to sa posljedicom povrata cjelokupne koristi koje je trgovac, ovdje tuženik, neopravdano i neutemeljeno stekao, a što se je po ocjeni ovog suda upravo i dogodilo u konkretnom slučaju.

Nadalje tužitelj ističe da preplata, utvrđena sukladno čl. 19. c ZID ZPK 2015, ne predstavlja neosnovano stečeno u odnosu na nepoštenu odredbu o kamati i nepoštenu odredbu o valuti, već razliku u plaćenom između kredita u švicarskim francima i fiktivnog euro kredita, a što po ocjeni ovog suda upravo i predstavlja potpuno obeštećenje i povrat sve koristi koju je tuženik kao trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP), te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), navodeći da presuda iz postupka kolektivne zaštite potrošača obvezuje ovaj sud, te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje te presude.

Navodi da u ovom postupku ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj, te da pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

Tužitelj naglašava da suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak, dovodi do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite.

Ovdje se sada nakon svega naprijed navedenog, postavlja pitanje od kuda tužitelju pravni interes da sada predmetnom tužbom postavlja i deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 13.05.2005.god., i čl. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 216- 172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28.02.2013. god., kada je ništetnost ovih odredbi već pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu vođenom protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

Na činjenicu da tužitelj nema pravnog interesa isticati predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev, ukazuju i tisuće podnesenih tužbi potrošača protiv ovlaštenih poslovnih banka iz istog činjeničnog i pravnog osnova, u kojima potrošači postavljaju isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova povrata preplaćenih iznosa tijekom otplate kredita, opravdano cijeneći da je ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu koji su sklopili sa ovlaštenom poslovnom bankom već pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu vođenom protiv poslovne banke pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

Ovo tim više kada se ima u vidu da je tužitelj sa tuženikom sklopio i priloženi Aneks uz ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. godine.

Naime, odredba čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15), propisuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pravno je prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

U skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5., prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Aneks uz ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. god., kojim je provedena konverzija, a sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača, ovdje tužitelja, izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Sklapanjem Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu, dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK, te je stoga što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK, došlo do promjene, i to ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope), koje su zamijenjene novim otplatnim planom.

Među strankama nije niti sporno da je predmet ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa ugovoru, ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, pa da stoga sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, a uslijed čega tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz kojeg razloga niti presuda iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne može predstavljati pravni temelj za utužena potraživanja.

Tužitelj je dakle, svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika, što nije bio obvezan, i sklopio sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se onda prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Aneksom ugovora o kreditu, a isto tako tužitelj niti jednim zakonskim propisom nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi ubuduće ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, pa kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao, više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost spornog Ugovora i spornih ugovornih odredbi, jer pravno oni više niti ne postoje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 u Rješenju posl.br. Gos 1/2019, zauzeo je i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine - ogledni postupak).

Naime, pravna stajališta VSRH izražena u Rješenju posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks uz ugovor o kreditu broj 216- 172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. god., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom uz ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. god., sklopljenim između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF, nema pravni interes utvrđivati ništetnima osnovni ugovor, a niti sporne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije, odnosno sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, je rješenjem od 04. ožujka 2020. god., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nadalje, ovaj sud cijeni da Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU, a iz čega jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti.

Identična pravna stajališta sadržana su i u obrazloženjima presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., i Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. godine.

Osim toga, Županijski sud u Varaždinu primjenjujući pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 07. lipnja 2023. godine, jednoglasno je donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“, ustvrdivši kako je očigledno da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravna stajališta sadržana u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., te citiranim obrazloženjima presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., i Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. god., koje valja ujednačavajući sudsku praksu u svrhu osiguranja jedinstvene primjene Zakona i ravnopravnosti građana, primijeniti i u konkretnom slučaju, a sve budući da su temeljem istih pravnih stajališta donijete pravomoćne sudske odluke u predmetima radi utvrđenja i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova.

Tužitelj dakle, nema pravnog osnova za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

Osim toga, tužitelj tijekom postupka niti ne osporava da je sadržaj sklopljenog Anekss uz ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. god., suglasan sa odredbama donijetog Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naime, intencija donošenja Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, svakako nije bila isključivo konverzija kredita, odnosno da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, već je intencija svakako bila i obeštećenje korisnika kredita u valuti CHF, a koje obeštećenje je tužitelj nesumnjivo prihvatio sklapajući sa tuženikom priloženi Aneks uz ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. godine.

Tužitelj je dakle, sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu broj 216- 172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. god., prihvatio ne samo konverziju kredita, već i obeštećenje u vidu izjednačavanja svojega statusa korisnika kredita sa statusom korisnika kredita koji je istoga dana sa tuženikom sklopio identičan Ugovor o kreditu, ali sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR-ima, te se je na taj način prešutno (konkludentnom radnjom) odrekao od obeštećenja kojega potražuje u ovom postupku, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni devizni tečaj za CHF na dan korištenja kredita. U protivnom bi svaki korisnik kredita koji je tijekom spornog razdoblja sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u bilo kojoj stranoj valuti, ostvarivao pravo na obeštećenje kakvo potražuje tužitelj u ovom sporu, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni devizni tečaj za CHF na dan isplate kredita.

Ovo tim više, što tijekom spornog razdoblja kod niti jedne poslovne banke u RH korisnik kredita svakako nije bio u mogućnosti sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, bilo dugoročni ili kratkoročni s ugovorenim početnim fiksnim tečajem strane valute i početnom fiksnom kamatnom stopom.

Naime, tužitelj obeštećenjem uslijed prekomjernog oštećenja, zacijelo sada ne bi smio biti doveden u povoljniji položaj u odnosu na ostale potrošače koji su tijekom spornog razdoblja sa tuženikom ili bilo kojom drugom poslovnom bankom u RH sklopili bilo dugoročni ili kratkoročni potrošački Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u nekoj drugoj stranoj valuti, ali isto tako i dugoročni ili kratkoročni kunski kredit.

Radi navedenog, odbačen je uslijed nedostatka pravnog interesa deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 13.05.2005.god., i čl. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28.02.2013. god., te je donijeta odluka kao u toč. I izreke rješenja.

Osim toga, odbijen je kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz istog osnova (povrat preplaćenog uslijed ugovorene promjenjive kamatne), te je donijeta odluka kao u izreci presude, a sve budući da je u konkretnom slučaju među strankama sukladno odredbama ZIDZPK/15, provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenim Aneksom uz ugovor o kreditu broj 216-172/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016. god., te da tužitelj stoga ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje preplaćenog s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku. Tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 100 bod., i sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 125,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako ukupan trošak tuženika iznosi 725,00 Eur.

U Splitu, 27. lipnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte