REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6108/2022-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovića ulica 3, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici IV, na temelju generalne punomoći broj Su-50/12, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćnici FV na temelju generalne punomoći broj Su-224/25, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja IV, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, da tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva ulica 3, isplati na ime naknade štete svotu od 167.783,85 kn/22.268,74 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke određenoj u skladu sa st. 2. čl. 29 ZOO-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 199,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. studenoga 2022. protiv tuženika podnio tužbu ovom sudu u kojoj je naveo je osiguranik tuženika KV zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi 31. svibnja 1990. koju je skrivio osiguranik tuženika HV upravljajući osobnim vozilom reg. oz. [registarska oznaka], a koje vozilo je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tuženika. Nadalje je naveo da je pravomoćnim presudama ovoga suda poslovni broj Pn-1976/1995, P-3434/1998 i P-9347/2004 utvrđena odgovornost tuženika za prometnu nezgodu, te da je na osnovu navedene nesreće pravomoćnim rješenjem tužitelja broj IN-643733 od 8. listopada 1996. osiguraniku tužitelja priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti (30%) i ozljede na radu (70%). Isto tako je naveo da je u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2022. tužitelj na ime invalidske mirovine isplatio 239.691,22 kn/31.812,49 EUR od čega iznos od 167.783,85 kn/22.268,74 EUR (70%) predstavlja štetu. Tužitelj je, također, naveo da se prethodno razdoblje postupka naknade štete po istom štetnom događaju i između istih stranaka vodi kod ovoga suda pod brojem P-8034/2021, te da je tuženiku 26. listopada 2022. uputio odštetni zahtjev koji je uredno zaprimljen, ali da njegova tražbina nije podmirena mirnim putem. Tužitelj je, konačno, naveo da mu tuženik odgovara za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 160. st. 1. u vezi čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potražuje isplatu iznosa od 22.268,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe, odnosno od 15. studenoga 2022. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju, dok je osporio pravnu osnovu tužbe, visinu tužbenog zahtjeva i zatezne kamate. Naveo je da tužitelj zasniva tužbu na okolnosti da je svome osiguraniku KV, priznao pravo na invalidsku mirovinu i da mu istu isplaćuje. Nadalje je naveo da je KV rođen **.**.1948., te da je 2013. stekao pravo na starosnu mirovinu. Kako bi tužitelj od toga dana trebao imati rezervirana sredstva za isplatu mirovine svome osiguraniku, to više ne trpi štetu na koju se poziva u ovome postupku. Eventualnu štetu koju bi tužitelj mogao trpjeti može postojati, ukoliko bi isplaćivana mirovinu bila viša od presumirane starosne mirovine osiguranika tužitelja te bi eventualna razlika mogla biti šteta koju bi tužitelj trpio. Tuženik je, međutim, istaknuo da tužitelj činjeničnu osnovu tužbe nalazi u prometnoj nesreći te je potrebno primijeniti onaj propis koji uređuje naknadu štete nastalu motornim vozilom u prometu, dok tužitelj postupa po propisu kojim je uređena njegova djelatnost a koji propis, Zakon o mirovinskom osiguranju, daje tužitelju pravo tražiti naknadu štete. Kako je naknada štete nastala u svezi uporabe motornog vozila, tako tuženik smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti posebni propis i to Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik je još istaknuo da su Vrhovni sud Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao i županijski sudovi, zauzeli stav da se u odnosu na obveze osiguranja prema tužitelju primjenjuju odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, koji u odredbama čl. 27. propisuje kako tužitelj ima pravo na razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, koji se određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga je tuženik naveo da se u slučaju kada se potražuje naknada štete vezana uz prometne nesreće, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Smatra da to tužitelj ispušta iz vida i da ga želi zaobići kako bi tuženiku nametnuo nepravednu i neprikladnu obvezu. Slijedom navedenoga, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu tuženiku troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka proveo dokaz uvidom u presliku prijave o nesreći na radu od 5. lipnja 1990. (str. 4-6 spisa), presliku opisa krivičnog djela (str. 7 spisa), presliku presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1976/1993. od 13. listopada 1993. (str. 8 spisa), presliku presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3434/1998-17 od 9. rujna 2002. (str. 9-11 spisa), presliku privremenog rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-643733 od 8. listopada 1996. (str. 12-14 spisa), presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-166/2014 od 26. lipnja 2015. (str. 15-19 spisa), presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2218/2015-23 od 13. prosinca 2017. (str. 20-25 spisa), presliku obračuna isplata od 25. listopada 2022. (str. 26 spisa), preslike banke podataka o doznačenim mirovinskim primanjima (str. 27-51 spisa), presliku zahtjeva za naknadu štete od 26. listopada 2022. s povratnicom (str. 52-54 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (str. 96-98 spisa), te je izvršen uvid i u drugu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi neosnovanim.

5. Uvidom u presliku privremenog rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-643733 od 8. listopada 1996. (str. 12- 14 spisa) utvrđeno je da je istim osiguraniku KV, rođenom **.**.1948., kod kojeg je zbog bolesti i povrede na radu nastupio gubitak sposobnosti za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 14. svibnja 1996. u svoti od 1.378,36 kn mjesečno, s time da od 1. rujna 1996. ista iznosi 1.455,55 kn mjesečno, te s time da se uz mirovinu za razdoblje od svibnja do rujna 1996. isplaćuje i mjesečni dodatak od 100,00 kn. Nadalje, iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je na ukupnu invalidnost nesreća na poslu utjecala 70%.

6. Uvidom u presliku obračuna isplata od 25. listopada 2022. (str. 26 spisa) i preslike banke podataka o doznačenim mirovinskim primanjima (str. 27-51 spisa), utvrđeno je da je tužitelj korisniku KV u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2022. izvršio isplatu invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 31.812,49 EUR, a što u omjeru od 70% koji se odnosi na ozljedu na radu, iznosi 22.268,74 EUR.

7. Uvidom u presliku zahtjeva za naknadu štete od 26. listopada 2022. s povratnicom (str. 52-54 spisa) utvrđeno da se tužitelj istim obratio tuženiku radi naknade štete u iznosu od 22.268,74 EUR nastale uslijed isplate invalidske mirovine osiguraniku KV, a u svezi prometne nesreće od 31. svibnja 1990. Također je utvrđeno da je tuženik navedeni zahtjev za naknadu štete zaprimio 30. listopada 2022.

8. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u visini 70% iznosa invalidske mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja KV u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2022. zbog ozljede na radu (prometne nesreće od 31. svibnja 1990.).

9. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija, dakle, nije sporno da je osiguranik tužitelja KV **.**.1990. stradao u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao osiguranik tuženika. Također nije sporno, a proizlazi i iz privremenog rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-643733 od 8. listopada 1996. da je tužitelj svom osiguraniku KV rođenom **.**.1948. tim rješenjem priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 14. svibnja 1996., te da je razlog umirovljenja ozljeda na radu u omjeru od 70% te bolest u omjeru od 30%. Iz obrazloženja navedenog rješenja još proizlazi da je mirovinski staž osiguranika tužitelja KV koji se računao za stjecanje prava na mirovinu iznosio do dana nastanka invalidnosti ukupno 21 godinu, 7 mjeseci i 19 dana.

10. Nadalje, uvidom u obračun isplata od 25. listopada 2022. i preslike banke podataka o doznačenim mirovinskim primanjima utvrđeno je da je tužitelj svom osiguraniku KV isplatio na ime invalidske mirovine u spornom razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2022. iznos od 31.812,49 EUR, a što u omjeru od 70%, koji se odnosi na ozljedu na radu, iznosi 22.268,74 EUR.

11. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa invalidske mirovine, koju je isplatio svom osiguraniku za utuženo razdoblje zbog ozljede na radu (prometne nesreće od 31. svibnja 1990.). S tim u vezi je među strankama sporno pravno pitanje primjenjuju li se konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019. i 84/2021.; dalje: ZOMO) ili odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014.; dalje: ZOOP).

12. U odredbama čl. 161., čl. 162. i čl. 164. ZOMO-a, propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, kao i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Pri tome naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako obuhvaća i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

13. U odredbi čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

14. S obzirom na navedeno valja reći da između tužitelja i tuženika kao osiguratelja postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu, a imajući u vidu da tužitelju svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine sukcesivno nastaje šteta. Nadalje, valja reći da su obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a, pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe ZOMO-a (tako i VSRH u Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev- 12/2022 od 12. siječnja 2022.). Naime, tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik te je obveza tuženika regulirana ZOOP-om temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane u ZOOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen upravo ZOOP-om (tako i VSRH u Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017. i Rev- 66/2022 od 1. veljače 2022.). Pri tome valja dodati da ZOMO predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP-a i to gore navedena odredba čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a.

15. Slijedom iznesenog, a u skladu s odredbom čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP-a stvarna šteta koju je tuženik kao društvo za osiguranje u konkretnom slučaju obvezno nadoknaditi tužitelju predstavljala razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja za osiguranika KV i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

16. Radi utvrđivanja visine razlike, odnosno stvarne štete između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nezgodi 31. svibnja 1990., zbog čijih posljedica mu je rješenjem tužitelja od 8. listopada 1996. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti (30 %) i ozljede na radu (70%), a zbog čega tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete u visini 70 % invalidske mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2022. S obzirom da prema odredbama čl. 27. st. 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tužitelj ima pravo potraživati naknadu od tuženika samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje i one koja bi bila određena osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu, tuženik smatra da tužitelj ne trpi štetu jer bi pretpostavljena invalidska mirovina osiguranika tužitelja zbog ozljede na radu, u utuženom razdoblju zasigurno bila viša od isplaćene invalidske mirovine. Kako bi se utvrdila visina invalidske mirovina osiguranika tužitelja pod pretpostavkom da je ista prouzročena ozljedom na radu, vještak je sačinio takav izračun, u skladu s odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji je vrijedio do 31. prosinca 1998. (dalje: ZOMIO), koristeći se sljedećim elementima:

- da bi 21. lipnja 1996. osiguranik tužitelja pretpostavljeno ostvario pravo na invalidsku mirovinu uzrokovanu ozljedom na radu, a imao bi 40 godina mirovinskog staža, u skladu s odredbom čl. 71. ZOMIO prema kojoj se invalidska mirovina za slučaj invalidnosti prouzročene povredom na radu ili profesionalnom bolešću, određuje od mirovinske osnovice u istoj visini u kojoj se određuje starosna mirovina za mirovinski staž od 40 godina (za muškarce) odnosno 35 godina (za žene),

- osnovice osiguranja i plaće iz prijašnjih godina preračunavale su se prema razini plaća iz 1995. u skladu s Odlukom o valorizacijskim koeficijentima za preračunavanje plaća iz prijašnjih godina prema razini plaća iz godine 1995. ("Narodne novine" broj 26/1996.),

- najpovoljniji mjesečni prosjek plaća za utvrđivanje mirovinske osnovice osiguranika tužitelja, preuzet je iz Rješenja Republičkog fona mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN 643733 od 8. listopada 1996., te iznosi 1.705,89 kn. Vještak je, nadalje, naveo da su se u razdoblju do 31. prosinca 1998. starosne mirovine osiguranika određivale u određenom postotku (od 35% do 85%) od mirovinske osnovice ovisno o duljini mirovinskog staža i spolu. Mirovinska osnovica se utvrđivala od mjesečnog prosjeka plaća (osnovica osiguranja) koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih deset godina osiguranja koje su za osiguranika bile najpovoljnije, na način da su se prosječne mjesečne plaće preračunavale na razinu plaća u godini koja prethodi godini ostvarivanja prava i njihov zbroj podijeli s brojem godina osiguranja uračunatih u obračunsko razdoblje. Osnovice osiguranja iz prijašnjih godina su se valorizirale prema kretanju prosječnih plaća svih zaposlenih na godinu koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje mirovina. Koeficijenti valorizacije plaća iz prošlih godina utvrđivali su se svake godine jedinstveno za sve plaće na temelju statističkih podataka o prosječnim plaćama u Republici Hrvatskoj u pojedinim godinama. Mirovine su se usklađivale prema porastu plaća, osim u razdoblju važenja uredbi o ograničenju mase sredstava za isplatu mirovina (od rujna 1993. do veljače 1995. ), a u razdoblju od siječnja 1997. do 30. lipnja 1998. s troškovima života. S obzirom da bi prema navedenim odredbama, osiguranik tužitelja u slučaju invalidnine uzrokovane ozljedom na radu imao 40 godina staža, pretpostavljena invalidska mirovina osiguranika tužitelja bila bi određena u visini od 85,00 % od mirovinske osnovice te bi iznosila 1.450,01 kn (1.705,89 kn x 0,85). U skladu s navedenim, vještak je naveo da bi pretpostavljena invalidska mirovina koja bi bila određena osiguraniku tužitelja u slučaju ozljede na radu bila veća od invalidske mirovine određene Rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 8. listopada 1996. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da na navedenu razliku između iznosa pretpostavljene mirovine i mirovine iz rješenja tužitelja ne utječu periodička uvećanja mirovine (odnosno, i jedna i druga mirovina usklađuju se istim postocima), vještak smatra da bi pretpostavljena invalidska mirovina koja bi bila određena osiguraniku tužitelja u slučaju ozljede na radu bila veća od invalidske mirovine isplaćene u utuženom razdoblju. Stoga je vještak mišljenja da bi, u skladu s pretpostavkama i izračunima iz nalaza, iznos pretpostavljene invalidske mirovine osiguranika tužitelja određen u slučaju ozljede na radu bio veći od iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje na temelju rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 8. listopada 1996.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića jer je isti stručan, jasna i obrazložen, a imajući u vidu da stranke nisu imale primjedbe na isti, niti su u tom pravcu predložile izvođenje daljnjih dokaza.

18. Dakle, iz provedenih dokaza, i to prije svega iz nalaza i mišljenja vještaka, je utvrđeno da je visina invalidske mirovine utvrđena rješenjem tužitelja manja od invalidske mirovine koja bi bila određena u slučaju povrede na radu, odnosno da tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP- a, te je stoga valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

19. Nadalje, valja reći da tuženik osnovano tvrdi da bi po redovnom tijeku stvari, da osiguranik tužitelja nije ozlijeđen u prometnoj nesreći, radio i ostvario pravo na starosnu mirovinu. Stoga bi osiguranik tužitelja za vrijeme trajanja radnog odnosa u korist tužitelja uplaćivao doprinose za obvezno mirovinsko osiguranje, čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZOMO-a tužitelj ostvarivao prihod, a što je u konkretnom slučaju izostalo zbog ozljeđivanja osiguranika tužitelja u predmetnom štetnom događaju. Stoga bi stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine predstavljala razliku između invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari osiguranik tužitelja ostvario, a što ovisi o duljini staža prije nezgode i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovnu uplata doprinosa izostala. Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao navedenu stvarnu štetu, a imajući u vidu da je na ročištu održanom 15. svibnja 2025. naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je odustao od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložio je zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Budući da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu glavnog potraživanja to je valjalo odbiti i njegov zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata i troškova parničnog postupka.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženiku je tako priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR. Stoga je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 199,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 27. lipnja 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.).

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II izreke.

Zagreb, 27. lipnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku