REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-879/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa] Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić& Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-414/2024-9 od 26. svibnja 2025., Općinskog suda u Čakovcu, u sjednici održanoj 27. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-414/2024-9 od 26. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja najprije utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-3528493 sklopljenog 19. lipnja 2006. i ovjerenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec 20. lipnja 2006. pod brojem OU-999/06 (dalje u tekstu: Ugovor) koja odredba glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…" a potom je prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev te tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 375,41 eura sa zateznim kamatama od 24. lipnja 2026. do isplate te naknaditi tužiteljici i troškove postupka u iznosu od 562,50 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga posebno ističući kako je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe i kako je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario tuženikove navode o tome da je odredba o ulaznoj jednokratnoj naknadi tuženici bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo i solemnizacija ugovora iz koje je vidljivo da je tuženica upoznata sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njezinoj pravoj volji. Navodi i kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene naplaćene naknade te da svaki klijent ima mogućnost pregovarati o svim odredbama ugovora a tužiteljica nikada nije izrazila nezadovoljstvo zbog ugovorene naknade niti je tražila da se ta odredba izostavi iz ugovora. Ističe i kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive a takva je sporna ugovorna odredba te prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li ta odredba takva i propustio ju je utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi o čemu se tuženik detaljno prethodno očitovao. Pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u činjenici što je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da je ništetnost konkretne odredbe ugovora utvrđena u postupku kolektivne zaštite i zbog načina na koji je protumačen direktni učinak presude iz kolektivnog ugovora tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporene ugovorne odredbe.

2.1. Dodaje i kako je prvostupanjski sud presumirao nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju a to je u suprotnosti sa svim već ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama pa predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi mu troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i troškove žalbe (ne navodeći iznos) uvećane za zatezne kamate od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovo suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora najprije zahtjev tužiteljice KN protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) sadržane u točki 3. Ugovora o kreditu od 20. lipnja 2006. koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) i kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

5.1. Tužiteljica je potom postavila i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 375,41 eura koji je tuženik naplatio kao navedenu naknadu sa zateznim kamatama od plaćanja 24. lipnja 2006. do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač nije mogla pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

7. U obrazloženju se prvostupanjski sud poziva i na odredbu članka 502.c ZPP te na presude donesene u kolektivnom sporu.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavka 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

9. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koje tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i tuženik 20. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 18.414,76 švicarskih franaka a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja, za kupnju novog vozila, s redovnim kamatama po stopi od 2,95% godišnje, promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke i na rok otplate 84 mjeseca (7 godina) te da Ugovor o kreditu (u točki 3.) sadrži odredbu o plaćanju naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita i naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita a nije sporno ni da je kredit u međuvremenu u cijelosti vraćen.

11. Nije stoga sporno ni da je tuženik kao kreditor odmah ustegnuo iznos te naknade prilikom prvog korištenja kredita 24. lipnja 2006.

12. Iz izvedenih je dokaza pak utvrđeno da se radi o ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na sporno ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu).

13. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kako je propisano u članku 81. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (20. lipnja 2006.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo a on to u ovoj parnici nije dokazao, iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

14. Ovdje naime treba napomenuti kako tuženik nije predlagao bilo kakve dokaze pa ni saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, dok pozivanje na solemnizaciju ugovora po javnom bilježniku nije relevantno jer javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima i sklapanju ugovora o kreditu već je samo taj ugovor solemnizirao.

15. U konkretnom je slučaju stoga pravilno utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je samim time ta odredba i ništetna, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

16. Ovdje treba posebno naglasiti kako je sporni iznos po osnovi sporne naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužiteljici isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

17. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužiteljica kao potrošač bila ograničena u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužiteljice i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

18. Tužiteljica je doduše bila informirana o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (3,30% od vrijednosti kredita), ali ne i o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta da odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 84. ZZP/03).

19. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 a posljedica je ništetnosti - vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba - propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

20. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u visini od 375,41 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 24. lipnja 2007. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje ugovora o kreditu s ništetnom odredbom, na temelju članka 1115. ZOO/05.

21. Prvostupanjski je sud stoga utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje o tome radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi a tuženik na kojem je bio teret dokazivanja nije ni predložio bilo koji relevantan dokaz kako bi dokazao da je tužiteljica dala informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu sa spornom odredbom o naknadi za odobravanje kredita (tzv. ulaznoj naknadi) pa nije ni od kakvog značaja što se prvostupanjski sud neosnovano pozvao na odredbu članka 502.c ZPP i na presude donesene u kolektivnom sporu.

22. Iz svega navedenog proizlazi kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih određenih u tuženikovoj žalbi pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima parničnog postupka koju tuženik nije ni pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava već samo iz razloga što je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa time i uspjehu stranaka u sporu, a slijedom čega je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

U Puli 27. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić