UsI-1849/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviju Čoviću, sucu pojedincu, te Lidiji Trogrlić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja "Domicil Exclusive" d. o. o. (OIB: 5130693662) iz Vodica, Zadarska 2, zastupanog po prokuristu GZ, a on po opunomoćeniku Dušku Vučevcu, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 17, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi povrata poreza na dodanu vrijednost, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 28. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II- 410-19/21-01/71, URBROJ: 513-04-24-2 od 18. ožujka 2023.

II. Poništava se rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik KLASA: UP/I-416-02/21-02/02, URBROJ: 513-07-15-01/21-01 od 28. travnja 2021. u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je utvrđeno da je nastupila zastara prava na povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.328.574,53 kuna.

III. Odbija se zahtjev poreznog obveznika, tužitelja za povratom preplaćenog poreza na dodanu vrijednost za 2011., 2012. i 2013. u ukupnom iznosu od 176.332,13 eura/1.328.574,53 kuna.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno 24. srpnja 2024. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-19/21-01/71, URBROJ: 513- 04-24-2 od 18. ožujka 2023. i točke III. izreke rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik KLASA: UP/I-416-02/21-02/02, URBROJ: 513-07- 15-01/21-01 od 28. travnja 2021. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da mu je navedenim prvostupanjskim rješenjem, točkom I. i II. izreke, djelomično usvojen zahtjev za povratom PDV-a u iznosu od 171.425,47 kuna, a točkom III. izreke utvrđeno da je nastupila zastara prava na povrat PDV-a u iznosu od 1.328.574,53 kuna. Ponajprije, tvrdi da su porezna tijela počinila bitnu povredu postupka iz članka 98. stavka 5. ZUP-a, da je rješenje nerazumljivo i da su razlozi rješavanja upravne stvari u pobijanom dijelu proturječni sadržaju isprava u spisu vezano za nastupanje zastare prava na povrat PDV-a, da nema pravnog uporišta da se izrekom utvrđuje da je nastupila zastara te da izrekom nije odlučeno o zahtjevu za povrat PDV-a u iznosu od 1.328.574,53 kuna. Smatra da pitanje nastupanja zastare predstavlja činjenični supstrat obrazloženja, a ne i izreke; da se zastara prekida svakom radnjom poreznog obveznika koja je dostavljena na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat više plaćenog PDV-a ili poreza uplaćenog bez pravne osnove; da se pod takvom radnjom podrazumijeva i pisana izjava poreznog obveznika o načinu korištenja više plaćenog poreza, primjerice, tvrdi, za podmirenje predujmova u narednom razdoblju ili preknjiženje na račune drugih poreda ili zahtjev za povrat sredstava po žiro računu. Istaknuo je da su porezna tijela na to bila dužna paziti po službenoj dužnosti; da je porezno tijelo priznalo tužitelju da ima pretplatu poreza i time priznalo pisano njegovo potraživanje, a što je, tvrdi, razvidno iz zapisnika o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/13-01/1277, URBROJ: 513-07-15/14-02 od 17. siječnja 2014., njegove stranice 6. kada je naznačena preplaćena svota koju porezno tijelo potvrđuje da porezni obveznik ima pretplatu, a što znači i pisano priznanje zastarjele obveze i odricanje od zastare. S tim u vezi smatra da je zastara tom radnjom prekinuta i da je ona ponovno počela teći od 1. siječnja 2015., da bi protekom šestogodišnjeg roka iz članka 108. OPZ-a zastara povrata istekla 1. siječnja 2021. te da ona stoga nije postupila do trenutka podnošenja zahtjeva za povrat kojeg je podnio 25. studenoga 2020. Osim toga, tvrdi i da je zastara prekinuta i predajom obrasca prijave poreza u 2019., kojim je specificirana visina pretplate, a što konkludentno predstavlja priznanje duga s osnova pretplate; da je zastara prekinuta i namirenjem novonastalih poreznih obveza iz svibnja 2021., studenoga 2023. s pretplatama iz 2011., 2012. i dijelom iz 2013.; da je od početka poslovanja do predaje PDV obrasca od travnja 2019. do studenoga 2020. dostavljao obrasce PDV-K, kvartalni PDV i kasnije mjesečni PDV na kojima su navedeni pripadajući iznosi pretplate ponaosob te da je preplaćene iznose na svakom obrascu upisivao kao predujam za naredno razdoblje. Istaknuo je i da je na obrascu PDV-a za travanj 2019. po prvi put upisan kumulativni preplaćeni iznos PDV-a od 1.595.773,57 kuna, da taj kumulativni iznos obuhvaća i razdoblje od 2011. do ožujka 2019 i da je on razvidan iz porezne kartice za 2019 te da je u dijelu predujam za naredno razdoblje obuhvaćeno skoro 9 godina i ukupnom iznosu od 1.596.856,76 kuna, a u kojem razdoblju porezna uprava nikada nije spominjala ikakvu zastaru u odnosu na pretplatu PDV-a. Skrenuo je pozornost i da su obveze iz 2012. i 2023. namirene iz prenesenih pretplata iz 2011., 2012. i dijelom iz 2013., da nije riječ o zastari razvidno je iz činjenice da porezna uprava nije napravila otpis pretplata, već je nakon zahtjeva ocijenila da je riječ o zastari, da je porezna uprava povrijedila odredbu članka 6. OPZ-a, jer nije utvrđivala i one činjenice koje idu u prilog poreznom obvezniku, da su sudionici porezno-pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri prema članku 9. stavku 1. OPZ-a i da je porezno tijelo dužno dokazati činjenice koje utemeljuju porez prema članku 88. stavku 1. OPZ-a. Stoga je zatražio poništiti rješenje tuženika.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv točke III. izreke rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik KLASA: UP/I-416-02/21-02/02, URBROJ: 513-07- 15-01/21-01 od 28. travnja 2021., a kojim je utvrđeno da je nastupila zastara prava na povrat PDV-a u iznosu od 1.328.574,53 kuna.

3. Podneskom od 29. siječnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, tako da je zatražio poništiti rješenje tuženika i točku III. izreke prvostupanjskog poreznog rješenja te da sud sam riješi upravnu stvar, tako da usvoji zahtjev za povratom poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 176.332,13 eura/1.328.574,53 kuna. Vezano za navode tuženika iz odgovora na tužbu, istaknuo je da tuženik, u biti, nije odgovorio na ijedan tužbeni navod ali i njegove ocjene i tvrdnje da nije nastupila zastara prava na povrat PDV-a u navedenoj visini.

4. U dokaznom postupku čitani su: žalba od 28. svibnja 2021., zapisnika o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/13-01/1277, URBROJ: 513-07-15/14-02 od 17. siječnja 2014., prijava PDV-a za listopada 2020., zahtjev za povrat PDV-a od 25. studenoga 2020., podnesak upućen poreznom tijelu od 18. ožujka 2021., s prilozima (list 36 do 42), prijava PDV-a za 2011., 2012., , 2013., 2014., za travanj 2015., za rujan 2016., za rujan 2017., , za lipanj 2018., mjesečne prijave PDV-a za svih dvanaest mjeseci 2019. ali i za 2020, knjigovodstvene kartice i spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-416-02/2019-01/002.

4.1. Tužitelj je predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedokinje EZ i financijsko-porezno vještačenje na okolnost nastupanja prekida zastare. Sud je smatrao nepotrebnim izvoditi navedene dokaze te su stoga oni odbijeni, budući da je mogao ocijeniti (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju stanja spisa predmeta poreznog tijela i ocjenom ostalih izvedenih dokaza, budući da nije niti precizirao okolnosti i činjenice radi čijeg razjašnjenja je predložio njihovo izvođenje te zbog razloga koji će se iznijeti u nastavku obrazloženja. Tuženik nije imao ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

5. Tužitelj je popisao troškove spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan zbog formalnih propusta poreznih tijela, iako on supstancijalno u meritornom smislu nije osnovan.

7. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka koje su donijete u postupku pokrenutom po zahtjevu tužitelja za povratom preplaćenog PDV-a za 2011. do 2013. u ukupnom iznosu od 1.328.575,43 kuna, a kojeg je on 27. studenoga 2020. podnio prvostupanjskom poreznom tijelu na temelju odredbe članka 21. stavka 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18., 121/19. i 42/20., u daljnjem tekstu: OPZ).

8. Ponajprije, nije sporno da je tužitelj stekao pravo na povrat preplaćenog PDV- a za navedeno razdoblje u smislu odredbe članka 21. stavka 2. OPZ-a te da njegovo pravo na povrat nije zastarjelo u dijelu traženja preplaćenog PDV-a za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2018.

9. Međutim, pokazalo se spornim je li nastupila zastara prava na povrat preplaćenog PDV-a u razdoblju od 2011. do 2013. u navedenom iznosu u trenutku podnošenja zahtjeva za povratom (na 27. studenoga 2020.).

10. Javnopravna tijela su u poreznom postupku dužna paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su-507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku poduzimanja bilo koje službene radnje.

11. U skladu s prijelaznim odredbama članka 197. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16., stupio na snagu 1. siječnja 2017.; u daljnjem tekstu: OPZ/16.), postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., u daljnjem tekstu: OPZ/08) dovršit će se prema odredbama toga zakona, kao i postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ/08-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara. Jedino će se postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ/08-a dovršiti prema odredbama OPZ-a/16.

12. Iščitavajući navedene zakonske norme može se zaključiti da je OPZ/16 ukinuo razlikovanje relativne i apsolutne zastare koje je predviđao OPZ/08 te je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok. Takva je zakonodavna promjena zahtijevala propisivanje i odgovarajućega prijelaznog režima, koji uzima u obzir činjenicu da je u nekim postupcima pokrenutim prema OPZ-u do dana stupanja na snagu OPZ/16 nastupila relativna ili apsolutna zastara. Shodno tomu prijelazni režim vezano za zastaru uređen je kao iznimka citiranom odredbom članka 197. stavka 2. OPZ/16-a, kojom je iz područja primjene općega prijelaznog režima isključeno upravo pitanje vezano za nastup zastare prema članku 197. stavku 2. OPZ/16.

13. Tumačenjem sadržaja odredbe članka 197. stavka 2. OPZ/16-a sud smatra da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze, ali i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze koji su pokrenuti prema OPZ-u relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017., kada je stupio na snagu OPZ/16. Naime, nakon toga trenutka relativna zastara ne teče, pa nije moguće ni utvrditi njezino nastupanje nakon 1. siječnja 2017. To znači da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema OPZ-u, a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema OPZ/16. Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se, u smislu odredbe članka 197. stavka 1. OPZ/16-a, po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ/08-u. Može se i zaključiti da će se novi zakon, odnosno OPZ/16 primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1. siječnja 2017. nije nastupila apsolutna zastara prema OPZ/08-u. Pritom, sud smatra da okolnost je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđenje zastare ili nije, odnosno je li istakao prigovor zastare u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti radi utvrđivanja porezne obveze ili nije ne može biti razlog za nejednako oporezivanje, a niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice glede prijelaznoga režima u pogledu zastare osobito u situaciji kada je porezno tijelo i po službenoj dužnosti, bez obzira o radnjama poreznog obveznika, dužno paziti na nastupanje zastare.

14. Valja zaključiti da je, prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16-a, vezano za primjenu materijalnog prava pri ocjeni nastupa zastare utvrđivanja i naplate ali i povrata poreza ključno utvrditi je li u trenutku stupanja na snagu OPZ/16-a, odnosno na dan 1. siječnja 2017. nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ/08-a.

15. Izložena pravna shvaćanja zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj U-zpz-28/2021 od 25. svibnja 2021. i poslovni broj U-zpz- 73/2021-7 od 12. siječnja 2022. (dostupna na: http://www.vsrh.hr).

16. Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta vezano za primjenu materijalnog propisa glede nastupanja zastare prava na utvrđenje i naplatu ali i povrat poreznih obveza, a vračajući se na konkretan predmet, valja istaknuti sljedeće.

17. Odredbom članka 94. stavka 1. OPZ/08-a propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 7. toga članka propisano da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

17.1. Prema odredbi članka 95. stavka 2. OPZ/08-a tijek zastare prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata i troškova ovrhe.

17.2. Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. toga zakona (članak 96. stavak 1. OPZ/08-a).

18. Tumačeći citiranu odredbu članka 96. stavka 1. OPZ/08-a, prekid tijeka relativne zastare nema utjecaja na tijek roka apsolutne zastare prava na povrat porezne obveze, jer se rok za apsolutnu zastaru računa od dana kada je zastara prvi put počela teći i ne može se prekinuti ikakvom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata i troškova ovrhe.

19. OPZ uređuje institut porezne zastare ponajprije u člancima 108. i 109. Odredbama navedenih članaka OPZ propisuje samo zastaru od šest godina od kada je zastara počela teći.

19.1. Prema odredbi članka 108. stavka 1. OPZ-a pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata ni troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

19.2. Odredbom članka 108. stavka 5 OPZ-a je propisano da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

20. Nije sporno da je tužitelj pretplatio PDV u iznosu od 7.181,87 kuna po tromjesečnim prijavama PDV-a za 2011. koja su knjižena u 2011.; da je on pretplatio iznos od 714.989,04 kuna koje su nastale po tromjesečnim prijavama PDV-a 2011. i 2012. knjiženih u 2012. te pretplatu PDV-a u iznosu od 606.403,62 kuna po tromjesečnim prijavama PDV-a za 2013. i 2013. i mjesečnim prijavama PDV-a u 2013., što je sve knjiženo u 2013. u 2012. stekao pravo na povrat preplaćenog PDV-a za 2011. u 2012., za 2012. u 2013., a za 2013. u 2014. te da je rok zastare prava na povrat započeo istekom razdoblja oporezivanja u kojoj je porezni obveznik, tužitelj stekao pravo na povrat.

21. Može se zaključiti da je rok zastare prava tužitelja na povrat preplaćenog tromjesečnog PDV-a u 2011. započela po prvi put teći 1. siječnja 2012.; ona koja nastala u 2012., započela je po prvi put teći 1. siječnja 2013.; a nastala u 2013. zastara je počela po prvi put teći 1. siječnja 2014., što supstancijalno i nije sporno ako se potanko razmotre navodi suprotstavljenih stranaka.

22. Može se zaključiti i da do 1. siječnja 2017., kada je stupio na snagu OPZ, nije nastupila ni relativna a ni apsolutna zastara prava na povrat preplaćenog PDV-a prema pravilima OPZ/08-a, a što između stranaka, u biti, nije ni sporno. To znači da je za rješavanje dvojbenim pravnih pitanja vezano za (ne)nastupanje zastare prava na povrat PDV-a valjalo primijeniti odredbe OPZ, a ne OPZ/08.

23. Pokazalo se dvojbenim je li samim dostavljanjem prijava PDV obrazaca za pojedina razdoblja oporezivanja u kojima je iskazao, odnosno označio svotu za povrat ima značenje radnje poreznog obveznika dostavljene na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza, kojima se prekida zastara prava na povrat preplaćenog PDV-a.

24. Sud smatra da samim dostavljanjem prijava PDV obrazaca za pojedina razdoblja oporezivanja u kojima se iskazuje preplaćeni PDV te on prenosi u sljedeća obračunska razdoblja, porezni obveznik ispunjava svoje obveze propisane zakonom kojim je uređeno oporezivanje PDV-a, ali to ne znači da je podnio i zahtjev za povrat više preplaćenog PDV-a, budući da on mora biti izrijekom postavljen prema poreznom tijelu. To ne podrazumijeva ni da je on poduzeo radnju radi ostvarenja prava na povrat, kojim bi bila prekinuta zastara prava na povrat. Izloženo pravno shvaćanje izraženo i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3046/2020-2 od 25. studenoga 2021.

25. Sud smatra i da se knjigovodstveni uvid u informacijski sustav porezne uprave o stanju na računu preplaćenog PDV-a ali ocjena poreznog tijela pri obavljanju nadzora 17. siječnja 2024. da porezni obveznik ima pretplatu ne može smatrati pisanim priznanjem zastarjele porezne obveze, što bi podrazumijevao odricanje od zastare u smislu odredbe članka 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.), budući da za to nema uporišta u specijalnim normama OPZ-a. To pravno shvaćanje izraženo i u presudi Visokog upravnog suda poslovni broj Usž-3046/2020-2 od 25. studenoga 2021.

26. Uzimajući u obzir nesporne početke rokova zastare, sud ocjenjuje da je u konkretnom predmetu zastara prava na povrat preplaćenog PDV-a iz 2011. nastupila 1. siječnja 2018., odnosno na 1. siječnja 2019. za obveze PDV-a iz 2012., odnosno na 1. siječnja 2020. za preplaćeni PDV u 2013. Može se zaključiti da je šestogodišnji rok zastare istekao prije trenutka podnošenja tužiteljeva zahtjeva za povratom preplaćenog PDV-a (prije 27. studenoga 2020.).

27. U izloženom sud smatra da je u konkretnom predmetu do trenutka zahtijevanja povrata nastupila zastara prava poreznog obveznika na povrat preplaćenog PDV-a koja je nastala u 2011., 2012. i 2013. u ukupnom iznosu od 176.332,14 eura/1.328.574,53 kuna.

28. S tim u vezi sud ocjenjuje da je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je utvrdilo zastaru prava na povrat preplaćenog PDV-a za sporno razdoblje bez činjenja ikakvih bitnih procesnih povreda koje su utjecale na rješavanje porezne stvari i bez povrede ikakvih temeljnih načela porezno-upravnog postupka.

29. No, osnovano je tužitelj istaknuo da nije bilo pravnog uporišta da se izrekom osporenog prvostupanjskog rješenja u ovoj poreznoj stvari utvrđuje da je nastupila zastara. Naime, pitanje zastare u konkretnom predmetu predstavlja činjenični supstrat obrazloženja, a ne izreke. Sud smatra da je porezno tijelo bilo dužno izrekom odlučiti o osnovanosti zahtjeva za povratom preplaćenog PDV-a u preostalo dvojbenom dijelu u smislu odredbe članka 98. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP). Prema toj odredbi izreka sadržava odluku o upravnoj stvari.

29.1. Valja primijetiti i da je konkretni upravni postupak pokrenut po zahtjevu stranke (za povratom preplaćenog PDV-a) a ne po službenoj dužnosti, a o čijoj osnovanosti je porezno tijelo trebalo odlučiti izrekom, a što je propustilo učiniti.

30. Stoga, a budući da su osporena rješenja supstancijalno zakonita vezano za ocjenu nastupanja zastare prava na povrat preplaćenog PDV-a u razmatranom dvojbenom dijelu, a s obzirom na to da je sud ocijenio da one nisu zakonite zbog formalnog propusta i procesne povrede u vidu nerješavanja o upravnoj stvari izrekom prvostupanjskog rješenja, valjalo je, odlučujući u granicama konačnog preciziranog tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS) u vezi s člankom 47. stavkom 1. ZUS-a i u vezi s člankom 96. stavkom 1. ZUP-a, s obzirom na prirodu upravne stvari, poništiti rješenje tuženika i osporenu točku III. izreke prvostupanjskog poreznog rješenja te riješiti poreznu stvar, tako što je odbijen tužiteljev zahtjev za povratom preplaćenog PDV-a za 2011., 2012. i 2013. u dijelu za iznos od 176.332,13 eura/1.328.574,53 kuna, odnosno presudi kao pod točkama I. do III. izreke.

31. S obzirom da je sud ocijenio nezakonitom porezna rješenja u osporenom dijelu samo zbog formalnog propusta i učinjene procesne povrede te s obzirom na to da tužitelj, porezni obveznik supstancijalno i u meritornom smislu nije, u biti, konačno uspio u porezno-upravnoj stvari, a uzimajući u obziri i načelo pravičnosti te tumačeći i iščitavajući smisleno odredbe članka 147. ZUS-a, trebalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

32. Stoga je valjalo, na temelju odredbi članka 148. stavka 1. i 4. u vezi s člankom 147. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troška spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

U Splitu 27. lipnja 2025.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 1. i 6., članak 127., 128. stavak 1. i 3. u vezi s člankom 148. stavkom 5. i 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Dušku Vučevcu, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 17,

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, a spis predmeta tuženika KLASA: UP/I-416-02/21-02/02 vratiti nakon pravomoćnosti presude,

- u spis.