REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-467/2023-57

(ranije spis br. P-722/2022)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Filipu Gereciju, odvjetniku Odvjetničkog ureda Gereci sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 25. travnja 2025. godine, u prisutnosti zamjenica punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 27. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kojim je predloženo da se utvrdi da je ništetan dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 306-235/2006, sklopljenog dana 20. travnja 2006. godine, između pravnog prednika tužitelja SU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] – sada pokojnog ŽU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, solemniziranog dana 20. travnja 2006. godine, pod poslovnim brojem OU-703/2006 od strane javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleve iz Rijeke i to dio koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 344,02 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja".

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju DU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od 1.598,86 Eura, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine, obračunava u visini određenoj (ranije spis br. P-722/2022)

člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008. godine, do dana 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine, do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj odredbom čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. godine, do dana 29. prosinca 2023. godine, po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine, pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim:

- na iznos od 0,50 Eura od 07. lipnja 2006. godine, do isplate,

- na iznos od 0,41 Eura od 04. rujna 2006. godine, do isplate,

- na iznos od 10,18 Eura od 31. listopada 2008. godine, do isplate,

- na iznos od 13,35 Eura od 31. prosinca 2008. godine, do isplate,

- na iznos od 16,63 Eura od 28. veljače 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 13,82 Eura od 31. ožujka 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 12,23 Eura od 12. svibnja 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 10,24 Eura od 09. lipnja 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 07,78 Eura od 06. srpnja 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 06,41 Eura od 11. kolovoza 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 10,02 Eura od 07. rujna 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 09,34 Eura od 30. rujna 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 07,64 Eura od 02. studenog 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 12,06 Eura od 28. prosinca 2009. godine, do isplate,

- na iznos od 13,24 Eura od 07. siječnja 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 15,66 Eura od 04. veljače 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 15,76 Eura od 05. ožujka 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 21,10 Eura od 31. ožujka 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 20,17 Eura od 30. travnja 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 28,57 Eura od 18. lipnja 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 37,75 Eura od 30. lipnja 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 28,91 Eura od 09. kolovoza 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 45,28 Eura od 06. rujna 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 41,00 Eura od 30. rujna 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 35,48 Eura od 02. studenog 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 51,55 Eura od 15. prosinca 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 61,90 Eura od 31. prosinca 2010. godine, do isplate,

- na iznos od 15,66 Eura od 04. veljače 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 15,85 Eura od 03. ožujka 2011. godine, do isplate,

(ranije spis br. P-722/2022)

- na iznos od 50,78 Eura od 31. ožujka 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 51,63 Eura od 30. travnja 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 67,46 Eura od 06. srpnja 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 67,46 Eura od 06. srpnja 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 99,51 Eura od 03. kolovoza 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 81,39 Eura od 31. kolovoza 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 73,13 Eura od 05. listopada 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 71,10 Eura od 31. listopada 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 70,38 Eura od 30. studenog 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 74,82 Eura od 31. prosinca 2011. godine, do isplate,

- na iznos od 78,68 Eura od 31. siječnja 2012. godine, do isplate,

- na iznos od 79,20 Eura od 29. veljače 2012. godine, do isplate,

- na iznos od 76,53 Eura od 31. ožujka 2012. godine, do isplate,

- na iznos od 78,30 Eura od 30. travnja 2012. godine, do isplate.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju DU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od 2.210,57 Eura, na ime naknade razmjernog dijela parničnih troškova, zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od dana 27. lipnja 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko iznosa dosuđenog točkom I. izreke ove presude koji se odnosi na isplatu glavnice od 1.598,86 Eura sa dosuđenom zateznom kamatom na taj iznos, do zatraženog iznosa podneskom tužitelja od 22. rujna 2023. godine, a koji se odnosio na isplatu glavnice od 1.693,30 Eura, zajedno za zateznom kamatom zatraženom tim podneskom tužitelja datiranim sa 22. rujnom 2023. godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnih troškova, preko dosuđenog iznosa od 2.210,57 Eura, do zatraženog iznosa od 2.632,72 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 422,15 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužitelj JU je u svojstvu nasljednika pokojnog ŽU, podneskom od 04. rujna 2022. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule ( koji kredit je bio sklopljen u valuti CHF – švicarskog franka).

2. U historijatu tužbe, tadašnji tužitelj JU je naveo da je njegov prednik ŽU sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 306-235/2006 dana 20. (ranije spis br. P-722/2022)

travnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik (mada je sasvim jasno jer to proizlazi iz sadržaja Ugovora, kako tuženik nije sklopio nikakav ugovor sa prednikom tužitelja, te da je to učinio prednik tuženika - Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Podružnica Rijeka – opaska suca), kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelja, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 21.208,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita.

3. Kontinuirano pogrešno tretirajući tuženika, kao kreditora, umjesto tuženikovog prednika, navedeni tužitelj JU je u tužbi istakao kako se prednik tužitelja sukladno člancima 3. i 4. Ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, odnosno tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva sukladno odluci ili drugom aktu Banke, tj. tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25% godišnje. Tvrdi da je prednik tužitelja u cijelosti, prema tuženiku, ispunio obvezu preuzetu po predmetnom Ugovoru. Nadalje, ističe da je prednik tužitelja preminuo dana **.**.2021., te da je njegovim nasljednikom u odnosu na predmetnu tražbinu prema tuženiku, proglašen njegov nećak JU (list 24-25 spisa), temeljem rješenja o naknadno pronađenoj imovini, donesenog dana 24.08.2022. godine, pod posl. br. O- 82/2022, UPP-OS-10/2022, po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću.

4. JU u tužbi tvrdi kako prije sklapanja Ugovora, predniku tužitelja nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, predniku tužitelja je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke, tj. tuženika. Razvidno je tako bilo kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa - valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih prednik tužitelja u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate predmetnog kredita, nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, pravni prednik tužitelja nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.

5. Tužitelj, nadalje, ističe kako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS), br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.06.2004.g., do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja (ranije spis br. P-722/2022)

predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ta presuda VTS br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, potvrđena je revizijskom odlukom, Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH), br. Rev-2221/2018-11, od 03.09.2019. godine.

6. Tužitelj se pozvao u smislu čl. 502. c ZPP, ali i u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP), na pravna utvrđenja iz navedenih sudskih odluka u vezi ništetne valutne klauzule, te na vezanost suda za ta pravna utvrđenja u ovom postupku, te je napomenuo da se u opisanom slučaju radilo upravo o formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca, te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio, jer u samom Ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima ovisi kamata, dok pravni prednik tužitelja kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Po mišljenju tužitelja JU, tuženik je Ugovorom, ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, pravnog prednika tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu pravnog prednika tužitelja. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekstu: ZOO) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu pravnog prednika tužitelja kao potrošača.

7. Stoga tužitelj smatra, kako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je pravni prednik tužitelja platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika, i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je ranije navedenom pravomoćnom presudom VTS, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu, tuženik je po mišljenju tužitelja, sukladno odredbama članka 323. ZOO, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju te ništetne odredbe Ugovora.

8. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj JU je prije podnošenja tužbe, izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, temeljem ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, neosnovano stekao iznos od 12.758,18 kn, uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Obzirom da je čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne (ranije spis br. P-722/2022)

vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. tog članka, određeno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, tužitelj navodi da je čl. 1115. ZOO, propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga je tužitelj JU predložio da mu tuženik isplati iznos od 12.758,18 kuna, sa zateznom kamatom na pojedine svote navedene u tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi.

9. Podneskom od 21. studenog 2022. godine, tužitelj je na 4 stranice formata A4 osporio razloge zbog kojih je tuženik u odgovoru na tužbu na punih 15-tak stranica formata A4, osporavao tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Tijekom ove parnice je tužitelj JU umro dana **.**.2022., pa je na strani tužitelja ovaj postupak preuzeo SU u svojstvu brata i zakonskog nasljednika JU, time da je SU također bio nećak sada pokojnog ŽU, osobe koja je sa prednikom tuženika i sklopila sporni Ugovor.

11. Obzirom da je u ovu parnicu ušao novi tužitelj kao univerzalni sukcesor koji je stupio u pravni položaj prethodnog tužitelja, podneskom od 22. rujna 2023. godine, tužitelj SU je preinačio tužbu, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, potražujući da njemu, tuženik isplati iznos od 1.693,30 Eura (što u ranije važećoj valuti u Republici Hrvatskoj, predstavlja svotu od 12.758,18 kuna), zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose (zbroj kojih daje ukupno utuženu svotu) navedene u tužbenom zahtjevu tog novog tužitelja. Tim podneskom je ujedno taj novi tužitelj dopunio činjenične navode tužbe, istaknuvši da je sa bratom JU u svojstvu nećaka, sada pokojnog ŽU, upoznao ŽU za njegovog života, o mogućnosti utuženja predmetne novčane tražbine u odnosu na tuženika, temeljem Ugovora, no da je njihov stric ŽU u međuvremenu preminuo, zbog čega tužitelj u svojstvu nasljednika JU, koji je naslijedio pok. ŽU, sada ostvaruje svoje (i njegovo) pravo u ovome postupku. Napomenuo je da nije proveden postupak konverzije navedenog kredita u valutu Eura, obzirom da auto krediti, kakav je bio sporni Ugovor, nisu niti imali mogućnost konverzije, već je ista bila omogućena samo za korisnike stambenih kredita. Osim što su braća JU i SU brinuli o pok. ŽU, svome stricu, pa su ga, između ostalog, još za vrijeme njegova života upoznali s mogućnošću utuženja novčane tražbine prema tuženiku (koja je predmet ovog postupka), oni su po navodu tužitelja SU, u ime strica ŽU i za njegov račun povremeno uplaćivali mjesečne anuitete po spornom kreditu, te su također zajedno s njim i obilazili auto kuće u potrazi za odgovarajućim osobnim automobilom za pok. FU, time da se sam sada pokojni ŽU, za svog života, odlučio za kupnju osobnog automobila Peugeot Trendy, 1.4., za kupnju kojeg mu je i odobren sporni kredit, sukladno Ugovoru, te su sva kreditna sredstva, umanjena za interkalarnu kamatu, premiju osiguranja kredita i troškove kredita, bila isplaćena na račun Auto kuće Kuželka d.o.o. broj 2500009-1101037667. (ranije spis br. P-722/2022)

12. Imajući u vidu da je tuženik osporavao istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, između ostalog, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, tužitelj SU je podneskom od 12. prosinca 2024. godine, istakao konačni zahtjev u vezi isplate iznosa od 1.598,86 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na sve pojedine iznose kako je to navedeno na listovima 426-427 spisa, a čime je sadašnji tužitelj uskladio visinu svog novčanog potraživanja, sa matematičkim izračunom financijskog vještaka iz nalaza vještaka datiranog sa 29. listopadom 2024. godine (list 409-415).

13. Tuženik je u pisanom odgovoru na tužbu iz podneska od 10. listopada 2022. godine, osporio tužbeni zahtjev početnog tužitelja i u vezi pravne osnove i u vezi visine, istaknuvši prvo prigovor zastare novčanog potraživanja, osporivši čak sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja.

14. Tuženik tvrdi da se u vezi zahtjeva za isplatu utemeljenog na stjecanju bez osnove, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove, koja su nastala prije 04.09.2017. godine, nastupila zastara potraživanja. Tuženik se usprotivio tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine, imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik ili izvor materijalnog prava, temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalno pravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklaratorne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je Udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke bile dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom, odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja, usmjerena prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Tuženik smatra kako činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme do podnošenja tužbe, ne može ići na teret tuženiku. Osim toga, tuženi tvrdi da ova tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja "presude VTS RH-a" (ne nalazeći ujedno potrebnim da navede na koju je to konkretnu presudu VTS, uopće mislio, kada je tako nešto naveo – opaska suca), slijedom čega je po tuženiku, nastupila zastara u vezi novčanog potraživanja. Osim toga, po tuženiku, tužitelj nema pravni interes za podnošenje ovakve tužbe, vezano za deklaratorni zahtjev i da se sasvim neosnovano poziva na presude VTS broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a ZZP i članka 502.c ZPP.

15. Nadalje, tuženik tvrdi da se na pravno utvrđenje iz navedene presude VTS broj:

Pž-7129/13 dopušteno pozivati, samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga po tuženiku, ne postoji pravna osnova, niti pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

16. Tuženik je priznao da su navedeni sudovi u citiranom kolektivnom sporu, ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja (ranije spis br. P-722/2022)

uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je po tuženiku, sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka o tome da bi se iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

17. Tuženik je uputio da tužba u svom historijatu ne sadrži objašnjenje koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti odredbi Ugovora, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su za ovaj slučaj relevantne, pa tuženik smatra kako se zbog toga i ne može napraviti test o tome da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik je osporio da se u ovoj parnici mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda donesenih u parnici Potrošač, tim više što se u ovom slučaju ne radi o tužbi radi naknade štete, nego o tužbi radi stjecanja bez osnove.

18. Pored toga, tuženik je naveo kako smatra da su stranke mogle pojedinačno pregovarati o odredbama Ugovora, te da je tužitelj (misli se ovdje očito na prednika tužitelja ŽU – opaska suca), mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u Eurima i valutnom klauzulom u CHF, no da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Tvrdi da je tuženik u pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, prije sklapanja Ugovora, te da je i za vrijeme trajanja otplate kredita poštovao sva prava potrošača, a Ugovor je imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio i potpisao, imajući pri tome mogućnost izbora i drugih oblika kredita – kunski ili u valuti Eura, bilo sa fiksnom kamatnom stopom, bilo sa promjenjivom.

19. Tuženik tvrdi da je u potpunosti banka postupala u skladu sa čl. 3011.st.3. Zakona o kreditnim institucijama (premda ovom sudu nije poznato koji bi to Zakon uopće imao preko 3000 članaka, a to svakako nije Zakon na koji se pozvao tuženik – opaska suca), odnosno da je potrošaču učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a također je ukazao i na dopuštenost ugovaranja valutne klauzule CHF na dan sklapanja Ugovora u kontekstu prijedloga tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o valutnoj klauzuli, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva, a protivio se i zatraženom početnom potraživanju zatezne kamate na način na koji je istaknut.

20. Nakon stupanja u ovu parnicu novog tužitelja, SU, tuženik je prvo na ročištu održanom dana 08. rujna 2023. godine, osporio aktivnu legitimaciju tužitelju samo s obzirom na činjenicu da tuženiku nije bilo dostavljeno rješenje o nasljeđivanju iz kojeg bi bilo razvidno da je novi tužitelj aktivno legitimiran u vezi predmetne tužbe, a potom je podneskom od 22. prosinca 2023. godine (dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj parnici – koji je zaključen dana 27.11.2023.g. - opaska suca), osporio status potrošača predniku tužitelja, tvrdeći da je dotični sklopio ugovor o kreditu 20. travnja 2006. godine, radi kupovine novog automobila, a također i ugovor o kreditu dana 30. svibnja 2007. godine, radi kupovine rabljenog automobila, odnosno da je protiv tuženika nasljednik pokojnog korisnika kredita pokrenuo dvije parnice i to pod brojevima P-723/2022 i P-722/2022, zbog ništetne valutne klauzule. Osim toga, (ranije spis br. P-722/2022)

tuženik smatra kako tužitelj ne može potraživati iznose s osnove prijevremene otplate kredita, s obzirom da isto potraživanje nije konkretno navedeno u rješenju o nasljeđivanju. Međutim, određene nove činjenice (neovisno o tome radi li se o dodatnim razlozima zbog kojih je tuženik u podnesku od 22.12.2023.g., osporavao tužbeni zahtjev ili o činjenicama na kojima je bila utemeljena tužba, a koje je tužitelj iznio u podnesku od 22. veljače 2024. godine) koje su bile iznesene u podnescima stranaka koje podneske su se odvjetnici stranaka samoinicijativno sjetili dostavljati sudu bez zahtjeva za dopuštenja u vezi podnošenja podneska, nakon zaključenja prethodnog postupka, sud nije uzeo u obzir o čemu je uostalom na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 29. veljače 2024. godine i donio odluku u formi zapisnički konstatiranog rješenja (list 388 spisa).

21. Po primitku konačnog tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska tužitelja od 12. prosinca 2024. godine, tuženik se podneskom od 30. prosinca 2024. godine, usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe (obzirom da je od početno zatraženog novčanog iznosa u vezi isplate 1.693,30 Eura, tužitelj visinu svog konačnog zahtjeva uskladio sa matematičkim izračunom vještaka, tražeći isplatu od 1.598,86 Eura), od strane tužitelja.

22. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 9-14), pregled prometa po kreditu (list 15-23), rješenje u vezi naknadno pronađene imovine iza pok. ŽU, Općinskog suda u Rijeci po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, kao povjereniku suda, broj O-82/2022 od 24.08.2022.g. (list 24- 25, 346-347), nedatirani i nepotpisani preliminarni matematički izračun tečajnih razlika u vezi spornog kredita na temelju kojeg je početni tužitelj istakao određeni novčani zahtjev podnesenom tužbom (list 26-31), otplatni plan (list 32-33), specifikacija uplata (list 34-36), materijalne dokaze i sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 57-183), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 298-312, 351-363, 382-385), smrtni list za tužitelja JU Matičnog ureda Bjelovar od 04.01.2023.g. (list 314 i 317), rješenje o nasljeđivanju iza pok. JU, Općinskog suda u Bjelovaru, posredstvom javne bilježnice Marije Kustić, kao povjerenice suda, broj O-44/2023 od 07.02.2023.g. (list 331-333, 348-350), dopis Policijske uprave Primorsko-goranske od 18.03.2024.g. (list 394), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 406-407), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 29.10.2024.g. (list 409-415), kao i u dopunsko očitovanje vještaka od 10.03.2025.g. (list 446-450).

23. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja SU (list 389-391) u svojstvu stranke.

24. Sud je na ročištu održanom dana 27. studenog 2023. godine, odbio kao nepotrebne za razrješenje predmeta spora, dokazne prijedloge tuženika radi saslušanja javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleve i javne bilježnice Radosne Mavrinac, obzirom da saslušanje javnih bilježnika u ovakvim parnicama ne treba provoditi, sukladno pravnom stajalištu svih sudova, a pogotovo VSRH i Ustavnog suda Republike Hrvatske, odnosno sukladno potrebi da se u ovakvim parnicama saslušaju samo osobe koje imaju neposredna saznanja o konkretnim pregovorima vršenim između stranaka (u ovom slučaju, između prednika tužitelja sada pok. ŽU (ranije spis br. P-722/2022)

i zaposlenice prednika tuženika), tim više što je sud pokušao upravo u tom smislu na prijedlog tuženika i saslušati u ovoj parnici svjedokinju AU, koja osoba je inače imala neposredna saznanja o pregovorima vršenim od strane stranaka Ugovora, no kako je tuženik u konačnici povukao dokazni prijedlog za saslušanjem te svjedokinje, dotična nije niti saslušana u ovoj parnici, pa tuženik ujedno nije u ovome postupku niti dokazao na neki konkretan način tvrdnje koje je iznio u odgovoru na tužbu o dovoljnoj informiranosti prednika tužitelja u pogledu svih bitnih parametara koji se odnose na valutnu klauzulu navedenu u Ugovoru.

25. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

26. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen djelomično osnovanim.

27. Između stranaka nije bilo sporno da je pravni prednik tužitelja, sada pokojni ŽU, sklopio sa prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Podružnica Rijeka, navedeni Ugovor, za kupnju automobila marke Peugeot, proizvedenog 2006. godine, kojim Ugovorom mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.208,00 CHF (švicarskih franaka), na rok otplate od 6 godina i uz promjenjivu katnu stopu od 5,25% godišnje.

28. Nije sporno da je taj kredit otplaćen, niti da je navedeni prednik tužitelja umro dana **.**.2021., te da za svog života nije inicirao nikakav sudski postupak protiv tuženika u svojstvu pravnog sljednika, navedenog kreditora, radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba Ugovora, ali i radi isplate određenih novčanih iznosa zbog preplate uslijed ništetne valutne klauzule u Ugovoru, odnosno da su takav sudski postupak inicirali tek nakon njegove smrti, njegovi nećaci i nasljednici (dakle, JU koji je podnio predmetnu tužbu, te SU koji je nakon smrti brata JU, preuzeo ovaj postupak na strani tužitelja).

29. Između stranaka je sporno jesu li JU i SU uopće aktivno legitimirani za podnošenje predmetne tužbe, odnosno za vođenje ovakvog postupka protiv tuženika, koji je pravni sljednik kreditora sada pokojnog ŽU, a ukoliko jesu bilo je sporno može li se ŽU tretirati potrošačem u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno može li se sporni Ugovor, tretirati potrošačkim ugovorom.

30. Također, sporna je bila pravna osnova deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kao i visina kondemnatornog zahtjeva, tim više što se tuženik nije suglasio sa djelomičnim povlačenjem tužbe od strane tužitelja u situaciji kada je tužitelj visinu svog novčanog potraživanja podneskom od 12. prosinca 2024. godine (kojim je istakao svoj konačni tužbeni zahtjev), djelomično smanjio na isplatu iznosa od 1.598,86 Eura sa zatraženom zateznom kamatom, a što je bila manja svota od početno zatražene u iznosu od 1.693,30 Eura (koji iznos predstavlja, tužbom zatražena isplata iznosa od 12.758,18 kuna u tada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj). U kontekstu činjenice sporne pravne osnove, bilo je sporno da li je zastarjela novčana tražbina tužitelja.

31. Kako je tužitelj posredstvom odvjetnika još od podnošenja tužbe, pogrešno u historijatu tužbe tretirao tuženika, kao kreditora pokojnog ŽU (iako je u (ranije spis br. P-722/2022)

uvodu tužbe naveo da je tuženik sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koji navod iz uvoda tužbe nema nikakve veze sa sadržajem izreke tužbenog zahtjeva, a sud inače odluku donosi samo u granicama izričito istaknutog tužbenog zahtjeva), tako se očito odvjetniku tužitelja potkrala omaška u pisanju konačnog deklaratornog zahtjeva u podnesku od 22. prosinca 2024. godine, kojom prilikom je tužitelj posredstvom svog odvjetnika pogrešno opet naznačio da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb, kreditor po Ugovoru u vezi kojeg Ugovora je predložio da se utvrdi ništetnom jedna ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu.

32. Imajući u vidu da je navedeni Ugovor sklopio prednik tužitelja ŽU, sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditorom, te da je deklaratornim tužbenim zahtjevom izričito zatraženo da se utvrdi ništetnom jedna odredba tog Ugovora, sklopljenog između navedenog prednika tužitelja i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, kao kreditora, valjalo je odbiti kao neosnovan taj dio deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja jer tuženik nije sklopio navedeni Ugovor, kao kreditor, a tužitelj je posredstvom odvjetnika u tužbenom zahtjevu propustio točno navesti stranke Ugovora u vezi kojeg je predložio da se utvrdi ništetnom jedna ugovorna odredba.

33. Naime, sud smatra da nije bilo moguće usvojiti taj dio deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja jer bi se na taj način u okviru tužbenog zahtjeva neistinito utvrdilo da je tuženik iz ove parnice bio kreditor prednika tužitelja, sukladno Ugovoru, a što nema veze sa istinom i stvarnim okolnostima slučaja, obzirom da tuženik u ovoj parnici ne sudjeluje u svojstvu stranke koja je bila kreditor prednika tužitelja, već samo i jedino kao pravni sljednik banke koja više pravno ne egzistira (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), a koja banka je bila kreditor prednika tužitelja i s kojom bankom je prednik tužitelja, sklopio navedeni Ugovor.

34. Kako deklariranje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije obvezno u ovakvim parnicama (a što je opće poznato u pravnoj struci), kao sastavni dio tužbenog zahtjeva, da bi se uopće moglo raspravljati o osnovanosti preostalog novčanog, dakle kondemnatornog zahtjeva tužitelja, sud je neovisno o odbijanju kao neosnovanog navedenog početnog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, usvojio preostali kondemantorni zahtjev tužitelja iz razloga koji će sada biti izneseni.

35. Tuženikove prigovore nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud nije tretirao osnovanim, našavši i da je JU bio aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe (iz podneska od 02. rujna 2022. godine) kakvu je podnio protiv tuženika, ali i da je SU, nakon smrti JU, također aktivno legitimiran za sudjelovanje u ovoj parnici, odnosno da stupi u pravni položaj pokojnog brata JU i preuzme na strani tužitelja ovu parnicu.

36. Naime, rješenjem Javnog bilježnika Velibora Panjkovića, kao povjerenika Općinskog suda u Rijeci broj O-82/2022 od 24. kolovoza 2022. godine, utvrđeno je da naknadno pronađenu imovinu ŽU (korisnika kredita po Ugovoru), između ostalog, predstavlja i novčana tražbina prema Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe- Adria Bank d.d.) po osnovi preplate po CHF kreditu broj 306-235-2006, a što je predmetni Ugovor, te da se u vezi te novčane tražbine pokojnog ostavitelja, (ranije spis br. P-722/2022)

nasljednikom proglašava u cijelosti GU, kao jedan od dvojice zakonskih nasljednika, a drugom zakonskom nasljedniku ostavitelja DU, tim rješenjem je uručen drugi dio naknadno pronađene ostavinske imovine pokojnog ŽU.

37. Nadalje, rješenjem o nasljeđivanju Javne bilježnice Marije Kustić, kao povjerenice Općinskog suda u Bjelovaru broj O 44/2023 od 07. veljače 2023. godine, utvrđena je ostavinska imovina pokojnog JU (nećaka pokojnog ŽU i osobe koja je podnijela sudu predmetnu tužbu iz podneska od 02. rujna 2022. godine), između ostalog i novčana tražbina prema Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe- Adria Bank d.d.) po osnovi preplate po CHF kreditu broj 306-235-2006, a što je predmetni Ugovor, te je sva utvrđena ostavinska imovina JU, uručena njegovom jedinom i univerzalnom nasljedniku, DU (sadašnjem tužitelju), bratu pokojnog ostavitelja.

38. Shodno tome, tužitelj je po uvjerenju suda dokazao pravni slijed navedenim rješenjima od 24. kolovoza 2022. godine, te od 07. veljače 2023. godine, od sada pokojnog ŽU do sebe i to kako po osnovi srodništva, tako i po osnovi nasljeđivanja predmetnog novčanog potraživanja, na temelju ništetnih odredbi Ugovora, te se zbog toga, tužitelja mora tretirati aktivno legitimiranim za ovu parnicu, cijeneći okolnost da je uslijed sadržaja navedenog rješenja od 24. kolovoza 2022. godine i sada pokojni JU, bio aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbu, kakvu je podnio podneskom od 02. rujna 2022. godine, bez obzira što za svog života pokojni ŽU nije inicirao neki konkretni sudski postupak protiv tuženika u vezi isplate novčanog iznosa, zbog ništetnih odredaba Ugovora. Naime, postoje već odluke u sudskoj praksi u ovakvoj životnoj situaciji, sličnoj kao u ovom slučaju, koje ukazuju na opravdanost ovosudnog pravnog zaključka da su nećaci pokojnog ŽU (koji za života nije poduzeo aktivne radnje u vezi naplate novčanog potraživanja, temeljem ništetnog pravnog posla), nakon smrti svog strica, aktivno legitimirani, kao njegovi zakonski nasljednici da pokušaju realizirati novčanu tražbinu svog pokojnog prednika, ukoliko je ta tražbina bar navedena u rješenju o nasljeđivanju ili eventualno u rješenju o naknadno pronađenoj imovini.

39. Osim toga, tužitelj posredstvom punomoćnika, opravdano u podnesku od 22. veljače 2024. godine, ističe da u smislu čl. 5. Zakona o nasljeđivanju, nasljednik postaje univerzalni sukcesor pokojne osobe, te da kao nasljednik stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza i to u trenutku smrti prednika (neovisno o tome je li pokojnik utužio svoje potraživanje do trenutka smrti ili nije), izuzev strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati, a što predmetna novčana tražbina tužitelja, koja po svom karakteru predstavlja potraživanje imovinske naravi, nije jer ne predstavlja strogo osobno pravo pokojnog ŽU.

40. Nakon što je obrazloženo zbog čega je bio neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, valjalo je pojasniti zbog čega je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor da prednik tužitelja nije potrošač i da se Ugovoru ne može priznati svojstvo potrošačkog ugovora.

(ranije spis br. P-722/2022)

41. Prije svega valja naglasiti da iz činjeničnih navoda obrazloženja tužbe istaknutih u podnesku od 22. veljače 2024. godine, proizlazi da je pokojni ČU bio pomorac, za života, te da nije imao registriran obrt ili bilo koji drugi oblik pravne osobe na svoje ime, te je taj navod tužitelja prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje ne postoje opravdani razlozi, niti dokazi, pri čemu tuženik baš ništa u tom smislu nije dokazao u ovoj parnici.

42. Nadalje, iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke jasno proizlazi da mu je ŽU bio stric, odnosno brat pokojnog oca tužitelja i da je njegov stric ŽU za života boravio u [adresa], ali i da je bio zaposlen kao elektrotehničar na industrijskom brodu koji se bavio prijevozom materijala i da je tako preplovio praktički cijeli svijet, te da je Ugovor sklopio zbog dobivanja sredstava za kupnju automobila i da je novac od Ugovora potrošio za kupnju automobila marke Puegeot. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da njegov navedeni stric nije imao u vlasništvu nekakav obrt, te da je taj automobil kupio za svoje osobne potrebe.

43. Ovaj dio iskaza tužitelja je sud također prihvatio kao istinit, obzirom da nikakvog dokaza za neko suprotno utvrđenje nije niti bilo, pa kada se te iznesene činjenice dovedu u vezu sa sadržajem čl. 2. Ugovora u kojem je izričito navedeno: "Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti…", sud utvrđuje da je nesporno navedeni Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora i da je navedeni prednik tužitelja koji je sada pokojni, bio potrošač u trenutku sklapanja Ugovora, pa su neosnovani svi tuženikovi prigovori koji to osporavaju jer je i sam prednik tuženika u trenutku sklapanja Ugovora, izričito navedenim čl. 2. Ugovora, tretirao prednika tužitelja, kao potrošača. Uostalom, tuženik se tijekom ove parnice na neki konkretan način nije ni potrudio dokazati, a kamoli da bi to dokazao, da RU nije bio potrošač ili da mu se ne može priznati svojstvo potrošača u trenutku sklapanja navedenog Ugovora.

44. Nakon što je sud apsolvirao kao neosnovane navedene prigovore tuženika u vezi nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i nedostataka svojstva potrošača prednika tužitelja, te nakon što je na opisani način utvrđeno da je prednik tuženika bio potrošač na dan sklapanja Ugovora, odnosno da taj Ugovor imao svojstvo potrošačkog ugovora, valjalo je obrazložiti zbog čega je također neosnovanim ocijenjen tuženikov prigovor zastare novčane tražbine tužitelja.

45. Prije svega, valja ponovo naglasiti da je tužitelj JU, a nakon njegove smrti i trenutni tužitelj SU, bez ikakve dileme mogao podnijeti tužbu samo i isključivo sa kondemnatornim zahtjevom, protiv tuženika, kao pravnog sljednika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., pozivajući se na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno na pravna utvrđenja iz drugih sudski višestupanjskih odluka u vezi te parnice "Potrošač" (na koja pravna utvrđenja se JU u svojstvu tužitelja i pozvao prilikom podnošenja predmetne tužbe), te da uopće nije bilo nužno u tužbi "istrčavati se" sa nekakvim deklaratornim zahtjevom u vezi utvrđenja ništetnosti neke ili nekih odredaba Ugovora, a da je tome tako potvrđuje niz sudskih odluka u tom smislu donesenim u predmetima u kojima se samo raspravljalo u kondemnatornom tužbenom zahtjevu mnogih tužitelja u ovakvim parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije". Shodno tome, sasvim (ranije spis br. P-722/2022)

je nebitno za donošenje odluke o ovom kondemnatornom zahtjevu tužitelja, što je odbijen kao neosnovan deklaratorni zahtjev tužitelja iz razloga zbog kojeg je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen jer neovisno o tome postoji li ili ne formalni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora, sud mora razlučiti mogu li se u ovome postupku ili ne prihvatiti pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, vezano za predmetni Ugovor, da bi se moglo meritorno raspravljati o predmetnom kondemnatornom zahtjevu.

46. Sud smatra da se u ovoj parnici nedvojbeno trebaju prihvatiti pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a o čemu će riječi biti malo kasnije, te da je u tom kontekstu potpuno nesonovan tuženikov prigovor zastare novčane tražbine tužitelja.

47. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, što direktno proizlazi iz sadržaja odgovora na tužbu i posve suvišno relativizira ta pravna utvrđenja VSRH na krajnje nepotreban način), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se sasvim jasno odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

48. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 04. rujna 2022. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina (koji se inače primjenjuje) u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

49. Dakle, kako se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju, ne može se govoriti o zastari novčanog potraživanja tužitelja, te je manje bitno što tuženik koji je zainteresiran da upravo on uspije u ovoj parnici, misli o tome, tim više što je u tom smislu sudska praksa sada bar jednosmjerna po pitanju neosnovanosti tuženikovih (ranije spis br. P-722/2022)

prigovora zastare ako nije protekao navedeni zastarni rok računajući od dana 14. lipnja 2018. godine u ovom slučaju, pa do podnošenja tužbe.

50. Vezano za primjenu pravnih stajališta iz navedene pravomoćne presude TSZ, glede ništetne valutne klauzule, a u tom kontekstu i iznesene činjenice od strane tuženika o tome da je valutna klauzula bila legitimni termin u smislu ZOO, na dan sklapanja Ugovora, te da nije postojala zakonska zapreka za sklapanje potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom, već je tako nešto bilo zakonski dopušteno, sud je već naglasio kako smatra da se u ovom slučaju mogu i trebaju primijeniti ta pravna utvrđenja koja se vezano za ovu parnicu svode na utvrđenje da je ništetna odredba svih potrošačkih ugovora u valuti CHF, koje je navedeni prednik tuženika sklapao na dan 20. travnja 2006. godine, vezano za valutnu klauzulu CHF, pa tako dakle i u vezi predmetnog Ugovora. Naime, to pravno stajalište ovoga suda nije proizvoljno ili samovoljno doneseno za ovu parnicu već je utemeljeno na izričitim odredbama dvaju zakona.

51. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka nekih osobnih bankara, odnosno nekih bivših zaposlenika svog pravnog prednika Hypo Alpe- Adria Bank d.d. (sa kojom bankom je prednik tužitelja sklopio Ugovor), da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je prednik tužitelja ČU, doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni svi potrebni parametri sklapanju ugovora u valuti švicarskog franka, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu, odnosno vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja. Naime, svjedokinja koja je o tome nešto mogla ili trebala reći je bila AU, a iako je tuženik predložio njezino saslušanje i iako ju je sud bezuspješno pokušao saslušati u ovoj parnici, tuženik je podneskom od 04. travnja 2024. godine (list 397 spisa), odustao od tog predloženog dokaza.

52. Shodno tome, jedini mogući personalni dokaz kojeg je sud mogao prihvatiti u ovom slučaju kao istinit je bio iskaz tužitelja, SU, vezano za iznesene činjenice o tome da je tužitelju pokojni stric pričao kako mu je sporni kredit ponuđen kao najpovoljniji u to vrijeme u smislu godišnje kamate i visine mjesečne rate za otplatu kredita.

53. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, u smislu čl. 502.c.ZPP, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjske odluke broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena ta prvostupanjska presuda u vezi ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapao navedeni pravni prednik tužitelja u razdoblju navedenom u citiranoj pravomoćnoj presudi TSZ, dakle kojom odlukom je prihvaćen zahtjev tužbe podnesene u smislu čl. 502. a. ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju smatraju neprimjenjivom u ovoj parnici pravna stajališta iz navedene pravomoćne sudske odluke TSZ, ali i odluke VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, upučuje samo na bezrazložno nepoštovanje pravomoćnih sudskih odluka u kontekstu uskog predmetnog stranačkog interesa.

(ranije spis br. P-722/2022)

54. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskom odlukom VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa valutnom klauzulom (pa se tuženik u odgovoru na tužbu sasvim nepotrebno poziva na legitimnost sklapanja potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom u kritično vrijeme), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, ali na konkretan način i u izreci prvostupanjske presude, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ koji postupak se vodio kod tog prvostupanjskog suda pod brojem P- 1401/2012, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu ili nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju.

55. Iz personalnih dokaza (a u ovoj parnici je saslušan samo tužitelj) izvedenih u ovome postupku se ne može zaključiti da bi prednik tužitelja uopće bio na valjan način upozoren na bilo kakve potencijalne rizike sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu sa valutom CHF, pa tuženikove puke tvrdnje iz odgovora na tužbu o tome na što je sve prednik tužitelja bio upozoren u trenutku pregovora oko sklapanja Ugovora, su ostale samo nedokazane u ovoj parnici tvrdnje tuženika. Dakle, tuženik nije u ovoj parnici ništa dokazao od onoga što je tvrdio tijekom ovog postupka, a pogotovo u odgovoru na tužbu o tome na što je sve prednik tužitelja bio upozoren neposredno prije sklapanja Ugovora.

56. Ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi njegovom stricu i predniku ŽU u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenice banke, koja je bila prednik tuženika, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakav prospekt ili brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao prednika tužitelja na potencijalni rizik povećanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i da mu je bila uručen u to vrijeme, makar nekakva brošura sa specificiranim grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi zbog toga, prednik tužitelja imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti, kao osoba koja nije vična ekonomiji, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak i potencijalni rizik sklapanja ugovora u toj valuti sa promjenjivom kamatnom stopom.

57. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni sporni Ugovor, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je navedeni prednik tuženika, uz sve ostale banke koje su bile (ranije spis br. P-722/2022)

tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukom VTS br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj predmetni tužbeni zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama svih potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF u razdoblju navedenom u izreci presude za svaku pojedinu banku ili tuženika iz te parnice.

58. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), bez obzira što tuženik posredstvom odvjetnika smatra da ista nisu primjenjiva i da ih se ne može primijeniti u ovome predmetu.

59. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, dakle i navedenog prednika tuženika, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica u smislu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke iz te parnice, sasvim bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može (ili ne želi, unatoč višegodišnjoj jednosmjernoj sudskoj praksi po pitanju predmeta sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije" – opaska suca) prihvatiti činjenicu da je izgubljena krucijalna parnica u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke nepravilne u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženikov pravni prednik, povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno bar neprimjenjive za ovu parnicu.

60. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke donesena u predmetu P-1401/2012 ili u vezi tog predmeta, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne, primjerice stoga što je bilo legitimno sklapati potrošačke ugovore sa valutnom klauzulom po ZOO u kritično vrijeme.

61. Iz sadržaja Ugovora, proizlazi da se radi o tipiziranom potrošačkom ugovoru o kreditu, te da je namjena podizanja kredita bila kupovina automobila marke Peugeot, žute boje, proizvedenog 2006. godine, odnosno može se zaključiti da taj Ugovor sastavila banka koja je prednik tuženika, pa se sva pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ donesene pod brojem P-1401/2012, ali i ona iz odluke VTS br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, vezano za ništetnost valutne klauzule iz svih (ranije spis br. P-722/2022)

potrošačkih ugovora o kreditima koje je sklapao prednik tuženika na dan kada je uostalom i sklopljen Ugovor, trebaju primijeniti u ovoj parnici, što dovodi do zaključka da su ništetne i odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule CHF (bez obzira što tako nešto nije deklarirano posebnom odlukom u ovoj parnici ili nekom drugom presudom). To utvrđenje je po uvjerenju ovoga suda bilo od bitnog značaja za donošenje odluke o pravnoj osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja, pogotovo ukoliko se ima u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka u ovome postupku.

62. Potpuno je jasno i to bez dvojbe proizlazi iz predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 29. listopada 2024. godine, da je prednik tužitelja otplatio kredit temeljem Ugovora, ali i da je u okviru određenog mu od strane suda, predmeta vještačenja, vještak utvrdio da "razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja uz valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 1.598,85 Eura" i to po osnovi pozitivnih tečajnih razlika (o kojima se uostalom i raspravlja u ovoj parnici – opaska suca).

63. Na točnost matematičkog izračuna vještaka u principu, nije bilo baš nikakvih primjedbi od strane stranaka (ukoliko se "zažmiri na oko" u vezi tužiteljevog prigovora, koji iako je bio osnovan, tužitelj ga nije posredstvom odvjetnika ukalkulirao u visinu svoje tražbine, a o čemu će više riječi biti u točci 67-69 ovoga obrazloženja), cijeneći okolnost da je nekakav potencijalni prigovor tuženika iz podneska datiranog sa 30. prosincem 2024. godine (kojim je tuženik ukazao, između ostalog, da je nalaz vještaka nejasan i neodređen jer vještak ne obrazlaže način izračuna u istom), bio povučen podneskom tuženika od 20. siječnja 2025. godine (list 442), kada je tuženik izričito ustvrdio, nakon dodatne provjere (što implicira da je sam tuženik utvrdio točnost matematičkog izračuna vještaka ili eventualnu grešku na štetu tužitelja – opaska suca) da ne prigovora matematičkom izračunu vještaka, te da odustaje od prijedloga da se vještak usmeno sasluša, cijeneći okolnost da su prigovori tuženika u vezi pravne osnove bili pravne prirode.

64. Prema tome, sud je odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, prihvatio kao stručan i matematički točan izračun financijskog vještaka, odnosno pravilnost utvrđene preplate po osnovi tečajnih razlika za iznos od 1.598,86 Eura (iako je kada se ima u vidu sadržaj dopunskog nalaza vještaka s lista 450 spisa, posve jasno da je tužitelj mogao potraživati iznos od 1.674,77 Eura u ovome postupku), vezano za pozitivne tečajne razlike, pa kako je tužitelj podneskom od 12. prosinca 2024. godine, uskladio visinu svog novčanog zahtjeva sa tim matematičkim izračunom vještaka, kako u pogledu glavnice utuženog iznosa, tako i u pogledu zatražene zatezne kamate (uskladivši taj svoj sporedni zahtjev sa tabelarnim utvrđenjima vještaka u vezi mjesečnih iznosa preplate), valjalo je u cijelosti udovoljiti tom novčanom zahtjevu tužitelja u vezi zatražene isplate iznosa od 1.598,86 Eura sa zatraženom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, kao je to navedeno u izreci pod točkom II. ove presude, odnosno podnesku tužitelja od 12. prosinca 2024. godine.

65. Pri tome, nisu ocijenjeni osnovanima daljnji prigovori tuženika iz podneska datiranog sa 30. prosincem 2024. godine, koji se odnose na tvrdnju da je sud trebao (ranije spis br. P-722/2022)

od utvrđene tražbine tužitelja po osnovi ništetne valutne klauzule iz Ugovora, umanjiti novčani iznos za tzv. negativne razlike (pri čemu se tuženik čak našao krajem 2024. godine, umjesnim pozvati na sudsku praksu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, valpovačke službe Županijskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Bjelovaru koja datira od 2021. i 2022. godine, unatoč tome što su i ti drugostupanjski sudovi davno odustali od ideja koje su imali prilikom donošenja odluka na koje se tuženik pozvao na listu 435 spisa i više ne donose takve odluke jer je od tada do danas po pitanju predmeta sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije", sudska praksa bitno evoluirala u smislu osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa u vezi pozitivnih tečajnih razlika, pogotovo u situaciji ukoliko tuženik nije podnio protutužbu ili prigovor radi prebijanja u fazi prethodnog postupka u parnicama i nije na taj način pravovremeno potraživao isplatu u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika, a sada ne postoji niti jedan, jedini sud koji se bavi idejama kakvim su se svojevremeno sudovi bavili i donosi takve odluke da bi prilikom izračuna visine tražbine tužitelja u ovakvim parnicama, sud trebao po službenoj dužnosti umanjiti tražbinu tužitelja po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, za tzv., negativne tečajne razlike) jer za tako nešto ne postoji niti pravna osnova, niti je tuženik u ovom postupku do zaključenja prethodnog postupka, istakao u tom smislu prigovor radi prebijanja, niti je u tom smislu podnio protutužbeni zahtjev.

66. Hvatanje za svaku dopuštenu slamku tuženika ili njegovog odvjetnika, pa tako i kada se poziva na navedene drugostupanjske odluke u podnesku od 30. prosinca 2024. godine u situaciji kada pokušava osporiti tužbeni zahtjev tužitelja u ovome postupku ili bar utjecati da dosuđena svota tužitelju bude manja, predstavlja doista legitimno pravo tuženika i njegovog odvjetnika, ali ne radi se o osnovanom i opravdanom prigovoru tuženika u ovom slučaju, kada tuženik smatra da bi se i tzv. negativne razlike trebale ukalkulirati u matematički izračun vještaka, kod utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, odnosno svote koju tuženik treba isplatiti tužitelju.

67. Međutim, cijeneći okolnost da je tužitelj posredstvom svog odvjetnika, izignorirao podnesak vještaka od 10. ožujka 2025. godine, kojim se vještak očitovao upravo na prijedlog tužitelja o pogrešci u pisanju nalaza i mišljenja i kojim je uostalom i izmijenio i dopunio matematički izračun novčane tražbine tužitelja, ali i da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužitelja, prema podnesku tužitelja od 12. prosinca 2024. godine, valjalo se osvrnuti i na te detalje, odnosno dodatno obrazložiti ovu odluku.

68. Prije svega, valja naglasiti kako je tužitelj posredstvom svog odvjetnika opravdano u podnesku od 12. prosinca 2024. godine, ukazao sudu i vještaku na pogrešku u pisanju točnog datuma plaćanja dvaju anuiteta (vezano za 57. i 58. anuitet za otplatu kredita) i to dana 04. veljače i 03. ožujka 2011. godine, a za koja plaćanja je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio preplatu u iznosima od po 15,66 Eura i 15,85 Eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, no kada je vještak u podnesku od 10. ožujka 2025. godine, pojasnio da je tužitelj u pravu i da je vještak doista pogrešno naveo datume plaćanja za ta dva anuiteta u svojoj tabeli, a što je rezultiralo ujedno da utvrdi i krive novčane iznose u vezi preplate za ta dva plaćena anuiteta, ispravivši svoj matematički izračun na ukupan iznos preplate od 1.674,77 Eura po utuženom osnovu, ali i za ta dva sporna mjeseca na iznose od po 52,17 Eura i 55,25 Eura, umjesto ranije (ranije spis br. P-722/2022)

pogrešno navedenih iznosa od po 15,66 Eura i 15,85 Eura, tužitelj je propustio posredstvom odvjetnika uopće akceptirati tu činjenicu i nije povisio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.674,77 Eura, nego je ostao kod ranije istaknutog konačnog zahtjeva u vezi isplate iznosa od 1.598,86 Eura.

69. U tom kontekstu ovaj sud utvrđuje da je legitimno pravo tužitelja da potražuje manju svotu od one koja mu pripada u iznosu od 1.674,77 Eura, ali i po osnovi zatezne kamate za preplatu u vezi 57. -og i 58.-og anuiteta na iznose od 52,17 Eura i 55,25 Eura, pa kako je tužitelj svojim konačnim zahtjevom za ta dva mjeseca, odnosno u vezi 57.-og i 58.-og anuiteta potraživao zateznu kamatu na iznose od po 15,66 Eura i 15,85 Eura, odnosno isplatu ukupnog iznosa od 1.598,86 Eura, odlučujući u granicama tako istaknutog zahtjeva tužitelja, a u okviru kojeg sud jedino i može odlučivati je tužitelju i dosuđen iznos od 1.598,86 Eura, sa kompletno zatraženom zateznom kamatom na sve pojedine novčane iznose jer je to u skladu sa važećim odredbama ZPP.

70. Međutim, kako je tuženik doista u pravu kada ukazuje u podnesku od 30. prosinca 2024. godine, da se tužba može povući nakon zaključenja prethodnog postupka, samo ako tuženik na to pristane sukladno čl. 193.st.2. ZPP, te da se u pravnom smislu smanjenje početnog zahtjeva u vezi visine novčane tražbine, svakako treba tretirati djelomičnim povlačenjem tužbe, sud nije mogao drugačije nego da izrekom ove presude odbije kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja, preko onog dosuđenog točkom II. izreke ove presude, a do visine zatražene podneskom tužitelja od 22. rujna 2023. godine, kako bi se i u vezi konačne odluke o parničnom trošku i u vezi tuženikovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužitelja, honorirao tuženiku bar djelomični uspjeh u ovoj parnici u kontekstu činjenice na koju upućuje zadnje rečenica čl. 154.st.2. ZPP.

71. Na ovaj način je točkom III. izreke ove presude odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji je indirektno bio povučen isticanjem konačne novčane tražbine tužitelja u podnesku od 12. prosinca 2024. godine, a u vezi kojeg djelomičnog povlačenja tužbe u fazi glavne rasprave, tuženik nije dao suglasnost kako je to bilo potrebno sukladno čl. 193.st.2. ZPP, da bi se procesnom odlukom utvrdilo u ovome postupku, da je tužba tužitelja u pogledu visine tražbine djelomično povučena i da bi se moglo raspravljati samo i jedino o tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 12. prosinca 2024. godine. Naravno, za donošenje ovakve odluke je bilo nužno da je početni zahtjev tužitelja bio veći u odnosnu na konačno istaknuti, a što po uvjerenju ovoga suda nedvojbeno i jest.

72. Iako je već uglavnom obrazloženo zbog čega je sud udovoljio novčanom zahtjevu tužitelja u vezi zatražene isplate iznosa od 1.598,86 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom, prema podnesku tužitelja od 12. prosinca 2024. godine, a pri tome se sud u par navrata pozivao na opisana pravna utvrđenja iz parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/12, ocijenivši da ta utvrđenja imaju učinak i na ovaj parnični postupak (pri čemu na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu, kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ i VTS, jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015), nije na odmet podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj (ranije spis br. P-722/2022)

drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine u vezi ništetnih valutnih kaluzula u potrošačkim ugovorima, odlučeno da je prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "…. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12. 2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

73. Rezimirajući sve do sada navedeno, a vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno odredbe čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane prednika tuženika, a ujedno i izričito citirana u točci 72., obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a potom i donošenjem odluke VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine.

74. Također, iz sadržaja vještačkog nalaza i mišljenja vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, ali i dopunskog nalaza vještaka, jasno proizlazi da je prednik tužitelja po osnovi pozitivnih tečajnih razlika preplatio tuženiku i više nego li je tužitelj potraživao u ovoj parnici, a da je prednik tuženika u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese prednika tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba pravnog prednika tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ).

75. Donošenjem navedene drugostupanjske odluke od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom (ranije spis br. P-722/2022)

toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na tečajnim razlikama, a sve na štetu potrošača, pri čemu je nedvojbeno utvrđeno i da je navedeni pravni prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući takve ugovore o kreditima sa valutom CHF na dan 20. travnja 2006. godine, kada je zaključen i Ugovor.

76. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenoj drugostupanjskoj odluci, pa čak i navedenoj revizijskoj – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je bilo osnovano polazišno pravno stajalište tužitelja u vezi ništetnosti navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli (bez obzira što je nespretno sročeni predmetni tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj parnici odbijen točkom I. izreke ove presude), a na temelju koje ništetnosti je tužitelj osnovano potraživao isplatu stečenog bez osnove ili stečenog uz osnovu, koja je otpala.

77. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

78. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1401/2012, odnosno u navedenoj pravomoćnoj odluci VTS od 14. lipnja 2018.. godine, donesenoj u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je navedeni prednik tuženika imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj već isplatio tijekom otplate kredita, prema ugovorenoj valutnoj klauzuli, tuženik je sada kao pravni sljednik navedenog kreditora prednika tužitelja, dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu utvrđenu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i to do punog obeštećenja, a što obuhvaća navedene dosuđene zatezne kamate, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu.

79. Tužitelj po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata u smislu čl. 1115. ZOO, odnosno od dana kada je prednik tuženika, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, odnosno dopuni i ispravku pisanog nalaza, prikazanom tabelarno u stupcima), pa je tužiteljevo potraživanje (ranije spis br. P-722/2022)

zatezne kamate na utvrđene mjesečne iznose preplate u vezi pozitivnih tečajnih razlika, na iznos glavnog duga od 1.598,86 Eura, bilo sasvim osnovano i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužitelju ovom presudom, stečen od strane prednika tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo prednik tuženika i sastavio.

80. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.2. ZPP, neovisno o sadržaju zadnje rečenice tog članka jer je sudska praksa (kao i pravna stajališta koja se primjenjuju u ovakvim situacijama) već ukazala da se ne može i ne smije zanemariti da je tužitelj konačnu visinu svog novčanog zahtjeva smanjio tijekom ove parnice, nakon vještačenja, što je inače legitimno u slučaju da tuženik pristane na povlačenje tube, pa i ukoliko ne pristane, ali se tuženiku svakako mora honorirati kroz djelomični uspjeh u parničnom postupku, cijeneći sadržaj čl. 158.st.1. ZPP.

81. Kako je jasno da svrha i osnovna pobuda podnošenje ove tužbe, nije bila primjerice da tužitelj stekne deklaratornu odluku u vezi ništetnosti valutne klauzule iz Ugovora, već da uprihodi novac, odnosno da realizira svoju novčanu tražbinu (a što je uostalom razvidno i iz označene vrijednosti predmeta spora u Obavijesti o primitku elektroničkog podneska na listu 1 spisa – kojom prilikom odvjetnik tužitelja nije sa posebnom svotom označio vrijednost predmeta spora u vezi isključivo deklaratornog zahtjeva, nego je ukupnu vrijednost predmeta spora istakao u visini novčanog potraživanja tužitelja od 12.758,18 kuna u tada važećoj valuti), činjenica da je tužitelj izgubio ovu parnicu u vezi početno istaknutog deklaratornog zahtjeva mu nije tretirana na štetu ili kao uspjeh tuženika u ovoj parnici u vezi pravne osnove. Za takvo pravno stajalište, postoji jasno uporište u tome da je unatoč odbijanju kao neosnovanom, nespretno sročenom deklaratornom zahtjevu tužitelja, sud za potrebe donošenja kondemnatorne odluke u ovome predmetu prihvatio navedena pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a što je bilo od bitnog značaja, za zadovoljavanje pravnog i pravog novčanog interesa tužitelja u ovoj parnici.

82. Dakle, sud je stajališta da je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici u pogledu pravne osnove, no da je samo djelomično uspio u pogledu visine zahtjeva, obzirom na početno istaknuti zahtjev, koji je bio smanjen u zadnjoj fazi ovog postupka.

83. Kako bi se mogao precizno matematički utvrditi uspjeh stranaka u ovoj parnici, stopostotnom uspjehu tužitelja u pogledu pravne osnove je valjalo pribrojiti ukupan uspjeh tužitelja u pogledu visine i to od 94,42%, koliko iznosi dosuđenih 1.598,86 Eura u postotku u odnosu na početno zatraženih 1.693,30 Eura, a što upućuje na zaključak da je tuženik u ovoj parnici uspio sa 5,58% u vezi visine tužbenog zahtjeva. Kada se matematički ti omjeri uspjeha stranaka u parnici prebiju (za tužitelja: 100 + 94,42 = 194,42 : 2 = 97,21 % i za tuženika: 0 + 5,58 = 5,58 : 2 = 2,79 %), utvrđuje se da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 94,42% (97,21 – 2,79 = 94,42).

84. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja datiranog sa 24. travnjem 2025. godine, a primjenom Odvjetničke tarife.

(ranije spis br. P-722/2022)

85. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastavljanje podneska od 21. studenog 2022. godine (kojim se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu) je priznat isti iznos od 200,00 Eura, za sastavljanje podnesaka od 01. veljače i 11. ožujka 2023. godine, priznat je iznos od 100,00 Eura ukupno ili po 50,00 Eura za svaki podnesak, dok je za sastav 3 obrazložena podneska u smislu Tbr. 8.t.1. Odvjetničke tarife, odnosno za sastav podneska kojim se tužitelj očitovao o nalazu vještaka, datiranih sa 22. rujnom 2023. godine, 12. prosinca 2024. godine, te 11. travnja 2025. godine, priznat tužitelju ukupan iznos od 600,00 Eura ili 200,00 Eura po podnesku. Tužitelju je također u vezi zastupanja po punomoćniku na 4 održana ročišta i to dana 08. rujna i 27. studenog 2023. godine, te 29. veljače 2024. godine, ali i 25. travnja 2025. godine, priznat ukupan iznos od 800,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako ročište, odnosno zastupanje.

86. U ovome dijelu ukupni opravdani troškovi tužitelja iznose 1.900,00 Eura, a tim opravdanim troškovima je valjalo pribrojiti 66,36 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, zbog čega je ukupan opravdan trošak tužitelja utvrđen u iznosu od 1.966,36 Eura, od koje svote 94,42%, daje svotu od 1.860,57 Eura, a kako je tužitelju sukladno sudskoj praksi valjalo priznati neovisno u uspjehu u parnici i iznos od 350,00 Eura u vezi opravdanih troškova financijskog vještačenja koje je tužitelj financirao u ovome postupku, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi taj razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 2.210,57 Eura, sukladno uspjehu u parnici.

87. Nepotrebnim troškovima su u smislu čl. 155. ZPP, ocijenjeni troškovi tužitelja za sastav podneska od 22. veljače 2024. godine (što je uostalom utvrđeno i na ročištu 29.02.2024.g., u ovome predmetu), za sastav podneska od 12. rujna 2024. godine, obzirom da je tim podneskom sasvim nepotrebno tužitelj, mimo zahtjeva suda, obavijestio sud o plaćanju predujma za vještačenje (iako uvijek računovodstvu suda obavijesti predmetni parnični spis u formi službene bilješke, kada je stranka platila predujam za vještačenje u vezi određene parnice), ali i u vezi sudske pristojbe na presudu, cijeneći okolnost da je čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama tužitelj iz ove parnice oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovome predmetu, zbog izmijenjene odredbe čl. 11.st.1.t.20 Zakona o sudskim pristojbama (što se ne može primijeniti na predmetnu tužbu, obzirom na datum dospijeća obveze plaćanja sudske pristojbe na tužbu i datum stupanja na snagu navedenog Zakona, ali na presudu može), pa zbog toga nije udovoljeno tim zahtjevima tužitelja za naknadu tih troškova u ukupnom iznosu od 316,36 Eura.

U Bjelovaru, 27. lipnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 28. lipnja 2025. godine, a putem ovoga suda.