REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-525/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu tog suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I. tužitelja KF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], II. tužiteljice ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tuženice TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćniku UF, odvjetniku u [adresa], protiv I. tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Zadar, Domovinskog rata 3, zastupan po punomoćniku Dušku Žuriću, odvjetniku u Zagrebu i II. tuženika TATA GRUPA d.o.o., OIB: 44900257308, Zagreb, Donje Svetice 46c, zastupan po punomoćniku Boranu Gošeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika I.-III. tužitelja odvjetnika UF i I. tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika I. tuženika odvjetničke vježbenice ĐF i zamjenika punomoćnika II. tuženika odvjetnika Luke Duvnjaka, 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbacuje se tužba u odnosu na II. tuženika TATA GRUPA d.o.o.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. st. 1. Ugovor o kreditu broj 0000036643 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 28. svibnja 2012., u dijelu koji je odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, koji ugovor je zaključen između prednika tuženika Banco Popolare Croatia d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 51129133900 kao kreditora i KF iz [adresa] kao korisnika kredita te ŽF iz [adresa] i TF iz [adresa], 10431 Sveta Nedjelja, kao sudužnika, solemniziran kod javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba, Frankopanska 2A, pod poslovnim brojem OV-4027/12.

III. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela Ugovora o kreditu broj 0000036643 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 28. svibnja 2012., tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

IV. U odnosu na tužbeni zahtjev I. tužitelja KF, II. tužitelja ŽF i III. tužitelja TF prema I. tuženiku OTP banka d.d. određuje se da svaka strana snosi svoj trošak.

V. Nalaže se I. tužitelju KF, II. tužitelju ŽF i III. tužitelju TF naknaditi II. tuženiku TATA GRUPA d.o.o., parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. I, II i III tužitelj u tužbi od 1. lipnja 2021. navode da je I. tužitelj kao nositelj kredita te II. i III. tužitelji kao sudužnici s I. tuženikom sklopili Ugovor o kreditu broj 0000036643, dok je II. tuženik bio posrednik u sklapanju predmetnog ugovora, a prema kojem ugovoru je I. tuženik kao kreditor I. tužitelju odobrio kredit u iznosu od 106.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunatoj prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s rokom otplate od 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za eure važećem na dan dospijeća. Nadalje, navodi kako je u članku 3.1. ugovora ugovorena redovna kamatna stopa 9,50% godišnje kao promjenjiva, a u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), dok je u članku 3.9. ugovora ugovorena valutna klauzula vezana za euro. Navodi se da je I. tuženik jednostrano samostalno i bez ikakvih obrazloženja i mogućnosti utjecaja od strane tužitelja mogao što je i činio promijeniti visinu kamatne stope. Osim toga, ukazuje se na čitav niz nezakonitih odredaba što ovaj ugovor čini ništetnim, a na čije odredbe korisnik kredita nije mogao utjecati već je istome mogao samo pristupiti. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da je predmetni ugovor ništetan te da njegove odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke uz nalaganje tuženicima da tužiteljima nadoknade troškove parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. I. tuženik u odgovoru na tužbu ističe neosnovanost tužbenog zahtjeva, da ništavost spornih odredaba ne povlače sa sobom ništavost cijelog ugovora, da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i materijalno pravo koje je danas na snazi u RH izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, odnosno da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prethodno pregovaralo te da je ista jasna, uočljiva i lako razumljiva kao i da je promjena kamatna stope pratila tržišne parametre. Također, ističe da nije povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja u smislu da se spornim ugovornim odredbama uzrokovala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

2.1. II. tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor pasivne legitimacije jer isti nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu niti je na bilo koji način sudjelovao u sastavljanju odnosno sklapanju istoga između tužitelja i I. tuženika te da je isti bio tek kreditni posrednik koji je obavljao poslove posredovanja za pravnog prednika I. tuženika. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka sud je pročitao sudsku praksu (list 10-17 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Milana Kanjera (list 18-26 spisa), ugovor o kreditu broj 0000036643 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 28. svibnja 2012. (list 28-34 spisa), potvrda javnog bilježnika broj OV- 4027/12 od 1. lipnja 2012. (list 35 spisa), promet po računu od 19. lipnja 2019. (list 37- 51 spisa), obavijest o mirovinskim i invalidskim primanjima (list 63 spisa), zahtjev za naplatu tražbine od 29. lipnja 2021. (list 64-66 spisa) i medicinsku dokumentaciju (list 67-73 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, a da je tužba nedopuštena u odnosu na II. tuženika.

5. U ovoj pravnoj stvari nesporno je da je prednik I. tuženika kao kreditor i predlagatelj osiguranja dana 28. svibnja 2012. sa I. tužiteljem kao korisnikom kredita i protivnikom osiguranja te II. i III. tužiteljem kao sudužnicima, uz posredovanje II. tuženika, zaključio Ugovor o kreditu broj 0000036643 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, na iznos od 106.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, na razdoblje od 180 mjeseci, a na temelju podnijetog zahtjeva korisnika kredita za nenamjenski dugoročni gotovinski kredit s valutnom klauzulom, te da je u predmetnom ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava i određuje sukladno važećem Pravilniku kreditora o načinu utvrđivanja visine kamatnih stopa te načinu obračuna kamate na kredite i depozite građana.

6. Sporna su slijedeća pitanja:

- ima li tužitelj pravni interes podnijeti konkretnu tužbu protiv II. tuženika, odnosno je li II. tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku;

- je li predmetni ugovor ništetan u cijelosti;

- dovodi li ništetnost pojedinih ugovornih odredbi do ništetnosti cijelog ugovora.

7. Prije svega valja se osvrnuti na pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja zahtijevati utvrđivanje ništetnosti predmetnog ugovora u odnosu na II. tuženika. Naime, iz predmetnog ugovora (točka 1.1. istoga) proizlazi da je isti sklopljen uz posredovanje II. tuženika. Niti iz predmetnog ugovora niti iz stanja spisa ne proizlazi da bi II. tuženik bio ugovorna strana niti da bi isti na bilo koji način sudjelovao u sastavljanju i/ili sklapanju predmetnog ugovora, što uostalom tužitelji niti ne tvrde. Dodatno, I. tužitelj je u svom iskazu naveo da nije imao sklopljen ugovor sa II. tuženikom niti je istome platio određenu proviziju. Naziv II. tuženika ne pojavljuje se niti u jednom drugom spisu priležećem dokumentu vezanom uz predmetni kredit niti je tužitelj u tužbi ili kasnije tijekom postupka naznačio ili obrazložio okolnosti iz kojih bi se iščitalo postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora i u odnosu na II. tuženika. Štoviše, ovaj sud ne nalazi postojanje ikakvog izravnog pravnog interesa na strani tužitelja, a koji bi se mogao vezivati za neko subjektivno pravo prema II. tuženiku u odnosu na predmetni ugovor, slijedom čega eventualni uspjeh tužitelja u odnosu na II. tuženika u ovoj parnici ne bi istima garantirao bolju pravnu situaciju. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrebno je u svakom postupku dokazati pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovora, a u nedostatku istog sud može odbaciti tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora, bez obzira na odredbu da sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti (v. odluku Rev 504/2023-2 od 18. srpnja 2023.). Slijedom navedenog, a ne upuštajući se u daljnju analizu pitanja pasivne legitimacije na strani II. tuženika, ovaj sud nalazi kako tužitelji nemaju niti su ičime dokazali svoj pravni interes za vođenje ovog postupka u odnosu na II. tuženika, pa je tužbu, ne utvrđujući njenu osnovanost u odnosu na istoga, temeljem odredbe čl. 187. st. 2. uz odgovarajuću primjenu čl. 288. st. 2. ZPP-a, valjalo u odnosu na II. tuženika odbaciti i odlučiti kao u točki I. izreke.

8. Nadalje, kako bi se utvrdile i razjasnile druge sporne okolnosti, provedeni su dokazi pregledom dokumentacije i saslušanjem I. tužitelja.

9. I. tužitelj je u svom iskazu u bitnome izjavio da je 2012. podigao kredit kod Banco di Popolare radi zatvaranja svih postojećih obveza prema kartičnim kućama; da je ovu banku sam odabrao jer je nudila najpovoljnije uvjete; da oko kredita odnosno njegovih uvjeta nije bilo pregovora te da je isti prihvatio uvjete kakvi su mu bili prezentirani; da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke i potpisan kod javnog bilježnika; da se vezi promjenjive kamatne stope nije posebno objašnjavalo kako se ista može mijenjati niti koji su parametri za njezinu promjenu niti se oko iste posebno pregovaralo; da je isti po struci diplomirani inženjer prometa te da nikada nisam imao obrt niti firmu kao i da je u vrijeme dizanja kredita bio sam u radnom odnosu u Ministarstvu obrane, a danas je u mirovini; da je inicijalno dogovorena rata kredita ostala ista do raskida ugovora; da je kao osiguranje kredita bila je kuća u [adresa] te kuća u [adresa]; da su nekretnine bile procijenjene na 250.000,00 eura od strane Bance di Popolare te da se nakon isplate kredita Banca di Popolare upisala u zemljišnim knjigama i katastar na te nekretnine; da je kreditor tražio zadužnice i mjenice prije isplate kredita od mene, supruge i kćeri te da su svi trenutno u blokadi zbog tog kredita, a da mu banka zadnjih pet do šest godina usteže sa računa nešto više od 1.200,00 EUR-a; da je inicijalno dogovorena rata bila otprilike 9.000,00 kuna, a kada se razbolio odnosno otišao u mirovinu tada mu je mirovina bila otprilike 7.100,00 kuna ili 7.200,00 kuna te da je otišao u poslovnicu OTP banke koja je preuzela Banco di Popolare i nastojao se dogovoriti oko daljnje otplate kredita dobivši pritom negativan odgovor; da je godine 2023. dobio dopis od banke u kojem je stajalo da im mora isplatiti 60.000,00 EUR-a i povući ovu tužbu te dostaviti izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika da ne postoje međusobna potraživanja po kreditu; te da je ugovor bio na 106.000,00 EUR-a, ali da ne zna koliko je uopće bilo isplaćeno tog kredita.

10. Iskaz I. tužitelja ocijenjen je kao uvjerljiv i iskren te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu. Primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a sud nije izveo dokaze saslušanjem II. i III. tužitelja obzirom je uvažavajući navode stranaka te imajući na umu činjenicu da su II. i III. tužitelj prilikom zaključenja spornog ugovora bili u svojstvu sudužnika, a ne korisnika kredita, ocijenio da isti za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu potrebni.

11. Dovodeći u međusobnu vezu sadržaj Ugovor o kreditu broj 0000036643 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 28. svibnja 2012. sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj predmetni kredit podigao kao fizička osoba radi zatvaranja postojećih obveza prema kartičnim kućama, dakle kao potrošač što nije niti osporeno tijekom postupka (a banka je trgovac, pa se radi o potrošačkom ugovoru), s time da se radilo o kreditu u eurima uz početnu kamatnu stopu 9,50%, koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika, bez da je pritom u ugovoru naznačeno o čemu točno ovisi promjena kamatne stope. Sud nadalje utvrđuje da je tuženik tužitelju ponudio unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu od strane prednika I. tuženika te da tužitelj uopće nije imao mogućnost pregovarati o kamatnoj stopi, nije mu bilo objašnjeno o čemu ovisi promjena te stope.

12. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 28. svibnja 2012., pa su za ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mjerodavni tada važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009; dalje: ZPK/09) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009; dalje: ZZP/07).

13. Po čl. 102. ZZP/07 kod potrošačkih ugovora ništetne su one ugovorne odredbe koje su nepoštene.

14. Nadalje, po čl. 5. st. 1. t. f) ZPK/09 prije prihvaćanja ponude ili sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik i kreditni posrednik dužni su, u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju, na temelju kreditnih uvjeta koje nudi vjerovnik, pravodobno potrošaču pružiti sve informacije iz ovoga članka, a koje sadrže i kamatnu stopu, uvjete kojima je uređena primjena kamatne stope i, kada su dostupni, bilo koji indeks ili referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, te razdoblja, uvjete i postupke promjene kamatne stope. Ako se u različitim okolnostima primjenjuju različite kamatne stope, potrebno je navesti informacije iz ove točke za sve stope koje se primjenjuju.

15. Po čl. 10. st. 2. t. f) ZPK/09 ugovor o kreditu mora jasno i sažeto sadržavati i kamatnu stopu, uvjete koji uređuju njezinu primjenu te, kada su ti podaci dostupni, indeksnu ili referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao i razdoblja, uvjete i postupke promjene te kamatne stope i, ako se u različitim okolnostima primjenjuju različite kamatne stope, informacije iz ove točke u odnosu na sve stope koje se primjenjuju.

16. Po čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

17. Po čl. 97. ZZP/07 pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96., su između ostalih odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom; odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Po čl. 98. ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Po čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Po čl. 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a po čl. 101. ZZP/07 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

21. U konkretnom slučaju, iako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, ona za potrošača nije napisana na razumljiv način jer nije navedeno o kojim objektivnim okolnostima ovisi njena promjenjivost. Stoga je u smislu čl. 99. ZZP/07 dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena.

22. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom se promjena ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jedne ugovorne strane – I. tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, ustvari predstavlja ugovornu odredbu kojom tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu I. tužitelja kao dužnika i potrošača kojemu nije bilo obrazloženo formiranje i mijenjanje kamatne stope, te koji čimbenici utječu na promjenu kamatne stope u otplatnom razdoblju, te koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljima je jedino bilo poznato koja je kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, dok buduća kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, jer I. tužitelju prilikom dogovora oko kredita nisu bili objašnjeni parametri po kojima bi se kamatna stopa mogla mijenjati tijekom ugovornog odnosa, a niti su u predmetnom ugovoru vidljivi kriteriji koji bi pojasnili moguće promjene. Ovdje valja napomenuti, a odnosu na navode I-tuženika o ulozi javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora, da isti prema tada važećim zakonskim propisima nije imao ovlasti, odnosno dužnost objasniti parametre promjene kamatne stope. S obzirom na sve navedeno ovaj sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Primjenom predmetne ugovorne odredbe I. tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (ovdje I. tužitelja) na „cijenu“, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Takva ugovorna odredba kojom je jedna strana ovlaštena mijenjati sadržaj ugovora glede visine kamatne stope, bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti, protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos kredita kojeg I. tužitelj ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

24. Prema tome sud utvrđuje da I. tužitelj i I. tuženik o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nisu pojedinačno pregovarali, da je promjenjiva kamatna stopa na način kako je ugovorena u konkretnom slučaju protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu I. tužitelja.

25. S obzirom na sve navedeno, utvrđeno je da je ugovorna odredba čl. 3. st. 1. Ugovor o kreditu broj 0000036643 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 28. svibnja 2012. u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, nerazumljiva, a time i nepoštena, te ništetna, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07.

26. Analizirajući daljnje razloge ništetnosti predmetnog ugovora koji su navedeni pod točkom IV. tužbe, isti se mogu svesti na tvrdnju da nije dopušteno ugovarati da se kredit isplaćuje po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (čl. 2.1. predmetnog ugovora), dok se mjesečni anuiteti obračunavaju u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a za devize kreditora za EUR u odnosu na kunu na dan dospijeća (čl. 3.9. predmetnog ugovora). S tim u vezi, osim što tužitelji nisu naznačili u čemu bi se točno sastojala ništetnost takvih stipulacija, ovaj sud nalazi, prije svega uzimajući u obzir dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i prema ZPK/09 i prema Zakonu o obveznim odnosima, da su navedene ugovorne odredbe valjano ugovorene, pritom imajući u vidu i nalaz i mišljenje koje su tužitelji dostavili u spis, a iz kojeg proizlazi da su takve odredbe tek neuobičajene, ali ne i nezakonite. Isto tako ocjena je ovog suda da su navedene odredbe, ravnajući se prema testu transparentnosti i informiranosti, jasne, uočljive i lako razumljive, a suprotno tužitelji nisu dokazali tijekom postupka niti je I. tužitelj prilikom svog saslušanja iskazivao u odnosu na navedu stipulaciju, što je cijenjeno u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Daljnji navodni razlozi ništetnosti iz točke IV. tužbe ne odnose na sadržaj ugovora, već na postupanje I-tuženika prilikom isplate, odnosno tijekom otplate predmetnog kredita što bi eventualno mogao biti predmet raspravljanja povodom traženja kondemnatorne zaštite u vidu naknade štete, a nikako ne utvrđenja da je zbog toga sam ugovor ništetan. Slijedom navedenog, nije dovedena u pitanje valjanost preostalih odredaba predmetnog ugovora.

27. Nadalje u pogledu pitanja je li zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, ovaj sud je stava da Ugovor o kreditu broj 0000036643 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 28. svibnja 2012. nije u cijelosti ništetan. Naime, u ovom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojih je ugovor sklopljen. Stavak 2. propisuje da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, dok prema odredbi čl. 102. st. 2. ZZP/07 ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Ocjena je ovog suda da predmetni ugovor može opstati bez navedene ugovorne odredbe, imajući u vidu da je posljedica ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ta da se ima smatrati da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o kreditu s nepromijenjenom (početno ugovorenom) kamatnom stopom u visini od 9,50 %. Dodaje se da se prema ocjeni ovog suda, a s obzirom je u ovom postupku tražena samo deklaratorna zaštita, dokazni prijedlog provođenja financijskog vještačenja ukazuje kao nepotreban.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama II. i III. izreke.

29. Što se tiče odluke o parničnom trošku, ovaj sud nalazi da se, s obzirom na nenovčanu prirodu zahtjeva za utvrđenjem, uspjeh u parnici I-III tužitelja, odnosno I. tuženika ne može valorizirati, odnosno iskazati novčano niti u postotku, slijedom čega je po ocjeni ovog suda, a u skladu člankom 154. stavak 4. ZPP-a, opravdano da, što se tiče tužbenog zahtjeva u odnosu na I. tuženika, svaka strana snosi svoj trošak pa je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke.

30. Što se tiče II. tuženika u odnosu na kojeg je tužba odbačena, odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. te čl. 164. st. 1. - 4. ZPP- a. Vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, iznosi 10.000,01 HRK, što preračunato u eure prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22), iznosi 1.327,23 EUR. Slijedom navedenog osnovano II. tuženik zahtijeva naknadu troška parničnog postupka na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje: Tarifa), a koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife) te zastupanja na ročištima od 30. travnja 2025. i 15. svibnja 2025., svako po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po Tbr. 42. Tarife (25%), što iznosi ukupno 750,00 EUR.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki V. izreke.

U Zagrebu 27. lipnja 2025.

Sudac

Jan Torjanac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, o kojoj odlučuje Županijski sud u Zagrebu. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka.

DNA

- I.-III. tužitelju po pun.

- I. tuženiku po pun.

- II. tuženiku po pun.