Poslovni broj: P-987/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Čuić, odvjetnik iz Zagreba , Trg Republike Hrvatske 1 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici IO , Barbara Knežević i Martina Erdec , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 14. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Čuića , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Martine Erdec, odvjetnice iz Zagreba, dana 27. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 27. siječnja 2025.

II. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužiteljici : AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih iznosa uplaćenih po Ugovoru o kreditu 041- 50-4427688 od 27. rujna 2007. iznos od 2.717,55 EUR / 20.475,38 HRK prema primjeni fiksnog konverzijskog tečaja od 7,5345 HRK za 1 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od :

5,66 EUR (42,65 HRK) od 8.1. 2008. ,

4,77 EUR (35,94 HRK) od 29. 1.2007. ,

7,90 EUR (59,52 HRK) od 29.2.2008. ,

9,62 EUR (72,48 HRK) od 31. 3. 2008.,

12,58 EUR (94,78 HRK ) od 29. 4. 2008. ,

8,14 EUR (61,33 HRK) od 29. 5. 2008.,

7,52 EUR (56,66 HRK) od 30. 6. 2008.,

9,69 EUR (73,00 HRK) od 30. 7. 2008.,

6,50 EUR (48,97 HRK) od 29. 8. 2008.,

6,66 EUR (50,18 HRK) od 29. 9. 2008.,

8,55 EUR (64,42 HRK) od 29. 10. 2008.,

22,90 EUR (172,54 HRK) od 1. 12. 2008.,

13,29 EUR (100,13 HRK) od 29. 12. 2008. ,

25,50 EUR (192,13 HRK) od 29. 1. 2009. ,

27,38 EUR (206,30 HRK) od 2. 3. 2009. ,

28,23 EUR (212,70 HRK) od 30. 3. 2009. ,

29,38 EUR (221,36 HRK) od 6. 4. 2009.,

29,83 EUR (224,75 HRK) od 29. 4. 2009.,

26,19 EUR (197,33 HRK) od 29. 6. 2009. ,

23,51 EUR (177,14 HRK) od 29. 6. 2009. ,

24,22 EUR (182,49 HRK) od 29. 7. 2009.,

25,64 EUR (193,18 HRK) od 31. 8. 2009. ,

25,51 EUR (192,21 HRK) od 29. 9. 2009. ,

23,54 EUR (177,36 HRK) od 29. 10. 2009. ,

26,77 EUR (201,70 HRK) od 30. 11. 2009. ,

28,91 EUR (217,82 HRK) od 29.12. 2009. ,

31,97 EUR (234,82 HRK) od 29. 1. 2010. ,

31,27 EUR (235,60 HRK) od 5. 3. 2010. ,

35,42 EUR (266,87 HRK) od 6. 4. 2010. ,

34,63 EUR (260,92 HRK) od 3. 5. 2010. ,

36,17 EUR (272,52 HRK) od 29. 6. 2010. ,

49,44 EUR (372,51 HRK) od 29. 7. 2010.

46,71 EUR (351,94 HRK) od 1. 9. 2010. ,

52,17 EUR (414,85 HRK) od 29. 9. 2010. ,

47,53 EUR (393,07 HRK) od 29. 10. 2010. ,

57,32 EUR (358,11 HRK) od 29. 11. 2010. ,

69,78 EUR (431,88 HRK) od 26. 1. 2011. ,

60,96 EUR (525,76 HRK) od 26. 1. 2011.,

64,05 EUR (459,30 HRK) od 21. 2. 2011. ,

60,12 EUR (482,58 HRK) od 28. 3. 2011. ,

60,83 EUR (452,97 HRK) od 18. 4. 2011. ,

77,52 EUR (458,32 HRK) od 18. 5. 2011. ,

79,15 EUR (584,07 HRK) od 28. 6. 2011. ,

93,10 EUR (596,36 HRK) od 23. 8. 2011. ,.

85,93 EUR (701,46 HRK) od 27. 9. 2011. ,

78,09 EUR (647,44 HRK) od 2. 11. 2011. ,

75,84 EUR (588,37 HRK) od 2. 11. 2011. ,

75,24 EUR (571,42 HRK) od 30. 11. 2011. ,

78,96 EUR (566,90 HRK) od 30. 12. 2011.,

82,20 EUR (619,34 HRK) od 2. 2. 2012. ,

82,64 EUR (622,65 HRK ) od 5. 3. 2012. ,

80,39 EUR (605,70 HRK) od 4. 5. 2012. ,

81,91 EUR (617,15 HRK) od 4. 5. 2012. ,

82,94 EUR (624,91 HRK) od 1. 6. 2012. ,

81,20 EUR (611,80 HRK) od 16. 7. 2012. ,

81,66 EUR (615,27 HRK) od 9. 8. 2012. ,

80,35 EUR (605,40 HRK) od 27. 9. 2012. ,

77,53 EUR (584,15 HRK) od 23. 10. 2012. i

80,54 EUR(606,83 HRK) od 23. 10. 2012.

do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje , koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužiteljici : AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.370,04 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. lipnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.276,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica AO u tužbi tvrdi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba 27 rujna 2007. sklopila Ugovor o kreditu br. 041-50-4427688, s time da se tužiteljica prije zaključenja predmetnog Ugovora obratila tuženiku u namjeri ostvarenja kredita za kupovinu polovnog vozila za osobne potrebe, a nakon usporedne analize komercijalnih uvjeta predočenih kredita, tužiteljici je tuženik ponudio kredi s promjenjivom kamatnom stopom i glavnicom vezanom valutnom klauzulom u valuti CHF i uvjetima kako je to kasnije i ugovoreno, a s obzirom da joj je tuženik navedene uvjete predočio kao najpovoljnije, tužiteljica je na njih pristala te je s tuženikom zaključila ugovor koji joj je isti predložio, bez pregovora o pojedinim unaprijed unesenim odredbama i bez izmjena pa je tako odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da su iznosi glavnog duga i mjesečnih obroka vezani uz čvrstu valutnu klauzulu izraženu u valuti CHF te da se obračun u kunsku protuvrijednost vrši prema srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika i odredbom čl. 2. Ugovora određeno je da se na glavni dug obračunava redovna kamatna stopa, promjenjiva, jednostrano u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno tuženika, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,49% godišnje te da mjesečnu obvezu tužiteljice koja sadrži i glavnicu i kamatu tuženik može povisivati zbog jednostrane promjene kamatne stope, bez ugovorenih jasnih parametara i uzroka te promjene i nakon sklapanja ugovora, a posebno tijekom 2009. i narednih godina do konačne otplate 2012. došlo je do drastičnog povećanja srednjeg obračunskog tečaja valutu CHF u odnosu na HRK (za više od 50% u odnosu na početni tečaj prilikom zaključenja Ugovora) , a uz navedeno, tuženik je svojom jednostranom odlukom u više navrata povisivao i ugovorenu kamatnu stopu, koja odluka tužiteljici niti je obrazložena niti je imala ikakvih drugih saznanja o uzrocima ili parametrima tog povišenja, a uslijed navedenog, tuženik je tužiteljici slanjem novih otplatnih planova povećao njezinu obvezu po mjesečnim anuitetima s početnog iznosa od cca. 1.305 ,00 kn do iznosa preko 1.800,00 kn, čineći njezinu obvezu nerazmjerno otegotnom za plaćanje i nadalje tuženik tvrdi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 u bitnome je utvrđeno kako je upravo tuženik odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik , kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ( točka 4. presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12) pa s obzirom da je u predmetnom konkretnom Ugovoru o namjenskom kreditu, ugovorena valutna klauzula u valuti CHF kako za glavnicu tako i za mjesečni anuitet bez da je tuženik tužiteljicu upoznao s bitnim parametrima promjene tečaja i utjecaja međuvalutnog tržišta važnih za donošenje pravilne odluke, da je ugovorena i kamata promjenjiva temeljem jednostrane odluke banke bez da su stranke o tome pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre te promjene, odnosno da tužiteljici nisu bili poznati parametri, razlog i vrijeme promjene redovne kamatne stope, o kojim odredbama se nije pregovaralo te da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, navedena pravna utvrđenja o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovornih odredbi imaju se primijeniti i u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a pa se tužiteljica ovime poziva na ista i opreza radi tužiteljica dodatno ističe, kako joj ni na koji način tijekom ugovaranja nije razjašnjen i objašnjen, povrh općepoznatog i uobičajenog rizika valutne klauzule, za nju kao dužnika specifičan i povećani rizik zaduživanja u valuti (s valutnom klauzulom) u CHF, što je tuženik kao financijska ustanova svakako znao i morao znati te stoga bio dužan potrošača i svoga klijenta, ovdje tužiteljicu upoznati s navedenim rizicima pa iz tog razloga, rizik poremećaja tečaja i poremećaja na međuvalutnom financijskom tržištu prebačen je isključivo na dužnika pri čemu tužiteljica ne samo da nije razumjela kakav rizik preuzima, već ona nije bila niti svjesna da ne razumije kakav rizik preuzima dok s druge strane, tuženik je bio svjestan rizika povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK ukoliko se ispune određene okolnosti, bio je svjestan da se navedene okolnosti mogu ispuniti te da do promjene tečaja CHF može doći isključivo na štetu dužnika pa je štoviše i predviđao rast tečaja, što bez ikakve sumnje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima stranaka, neovisno što tuženik možda nije predvidio u kojoj mjeri će doći do takvog rasta tečaja i povrh navedenog, odredba čl. 7. Ugovora određuje tečaj kreditora za valutu CHF kao obračunsku vrijednost, bez da je drugoj ugovornoj strani, ovdje tužiteljici, ali niti trećima poznato kada, na koji način i iz kojih razloga tuženik navedeni tečaj formira, odnosno mijenja, što takvu odredbu čini nejasnom i nerazumljivom, a uz navedeno, odredba čl. 2. Ugovora o načinu promjene kamatne stope je nejasna i nerazumljiva budući iz navedene odredbe i cjeline ugovora nije razvidno kada, na koji način i u kojoj mjeri može doći do promjene kamatne stope, što njezinu eventualnu promjenu jednoj od ugovornih strana čini potpuno neizvjesnom i nepoznatom,a time što se o tim odredbama nije pregovaralo niti je tužiteljica imala mogućnost utjecati na njihov sadržaj, uzrokovana je značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice i stoga su dijelovi ugovornih odredbi čl. 7. kojima su iznosi glavnice i mjesečnih obveza vezani uz valutu CHF i to prema tečaju samog tuženika te dijelovi čl.2 Ugovora kojim je redovna kamata određena , kao promjenjiva prema odluci tuženika protivni prisilnim odredbama čl. 81, 82. i 90. ZOZP-a (čl. 96. i 97. ZOZP-a 07) i temeljnim načelima obveznog prava (načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti stranaka, načelu dužnosti suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava) pa su stoga ništetni temeljem čl. 87. st. 1. ZOZP 03 ( čl.55. st. 1. ZOZP 07), a kako ništetnost nastupa ex tunc, , odnosno već u trenutku zaključenja ugovora, bilo kojom naknadnom promjenom, a pogotovo ne jednostranom odlukom tuženika nije moguće ništetne ugovorne odredbe osnažiti ili novirati, bez obzira temelji li se to na naknadnom sporazumu stranaka (izričitom ili prešutnom) ili na naknadnoj primjeni propisa pa s obzirom na navedeno, treba uzeti da dijelovi odredbi čl. 2. i 7. Ugovora ne postoje od dana zaključenja istog te da predmetni ugovor, ako je to moguće nastavlja svoju pravnu sudbinu bez ugovornih odredbi, kao da ih nikada nije ni bilo i u tom slučaju se mora uzeti da su stranke zaključile ugovor o kreditu u kojem je glavnica određena primjenom početnog tečaja za valutu CHF u iznosu od 66.152,50 HRK te da se redovna kamata obračunava po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, jer u protivnom, s obzirom da se radi o odredbama kojima se utvrđuju predmet i cijena kao bitni sastojci ugovora, ima se uzeti da je cjelokupni ugovor ništetan ex tunc pa tužiteljica pri tome ističe kako su sve naknadne obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope , koje se temelje na ništetnim odredbama ugovora također ništetne i nezakonite tako iz svih gore navedenih razloga, tužiteljica zbog ništetnosti odredaba čl. 2. i 7. Ugovora u dijelu kojim je određena valutna klauzula u valuti CHF prema srednjem tečaju kreditora i promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika potražuje razliku iznosa uplaćenih anuiteta po predmetnom kreditu i iznosa koje je bila dužna uplatiti bez ništetnih odredbi, s glavnicom određenom u prema početnom srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,49 % pa tužiteljica od tuženika tužbom traži isplatu iznosa od 2.359,28 EUR (17.775,00 HRK prema primjeni fiksnog konverzijskog tečaja od 7,5345 HRK za 1 EUR ) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je podneskom od dana 27. siječnja 2025. sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 2.717,55 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 27. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 041-50-4427688 , kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.066,02 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva pri čemu tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom i u odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope , tuženik ističe da je nesporno da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima , kao i da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva i tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju, a pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila Javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora, a odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna, jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž 2462/2003. te tuženik također ističe i prigovor zastare i nadalje tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 na koju se tužiteljica poziva, a time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13. lipnja 2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima pa budući da je tužiteljica podnijela tužbu 12. lipnja 2023. razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice , a kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike i na tu okolnost tuženik upućuje na Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj: Gž 1252/2021 od 20.listopada 2021. ,a u odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule , tuženik navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, a Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten i tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF i takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu) pri čemu tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute i suprotno tvrdnjama tužiteljice , ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula i svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama, a nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da tužiteljica nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja te tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i protivi se pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove , jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove i takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, međutim tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala, a sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje i tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u,,slučaju Franak“, jer se ne radi o odlukama koje djeluju ergo omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati i tužiteljica ne može smatrati da je osnova njezine tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule već isto mora dokazati te tužiteljica nije bila stranka u postupku , koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude te slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 041-50- 4427688 od 27. rujna 2007., uvid u potvrdu Javnog bilježnika iz Zagreba Zorke Čavajde poslovni broj : OV-26914/2007 od 17. listopada 2007., uvid u Otplatni plan ( list 17 do 24 spisa ), uvid u Prijepis knjigovodstvene kartice ( list 25 do 28 spisa ), uvid u Elektronički zapis iz Matice vjenčanih ( list 30 spisa ), uvid u Elektronički zapis o prebivalištu ( list 31 spisa ), uvid u Promet po računu ( list 32 do 48 spisa ), uvid u zahtjev za kredit ( list 58 spisa ), uvid u Izjavu o suglasnosti za raspolaganje s MBG i Izjava o suglasnosti za HROK ( list 59 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica AO u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je dana 27. rujna 2007. tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu , broj ugovora :041-50-4427688 , kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu od 15.066,02 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita te se radilo o kreditu za kupnju rabljenih automobila , s rokom otplate od 60 mjeseci , uz kamatnu stopu od 5,49 % , godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ( tuženika ) , a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora ( tuženika ) važeće na dan dospijeća.

6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Zorke Čavajde pod poslovnim brojem : OV-26914/2007 od 17. listopada 2007.

7. Nesporno je da je tuženik tijekom tog ugovornih odnosa mijenjao kamatnu stopu i da je ista povečavana u odnosu na početnu kamatnu stopu .

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li se utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač '' mogu primijeniti u konkretnom slučaju te je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

9. Tužiteljica AO je izjavila da je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu 2007. , a da joj je namjera bila kupiti osobni automobil te je otišla u Banku, ovdje tuženika i u banci joj je ponuđen kao najpovoljniji kredit u CHF i to s obzirom na njezina osobna primanja, a i s obzirom na najnižu kamatnu stopu tako da je pristala da uzme kredit u CHF, što joj je i odobreno. Tužiteljica tvrdi da u banci nije vršena nikakva usporedba u odnosu na druge valute i CHF te joj nitko nije objasnio da postoji mogućnost rasta tečaja u valuti CHF. Tužiteljica tvrdi da je vjerojatno pročitala ugovor o kreditu, a što se tiče ugovora i njegovih odredbi, činjenično joj je to bilo sve jasno, ali nije očekivala da će se mjesečna rata povećati. Tužiteljica navodi da je otišla kod Javnog bilježnika radi solemnizacije ugovora te joj niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao u vezi valutne klauzule, a sjeća se da je došla i potpisala taj ugovor. Tužiteljica tvrdi da je otplatila predmetni kredit. Nadalje, tužiteljica navodi da u odnosu na početnu ratu došlo je do toga da je njezina mjesečna otplatna rata bila u dvostrukom iznosu od prvotne, a što sama nije mogla plaćati, a u otplati kredita kada joj se rata znatno povećala , pomagali su joj njezini roditelji i to s obzirom da je imala i drugih obveza. Tužiteljica tvrdi da je bila zaposlena u privatnoj tvrtki i u vrijeme uzimanja kredita i tijekom otplate kredita nije bila vlasnik privatne tvrtke. Tužiteljica navodi da je po zanimanju ekonomist. Što se tiče valutne klauzule, tužiteljica navodi da je znala što ona znači u načelu i da je to zapravo vezivanje uz određeni valutni tečaj. Također tužiteljica tvrdi da nije nakon što joj se mjesečna rata znatno povećala otišla u banku pitati zašto se to dogodilo, a banka joj nije dostavila nikakvu pisanu obavijest niti ju na bilo koji način obavijestila da može izmijeniti odredbe Ugovora o kreditu, odnosno konvertiranje kredita u neku drugu valutu.Tužiteljica ističe da nije u banci tražila kredit u nekoj drugoj valuti te da je došla u banku i rekla da želi kupiti automobil i navela kakva su njezina primanja te su joj u banci ponudili kredit koji je za nju bio najpovoljniji.

10. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne.

11. Osim toga , valja reći da odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 156/22 i 155/23 –dalje ZOO ) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

13. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ,,promjenjive" kamatne stope koju je tužiteljica platila niti je određena niti odrediva.

14.

Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužiteljicu bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužiteljice.

15. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivosti pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, koju promjenu ona nije mogla predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogla provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije.

16. Dakle, dio odredbe iz čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu gdje se navodi da je redovna kamata promjenjiva , u skladu s kamatnim stopama Kreditora protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

17. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun , odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje, odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužiteljica nije mogla izračunati kako se do nje dolazi.

18. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne, a prema uvjerljivom iskazu tužiteljice , ona je samo obavješten o promjeni kamatne stope bez mogućnosti pregovaranja o istoj te bez bilo kakvog utjecaja na promjenu kamatne stope i prema uvjerljivom iskazu tužiteljice upravo kamatna stopa , koja je u početku bila niska (5,49% ) predstavljala je razlog sklapanju Ugovora od strane tužiteljice.

19.

Nadalje, razlozi banaka , odnosno tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, itd.) uz ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

20. Osim toga , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužiteljice u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem , koje tužiteljici u okviru promjene kamatne stope nije prezentirao.

21. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužiteljice naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a , to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja.

22. Institut stjecanja bez osnove reguliran je odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebalo platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

23. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

24. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora o kreditu , koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to odredbe čl. 7. da se kredit otplaćuje u jednakim mjesećnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF , važećem na dan dospijeća

25. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

26. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntirani mogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužiteljici kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutn e klau zule u švic a rskim fra ncima je tim veći što pro sječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v orna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

27.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

28. Prema tome , tužiteljici od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bio je dužan o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

29. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

30. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet HO protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

31. Slijedom svega navedenog ništetne su odredbe Ugovora o kreditu , koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i to čl. 7. da se kredit otplaćuje u jednakim mjesećnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF , važećem na dan dospijeća i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu iz čl. 2. st. 1. gdje se navodi da je redovna kamata promjenjiva , u skladu s kamatnim stopama Kreditora u tim dijelovima odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke te se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni.

32. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnost visine razlike ukupne obveze i posebno svakog mjesečnog anuiteta između početnog otplatnog plana i uplaćenih iznosa po promijenjenim otplatnim planovima te posebno iskazati tu razliku u odnosu na promjenu glavnice, a posebno na promjenu ugovorne kamatne stope.

33. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2007.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 419,39 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) , zatim da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.298,16 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika ).

34. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka .

35. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i stranke nisu stavile primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

36. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da s osnova ništetnosti dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju otplate kredita, tuženik joj je dužan isplatiti iznos od 419,39 EUR te s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu dužan je isplatiti iznos od 2.298,16 EUR, što ukupno iznosi 2.717,55 EUR tako da je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

37. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate od trenutka dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

38. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

39. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

40. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužiteljica podneskom podnijela tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

41. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

42. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( za kupnju rabljenog vozila ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu navela tužiteljica te je vozilo koristila za svoje potrebe , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

43. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužiteljica potrošač budući da iz njezinog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bila vlasnik obrta ili tvrtke.

44. Tuženik se protivio preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 27. siječnja 2025., jer da je tužiteljica povisila postojeći tužbeni zahtjev , a da isto nije ovlaštena učiniti nakon zaključenja prethodnog postupka.,

45. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

46. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 27. siječnja 2025. , jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja iz iste činjenične osnove zahtijevala drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 9. 5. 2024. po tbr 8/1 100 bodova,za zastupanje na raspravi dana 17. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 20. 5. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 23. 10. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 27. 1. 2025. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 22. 4. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 14. 5. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.600,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 400,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 35,02 EUR , kao i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 35,02 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.370,04 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 27. lipnja 2025.

48. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.276,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 27. lipnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Ivan Čuić, odvjetnik iz Zagreba , Trg Republike Hrvatske 1

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4