Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-639/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-893/2024-8 od 28. ožujka 2025., 27. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-893/2024-8 od 28. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 3. st.1. Ugovora o kreditu br. 528-50-4018747, sklopljenog 04.04.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 06.04.2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-11107/07, u dijelu odredbe koji glasi: „ 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 567,69 € (petsto šezdeset sedam eura i šezdeset devet centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.04.2007. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 900,00 € (devetstoeura) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 28. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:
- da su stranke 4. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu br. 528-50-4018747, koji je potvrđen 6. travnja 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV- 11107/07;
- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita;
- da je prilikom isplate kredita 11. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 4.227,29 kn.
6.1. Tužitelj tvrdi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita već je ta ugovorna odredba unaprijed formulirana i od strane tuženika unijeta u predmetni Ugovor o kreditu koji je tipski ugovor na koji on kao potrošač nije imao utjecaja. Tvrdi da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Tužitelj smatra da sporna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.
6.2. Prvostupanjski sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te je utvrdio da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 3,30 % iznosa kredita. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna primjenom odredaba članaka 81. stavak 1. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP).
6.3. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, okolnost da je naknada određena u postotku od iznosa kredita a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu), te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo je sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna u smislu članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. ZZP. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.
6.4. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.''
6.5. Zbog navedenih razloga nisu osnovani žalbeni razlozi iznijeti u žalbi tuženika koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava pa je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Koprivnica, 27. lipnja 2025.
Sudac
Veljko Kučeković
