Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-734/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužiteljice CKS, rođena **.**.1991., u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanka Ujedinjene Republike Tanzanije, OIB: [osobni identifikacijski broj], a kojim je obuhvaćeno i njezino maloljetno dijete LKS, rođen **.**.2018. u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanin Ujedinjene Republike Tanzanije, trenutno borave u Prihvatilištu za traženje međunarodne zaštite u [adresa], koje zastupa opunomoćenica Sandra Dimitrijević, odvjetnica u Zagrebu, Josipa Sermagea 14A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 6. lipnja 2025., u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 27. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23-06/6852, URBROJ: 511-01-212-25-17 od 16. siječnja 2025. godine.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati opunomoćenici Sandri Dimitrijević, odvjetnici u Zagrebu, Josipa Sermagea 14A, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.500,00 eura, a u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 24. veljače 2025. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23-06/6852, URBROJ: 511-01-212-25-17 od 16. siječnja 2025. godine, kojim se točkom I. izreke odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, koji je podnijela CKS, rođena **.**.1991. u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanka Ujedinjene Republike Tanzanije, a kojim je obuhvaćeno i njezino maloljetno dijete LKS, rođen **.**.2018. u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanin Ujedinjene Republike Tanzanije. Prema točki II. izreke u roku od 30 dana od dana izvršnosti ovog rješenja CKS, zajedno sa svojim maloljetnim djetetom BKS, dužna je napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.

2. Tužiteljica u tužbi navodi da dostavlja potpisani zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći, sve temeljem odredbe članka 5. stavka 5. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Nadalje, tužiteljica predlaže sudu usvojiti zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći, jer nema sredstava za život, niti ima u vlasništvu vrijednije pokretnine ili nekretninu, odnosno tužiteljica ispunjava sve uvjete iz članka 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ista navodi da je pobijano rješenje nezakonito, te ga tužiteljica osporava u cijelosti podnošenjem ove tužbe u otvorenom zakonskom roku, a sve sukladno odredbama članka 3. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 40. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", broj: 36/24. - dalje: ZUS), i to zbog bitne povrede pravila odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno Zakona općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21; dalje: ZUP), te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešno izvedenog zaključka temeljem istog, sve na štetu tužiteljice i njezinog maloljetnog djeteta. Pobijano rješenje u cijelosti je nezakonito, odnosno protivno odredbama članka 5. stavka 1. ZUP-a (načelo zakonitosti - javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa, te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti), članka 8. ZUP-a (načelo utvrđivanja materijalne istine - u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari), i članka 9. ZUP-a (načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza - službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku, te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka). Tužiteljica dalje navodi da je predmet upravnog postupka priznavanje međunarodne zaštite tužiteljice i njezinog maloljetnog djeteta, iz razloga što je tužiteljica pripadnica LGBTQ zajednice, što je konzumirala istospolne odnose, te iz razloga što je, nakon što se saznalo (neovlaštenim čitanjem privatnih poruka na mobitelu njezine partnerice) da je u vezi s osobom istog spola, postala žrtva nasilnog ponašanja, višestrukog silovanja, te joj se izravno prijetilo. Tako je u stresu i strahu od maltretiranja, mučenja, omalovažavanja i naposljetku u strahu za vlastiti život, zajedno sa svojim maloljetnim sinom morala napustiti zemlju podrijetla. Tuženik nije utvrdio odlučnu činjenicu unutar upravnog postupka da je strah koji tužiteljica osjeća od proganjanja osnovan. Za procjenu opravdanog straha kao relevantan primjenjuje se Priručnik UNHCR, koji na str. 28. tumači pojam „osnovnog straha od proganjanja“, na način da pojašnjava subjektivni i objektivni element straha. U odnosu na subjektivni element straha, Priručnik UNHCR navodi da je za ocjenu postoji li kod određene osobe strah treba uzeti u obzir osobno i obiteljsko podrijetlo, pripadnost određenoj rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, društvenoj ili političkoj skupini, njegovo osobno tumačenje okolnosti i njegova osobna iskustva. Iako je tuženik tijekom postupka nekoliko puta ispitivao tužiteljicu na navedene okolnosti, tuženik se u obrazloženju pobijanog rješenja na iste propustio očitovati slijedom čega je u cijelosti izostalo utvrđenje subjektivnog elementa straha kod tužiteljice. Tužiteljica je u odnosu na sve prethodne elemente tijekom postupka, prilikom podnošenja zahtjeva 13. travnja 2023., kao i na dodatnim saslušanjima dana 9. rujna 2024. i 24. listopada 2024. davala jasne, iskrene i dosljedne odgovore. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je radila u frizerskom salonu kao frizerka u gradu Dar es Salaam i u trgovini odjeće kao prodavačica, u istom gradu i to od 2006. do napuštanja zemlje podrijetla. Živjela je uredan život sve dok partner njezine partnerice C nije saznao (pročitao je na njezinom mobitelu poruke) da su njih dvije u istospolnoj zajednici, te ju 2021. godine, zajedno sa još dvoje nepoznatih ljudi silovao, i to u automobilu kada se sa sinom vraćala kući s posla. Drugi put je silovana u ožujku 2022. godine od strane nepoznatih ljudi, u svojoj kući. Nadalje, tuženik nije cijenio da je tužiteljica majka malodobnog djeteta, da nije bila u kontaktu sa porodicom, da su joj majka i otac preminuli, da nije imala braće i sestara, te da su iznenadni napadi, prijetnje na telefon, višestruka silovanja od strane nepoznatih ljudi kod nje izazvali opravdani strah od proganjanja i smrti i u odnosu na nju samu, tako i u odnosu na dijete, radi kojih je bila primorana napustiti svoju partnericu, prijatelje, te zemlju podrijetla. U odnosu na objektivni element straha u cijelosti je izostala objektivna procjena iskaza tužiteljice, a površna provjera općeg stanja u Ujedinjenoj Republici Tanzaniji dovela je do toga da tuženik nema saznanja o pripadnicima LGBTQ zajednici, te njihovom tretiranju u zemlji podrijetla. Nadalje, tuženik cijeni iskaz tužiteljice kao vjerodostojan (str. 4. prf. 4), dok na str. 3. prf. 5. navodi da je riječ o njezinom subjektivnom mišljenju da bi bila ubijena. Isto tako, kontradiktorno navodi da tužiteljica svojim iskazom nije uvjerila tuženika da je pripadnica LGBTQ zajednice, kao i da je zbog toga imala problema, a da činjenica da su u Tanzaniji istospolni seksualni odnosi zakonom zabranjeni ne može primijeniti na tužiteljicu. Kao logično se nameće pitanje koji iskaz tužiteljice je onda tuženik cijenio kao vjerodostojan, ako ga tužiteljica nije uvjerila ni u što. Priručnik UNHCR-a na str. 69. navodi institut: „Blagodat sumnje“, na način da doslovno pokazuje razumijevanje za slučaj da podnositelj zahtjeva, ovdje tužiteljica ne priloži dokaze, a sve iz razloga što je izbjeglici teško pružiti dokaz za svaki dio njezinog slučaja, odnosno kada bi se inzistiralo na cjelovitim dokazima, velikom broju izbjeglica ne bi bio priznat izbjeglički status. Stoga je često nužno podnositelju zahtjeva dopustiti blagodat sumnje. Institut “Blagodat sumnje” implementiran je u odredbi članka 29. ZMPZ-a. U konkretnom slučaju, tuženik je cijenio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, no s obzirom da je riječ o kaznenim djelima silovanja iz razloga pripadnosti tužiteljice LGBTQ zajednici, odnosno konzumiranja istospolne zajednice u zemlji podrijetla u kojoj je takvo konzumiranje kažnjivo, te podložno društvenoj osudi, to je jasno da tužiteljica nije mogla navedena kaznena djela prijaviti, te imati neki dokaz o tome. S druge strane, tužiteljica je za cijelo vrijeme omalovažavanja i silovanja, proživljavala strah za vlastiti život, strah od vlasti, te strah za svoje dijete, te je unatoč tome zaštitila i sebe i dijete na način da je dijete upisala u internat, a ona je svaku večer spavala na drugom mjestu (kako ju napadači ne bi mogli naći). I naposljetku, institut “Blagodat sumnje” kao “Benefit of the doubt” propisan je Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine, u kojem se navodi: „ako postoji sumnja o vjerodostojnosti priče, ali nema očitih kontradikcija, može se primijeniti načelo koristi od sumnje u korist podnositelja zahtjeva.“ Nadalje, u odnosu na iskaz tužiteljice, tuženik pogrešno navodi da bi iskaz bio paušalan, nevjerodostojan, te da sadrži kontradiktornosti. Upravo suprotno, sagledavši zahtjev, te čak dva zapisnika o ispitivanju vidljivo je da se iskazi preklapaju u svim relevantnim činjenicama za donošenje pravilnog rješenja. U odnosu na prvi napad, koji je bio 2021., tužiteljica je iskazivala da je isti bio kad su se ona sa sinom vraćala s posla, kada su je partner njezine partnerice L, zajedno sa još dva nepoznata muškarca napali iz kombija. Uvukli su ih u kombi, stavili plastičnu crnu vreću preko glave i ruku na usta, te ju ispred sina silovali i snimali, uz prijetnju da ne smije prijaviti ništa policiji, jer da će javno objaviti snimku. Takav iskaz tužiteljice je identičan na oba saslušanja. Drugi opis silovanja odnosi se na silovanje u ožujku 2023., kada su nepoznati ljudi ušli u njezinu kuću kroz prozor. Tužiteljica detaljno navodi i životno opisuje na koji način su ušli, kako prozori izgledaju, te da je taj napad trajao nekoliko sati. Navodi da su je napadači silovali od naprijed i od iza, te da su je tukli, a dodatno navodi da su ti isti ljudi tražili i njezinog sina. Tužiteljica je iskreno iskazivala da je čula da su ljudi ušli kroz prozor i da je sina sakrila ispod kreveta. Tada su je napadači upozorili da je to zadnje upozorenje za nju zbog toga što je homoseksualne orijentacije i ako ih ne posluša da će sljedeći put biti najgori. Nakon tog napada je, u cilju da ih zaštiti, sina upisala u internat, a ona je svaku večer spavala na drugom mjestu. Točno je da je tužiteljica radila dva posla, no kako su počele prijetnje i napadi, tužiteljica je bila primorana, u zaštiti svog sina istog upisati u internat. Tako je sin živio u školi, a tužiteljica je morala vraćati zajam. Nadalje, tužiteljica se svakodnevno selila da se sakrije od ljudi koji su je tražili, te je puno novca trošila na putovanja do škole kako bi vidjela sina i na putovanje do posla. Tužiteljica i NKS, također tražitelj međunarodne zaštite, su se prvotno predstavili kao par, jer su bili u grupi zajedno s drugim osobama koje su također bile iz Sijera Leonea, te su u strahu od otkrivanja vlastitog seksualnog identiteta odlučili izjaviti da su par. Bojali su se priznati svoju seksualnu orijentaciju, poučeni traumama iz svojih zemalja podrijetla. Na kasnijim saslušanjima je tužiteljica objasnila da su se upoznali u Sijera Leone od kuda su nastavili zajedničko putovanje prema Hrvatskoj. Dodatno, tijekom postupaka ishođenja međunarodne zaštite utvrđeno je da su tužiteljica i njezin sin državljani Tanzanije, a NKS [adresa], te je jasno da nisu bili ni u kakvoj vezi, te da je prvotni njihov iskaz dan iz straha. Upravo UNHCR-ov Priručnik potvrđuje kako će podnositeljev zahtjev (ovdje zahtjev tužiteljice) biti vjerodostojan, iako možda u početku sadrži netočne izjave, poput tužiteljičine izjave da je u vezi s NKS, a sve zbog nepostojanja osjećaja sigurnosti da otvoreno govori o svojoj seksualnoj orijentaciji, osobito uzimajući u obzir da u zemlji podrijetla nije moguće o istome otvoreno govoriti. Tužiteljica je žrtva seksualnog nasilja i kaznenog djela silovanja (radi toga što je pripadnica LGBTQ zajednice), kao što je već navedeno kao glavni razlog bijega i napuštanja zemlje podrijetla. Stoga nije logično za očekivati da će tužiteljica uslijed trauma i straha koje je proživjela posljednjih godina, do detalja pričati o svojoj seksualnoj orijentaciji ili vezama sa drugim djevojkama. Iskazivala je točna imena djevojaka s kojima je bila u vezama, gdje je upoznala te iste djevojke, te gdje su se ikada viđale. Tako je u odnosu na djevojku ŽKS detaljno iskazivala o njihovoj vezi, navodeći: „veza je dobra, znamo se dugo, razumijemo jedna drugu i ona je bila moja glavna cura, ali nije to ta koja mi je napravila probleme, imala sam ja još cura sa strane. S obzirom da se dugo znamo, dobre smo si, ona je bila moja dugoročna veza, dolazila bi kod mene i ostala po mjesec dana.“ Tužiteljica je detaljno opisala i svoj odnos sa djevojkom pod imenom C, navodeći da ju je upoznala na plaži 2020. godine, da su nekad zajedno išle na plažu, a nekad je C dolazila u njezin kraj. Detaljno je iskazivala o njihovim viđanjima i druženjima. Dodatno, strah tužiteljice se ima smatrati osnovanim ako se u razumnoj mjeri može zaključiti da bi njezin povratak u zemlju podrijetla bio nepodnošljiv. S obzirom na to da se tijekom prvostupanjskog postupka navodi tužiteljice da je bila proganjana i silovana od strane nepoznatih ljudi, a jednom prilikom i od partnera njezine partnerice i dva nepoznata muškarca nisu upitni, to je jasno da je tužiteljica ne samo žrtva progona, već se sa sigurnošću može zaključiti da tužiteljica zasigurno želi izbjeći situaciju u kojoj postoji očita opasnost od progona, maltretiranja i ubojstva. Tuženik ni na koji način ne objašnjava elemente progona koji su tijekom postupka trebali biti utvrđeni, tuženik je izvršio vrlo površnu analizu općeg stanja u zemlji podrijetla, pokušavajući na taj način prezentirati da nisu utvrđeni ključni elementi proganjanja. Pojam proganjanja, u kontekstu međunarodnog izbjegličkog prava, odnosi se na ozbiljna kršenja ljudskih prava koja su dovoljno teška da opravdaju bježanje osobe iz svoje zemlje porijekla i traženje zaštite u drugoj zemlji, a što je upravo slučaj kod tužiteljice. Prema Konvenciji iz 1951. godine o statusu izbjeglica, proganjanje može uključivati, ali nije ograničeno na fizičko nasilje: mučenje, premlaćivanje, ili bilo koji drugi oblik fizičkog zlostavljanja i psihičko nasilje prijetnje smrću, zastrašivanje, uznemiravanje, a što je sve utvrđeno kod tužiteljice. Proganjanje može biti sustavno ili pojedinačno, a država domaćin mora procijeniti postoji li osnovan strah od proganjanja za svakog tražitelja azila, jer načelo "non- refoulement" zabranjuje vraćanje izbjeglica u zemlje gdje bi njihovi životi ili slobode bili ugroženi. Zaključno, tužiteljica ističe da se postupak priznavanja međunarodne zaštite provodi na način da se prvo utvrdi je li podnositelj zahtjeva pripadnik posebne društvene skupine (u predmetnom slučaju skupine homoseksualnih osoba), pri čemu se zaštita također pruža u slučajevima u kojima podnositelji zahtjeva nisu pripadnici te skupine, ali ih se doživljava kao takve. Nakon toga je potrebno utvrditi ima li konkretni pripadnik (ovdje tužiteljica) osnovani strah od proganjanja. Na temelju vjerodostojnog i dosljednog iskaza tužiteljice, zajedno s prethodno citiranim propisima, neupitno su utvrđeni svi elementi progona koji opravdavaju pružanje međunarodne zaštite, te nisu jasni zaključci tuženika o nepostojanju elemenata progona. I naposljetku, tužiteljici se ne može automatizmom odbiti zahtjev samo zbog nedostatka dokaza. Prema međunarodnom pravu i smjernicama UNHCR-a, države su odgovorne za pravedno i učinkovito provođenje postupaka za određivanje statusa izbjeglice i moraju uzeti u obzir specifične okolnosti svakog slučaja (kao što je već prethodno objašnjeno). U nekim slučajevima, podnositelji zahtjeva mogu imati pravo na zaštitu čak i ako ne mogu pružiti sve potrebne dokaze, posebno ako su pretrpjeli traume ili dolaze iz država u kojima je teško prikupiti dokaze. U takvim situacijama, koristi se načelo "benefit of the doubt" (Ako postoje sumnje o vjerodostojnosti priče i nema očitih kontradikcija, može se primijeniti načelo koristi od sumnje u korist podnositelja zahtjeva!), koje omogućava da se izjave podnositelja zahtjeva smatraju vjerodostojnima ako su dosljedne i logične, čak i bez dodatnih dokaza (što je unutar upravnog postupka i utvrđeno!). S obzirom na to da su u zemlji podrijetla istospolni odnosi kriminalizirani to tužiteljica niti ne može potražiti zaštitu od strane tijela državne vlasti. Tužiteljica je tako u zemlji podrijetla bila izložena progonu od strane partnera svoje partnerice i drugih nepoznatih osoba, i to kontinuirano, a zbog čega je bila prisiljena prikrivati svoju seksualnu orijentaciju. Ista prvenstveno ukazuje sudu da je u cijelosti izostala provjera stvarnog stanja u Tanzaniji, da bi tuženik sa sigurnošću mogao zaključiti da u odnosu na tužiteljicu ne postoji osnovani strah za povratak u zemlju podrijetla. Tuženik za svoje tvrdnje da tužiteljici ne bi prijetila opasnost u slučaju povratka u zemlju podrijetla poziva se na izvješća: ACLED (Explorer) i World Population Review – Tanzania, Dar es Salaam. U prilog navodima o postojanju ozbiljnog rizika od progona i trpljenja ozbiljne nepravde osoba pripadnika LGBT zajednice u Tanzaniji, tužiteljica je sama izvršila dodatnu trenutnu analizu sigurnosti i budućeg rizika, te isto prezentira u nastavku tužbe. Tako se u Tanzaniji, LGBTQ osobe suočavaju se s ozbiljnim pravnim i društvenim izazovima. Homoseksualni odnosi su ilegalni i mogu biti kažnjeni doživotnim zatvorom. Društveno, homoseksualnost je tabu tema, a većina stanovništva je ne prihvaća. Prema istraživanju Pew Global Attitudes Project iz 2007. godine, 95% B vjeruje da društvo ne bi trebalo prihvatiti homoseksualnost. U posljednjim godinama, vlasti su pojačale represiju prema LGBTQ zajednici. Primjerice, 2018. godine, regionalni povjerenik Dar es Salaama najavio je kampanju protiv homoseksualaca, što je dovelo do straha i skrivanja među LGBTQ osobama. Za LGBTQ putnike, preporučuje se diskrecija. Iako su turisti općenito dobrodošli, važno je poštovati lokalne zakone i običaje, te izbjegavati javne iskaze naklonosti. Ukratko, situacija za LGBTQ zajednicu u Tanzaniji je teška, s ozbiljnim pravnim posljedicama i društvenom stigmatizacijom. Putnicima se savjetuje oprez i poštivanje lokalnih normi kako bi osigurali sigurnost tijekom boravka. Slijedom svega navedenog, na temelju svih navedenih informacija i izvješća, evidentno je da bi povratak tužiteljice u zemlju podrijetla, izložio tužiteljicu ozbiljnoj opasnosti od kršenja ljudskih prava, uključujući prijetnju, maltretiranje i potencijalnu smrt. Prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice, tuženik je povrijedio načelo zakonitosti propisano u članku 5. ZUP-a, jer upravnu stvar nije riješio na temelju ZUP-a, ZUS-a, ZMPZ-a, Konvencije iz 1951., Protokola uz konvenciju, te Priručnika UNHCR. Tuženik je povrijedio odredbe upravnog postupka, jer je neosnovano doveo u pitanje iskaz tužiteljice kao kontradiktoran, unatoč tome što tužiteljica u odnosu na sve navode dala logično obrazloženje. Takav zaključak tuženika, uzevši u obzir sve objektivne činjenice koje su već nekoliko puta navedene u ovoj tužbi je kontradiktoran, nelogičan i objektivno nemoguć, a dodatno u suprotnosti sa samim Priručnikom UNHCR, Konvencije iz 1951., Protokola uz konvenciju, te ZMPZ-a. Zaključno, Načela i metode upravo opisuju slučaj tužiteljice koja uslijed sustavnih maltretiranja i straha za vlastiti život bježi iz zemlje podrijetla, koja uz sebe ima najnužnije stvari, te koja uza sebe ima samo kopiju osobne iskaznice. Priručnik UNHCR u odnosu na takvu osobu teret dokazivanja doslovno dijeli između tužitelja i ispitivača, koji je dužan upotrijebiti sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju da potvrdi opravdanost zahtjeva tužiteljice, što je u cijelosti izostalo. U konkretnom slučaju upravo suprotno, tuženik dijelove iskaza bez provjere cijeni kao kontradiktorne, dijelove iskaza uopće ne cijeni, te površnom analizom opće sigurnosti i rizika u zemlji podrijetla u cijelosti ignorira stvarno stanje, sva načela i metode, te isključivo svojom subjektivnom procjenom utječe na ljudski život. S obzirom da je tužiteljica dokazala svakodnevne povrede ljudskih prava u odnosu na istospolne zajednice, pobijano rješenje je nepravilno i nezakonito, te se traži poništavanje istog. Sama činjenica da tuženik očito nije htio uvidjeti da je zemlja podrijetla nesigurna za daljnji život tužiteljice, u duhu svih načela međunarodnog prava predstavlja povredu svih važećih međunarodnih standarda o vrednovanju osnove za pružanje međunarodne zaštite. Tuženik je povrijedio odredbe upravnog postupka, jer nije utvrdio pravo stanje stvari, niti je utvrdio aktualnu situaciju u zemlji podrijetla sukladno odredbi članka 28. stavka 2. ZMPZ-a prema kojoj je „prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tuženik dužan prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti. Tuženik je u potpunosti zanemario odredbu članka 28. stavka 3. ZMPZ-a prema kojoj je činjenica da je tužiteljica već bila izložena proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, odnosno prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom ozbiljan pokazatelj postojanja osnovanog straha od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde. Nadalje, tužiteljica ističe da je tijekom boravka u Zagrebu bila primorana potražiti psihološku pomoć radi poteškoća mentalnog zdravlja s kojima se suočava, a koje su nastale kao posljedica pretrpljenih traumatskih iskustava.

3. Slijedom iznesenog tužiteljica predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23-06/6852, URBROJ: 511-01-212-25-17 od 16. siječnja 2025. godine, te da se tužiteljici CKS, rođena **.**.1991., u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanka Ujedinjene Republike Tanzanije, OIB: [osobni identifikacijski broj], a kojim je obuhvaćeno i njezino maloljetno dijete LKS, rođen **.**.2018. u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanin Ujedinjene Republike Tanzanije, odobrava azil u Republici Hrvatskoj, a podredno, da se tužiteljici CKS, rođena **.**.1991., u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanka Ujedinjene Republike Tanzanije, OIB: [osobni identifikacijski broj], a kojim je obuhvaćeno i njezino maloljetno dijete LKS, rođen **.**.2018. u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanin Ujedinjene Republike Tanzanije odobri supsidijarna zaštita u Republici Hrvatskoj. Osim toga, ista predlaže da sud usvoji zahtjev tužiteljice za odobrenje besplatne pravne pomoći, te da naloži tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove postupka. Podredno, za slučaj da je stav suda da je unutar upravnog postupka potrebno dodatno raspraviti određene odlučne činjenice, predlaže sudu donijeti presudu, kojom se poništava rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I- 216-03/23-06/6852, URBROJ: 511-01-212-25-17 od 16. siječnja 2025. godine, i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak, s tim da se usvoji zahtjev tužiteljice za odobrenje besplatne pravne pomoći i naloži tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove postupka.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Glede razloga napuštanja zemlje podrijetla, u pitanju broj 46. izričito je dana uputa tužiteljici da iznese razloge napuštanja zemlje podrijetla, te da pritom navede sve relevantne događaje, datume i mjesta događaja, kao i osobe koje su sudjelovale u tim događajima. Osim što je tužiteljica prilikom tog iskaza propustila spomenuti imena osoba, propustila je spomenuti i navodni drugi napad, te je izjavila da je u ožujku 2022. godine bila napadnuta u automobilu. Nadalje je bila upitana je li ikad bila izložena mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju (pitanje br. 49), te je li imala problema vezanih uz spol ili spolnu orijentaciju (pitanje br. 50), a navela je da je prethodno sve već navela. S obzirom na to, neuvjerljiv je tužiteljičin navod da joj nije bila dana prilika da tijekom zahtjeva iznese sve razloge napuštanja zemlje podrijetla. Tužiteljica je kasnije na saslušanju navela da se napad iz automobila desio krajem 2021. godine, a da se drugi napad u njezinoj kući desio u ožujku 2022. godine, a ne 2023. godine kako navodi sada u tužbi. Tuženik ističe da je tužiteljica kontradiktorna i u tužbi kada navodi da je na zahtjevu opisivala posljednji napad iz ožujka 2023. godine (u zahtjevu opisuje napad u automobilu), a kasnije u tužbi ističe da se taj isti napad desio 2021. godine. Nadalje, tužiteljica u tužbi opisuje drugi napad u njezinoj kući koji se prema njezinim navodima desio u ožujku 2023. godine (što je također kontradiktorno iskazu tužiteljice koja je tijekom upravnog postupka navela da je zemlju podrijetla napustila u listopadu 2022., stoga je tuženiku nejasno kako se drugi napad mogao desiti u navedeno vrijeme kad više nije bila u zemlji podrijetla). Navodi da je tuženiku detaljno i životno opisala kako je došlo do tog napada, a tuženik primjećuje da je u tužbi također i nadogradila svoj iskaz i spomenula stvari koje nije niti jednom riječju podijelila s tuženikom tijekom upravnog postupka. Tužiteljica navodi da je nakon prijetnji i napada bila prisiljena sina upisati u internat, gdje je plaćala zajam, a da se ona svaki dan selila da se sakrije od ljudi koji su je tražili, te je puno novaca trošila na putovanja do škole, kako bi vidjela sina i na putovanja do posla. Nejasno je zbog čega bi tužiteljica trošila novce na putovanja do posla, ako se skrivala i selila kako bi se sakrila od ljudi koje je traže. Također, nejasno je zbog čega tužiteljica, ukoliko je zaista tako strahovala za svoj život kako navodi, nije odmah napustila zemlju podrijetla, već tek nakon sedam mjeseci od posljednjeg navodnog napada. Također, zaključuje se da bi tužiteljica da je uistinu pobjegla iz zemlje zbog proganjanja na osnovi seksualne orijentacije ostala u Sijera Leone s obzirom da su tamo istospolni odnosi između žena legalni. Također, tužiteljica je bila i u Grčkoj, gdje nije izrazila namjeru i podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu. Nadalje, tužiteljica navodi da su se ona i NKS (također tražitelj međunarodne zaštite u RH) prilikom zaticanja od strane hrvatskih policijskih službenika predstavili kao par, jer se bojala priznati svoju seksualnu orijentaciju. Tuženik odbacuje kao netočan ovaj navod tužiteljice s obzirom da od tužiteljice prilikom zaticanja od strane policijskih službenika i izražavanja namjere, nije traženo da pojasni razloge napuštanja zemlje podrijetla, niti da se izjasni o seksualnoj orijentaciji. Stoga tužiteljica nije niti bila dovedena u situaciju gdje bi potencijalno mogla biti ugrožena ili bi se morala izjašnjavati o svojoj seksualnoj orijentaciji. Nije utvrđeno da je tužiteljica pripadnica LGBTQ zajednice, odnosno da je pripadnica posebne društvene skupine, stoga činjenica što su u Tanzaniji istospolni odnosi zakonom zabranjeni, ne može se primijeniti na tužiteljicu. S obzirom na sve navedeno, tuženik ostaje kod navoda iz osporavanog rješenja. Molimo da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo rješenje zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi, Poslovni broj: Usž-4354/19-3 od kolovoza 2020. godine.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23- 06/6852, URBROJ: 511-01-212-25-17 od 16. siječnja 2025. godine (stranica 17-21 spisa), zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći od 23. siječnja 2025. godine, iskaz tužiteljice (stranica 35 i 36-40 spisa), zapisnik povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 24. listopada 2024. godine i 9. rujna 2024. godine, zapisnik povodom uzimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu tužiteljice od 13. travnja 2023. godine, izjavu o imovinskom stanju tražitelja međunarodne zaštite od 13. travnja 2023. godine, izjavu o osobnim podacima stranca, te službenu bilješku o izraženoj namjeri za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 4. travnja 2023. godine.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 16. siječnja 2025. godine, kojim se točkom I. izreke odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, koji je podnijela CKS, rođena **.**.1991. u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanka Ujedinjene Republike Tanzanije, a kojim je obuhvaćeno i njezino maloljetno dijete LKS, rođen **.**.2018. u mjestu Dar es Salaam, Ujedinjena Republika Tanzanija, državljanin Ujedinjene Republike Tanzanije. Prema točki II. izreke u roku od 30 dana od dana izvršnosti ovog rješenja CKS, zajedno sa svojim maloljetnim djetetom BKS, dužna je napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a. Naime, CKS (u daljnjem tekstu: tražiteljica) je dana 13. travnja 2023. godine u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u [adresa], podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu. Navela je da je zemlju podrijetla napustila zbog problema koje je imala kao pripadnica LGBTQ zajednice. Navela je da su u Ujedinjenoj Republici Tanzaniji istospolni odnosi zakonom zabranjeni, a da je ona bila u vezi sa ženskom osobom, koja je imala stalnog muškog partnera koji ju je, nakon što je saznao za vezu tražiteljice i njegove partnerice, zajedno sa još dvoje muškaraca silovao u ožujku 2022. godine. Navela je da su nju i njezinog sina presreli na putu prema kući, te je istukli i silovali u automobilu, a cijeli napad zabilježili su kamerom uz prijetnje da će snimku silovanja pustiti u javnost i otkriti da je pripadnica LGBTQ zajednice. Također, navela je da je stupila u vezu s muškarcem i rodila dijete, gore spomenutog sina BKS, kako bi prikrila svoju seksualnu orijentaciju, ali da nije u kontaktu s ocem djeteta od trenutka kad je saznao da je tražiteljica pripadnica LGBTQ zajednice. U slučaju povratka, navela je da strahuje od smrtne kazne. Povodom podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a radi izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite, tražiteljica je saslušana na zapisnik 9. rujna 2024. godine i 24. listopada 2024. godine prilikom čega je objasnila svoje navode o identitetu i dodatno pojasnila razloge traženja međunarodne zaštite. Uzimajući u obzir navedeno, zaključuje se da je tražiteljičin iskaz paušalan, kontradiktoran i neuvjerljiv. Tražiteljica je na pitanja vezana uz njezinu seksualnu orijentaciju odgovarala vrlo šturo i općenito, bez navođenja konkretnih detalja i opisa. Njezini odgovori na pitanja koja su tražila opise i detaljnija pojašnjenja, posebice ona koja se odnose na njezine ljubavne odnose, vrlo su općeniti, neuvjerljivi i kontradiktorni. Zaključuje se da bi tražiteljica, da je uistinu godinama bila u vezi s navedenim osobama, o istima mogla jasnije i detaljnije iskazivati. Nadalje, iskazi o navodnim silovanjima također su neuvjerljivi. Nejasno je zbog čega tražiteljica prilikom podnošenja zahtjeva nije spomenula oba napada, već se samo i isključivo fokusirala na napad koji se navodno desio na putu prema kući u ožujku 2022. godine, dok je na saslušanju iskazivala da se drugi napad desio u ožujku 2022. godine u njezinoj kući od strane nepoznatih osoba. Samovoljno dana obrazloženja zbog čega je bila napadnuta, odnosno silovana, kao i razlozi nepodnošenja prijave su nelogični. Zaključuje se da bi tražiteljica u slučaju da je zaista bila napadnuta, odnosno strahovala za vlastiti život, zatražila zaštitu u zemlji podrijetla bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju. I sama je navela da nitko nije znao da je navodno pripadnica LGBTQ zajednice, osim dvoje prijatelja s kojima je povremeno izlazila, a za silovanje, prema navodima tražiteljice, postoje materijalni dokazi koji bi joj potencijalno išli u prilog. Također, nije uvjerljivo da je tražiteljica u vrijeme kad je navodno kontinuirano primala ucjene i prijetnje smrću, nastavila se bez problema i zadrške viđati sa svojom sada bivšom djevojkom, te da pri tom nije uopće imala saznanja tko joj prijetnje i ucjene upućuje. Također, neuvjerljiv je iskaz tražiteljice vezan uz drugi napad. Navela je da su počinitelji s ciljem da nađu njezinog sina i njoj naude, kroz prozor ušli u njezinu kuću, te je verbalno i fizički napali, odnosno silovali, na krevetu u spavaćoj sobi. Neuvjerljiv je njezin navod da se prozori u Tanzaniji ne mogu zaključati i da su tako počinitelji ušli u njezinu kuću, te da je dijete tijekom cijelog napada spavalo ispod kreveta i niti u jednom trenutku se nije probudilo. Zaključuje se da bi počinitelji, da su uistinu tražili dijete kako tražiteljica navodi, mogli ga lako i pronaći. Također nejasno je kako su počinitelji mogli znati da tražiteljica ima sina, s obzirom na to da je i sama navela da ih ne poznaje. Isto tako, njezinu neuvjerljivost dodatno potvrđuje činjenica da zemlju podrijetla nije napustila odmah nakon navodnih prijetnji i napada, već nakon sedam mjeseci nakon što se, prema vlastitim izjavama, financijski pripremila. Zaključuje se da bi osoba koja je bila vlasnica butika i koja si je mogla priuštiti i dadilju koja čuva njezino dijete u vrijeme kad je ona na poslu, a koja je u međuvremenu primala ucjene i prijetnje smrću, te bila u nekoliko navrata i silovana te je strahovala za vlastiti život i život svog djeteta, zatražila pomoć i zaštitu državnih ili nekih drugih tijela ili bi zemlju podrijetla napustila odmah. Tražiteljica se, nakon što je napustila Tanzaniju, zaputila u Sijera Leone gdje se zadržala tri mjeseca i gdje je prema vlastitim navodima upoznala PKS, također tražitelja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su se NKS i tražiteljica po zaticanju od strane hrvatskih policijskih službenika predstavili kao par. S obzirom na prethodno sve navedeno, tražiteljičin iskaz ne prihvaća se kao vjerodostojan. Tražiteljica prema vlastitim navodima nije bila izložena proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogla biti izložena postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde, te njezina izjava da bi po povratku u Ujedinjenu Republiku Tanzaniju bila ubijena predstavlja samo njezino subjektivno mišljenje koje nije potkrijepljeno objektivnim činjenicama. I sama je navela da u zemlji podrijetla nije bila kažnjavana, tužena, pritvarana, uhićena niti joj je mjesto boravka bilo pretreseno. Budući da tražiteljica svojim iskazom nije uvjerila ovo Ministarstvo da je pripadnica LGBTQ zajednice, kao niti da je imala problema zbog istog, činjenica da su u Ujedinjenoj Republici Tanzaniji istospolni seksualni odnosi zakonom zabranjeni, ne može se primijeniti na tražiteljicu. Zaključuje se da joj u zemlji podrijetla ne prijeti opasnost od uhićenja ili kažnjavanja. Kako je u slučaju tražiteljice utvrđena odsutnost proganjanja, kao i progonitelja, neznatna je mogućnost da bi u slučaju povratka u zemlju podrijetla mogla biti izložena postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Stoga tuženik navodi da zahtjev za međunarodnu zaštitu nije osnovan. Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi. Tražiteljica povratkom u zemlju podrijetla neće se suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, kao niti da će biti izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Također, nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tražiteljičinom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Slijedom navedenog, utvrđeno je da tražiteljica međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. i uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te je valjalo odlučiti kao u točki 1. izreke rješenja sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. Zakona. Prilikom određivanja roka iz točke II. izreke rješenja, vodilo se računa o tome da određeni rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora (EGP) bude primjeren, unutar kojega tražiteljica ima dovoljno vremena za napuštanje istog s obzirom na osobne okolnosti, a prije svega na činjenicu da se radi o punoljetnoj osobi dobrog zdravstvenog stanja koja se smatra ranjivom osobom u smislu članka 182. stavka 2. Zakona o strancima.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da tužiteljica kao tražiteljica međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. i uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naime, tužiteljica nije dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da je u zemlji podrijetla prijeti opasnost od uhićenja i smrtne kazne zbog seksualne orijentacije. Nadalje, neznatna je mogućnost da bi u slučaju povratka u zemlju podrijetla tužiteljica mogla biti izložena postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde. Prema iskazu tužiteljice silovanje i nasilni seksualni čin izvršile su nepoznate osobe krajem 2021. godine, jer zbog poveza na očima nije vidjela lica ljudi koji su ju silovali. Prilikom višekratnog silovanja u ožujka 2022. godine od strane nepoznatih osoba, iste nije mogla identificirati jer je u kući bio mrak. Međutim, sud je mišljenja da se tužiteljica nije trebala "smiriti i pomiriti sa situacijom", već je to trebala prijaviti policiji opisane događaje učinjene od strane nepoznatih osoba (pa makar je "svi mrzili"). To stoga što je za njezinu seksualnu orijentaciju znalo malo ljudi, te je trebala zaštititi svojeg sina, koje je "dijete drugačije boje kože" i koje zbog toga prema tužiteljici trpi diskriminaciju. Osim toga, njezinim partnericama C i N, te curama iz nekoliko izleta sa strane, a koje su ostale u Tanzaniji, nije se ništa strašno dogodilo (smrtna kazna, ubojstvo ili silovanje). Naime, susjedi su primijetili da tužiteljičin način života nije uobičajen i dio njih nije razgovarao s njom radi toga, već su je smatrali đavlom. Tužiteljičina izjava da bi po povratku u Ujedinjenu Republiku Tanzaniju bila ubijena predstavlja samo njezino subjektivno mišljenje, koje nije potkrijepljeno objektivnim činjenicama. Pri tome je potrebito uputiti na mogućnost unutarnjeg preseljenja tužiteljice shodno članku 27. ZMPZ, na što upućuje i sama tužiteljica kada ističe da se njezina partnerica " ŽKS preselila kod oca, što je daleko od njezinog prijašnjeg boravišta, tamo je nitko ne zna, pa u tom smislu nema tih problema". Jer, Tanzanija ima 36 milijuna stanovnika, dok Dar es Sallam ima 6.430.000,00 stanovnika, te je najbogatiji i najznačajniji ekonomski centar, kao i kulturno središte cijele regije. U Tanzaniji se nalazi i Stone Town, koje je tužiteljica naznačila kao mjesto i državu rođenja u izjavi o osobnim podacima stranca od 4. travnja 2022. godine. Sve se to odnosi na istočni dio Tanzanije, gdje se nalaze velike turističke destinacije. Tako se tužiteljica zaposlila u jednom hotelu gdje su bili strani turisti, kad joj je bilo 17 ili 18 godina. Ista je dobro zaradila na napojnicama, a pogotovo kad su bili dobici u kasinu. Nakon što se tužiteljica zaposlila kao čistačica, u hotelu više klase, imala je mogućnost iznajmiti kuću. Također, tužiteljica je napustila posao u hotelu, jer je prikupila dovoljno novaca da otvori svoj vlastiti posao, koji je radila samostalno oko osam godina.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

10. Točka II. izreke presude temelji se na članku 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 140/15. i 155/22.). Naime, odluka o besplatnoj pravnoj pomoći tužiteljice proizlazi iz Izjave o imovinskom stanju tužiteljice kao tražiteljice međunarodne zaštite od 13. travnja 2023. godine, odnosno činjenice da ista ne raspolaže novčanim sredstvima ili stvarima, odnosno ne posjeduje novčana sredstva i imovinu, te nije u mogućnosti za vrijeme boravka u RH doći do takvih sredstava. Osim toga, ista ne ostvaruje prihode. Navedeno proizlazi i iz priloženog zahtjeva za odobravanjem besplatne pravne pomoći od 23. siječnja 2025. godine, s time da za točnost podataka iz tog zahtjeva tužiteljica snosi materijalnu i kaznenu odgovornost.

11. Točka III. izreke temelji se na članku 9. Pravilnika, u vezi s Tbr. 27. Odvjetničke tarife, pa dosuđeni trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura, obuhvaća sastav tužbe – 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 23. svibnja 2025. godine – 500,00 eura, te zastupanje na ročištu dana 6. lipnja 2025. godine - 500,00 eura.

U Zagrebu 27. lipnja 2025. godine

Sudac:

Ivan Levak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnica Sandra Dimitrijević, [adresa] Zagreb, Josipa Sermagea 14A

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis