P-3557/2019-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Perić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkom društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 8. svibnja 2025. godine u prisustvu punomoćnice tužitelja Marije Perić, odvjetnice u Splitu i punomoćnice tuženika Jelena Matulić, odvjetnice u odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. iz Splita, dana 27. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 9012507746, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 16.05.2007.godine, koje glase: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10 % (slovima: pet cijelih deset posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 9012507746, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 16.05.2007.godine, koje glase: „Kredit u iznosu od 31.397,74 CHF (slovima: tridesetjednutisućutristodevedesetsedam CHF i sedamdesetčetiri) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete".

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 7.191,36 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja teče:

- na iznos od 0,73 EUR od 01.07.2007.g. do isplate,

- na iznos od 1,80 EUR od 01.08.2007.g. do isplate,

- na iznos od 16,63 EUR od 04.09.2007.g. do isplate,

- na iznos od 14,89 EUR od 04.10.2007.g. do isplate,

- na iznos od 14,74 EUR od 5.11.2007.g. do isplate,

- na iznos od 16,45 EUR od 07.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 15,39 EUR od 04.01.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 30.01.2008.g. do isplate,

- na iznos od 18,83 EUR od 01.02.2008.g. do isplate,

- na iznos od 45,46 EUR od 05.03.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR od 29.03.2008.g. do isplate,

- na iznos od 46,41 EUR od 01.04.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 29.04.2008.g. do isplate,

- na iznos od 37,85 EUR od 01.05.2008.g. do isplate,

- na iznos od 36,19 EUR od 04.06.2008.g. do isplate,

- na iznos od 37,76 EUR od 02.07.2008.g. do isplate,

- na iznos od 31,48 EUR od 02.08.2008.g. do isplate,

- na iznos od 33,01 EUR od 03.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 28.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 35,09 EUR od 01.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 30.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 61,08 EUR od 01.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 41,69 EUR od 12.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR od 01.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 64,61 EUR od 06.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 01.02 2009.g. do isplate,

- na iznos od 63,48 EUR od 05.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,41 EUR od 01.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 68,86 EUR od 10.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,09 EUR od 01.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 57,38 EUR od 08.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od 01.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 59,24 EUR od 06.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,20 EUR od 01.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 54,23 EUR od 05.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,22 EUR od 01.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 52,82 EUR od 08.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR od 01.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 49,75 EUR od 13.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 0,09 EUR od 01.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,15 EUR od 09.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 50,22 EUR od 10.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 51,04 EUR od 11.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 52,82 EUR od 08.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 55,50 EUR od 06.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 59,74 EUR od 03.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 59,49 EUR od 12.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 65,17 EUR od 08.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 64,50 EUR od 07.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 72,80 EUR od 09.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 3,50 EUR od 22.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 83,93 EUR od 08.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 76,52 EUR od 05.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 96,34 EUR od 07.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 88,73 EUR od 08.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 88,56 EUR od 20.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 106,63 EUR od 21.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 105,48 EUR od 21.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR od 01.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 101,18 EUR od 23.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 102,15 EUR od 26.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 97,77 EUR od 27.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 111,25 EUR od 20.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 125,99 EUR od 04.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 121,72 EUR od 06.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 163,32 EUR od 09.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 129,94 EUR od 17.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 119,80 EUR od 12.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 124,97 EUR od 08.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 118,58 EUR od 09.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 128,65 EUR od 13.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od 27.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 0,12 EUR od 01.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 131,51 EUR od 22.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 123,00 EUR od 30.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 127,17 EUR od 04.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 6,62 EUR od 26.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 131,90 EUR od 25.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 130,06 EUR od 27.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 127,03 EUR od 07.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 127,65 EUR od 11.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 120,78 EUR od 13.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 251,27 EUR od 09.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 123,86 EUR od 16.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 123,62 EUR od 15.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 119,22 EUR od 13.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 121,15 EUR od 20.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 122,59 EUR od 24.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 116,81 EUR od 11.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 119,22 EUR od 15.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 112,75 EUR od 28.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 118,29 EUR od 06.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 229,26 EUR od 22.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,50 EUR od 01.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 116,03 EUR od 21.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 113,99 EUR od 21.01.2014.g. do isplate,

- na iznos od 117,99 EUR od 04.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 122,00 EUR od 04.03.2014.g. do isplate,

- na iznos od 118,98 EUR od 12.04.2014.g. do isplate,

- na iznos od 116,42 EUR od 06.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 116,28 EUR od 30.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 6,70 EUR od 01.06.2014.g. do isplate,

- na iznos od 115,75 EUR od 23.07.2014.g. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), određuje se za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.636,14 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1-6 spisa) protiv tuženika radi isplate.

1.1. Tužiteljica je kao korisnik kredita dana 16.05.2007. godine, s tuženikom kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012507746 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.397,74 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 4. Ugovora ugovoreno je: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10 % (slovima: pet cijelih deset posto) godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." U članku 6. Ugovora ugovoreno je: „Kredit u iznosu od 31.397,74 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.,,

1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13, od 13.06.2014.godine, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-249/14, od 13.lipnja 2014.godine, u postupku POTROŠAČ - HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, kao tužitelja, protiv osam banaka u Republici Hrvatskoj, između ostalih i tuženika iz ovog postupka, utvrđeno je da su u razdoblju označenom u navedenoj presudi za svaku od banaka, banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.3. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, od 14.06.2018.godine, u postupku POTROŠAČ - HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA kao tužitelja, protiv osam banaka u Republici Hrvatskoj, između ostalih i tuženika iz ovog postupka, odlučeno je: „Utvrđuje se da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., 43 Pž-6632/2017-10 2 drugotuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE- ADRIA-BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, Navedene presude obvezuju sudove temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i temeljem čl. 502. c Zakona o parničnom postupku.

1.4. Odredbe Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluke banke i uz ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak tuženik se nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, o navedenim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije vodio računa o interesima tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenutih odredaba, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužiteljice, slijedom čega su nepoštene i ništetne odredbe čl. 4. Ugovora (kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke) i odredbe čl. 6. Ugovora (ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak).

1.5. Tuženik je jednostrano mijenjao kamatne stope, koja je početna po ugovoru o kreditu iznosila 5.10% godišnje.

1.6. Kamatne stope su iznosile 5.10% od 30.06.2007.g; 6.10% od 31.08.2007.g; 7.45% od 29.02.2008.g.

1.7. Tuženik je povećavao anuitet kredita na temelju povećanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu.

1.8. Učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu, potrošača i ne može imati učinak (Presuda Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C154/15, C307/15 i C 308/15- u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nedopuštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

1.9. Kako su nepoštene, ništavne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke - tuženika i o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, za tužiteljicu je nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku temeljem takvih odredbi, te tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništavih odredaba.

1.10. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Milenka Galiota, od 27.05.2019.godine, preplaćen iznos po osnovi povećane kamatne stope i promjena tečaja CHF je 53.746,76 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

1.11. Zato tužitelj podnosi tužbu protiv tuženika.

1.12. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u tužbi te u podnesku od 11. rujna 2024. godine (listovi 198 do 201 spisa).

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu (listovi 40 do 48 spisa).

2.1. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

2.2. Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije.

2.3. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012507746 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 16.05.2007.godine kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje, kao i odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Također, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 53.746,76 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

2.4. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/2017, presudom i rješenjem VSRH, Revt-249/14 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim.

2.5. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odgovarajućim odrebama Zakona o zaštiti potrošaća, Zakona o parničnom postupku, Zakona o obveznim odnosima, te presudama Europskog suda za ljudska prava, C 154/15, C 307/15, C 308/15.

2.6. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi:

2.7. Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012507746 dana 16.05.2007. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.397,74 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,10 %.

2.8. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

2.9. Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita dana 25.08.2014. godine, a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama.

2.10. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

2.11. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja.

2.12. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije!

2.13. Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

2.14. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

2.15. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

2.16. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

2.17. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope.

2.18. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta.

2.19. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope.

2.20. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

2.21. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

2.22. Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

2.23. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.

2.24. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.

2.25. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.

2.26. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

2.27. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.

2.28. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.

2.29. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan.

2.30. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

2.31. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.

Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.

2.32. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi:

„ Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… Ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“

2.33. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti.

2.34. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

2.35. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak.

2.36. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

2.37. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje:

(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

2.38. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

2.39. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi.

2.40. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

2.41. I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

2.42. Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

2.43. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

2.44. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

2.45. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj:

„Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „ 2.46. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

2.47. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

2.48. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

2.49. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi:

„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora!

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva

2.50. Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja i to u iznosu od 53.746,76 kn sve uvećano za pripadajući iznos zz kamate obzirom da je vještvo vještaka Milenka Galiota, dipl. oec. na koje se tužitelj poziva, evidentno izrađeno po njegovom nalogu, prije pokretanja parničnog postupka, i bez mogućnosti izjašnjavanja tuženika o osobi vještaka i naloga istome, pa je isto izrađeno protivno odredbama čl. 251. ZPP-a.

U odnosu na prigovor zastare:

2.51. Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim.

2.52. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

2.53. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine

– korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

2.54. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te

c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

2.55. Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

2.56. Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno.

2.57. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

2.58. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

2.59. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012.

2.60. Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”.

2.61. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”.

2.62. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a.

2.63. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

2.64. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva.

2.65. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača.

2.66. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije!

2.67. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.

2.68. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH! 2.69. Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

2.70. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

2.71. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 8-37 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 49- 58 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 11. listopada 2022. godine (listovi 65-72 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 9. prosinca 2022. godine (listovi 77-126 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu na ročištu od 23. siječnja 2023. godine (listovi 129-140 spisa), saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke na ročištu od 16. travnja 2024. godine (listovi 156-157 spisa), pregledao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Beus (listovi 162-191 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 7. siječnja 2025. godine (listovi 208-246 spisa).

4. U odnosu na daljnji dokazni prijedlog tuženika u vidu saslušanja svjedokinje ZZ, tuženik je naposljetku, zastupan pritom po punomoćnici na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. svibnja 2025. godine (listovi 249, 250 spisa), odluku o tome prepustio sudu.

4.1. Prema navodima tuženika iz podneska od 9. prosinca 2022. godine (listovi 75, 76 spisa), riječ je o djelatnici banke koja da je sudjelovala u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu.

4.2. Međutim, kada se ima u vidu da je navedena svjedokinja kao djelatnica banke s obzirom na svoje radno mjesto sudjelovala u zaključivanju brojnih ugovora o kreditu, a ne samo onoga zaključenoga sa tužiteljem, sud je naposljetku odustao od izvođenja dokaza njezinim saslušanjem jer je smatrao malo vjerojatnim da bi se navedena svjedokinja u svom iskazu mogla vjerodostojno sjetiti svih relevantnih okolnosti zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, pa bi se njezin iskaz zacijelo više odnosio na način na koji su takvi ugovori o kreditu općenito sklapani u banci čiji je ona zaposlenik.

5. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod tuženika kao kreditora.

8. Među strankama jest sporno je li tuženik dužan tužitelju iznos od ukupno 7.191,36 EUR, koliko tužitelj od njega potražuje, na ime stjecanja bez osnove uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Ugovor o kreditu broj 9012507746 (listovi 8-12 spisa) zaključen je 16. svibnja 2007. godine između tuženika (Privredne banka d.d. Zagreb) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, uz NZ iz [adresa] kao solidarnog dužnika.

9.1. Kreditor se obvezuje staviti korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 31.397,74 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora). Ugovorena je pritom promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu sa njima (članak 4. ugovora).

10. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

12. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

14. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke te o odredbi kojom je određena tzv. valutna klauzula - nije pojedinačno pregovaralo.

14.1. Na to upućuje iskaz tužiteljice (listovi 156, 157 spisa) u dijelu gdje navodi da joj je odmah službenica banke sugerirala te predložila da podigne kredit u valuti švicarskog franka.

14.2. Pri tom joj je službenica kazala da je tu riječ o najsigurnijoj i najpovoljnijoj varijanti kredita. Tužiteljica je u to povjerovala.

14.3. Tužiteljica je nadalje napomenula da joj pri tom nije ukazano na nikakve možebitne rizike i opasnosti podizanja kredita u toj valuti.

14.4. Tužiteljici je u banci odmah predočen gotov tipski ugovor na potpis i o tome nije bilo nikakvih pregovaranja.

15. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

16. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

17. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

18. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

20. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

21. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

22. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

23. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

24. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

25. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

26. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

27. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

28. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke, tj. odredbe članka 4. te odredbe ugovora koje se odnose na tzv. valutnu klauzulu, tj. odredbe članka 6. ugovora - nepoštene, i prema tome ništetne, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev u navedenom dijelu i odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke.

30. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

31. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

31.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.

32. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 11. lipnja 2019. godine.

33. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo, kako u odnosu na potraživanje s osnove promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tako i zbog promjene kamatne stope.

33.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).

33.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.

33.4. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucije svih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u švicarskim francima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. godine: zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u švicarskim francima, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

33.5. Tome dosljedno, nije osnovan prigovor zastare potraživanja, jer je rok za zastaru istekao tek dana 14. lipnja 2019. godine, protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, a tužba je podnijeta 11. lipnja 2019. godine.

34. U svom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak Ante Beus izjavljuje (listovi 162-191 spisa): Na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju, obrazloženja, dokaza i podataka navedenih u gornjim tablicama, u nastavku dajem mišljenje u odnosu na nalog iz rješenja Suda:

34.1. Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR u iznosu od 5.726,06 EUR (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

34.2. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR u iznosu od 1.465,30 EUR (ukupan zbroj stupca 10. tablice 6.), bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.

35. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

36. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.

37. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.

38. Na određene iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

39. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.

40. Radi toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

41. Prema tome, tužitelj je u cijelosti uspio u parnici.

41.1. Pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška od tužene (članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).

42. Na ime naknade popisanog parničnog troška (listovi 251 spisa), temeljem citirane zakonske odredbe, u vezi sa odredbom članka 155 ZPP, tužitelju je priznato sljedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 12. listopada 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 23. siječnja 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 14. studenog 2023. godine u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 14. studenoga 2023. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 16. travnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 17. lipnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 12. rujna 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 13. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 8. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), odnosno ukupno iznos od 1.600,00 EUR.

42.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 400,00 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 400,00 EUR na ime troškova vještačenja, iznos od 117,78 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, te iznos od 118,36 EUR na ime sudske pristojbe na presudu.

42.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.636,14 EUR.

43. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužiteljima pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude, tj. od 27. lipnja 2025. god. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).

44. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

45. Tome dosljedno, tužena je u cijelosti izgubila parnicu.

45.1. Stoga joj ne pripada pravo na naknadu parničnog troška (članak 154. stavak 1. ZPP).

46. Valjalo je stoga odbiti zahtjev tužene za naknadom parničnog troška, odnosno odlučiti kao pod točkom V. izreke.

U Splitu, dana 27. lipnja 2025. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;