Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-87/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A i R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Miji Maćaš, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Croatia Osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupan po punomoćnicima, odvj. iz OD Hanžeković & Partneri u Zagrebu, Pisarnica Osijek, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 24. travnja 2025. g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Mije Maćaš, odvj.iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika Sibile Jagar Marčik, odvj. u OD Hanžeković i partneri u Zagrebu, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 27.lipnja 2025. godine, dana 27.lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha koji provodi tuženik temeljem suglasnosti o zapljeni OU-161/02 i OV-9166/04.

Nalaže se HZMO Područni ured Vukovar da obustavi izvansudsku ovrhu koju provodi temeljem suglasnosti o zapljeni OU-161/02 i OV-9166/04."

II. Nalaže se tužitelju OH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Croatia Osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862 naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 937,50 eura (slovima: devetstotridesetisedam eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 937,50 eura, kao neosnovan.

i  r i j e š i o  j e

Vrijednost predmeta spora u ovom postupku utvrđuje se u iznosu od 1.327,23 eura.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključkom ovog suda broj Ovr-336/2022-10 od 07. veljače 2023.godine koji je objavljen e- oglasnoj ploči suda 08.veljače 2023. godine upućen da u roku od 15 dana od dana primitka zaključka podnese tužbu radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom. Ovrha se provodi kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područni ured Vukovar Ispostava Vinkovci, temeljem izjave o suglasnosti o zapljeni plaće, odnosno mirovine tužitelja br. OV-9166/04 i OU- 161/02.

1.1. U tužbi ističe da je tuženik dostavio HZMO Ugovor o kreditu OU-161/02 od 29. ožujka 2002 .godine koji je bio zaključen između tužitelja i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i Izjavu o ustupu prava po ispravi OU-161/02 od 29.ožujka 2002. godine broj OV-9166/2004 od 02. prosinca 2004. godine, ali navedene isprave niti u kojem slučaju ne predstavljaju ovršnu ispravu- suglasnost o zapljeni na temelju pristanka ovršenika sukladno odredbi čl. 21.i 178. Ovršnog zakona koji je bio na snazi kada je potpisan ugovor o kreditu (Narodne novine broj 57/96,29/99,173/03 i 194/03- dalje OZ). U Ugovoru o kreditu broj OU-161/02 od 29.ožujka 2002 .godine je samo u čl .8. navedeno da je suglasnost o zapljeni jedno od sredstava osiguranja povrata kredita , a tužitelj je trebao posebnom ispravom koja je morala biti sačinjena sukladno odredbi čl. 178. OZ-a dati takovu suglasnost , a takovu suglasnost tuženik nije dostavio HZMO. Navodi da dostavljena dokumentacija ne predstavlja ovršnu ispravu, a ovo stoga što je tuženik kao tužitelj vodio spor na ovom sudu (P-28/10) protiv tužitelja kao tuženika radi naplate tražbine po navedenom kreditu i ishodio presudu. U ovom slučaju bi se radilo o presuđenoj stvari jer se ne može za jednu te istu tražbinu, tražiti naplata po drugim ispravama koje niti u kojem slučaju, prema mišljenju tužitelja, ne predstavljaju ovršnu ispravu.

1.2. Tužitelj nadalje ističe prigovor apsolutne zastare tražbine sukladno odredbi čl. 233. st.2. Zakona obveznim odnosima (trogodišnji rok zastaje) jer je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu naveo da isti vraća u jednakim mjesečnim anuitetima i to u 72 mjesečna anuiteta- zadnji anuitet 30.travnja 2008.godine jer je nesporno da je izvansudska ovrha započela tek 26. lipnja 2020. godine kada je HZMO dostavljena dokumentacija na provedbu. Osim toga, budući da je izvansudska ovrha započela 26.lipnja 2020. godine, u odredbi čl.197 .Ovršnog zakona jasno stoji da poslodavac pljenidbu određenog dijela plaće odnosno mirovine može vršiti samo ako se ovršeniku ne isplaćuje mirovina na račun kod banke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi označenoj vrijednosti predmeta spora, budući smatra da je ista suviše nisko označena u tužbi, te predlaže da se vrijednost predmeta spora utvrdi vrijednosti koja je ekvivalentna glavnici potraživanja u iznosu od 6.908,35 eura. Nadalje, ističe da je suglasnost o zapljeni primanja sadržana u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d. i tužitelja a potvrđen pod brojem OU-161/02, nesporno ovršna isprava. Kredit je zbog neispunjenja obveza otkazan, pa je tuženik na zahtjev kreditora podmirio dugovanje, te mu je samim time kreditor ustupio potraživanja i sva prava koja proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu.

2.1. Nakon toga je tuženik pokrenuo parnični postupak radi isplate navedene tražbine, koji je okončan pravomoćnom i ovršnom presudom ovog suda poslovni broj P-28/10, a koju presudu je tuženik podnio Financijskoj agenciji na naplatu dana 3. ožujka 2016., pa s obzirom da nije uspio naplatiti potraživanje, tuženik je naknadno dana 30. lipnja 2020. godine dostavio suglasnost o zapljeni primanja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, sa zahtjevom za provedbu izvansudske ovrhe na mirovini tužitelja, a protiv koje je tužitelj podnio tužbu.

2.2. Nadalje, osporava navode tužitelja da izjava o suglasnosti za zapljenu primanja ne predstavlja ovršnu ispravu po kojoj bi se moglo postupati. Naime, odredbom članka 178. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00) koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja ovršne isprave nije predviđena obveza izdavanja suglasnosti o zapljeni primanja u zasebnoj ispravi, već je istu moguće inkorporirati u samom ugovoru o kreditu. U konkretnom slučaju je nesporno da je ugovor o kreditu ovjeren od strane javnog bilježnika, te da je dužnik u članku 8. ugovora izdao suglasnost o zapljeni.

2.3. Nadalje, tuženik je pokrenuo parnični postupak radi naplate tražbine dana 28. travnja 2006. sukladno kojem je bilo moguće pokrenuti parnicu neovisno o tome raspolaže li tužitelj ovršnom ispravom. Ističe da u ovršnom postupku ne vrijedi pravilo zabrane dvostruke litistedencije jer je ovrhovoditelj ovlašten pokrenuti ovrhu na temelju više ovršnih isprava i na više predmeta ovrhe i to odjednom. Jednako tako tužitelj se pogrešno poziva na članak 197. Ovršnog zakona (NN 93/14) jer se u konkretnom slučaju primjenjuje Ovršni zakon koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja ovršne isprave koji ne sadrži odredbu po kojoj bi poslodavac mogao vršiti pljenidbu plaće/mirovine, samo ako se ista ne isplaćuje na račun kod banke, a jednako tako navedena odredba se odnosi na sudsko rješenje o ovrsi na plaći ali ne i na izvansudsku ovrhu temeljem suglasnosti o zapljeni primanja.

2.4. Završno, ističe kako je prigovor zastare tužitelja neosnovan budući se u ovom slučaju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok. Navodi kako je podnošenjem tužbe dana 28. travnja 2006. godine nastupio prekid zastare koji je trajao do okončanja tog postupka, a zatim dostavom presude ovog suda poslovni broj P-28/10 dana 3. ožujka 2016. godine Financijskoj agenciji ponovno je nastupio prekid zastare koji je trajao do isknjiženja te osnove iz očevidnika FINA. Zaključno tuženik je 30. lipnja 2020. godine dostavio suglasnost o zapljeni HZMO-u, te je ponovno nastupio prekid zastare koji još uvijek traje. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška tužitelju.

3. Na ročištu održanom dana 21.listopada 2024. godine sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 1.327,23 eura. U parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Kako se tužbeni zahtjev u ovoj parnici ne odnosi na novčanu svotu, pogrešno je stajalište tuženika da vrijednost predmeta spora mora odgovarati visini osporene tražbine koju tuženik ima prema tužitelju. Naime, tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ima karakteristike deklaratorne procesno pravne tužbe, pa je u konkretnom slučaju sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, dakle u iznosu od 1.327,23 eura.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u : izjavu (list 5-6 spisa), ugovor (list 7-10 spisa), izjavu (list 11-12 spisa), presudu OSVK (list 13-21 i 50-58 spisa), ugovor (list 40-45 spisa), izjavu (list 46-47 spisa), otkaz kredita (list 48 spisa), obavijest (list 49 spisa), specifikacija (list 59 spisa), izjava (list 60-61 spisa), dopis HZMO-a (list 62 spisa), dokumentacija FINE (list 103-112 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

6. Među strankama je nesporno:

- da je zaključkom ovog suda posl. br. Ovr-336/2022-10 od 07.02.2023.g., ovršenik, a ovdje tužitelj, upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe u ovom ovršnom predmetu nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 5. i 11. Ovršnog zakona, u roku od 15 dana od dana dostave ovoga zaključka,

- da je zaključak ovog suda posl. br. Ovr-336/2022-10 od 07.02.2023.g., dostavljen tužitelju 13.02.2023.g., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 21.02.2023.g.

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa Raiffeisenbank Austria d.d. zaključio dana 26. ožujka 2002. Ugovor o kreditu broj 518-50-10667126 na iznos od 10.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate na 72 mjeseca, a potvrđen po javnom bilježniku Jozi Aščiću iz Đakova 29. ožujka 2002 pod brojem OU-161/02,

- da je tužitelj kao korisnik kredita radi osiguranja naplate tražbine kreditora u članku 8. ugovora izdao suglasnost o zapljeni kojom je dao suglasnost da se na temelju te izjave radi naplate tražbine po navedenom ugovoru zaplijeni 1/3 njegovih stalnih mjesečnih novčanih primanja (plaća, mirovina i sl.) te da se zaplijenjeni iznosi izravno uplaćuju kreditoru,

- da je ispunjenje novčane tražbine iz Ugovora o kreditu bilo osigurano kod tuženika kao osiguravajućeg društva, da je kredit zbog neispunjenja obveza otkazan, da je tuženik na zahtjev kreditora podmirio dugovanje, pa je samim tim kreditor ustupio tuženiku potraživanje i sva prava koja proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu

- da je 19. ožujka 2004.g., kao dana otposlanja Izjave o otkazu kredita, dospjela na naplatu cjelokupna tražbina po Ugovor o kreditu broj 518-50-10667126,

- da je tuženik pokrenuo parnični postupak radi naplate tražbine po predmetnom Ugovoru o kreditu dana 28. travnja 2006., te kod ovog sud ishodio presudu poslovni broj P-28/10 dana 3. ožujka 2016. kojom je naloženo, ovdje tužitelju, da, ovdje tuženiku, isplati iznos od 68.061,76 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj zatražio putem FINA-e prisilnu naplatu svoje tražbine dana 3. ožujka 2016. godine dostavom presude ovog suda poslovni broj P-

28/10 kao osnove za plaćanje

- da je tuženik je 30. lipnja 2020. godine dostavio suglasnost o zapljeni, sadržanu u Ugovoru o kreditu i zajedno sa Izjavom o ustupu prava, HZMO-u, na provedbu, radi zapljene mirovine, ovdje tužitelja, a radi naplate tražbine po Ugovoru o kreditu broj 518-50-10667126,

7. Među strankama je sporno je li nastupila zastara tražbine tuženika, da li je Izjava o suglasnosti za zapljenu inkorporirana u samom ugovoru o kreditu ovršna isprava na temelju koje se može provoditi ovrha, da li je došlo do povrede pravila o zabrani dvostruke litispendencije.

8. U odnosu na osporavanje da predmetna Suglasnost o zapljeni ima svojstvo ovršne isprave podobne za ovrhu na mirovini ovršenika, valja navesti da prema odredbi čl. 178 Ovršnog zakona (NN 57/96), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi. Iz izloženog normativnog uređenja instituta Suglasnosti o zapljeni jasno proizlazi da je na osnovu iste moguće i dopušteno zaplijeniti dio mirovine ovršenika, i zaplijenjeni iznos isplatiti izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Dakle, Suglasnost o zapljeni ima svojstvo ovršne isprave. Naime prema čl. 54. st. 1. tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93 i 29/94 - dalje: ZJB) javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu učinjena određena obveza na činidbu po kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilno izvršenje, a prema čl. 54. st. 6. tog zakona isti učinak kao i isprava iz stavka 1. tog članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika. Takva isprava u smislu članka 59. st.1. ZJB, kada je sastavljena u formi iz čl. 54. ZJB, ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Na temelju takve isprave se nakon dospjelosti obveze može neposredno provesti prisilno izvršenje (čl. 51. st. 1). Iz navedenog jasno proizlazi da je za određivanje da li se radi o javnobilježničkom aktu ili ne, bitan sadržaj isprave. S obzirom na sadržaj predmetne Izjave o suglasnosti o zapljeni, po stavu ovog suda ista odgovara definiciji javnobilježničkog akta kako je isti bio određen citiranim propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja te isprave. Slijedom navedenog predmetna Izjava o suglasnosti i zapljeni nedvojbeno u potpunosti ispunjava sve zakonske uvjete da bi predstavljala javnobilježnički akt, pa kada se uzme u obzir i činjenica da ista na temelju čl. 178. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96) ima pravni učinak rješenja o ovrsi, jasno je da takva Izjava predstavlja „drugu odluku“ iz čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na koju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, a što je u skladu i sa stavom Vrhovnog suda RH koji je isti zauzeo u odlukama poslovni broj Rev - 2226/11- 2 od 10. lipnja 2015., Rev - 2301/13-2 od 24. svibnja 2015. i Rev 1924/2017-4 od 5. veljače 2020.

8.1. Nadalje, eventualno postojanje zadužnice, odnosno suglasnosti o zapljeni kao sredstava osiguranja kredita ne sprječava tuženika da podnese kondemnatornu tužbu. Takav je stav zauzet i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 167/07-2 od 15.travnja 2008.g.

8.2. Jednako tako, Ovršnim zakonom nije isključena mogućnost da se nakon što se provodi ovrha, radi prisilne naplate iste tražbine, odredi ovrha na drugom ili i na drugom predmetu i sredstvu ovrhe, uz pretpostavku da se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu i određenim sredstvom ne može provesti. Odnosno naknadno određenje ovrhe na drugom predmetu ili sredstvu ovrhe ne predstavlja povredu zabrane dvostruke litispendencije.

9. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a), kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (st. 3. istog članka), dok je st. 5. istog članka propisano da isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

10. U pogledu ocjene početka tijeka zastare treba reći da kao početak tijeka zastare treba uzeti dan kada je izjava o otkazu ugovora o kreditu poslana, odnosno dan 19. ožujka 2004. g. a taj datum kao datum dospijeća tražbine među strankama nije niti bio sporan.

11. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu utvrđeno je da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe dana 28. travnja 2006. godine koji prekid zastare je trajao do okončanja tog postupka, koji je okončan pravomoćnošću presude ovog suda posl. P- 28/2010, koja je postala pravomoćna dana 13.11.2015.g., a zatim dostavom presude ovog suda poslovni broj P-28/10 dana 3. ožujka 2016. godine Financijskoj agenciji ponovno je nastupio prekid zastare koji je trajao do isknjiženja te osnove iz očevidnika FINA. Također, iz dopisa FINE (list 103 spisa) proizlazi kako je FINA prestala s izvršavanjem predmetne osnove za plaćanje sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

11.1. Čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18) određeno je da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od 3 godine od primitka u Agenciji, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih 6 mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Iako u dopisima FINA-e nije naveden točan datum kada je FINA prestala s izvršavanjem presude ovog suda poslovni broj P-28/10, ovaj sud smatra da je to najranije datum stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18), a što je 4.8.2018. godine, sukladno čl. 35. tog Zakona, obzirom da taj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama koja je bila 27.7.2018. godine. Zaključno tuženik je 30. lipnja 2020. godine dostavio suglasnost o zapljeni HZMO-u, te je ponovno nastupio prekid zastare koji još uvijek traje.

12. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 24. travnja 2025.g. tužitelj se poziva i na čl. 242 ZOO temeljem kojeg prekid zastare nije nastupio ako vjerovnik odustane od radnje koju je poduzeo, međutim iz dopisa FINE (list 103 spisa) proizlazi kako je FINA prestala s izvršavanjem predmetne osnove za plaćanje sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a da je osnova za plaćanje, odnosno presuda posl. P-28/10 vraćena ovrhovoditelju na njegovo traženje, ali to se ne smatra odustankom od radnje koju je vjerovnik poduzeo, jer iz dopisa FINE jasno proizlazi da tražbina nije naplaćena zbog nedostataka sredstava na računu ovršenika, i ovo upravo i jeste razlog zbog čega je ovrhovoditelj pokrenuo ovrhu na mirovini ovršenika, nakon što je provedba ovrhe na računima kod FINE ostala bezuspješna. Obzirom na sve prethodno navedeno ovaj sud smatra kako ne postoji razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11 OZ-a, tj. smatra da nije nastupila zastara tražbine ovrhovoditelja (ovdje tuženika).

12.1. Što se tiče žalbenog razloga iz čl. 50 st. 1 toč. 5 Ovršnog zakona, ovdje nije riječ o ovrsi radi ostvarenja određene tražbine, za čije ostvarenje je propisan prekluzivni rok.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tuženiku za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 937,50 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav odgovora na tužbu = 75 bodova, sastav podnesaka od 16.03.2023. godine - 75 bodova, Tbr. 8. toč. 1 Odvjetničke tarife, te pristup na tri ročišta održana kod ovog suda svako po 75 bodova Tbr. 9 toč. 1. Odvjetničke tarife, sveukupno 375 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 750,00 eura, što uz 25% PDV-a u iznosu od 187,5 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 937,5 eura.

14.1. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 1.327,00 eura.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 27.lipnja 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Miji Maćaš, odvjetniku iz Vinkovaca

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Hanžeković & Partneri u Zagrebu, Pisarnica Osijek