- 1 -              III Kr 26/2023-3

Broj: III Kr 26/2023-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 5. u vezi sa st. 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 8. ožujka 2021. broj K-50/2020 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 2. prosinca 2021. broj Kž-422/2021, u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2023.,

p r e s u d i o   j e

              Zahtjev osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici. broj K-50/2020 od 8. ožujka 2021.potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu od. broj Kž-422/2021 od 2. prosinca 2021., osuđen je D. K. zbog kaznenih djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 5. u vezi st. 1. i 2. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora od deset mjeseci te zbog kaznenog djela nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci pa je, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine.

2. Protiv te presude osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju D. Đ., ''zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u čl. 469. toč. 1. do 4. ovog Zakona odnosno zbog povrede iz toč. 5. tog članka jer se prekoračenje odnosi na odluku o kazni i oduzimanju predmeta'' te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na osuđenikov zahtjev s prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan. Odgovor je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Podnositelj zahtjeva tvrdi da ''postoje okolnosti koje isključuju krivnju osuđenika odnosno došlo je do povrede odluke o kazni jer je kazna zatvora od jedne godine u odnosu na osuđenika prestrogo određena'', u čemu nalazi ostvarenim povrede iz čl. 469. toč. 1. do 5. ZKP/08. Obrazlaže da ''nije imao svijest da čini bilo kakvo djelo… niti namjeru'' zbog čega izostaje subjektivna komponenta počinjenja djela. Ukazuje da, prema medicinskoj dokumentaciji, boluje od ''organskog psihičkog poremećaja i drugih dijagnosticiranih bolesti, a uslijed kojih bolesti ponekad gubi svijest (kolabira)'', zbog čega smatra da je u odnosu na oba kaznena djela trebalo primijeniti pravila o isključenju krivnje.

6. Najprije treba reći da se zahtjevom uvelike, pa i doslovno, ponavljaju navodi žalbe protiv prvostupanjske presude, a koji su već bili predmetom detaljnog obrazloženja suda drugog stupnja.

6.1. Tvrdnjom da osuđenik, zbog svog zdravstvenog stanja, nije bio svjestan učina kaznenih djela smjera se na izostanak njegove ubrojivosti tempore criminis, kao sastavnice kaznene odgovornosti, a time i na povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 2. ZKP/08.

6.2. Međutim, ubrojivost osuđenika u postupku nije bila sporna niti su u tom pravcu na raspravi ili u okviru žalbe protiv prvostupanjske presude predlagani bilo kakvi dokazi. Također, spomenuta medicinska dokumentacija, koja bi pokrijepila navode zahtjeva, spisu nije priklopljena niti je na raspravi pročitana kao dokaz. Stoga se ovdje radi o potpuno paušalnoj tvrdnji bez uporišta u rezultatima dokaznog postupka.

6.3. Pored toga, sudovi su u svojim presudama jasno i argumentirano odgovorili zbog čega tezu obrane o gubitku svijesti okrivljenika otklanjanju kao životno neuvjerljivu, posebno kada se stavi u kontekst činjenice da je on, nakon naleta na dijete (biciklistu), uredno nastavio vožnju do svoje kuće gdje je vozilo parkirao u garaži. Takvo ponašanje, kako pravilno uočavaju sudovi, nije spojivo s tezom o potpunom gubitku svijesti prilikom izazivanja prometne nesreće i bijega s lica mjesta.

6.4. Stoga se, dakle, ne radi o povredi zakona iz čl. 469. toč. 2. ZKP/08, već se podnositelj zahtjeva, ustvari, ne slaže s činjeničnim stanjem utvrđenim u prvostupanjskoj presudi. Međutim, iz tog se razloga ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti, kako izričito proizlazi iz odredbe čl. 517. st. 1. ZKP/08.

7. Isto tako, promašeni su navodi zahtjeva kojima se polemizira s visinom izrečene kazne osuđeniku. U zahtjevu istaknuta povreda zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 sigurno nije ostvarena jer je izrečena kazna odmjerena u zakonom utvrđenim okvirima. Tvrdnja o ''prestrogoj kazni s obzirom na brojne olakotne okolnosti na strani osuđenika'', ponovno se svodi na preocjenu utvrđenih činjenica te na revalorizaciju olakotnih i otegotnih okolnosti što ne može biti predmetnom ocjene povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka.

8. Konačno, u zahtjevu se tvrdi da je osuđeniku povrijeđeno pravo na obranu na raspravi s obzirom da se u postupku pred sudom prvog stupnja branio sam, iako nema potrebna stručna znanja. Zbog toga mu je povrijeđeno pravo na kvalitetnu obranu ''zajamčeno Kaznenim zakonom i Ustavom Republike Hrvatske''.

8.1. Ovako koncipiranim navodima zahtjeva nije razumljivo podnosi li se zahtjev zbog razloga u čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 ili, pak, zato što je okrivljeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kada bi se radilo o povredi iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP/08.

8.2. Međutim, u oba slučaja zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz navedenih razloga nije dopušten, jer to izričito proizlazi iz odredbe čl. 517. st. 3. ZKP/08. Naime, radilo bi se o povredi ostvarenoj pred sudom prvog stupnja koja nije istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude zbog čega se u ovoj fazi postupka više ne može isticati.

8.3. Neovisno o tome, treba reći da je okrivljenik tijekom istraživanja i na raspravi višekratno i uredno upozoren o pravu na branitelja, što je izrijekom otklonio. Također, okrivljenik nije tražio niti postavljenje branitelja na teret proračunskih sredstava u smislu čl. 72. ZKP/08. Slijedom toga, a budući da obrana za ovakva, blaža kaznena djela, po zakonu nije obavezna niti podnositelj zahtjeva upire na koju od osnova za obveznu obranu iz čl. 66. ZKP/08, te imajući u vidu da se okrivljenik na raspravi aktivno branio, očito je da sudovi nisu imali potrebe niti zakonskog uporišta da okrivljeniku postavljaju branitelja mimo njegove volje. Naime, u situaciji kada obrana po zakonu nije obavezna, okrivljenik se može braniti sam, što je također njegovo pravo garantirano Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim konvencijama.

9. Kako slijedom izloženog navodi zahtjeva dijelom nisu osnovani, a dijelom su nedopušteni, trebalo je, temeljem čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 31. kolovoza 2023.

                                                    Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.