Poslovni broj: P- 295/2023-23
Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelj CB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Šutalo, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, zastupani po odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnika Miru Glavaš, a u odsutnosti tuženika 5. lipnja 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 26. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava broj 5140030242- 27000050321/2005 od 23.11.2005. g., te niti ne proizvodi pravne učinke, sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek, kao pravnog prednika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 10, OIB 14036333877 (kao kreditora) i CB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (kao korisnika kredita), solemniziran dana 24.11.2005.godine od strane javnog bilježnika Nikole Vulića iz Vinkovaca, broj OU- 21/05."
II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 27000050321/2005 od 23.11.2005. g . kojom se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovora o kreditu broj 5140030242- 27000050321/2005 od 23.11.2005. g.
III. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 10, OIB, da tužitelju CB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 3.738,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:
21,27 € počevši od 1 siječnja
2011 do isplate
9,88 € počevši od 1 veljače
2011 do isplate
11,38 € počevši od 1 ožujka
2011 do isplate
5,38 € počevši od 1 travnja
2011 do isplate
7,04 € počevši od 1 svibnja
2011 do isplate
33,48 € počevši od 1 lipnja
2011 do isplate
37,27 € počevši od 1 srpnja
2011 do isplate
79,00 € počevši od 1 kolovoza
2011 do isplate
58,47 € počevši od 1 rujna
2011 do isplate
39,38 € počevši od 1 listopada
2011 do isplate
46,56 € počevši od 1 studenog
2011 do isplate
44,72 € počevši od 1 prosinca
2011 do isplate
50,19 € počevši od 1 siječnja
2012 do isplate
57,55 € počevši od 1 veljače
2012 do isplate
57,75 € počevši od 1 ožujka
2012 do isplate
53,84 € počevši od 1 travnja
2012 do isplate
55,24 € počevši od 1 svibnja
2012 do isplate
57,77 € počevši od 1 lipnja
2012 do isplate
55,59 € počevši od 1 srpnja
2012 do isplate
55,28 € počevši od 1 kolovoza
2012 do isplate
52,77 € počevši od 1 rujna
2012 do isplate
47,75 € počevši od 1 listopada
2012 do isplate
53,56 € počevši od 1 studenog
2012 do isplate
55,84 € počevši od 1 prosinca
2012 do isplate
55,02 € počevši od 1 siječnja
2013 do isplate
46,54 € počevši od 1 veljače
2013 do isplate
52,27 € počevši od 1 ožujka
2013 do isplate
54,44 € počevši od 1 travnja
2013 do isplate
51,23 € počevši od 1 svibnja
2013 do isplate
43,61 € počevši od 1 lipnja
2013 do isplate
39,27 € počevši od 1 srpnja
2013 do isplate
43,07 € počevši od 1 kolovoza
2013 do isplate
46,77 € počevši od 1 rujna
2013 do isplate
53,34 € počevši od 1 listopada
2013 do isplate
49,28 € počevši od 1 studenog
2013 do isplate
51,08 € počevši od 1 prosinca
2013 do isplate
52,57 € počevši od 1 siječnja
2014 do isplate
98,04 € počevši od 1 veljače
2014 do isplate
100,45 € počevši od 1 ožujka
2014 do isplate
99,31 € počevši od 1 travnja
2014 do isplate
96,52 € počevši od 1 svibnja
2014 do isplate
94,79 € počevši od 1 lipnja
2014 do isplate
96,05 € počevši od 1 srpnja
2014 do isplate
99,32 € počevši od 1 kolovoza
2014 do isplate
101,71 € počevši od 1 rujna
2014 do isplate
102,37 € počevši od 1 listopada
2014 do isplate
104,04 € počevši od 1 studenog
2014 do isplate
106,00 € počevši od 1 prosinca
2014 do isplate
105,47 € počevši od 1 siječnja
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 veljače
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 ožujka
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 travnja
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 svibnja
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 lipnja
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 srpnja
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 kolovoza
2015 do isplate
106,18 € počevši od 1 rujna
2015 do isplate
uvećano za pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos i to po kamatnoj stopi i visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka (u nastavku ESB) primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate,
IV. Utvrđuje se ništetnom odredba člana 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 27000050321/2005 od 23.11.2005. g o naplati naknade za obradu zahtjeva.
V. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 10, OIB da tužitelju CB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata naplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.010,00 eura, sa zateznim kamatama tekućom od dana 25.11.2005. godine do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka (u nastavku ESB) primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate.
VI. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 10, OIB 14036333877, da tužitelju CB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 2.211,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 26. 6. 2025. do isplate, u visini stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate .
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom 23.11.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030242- 27000050321/2005 temeljem koje Ugovora mu je tuženik dao kredit na iznos od 106.300,00 CHF sa rokom vraćanja kredita od 30 godina. Nadalje navodi da je Predmetnim Ugovorom (čl. 4.) ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope, te da je člankom 3. otplata kredita ugovorena je u jednakih anuiteta prema otplatnom planu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu Ugovora (CHF) prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Dospijeće rate ugovoreno je u pravilu svakog prvog dana u mjesecu. Nadalje u tužbi navodi da je tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka je značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu (od početno ugovorene 4,90% do 6,80% u razdoblju od 01.07.2009.do 01.05.2010. godine), bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste, kao i da je tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK. Primjerice, početni anuitet na dan 01.01.2006.g. iznosio je 564,62 CHF što po tečaju na isti dan 1 CHF = 4,772431 kn iznosi 2.676,30 kn, dok primjerice početni anuitet od 564,62 CHF po tečaju na dan 01.08.2011.g. 1 CHF = 6,68242 kn iznosi 4.449,56 kn, što je više za 1.271,79 kn/168,79 EUR 465,65 kn. Nadalje tužitelj navodi da mu je dana 25.11.2005. godine kao korisniku kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1.594,50 CHF/7.609,64 kn bez da je ista ugovorena , kao i bez ikakvih parametara, i bez da se o istoj pregovaralo. Tužitelj se nadalje poziv na Presudu Visokog trgovačkog suda RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima i Zagrebačka banka d. d. Zagreb) u razdoblju 01.10.2004.-31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepošteno ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača . Tužitelj smatra da je postupanje tužene protivno je prisilnim propisima, a podredno i moralu društva o čemu se očitovao i Ustavni sud u rješenjima ; broj: U-III-2521/2015 od 13.12.2016. g. i U-I-3685/2015. Od 04.04.2017. g. Sukladno navedenom, zbog ništetnosti bitnih sastojaka Ugovora tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu, a podredno zbog ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplato temeljem ništetne odredbe o „ulaznoj naknadi“, te povećanja tečaja temeljem tzv. „valutne klauzule“, uvećane za pripadajuće zatezne kamate i troškove postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Nadalje navodi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Tuženik navodi da tužitelj u ovom postupku traži prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 5140030242 – 27000050321/2005 već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. U odgovoru tuženik nadalje navodi da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik je mišljenja da sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i dio odredbe na temelju koje je tuženik bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu. Navedeni stav zauzeo je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u postupku povodom kolektivne tužbe posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018 . Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Tuženik navodi da su u konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Tuženik navodi da je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, te ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj, odnosno pregovarati o istoj. Nadalje tuženik navodi da je ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je naplatio od tužitelja naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze, te ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama . U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare Također navodi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što u cijelosti osporava. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 5140030242-27000050321/2005, otplatni plan, Dodatak ugovoru o kreditu, knjigovodstvenu karticu izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim -vještačenjem po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec.- stalni sudski vještak, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
4.Tužitelj je povukao dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.442,96 eura. Budući se tuženik u podnesku od 24. 4. 2025. nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe sud je raspravnim rješenjem utvrdio da je tužba djelomično povučena. Istim podneskom tuženik je zatražio naknadu razmjernog parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva.
5.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), sud je ocijenio podredni tužbeni zahtjev osnovanim.
Predmet spora je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti te podredno zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 3.738,96 eura, a koji iznos se odnosi na preplaćeni iznos otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te isplatu iznosa od 1.010.00 eura temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva.
6.Nesporno je:
- da su tužitelj i tuženik 23. 11. 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030242- 27000050321/2005 na iznos od 106.300,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da su stranke dana 27. 2. 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu te da je izvršena konverzija u EUR
7. Sporno je:
-
da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.
-
da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, uzimajući u obzir da je izvršena konverzija kredita u EURO , kao i na isplatu naknade za obradu zahtjeva za kredit,
-
da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,
-
da li tužitelja ima pravni interes za podnošenje tužbe.
8. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , s tim da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare, te je zastara individualni restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a
Sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH pod br. SU-4-33/22 od 31.1.2022. da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđene ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.
Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela
9. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud utvrdi se da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava.
9.1. Naime, člankom 324. st. 1. ZOO-a, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema stavku 2. istoga članaka, ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Također je, člankom 87. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP/03) , odnosno čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, ) propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
10.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra BB i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU) , a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
11.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja
11.1.Tužitelj saslušan na ročištu od 5.6. 2025. izjavio je, da je s tuženikom 24. 11. 2005 zaključio ugovor o kreditu za adaptaciju kuće, da je u tom trenutku bio dugogodišnji klijent Slavonske banke pa se stoga u banci raspitivao o uvjetima kreditiranja za adaptaciju kuće, da mu je službenik banke ponudio kredit s valutnom klauzulom u CHF, s obzirom da je to tada bio najpovoljniji krediti, kako mu je službenik rekao njihov najbolji proizvod, te da je po takvom kreditu u potpunosti ispunjavao uvjete za. Također je izjavio da je pročitao ugovor prije potpisivanja, ali da to što je pročitao da mu nije puno značilo, da dobar dio ugovora nije razumio, da mu je bilo poznato da se krediti ne zaključuju u kunama, nego u valutnoj klauzuli ali da nije znao što znači zaštitna valutna klauzula. Izjavio je da mu je početna rata kredita iznosila 2.200,00 kuna da bi u jednom trenutku iznos mjesečna rate prelazio 3.000,00 kuna s tim da se ne sjeća u kojem iznosu, te da se isto tako povećavala i glavnica kredita, ističe da znao da će doći do znatnog povećanja rata, da se ne bi upuštao u podizanje kredita, jer mu je mjesečna plaća iznosila 5.000,00 do 6.000,00 kuna, da je u to vrijeme uzdržavao dvoje djece, tako da si ne bi mogao priuštiti tako visoku mjesečnu ratu za otplatu kredita. Također je izjavio da je iz agonije u kojoj se našao, a zbog znatnog povećanja mjesečna rate, da kada mu bila ponuđena konverzija, da je istu prihvatio, jer mu je to bio jedini način da nastavim otplaćivati kredit, a koji je u konačnici isplatio 2019., da se konverzijom iznos mjesečne rate korigirao i ostao je takav do konačne isplate.
12.Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 OB i HB od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
13. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
14. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
16.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
16.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03
17. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.)
17.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ČB protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.
Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,90 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.
18. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je, je li tužiteljičino pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.
19. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).
20. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.
21. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.
22. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.
23. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
24. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
25. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
26. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
27. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu C protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
28. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.
28.1. Naime, tužitelju konverzijom predmetnog stambenog kredita iz onog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro obeštećenje u dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno jer tek nakon konverzije tužitelj je doveden u ravnopravni položaj s tuženikom što prije nije bilo slučaj, te je prema ocjeni ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju, do konverzije preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljenog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo i to obeštećenje treba biti do konverzije istovjetno onom kakvu su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali.
29. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 23.11.2005.
Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
29.1. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.
29.2. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
29. 3. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. toga članak propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.
30.Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba kojom je određena naknada u iznosu od 1,5% kredita, a koja se naplaćuje jednokratno i unaprijed, sadržana u dijelu pod odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu, ništetna.
Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredbom čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga koja u trenutku sklapanja ugovorno iznosi u iznosu od 1,50% odnosno 1.010,00 eura, te se jednokratno naplaćena 25.22.2005. prilikom zaključenja Ugovora Sud je ocijenio da je ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora nepoštena , a time sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna budući se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu unaprijed formulirao tuženik, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, jer je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca koja je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, a to tim više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u jednokratnom iznosu, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj . Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu uredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu kreditnih zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pored navedenog u predmetnom ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obavljanje bankarskih usluga, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje u kojem končanom iznosu
Slijedom navedenog sud je ocijenio da je odredba članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu citiranog čl. 81. st. 1 ZZP- a , slijedom čega je ista ništetna.
31.Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec. stani sudski vještak. Iz nalaza i mišljenja vještak proistječe da je vještak uvidom u spi i priloženu dokumentaciju utvrdio da su tada pod nazivom Slavonska banka d.d. Osijek kao Kreditor i JB kao korisnik kredita dana 23.11.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 50321/2005, kojim se korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos od 106.300,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s ugovorenom namjenom kredita –stambeni kredit za adaptaciju kuće, da je Ugovor zaključen s rokom otplate od 30 godina, odnosno 360 mjeseci, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima svaki po 564,62 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, mjesečno, svakog prvog dana u mjesecu, počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 01.01.2006. godine. Nadalje vještak navodi da je kao početni tečaj u izračunu primijenjen važeći tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 25.11.2005. za 1 CHF = 4,772431 kn, da je uvidom u poslovnu dokumentaciju kreditora utvrdio da je isplata ugovorenog iznosa od 106.300,00 CHF izvršena dana 25.11.2005. godine po važećem tečaju za 1 CHF = 4,772431 kn odnosno 507.309,38 kn, da je stanje neotplaćene glavnice u CHF na dan 30.09.2015. godine utvrđeno uvidom u Izračun konverzije koja iznosi 88.123,27 CHF, odnosno 616.086,96 kn. Nadalje vještak u nalazu navodi da neotplaćena glavnica u CHF na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 88.123,27 CHF po tečaju za 1 CHF = 4,772431 kn važećem na dan isplate kredita 25.11.2005. utvrđena je u iznosu od 420.562,70 kn, iz čega proizlazi razlika neotplaćene glavnice iskazane u CHF na dan 30.09.2015. u iznosu 195.524,26 kn, da početna glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaj primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 507.309,38 kn, odnosno 68.549,68 EUR, dok preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. prije provedbe konverzije iznosi 58.456,64 EUR, odnosno 446.540,45 kn. Vještaka navodi da je ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine utvrđen u iznosu od 1.638,54 EUR, protuvrijednosti 12.516,53 kn, koja se koristi na način da se iznos od 26.310,09 kn koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, da razlika neotplaćene glavnice u EUR i neotplaćene glavnice u CHF na dan 30.09.2015. iskazana u HRK utvrđena u iznosu od 251.016,19 kn, te da je razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. koja nije priznata u konverziji utvrđena u iznosu od – 55.491,93 kn / - 7.365,04 eura.
U Zaključku nalaza, a obzirom na postavljeni zadatak vještak daje slijedeći nalaz i mišljenje;
- Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena - povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen je u iznosu od 4.804,16 eura
- Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate korištenja po ugovoru o kreditu (25.11.2005. 1 CHF = 4,772431 kn) utvrđen je u iznosu od 3.738,96 eura
- Ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br, 102/2015). utvrđen je u iznosu od 1.638,54 EUR, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
Vještak navodi da vještačenjem nije utvrđena razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. koja nije priznata u konverziji.
- Stanje neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije utvrđena je u iznosu od 446.540,45 kn.
- Stanje neotplaćene glavnice u CHF stvarno zatečene na dan 30.09.2015. (88.123,27 CHF) obračunato u HRK prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita (1 CHF = 4,772431 kn) utvrđeno je u iznosu od 420.562,23 kn.
- Iznos koji tužitelj potražuje tužbom prema mišljenju vještaka nije uzet u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR.
- Ukupan iznos zakonske zatezne kamate obračunat na više plaćene iznose po obje osnove od datuma dospijeća do 30.09.2015. utvrđen je u ukupnom iznosu od 3.385,61 EUR.
- Ukupan iznos zatezne kamate preostale nakon uračunavanja preplate utvrđene izračunom konverzije (sukladno odredbama iz čl. 170-172 ZOO) utvrđen je u iznosu od 1.747,27 EUR.
- Ukupan iznos preostale glavnice koju čine svakomjesečni iznosi preplate mjesečnih anuiteta po obje osnove (kamate i valutne klauzule) na dan 30.09.2015. godine utvrđen je u visini od 8.543,12 eura.
- Uzimajući u obzir više plaćene anuitete nastale uslijed promjena kamatnih stopa, odnosno promjena tečaja od početka otplate kredita do dana izvršene konverzije, tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti.
- kada je važeći tečaj CHF bio manji od početnog tečaja važećeg u trenutku isplate kredita (tzv. negativne tečajne razlike), ovim nalazom utvrđene u iznosu od – 1.952,02 eura.
Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kamatna stopa s primjenom od 01.01.2014. utvrđena je u visini od 3,23 % na godišnjem nivou, dok je tečaj CHF s primjenom od 26.01.2015. godine utvrđen u visini od 6,39 kn za 1 CHF, vještak u nalazu navodi da su navedene zakonske odredbe uzete su u obzir u izračunima iskazanim u ovom vještačenju.
32.Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.
Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem.
33. Obzirom da se tuženik nije protivio visini tužbenog zahtjeva tj. nije osporio da je tužitelju od tuženika naplaćena naknada u zatraženom iznos i to za jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu 1.010,00 eura, a što nesporno proistječe iz navoda iz odgovora na tužbu, to na osnovu utvrđenja visine naknade za obradu za zahtjeva sud nije provodio dokaze.
34. Tužitelj potražuje iznos od 3.738,96 eura na ime razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita, te iznos od 1.010,00 eura na ime povrata naknade za obradu zahtjeva.
Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u osnovanim.
35.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
35.1.U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,90% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,90% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.
37.2.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.
35.3.Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
36.Slijedom navedenog sud je ocijenio supsidijarni tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.
37. Odlučujući o troškovima postupka ovaj sud je uzeo u obzir da se u predmetnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, dok tužena nema pravo na naknadu parničnog troška.
37.1. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.748,96 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa).
Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 100 bodova, za sastav četiri obrazložena podneska 14. 9. 2023., 16. 2. 2024., 14. 4. 2025. i 13. 5. 2025. po 100 bodova, , za zastupanje na ročištima od 13. 3. 2025. i 5. 6. 2025. po 100 bodova, ukupno 700 bodova, odnosno 1.400,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.750,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko -knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 61,19 eura.
Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.211,19 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 26. 6.2026. do isplate, sve sukladno čl. 29. ZOO- a
38.Neosnovan je zahtjev tuženika radi naknade troškova za povučeni dio tužbe. Naime, pravo na troškove za povučeni dio tuženik bi imao samo pod pretpostavkom ako bi razlika između prvotnog većeg iznosa za koji je tužbeni zahtjev povučen i onog koji je preostao, polazeći od prava na naknadu iz odgovarajućeg razreda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pripada pravo na naknadu troškova. Ako te razlike nema, tada mu nisu ni nastali posebni troškovi uslijed djelomičnog povlačenja tužbe, pa mu oni ni ne pripadaju
U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora i prije i nakon djelomičnog povlačenja ostala je unutar 1. 327,01 – 13.272,00 eura,( ranije : 10.001,00 – 100.000,00 kuna) Tarife što znači da je tuženik svom punomoćniku isplatio isto ono što mi mu je platio i prema smanjenom, povučenom tužbenom zahtjevu, koje pravno shvaćanje je izraženo u odluci Vrhovnog suda RH br. Rev 1249/2021 od 1. 3. 2022.
U Vinkovcima, 26. lipnja 2025.
sudac;
Marija Pavlović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.
OBAVIJEST;
1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš & Šutalo, Vinkovci – punomoćnik tužitelja
2. Odvjetničko društvo Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb – punomoćnik tuženika
