Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-267/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja MAJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 19. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni, odvjetnice Monike Mihelić, te punomoćnika tuženika, odvjetnice Marije Palac, 26. lipnja 2025., te donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-3142007 zaključenog dana 14.11.2005. godine između pok. prednika tužitelja MA, kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju MAJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove tečajnih razlika zbog valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 1.253,24 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do dana 31.7.2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO- a, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 2,86 EUR od dana 03.10.2008. do potpune isplate,

- na iznos od 4,88 EUR od dana 08.12.2008. do potpune isplate,

- na iznos od 6,34 EUR od dana 02.01.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 6,99 EUR od dana 02.02.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od dana 05.03.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 5,60 EUR od dana 31.03.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 2,79 EUR od dana 12.05.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 0,72 EUR od dana 02.06.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 1,27 EUR od dana 02.07.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 2,36 EUR od dana 06.08.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 2,27 EUR od dana 03.09.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 1,17 EUR od dana 30.10.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 3,24 EUR od dana 08.12.2009. do potpune isplate,

- na iznos od 4,90 EUR od dana 08.01.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 7,26 EUR od dana 04.02.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 6,71 EUR od dana 26.02.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 9,92 EUR od dana 09.04.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 9,31 EUR od dana 03.05.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 10,49 EUR od dana 08.06.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 20,75 EUR od dana 08.07.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 18,64 EUR od dana 09.08.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 25,08 EUR od dana 13.09.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 22,86 EUR od dana 11.10.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 19,27 EUR od dana 09.11.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 26,83 EUR od dana 02.12.2010. do potpune isplate,

- na iznos od 36,45 EUR od dana 10.01.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 29,64 EUR od dana 09.02.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 32,03 EUR od dana 11.03.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 28,99 EUR od dana 06.04.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 29,54 EUR od dana 12.05.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 42,43 EUR od dana 24.05.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 43,69 EUR od dana 11.07.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 54,46 EUR od dana 01.08.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 48,93 EUR od dana 08.09.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 42,87 EUR od dana 03.10.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 42,09 EUR od dana 10.11.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 41,63 EUR od dana 13.12.2011. do potpune isplate,

- na iznos od 44,51 EUR od dana 09.01.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 47,02 EUR od dana 08.02.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 47,35 EUR od dana 23.02.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 45,62 EUR od dana 26.03.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 46,79 EUR od dana 08.05.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 47,59 EUR od dana 09.06.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 46,24 EUR od dana 10.07.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 46,60 EUR od dana 06.08.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 45,58 EUR od dana 07.09.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 43,40 EUR od dana 09.10.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 45,73 EUR od dana 09.11.2012. do potpune isplate,

- na iznos od 46,30 EUR od dana 19.11.2012. do potpune isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.514,05 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u navodi da su pok. prednik tužitelja MA i tuženik sklopili dana 14.11.2005. Ugovor o kreditu broj 320-50-3142007 (dalje: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom određena je kamatna stopa u visini od 6,50% godišnje, a koja je kamatna stopa promjenjiva, i to jednostrano od strane kreditora u skladu s Odlukom o kamatama Kreditora. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donijeta 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj ističe kako su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev-2221/2018-11 odbijene i odbačene revizije svih tuženih banaka, a između ostalih i ovdje tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine. Iz navedene odluke Vrhovnog suda jasno proizlazi da isti glede utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima uz ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, u cijelosti prihvaća razloge iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17-10. Imajući navedenu odluku u vidu tužitelj ističe kako se sada postavlja pitanje kako se nešto što je utvrđeno ništetnim može konvertirati. Naime, odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Rev-2221/18, utvrđeno kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF). Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP- a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tužitelj je preplatio iznos od 1.246,25 eura / 9.389,91 kn. Kako tužitelj nije financijski stručnjak i nema saznanja o tome koliki je točno iznos preplatio tuženiku, isti si zadržava pravo da konačan iznos potraživanja precizira po provedenom financijskom vještačenju. Ugovor o kreditu broj 320-50-3142007 tužitelj i tuženik su sklopili kao na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je ugovorena u članku 2. Ugovora o kreditu promjenjivost kamatne stope na način da da je ista promjenjiva sukladno jednostranom aktu, Odluci banke bez ikakve mogućnosti da korisnik kredita prigovori opravdanosti povećanja iste. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: -odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, -odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna. Odredbama članka 270. ZOO- a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu - naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno u skladu s važećim jednostranim odlukama Banke kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, tj. jedne od ugovornih strana.

2. U specificiranom tužbenom zahtjevu (list 56-59), a nakon obavljenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje razliku u visini anuiteta zbog razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita i to ukupnog iznosa od 1.253,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik dana 14.11.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3142007 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje predniku tužitelja iznos u kunskoj protuvrijednosti CHF 15.300,00 uz redovnu kamatnu stopu od 6,50 % godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je prednik tužitelja slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se prednik tužitelja svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelji neosnovano ističu da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio prednika tužitelja pri sklapanju Ugovora te se ističe da je prednik tužitelja u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, prednik tužitelja je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je prednik tužitelja, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelji ne mogu smatrati da je osnov njihove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto moraju dokazati. Tužitelji nisu bili stranke u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne mogu pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

4. Na ročištu 22. veljače 2024. tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice i promašene pasivne legitimacije tuženika.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-20), odgovor na tužbu (list 23-26), podnesak tužiteljice (list 27-29, list 33), pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke dipl. ecc. Tome Dlaka (list 43-46), podnesak tužiteljice (list 50), dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tome Dlaka (list 53-55) podnesak tužiteljice (list 56-58), podnesak tuženika (list 59-60), podnesak tužiteljice (list 61-62), izvršeno je saslušanje tužiteljice (list 66) i uvid u ovosudni spis broj O- 331/14.

6. Tužiteljica MAJ u svom iskazu navodi da je korisnik predmetnog kredita bio njen pok. suprug MA, a ona je njegova nasljednica prema ostavinskom rješenju, te je još za njegovog života uplaćivala rate kredita, a i nakon njegove smrti, te je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to negdje krajem 2012.. Zna da je predmetni kredit podignut za kupnju osobnog vozila i to za vlastite potrebe njegovog prijevoza, naime isti je bio onkološki pacijent, zna da joj je isti pričao da mu ništa posebno oko predmetnog kredita u CHF nije bilo objašnjavano od strane djelatnika banke, radilo se o poslovnici tuženika u [adresa]. Početna rata je bilo negdje oko 1.100,00 kuna, da bi se popela na visinu od oko 1.500,00 kuna. Ništa njenom suprugu koliko joj je on rekao nije bilo pojašnjeno u svezi s rizicima ugovora u CHF, isto tako je njen pok. suprug htio uzeti kredit u kunama, ali mu je bilo ponuđen isključivo kredit u CHF. Bila je sa svojim pok. suprugom u poslovnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog kredita. Njenom suprugu je bilo bilo rečeno da mu se početna rata neće povećavati, da će biti fiksna. Nitko njenom suprugu nije ništa objašnjavao. Niti u ijednoj drugoj valuti im nije bilo ponuđeno sklapanje ugovora, jedino u CHF. Ponavlja da su tražili da se sklopi ugovor za kupnju tog vozila u kunama, ali je sklopljen ugovor u CHF, s time da im je bilo rečeno da će uplate vršiti u kunama, nisu tražili sklapanje ugovora u eventualno drugim valutama, niti im je to bilo nuđeno od strane tuženika. Nije njen pok. suprug pitao prilikom sklapanja ugovora može li se mijenjati bilo kakva ugovorna klauzula.

7. Sud je cijenio iskaz tužiteljice vjerodostojnim i životno uvjerljivim, a tuženik nije tijekom postupka predložio izvođenje personalnog dokaza saslušanjem djelatnika banke na okolnost kontakta s prednikom tužiteljice i okolnostima vezanima uz pregovaranje oko uvjeta kredita, a kojima bi eventualno osporio tvrdnje tužiteljice.

8. Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

9. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva, a također tuženik je iznio prigovor zastare utuženog novčanog potraživanja, te iznosi svoj stav da tužiteljica ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donijete u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužiteljica treba u konkretnom predmetu dokazati da su joj povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje, također iznosi prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice i promašene pasivne legitimacije tuženika.

10. Nesporno je da je prednik tužiteljice s tuženikom sklopio dana 14.11.2005. Ugovor o kreditu, broj 320-50-3142007 koji je solemnziran kod javnog bilježnika, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 15.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da je u čl. 7 ugovoren način otplate, odnosno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

11. Rok otplate ugovoren je na 84 mjeseca (čl. 4 Ugovora) i za kupnju rabljenog vozila (čl. 6 Ugovora).

12. Stranke nisu osporile preostali sadržaj sačinjenog ugovora o kreditu s pravnim prednikom tužiteljice, tako se i preostali sadržaj predmetnog ugovora smatra nespornim, međutim tužbom tužiteljica ne osporava zakonitost tog preostalog sadržaja ugovora, tako da sud ne obrazlaže osnovanost istog.

13. Spornim se pokazalo to da li su odredbe čl. 1 i 7 predmetnog ugovora o kreditu ništetne, kao i visina tužbenog zahtjeva, a također valjalo je odlučiti o zastare potraživanja i prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice i promašene pasivne legitimacije tuženika.

14. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018 (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013., a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF) u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih banaka i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Revizija tuženika je odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH-a Rev-2221/18 od 03.09.2019..

15. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

16. Kako je predmetnom odredbom čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, predmetne ugovorne odredbe su ništetne i protivno navodima tuženika na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

17. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Odredbe čl. 1 i 7 predmetnog ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenjem odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, po ocjeni ovog suda tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84 ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, ugovor je sastavljen po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, što pak upućuje na to da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

19. Primjena valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite rizika, snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice teretile tužitelja, dok je tuženik kao banka dobivao veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

20. Također tijekom postupka tuženik nije dokazivao da se zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima, a čime bi eventualno mogao opravdati svoje tzv. "neznanje o stabilnosti valute u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa".

21. Tuženik nije prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, odnosno nije ga informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečaja", a na koje rizike su upozoravale međunarodne financijske institucije, također tužitelja nije upozorio na rizike vezane uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini za euro, kao i riziku vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a na što je jasno upozoravao MMF.

22. Odredbom čl. 84 ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a što nastavno znači da su nepotpune one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

23. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

24. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tome Dlaka (list 43-46 i 53-55) proizlazi da je korisnik kredita platio tuženiku sve obveze po kreditu, odnosno da je 19.11.2012. kredit otplaćen u cijelosti. Za obračun preplate mjerodavni su polazni podaci o visini tečaja koji je na dan isplate kredita (21.11.2005.) iznosio 4,751088 HRK za 1 CHF i o visini anuiteta u CHF koja se mijenjala ovisno o visini kamatne stope. Obračunom je utvrđeno da je zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK došlo do povećanja obveza za anuitete 35 i 37 do 84, dok je u preostalim anuitetima tečaj bio niži od početnog, pa nije bilo povećanja obveze s osnove tečaja CHF. Pri otplati kredita došlo je do preplate tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 1.253,24 eura (9.442,47 HRK).

26. Nakon dostavljenog financijskog nalaza i mišljenja tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev kojim je umjesto početno zatraženog naloga za isplatom od strane tuženika novčane tražbine od 1.327,36 eura snizila tužbeni zahtjev na 1.253,24 eura, s time da je predložila da financijski vještak naznači datume uplate pojedinih anuiteta, jer od tih datuma teče zakonska zatezna kamata, čemu je udovoljio sud i naložio financijskom vještaku dopunu vještačenja.

27. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, no i dalje osporava osnovanost i visinu potraživanja tužiteljice, jer su ugovorne strane ugovorile isključivo srednji tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita, kao i promjenjivu kamatnu stopu.

28. Sud je cijenio provedeno financijsko vještačenje vjerodostojnim i stručnim, a stranke nisu tijekom postupka osporile matematički izračun angažiranog vještaka koji je izračunao preplatu tužiteljice u korist tuženika, a tužiteljica potražuje tužbom upravo tu preplatu po osnovi razlike u tečaju.

29. Prema čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj 1.253,24 eura, sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

30. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.253,24 eura, a na temelju odredbe članka 1111 ZOO-a.

31. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate (čl. 1115 ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene valutnog tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2., 8 i 9 ZOO-a i točci I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

32. Također, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno okončan predmetni spor, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

33. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke. Tužba u ovom postupku podnijeta je sudu 17. svibnja 2023., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina, jer kod restitucijskog zahtjeva preplate po osnovi ništetne valutne klauzule zastarni rok počinje teći od 14.06.2018. (odluka Visokog trgovačkog suda RH-a broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013.).

34. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

35. Opreza radi, sve obzirom na različite presude u odnosu na prije opisano Županijskih sudova, sud je saslušao tužiteljicu, a iz njenog iskaza proizlazi da je njen pravni prednik zaključio predmetni kredit u svrhu kupnje motornog vozila za svoje vlastite potrebe, da se ne bavi nikakvom poduzetničkom djelatnošću, a što tuženik nije osporio tijekom postupka, tako da je sud ocijenio da je pravni prednik tužiteljice bio potrošač, jer Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kao i Zakon o zaštiti potrošača, definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti.

36. Nadalje, prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice i promašene pasivne legitimacije tuženika nije osnovan.

37. Iz uvida u ovosudni spis O-331/2014 utvrđeno je čitanjem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Dubravke Koretić iz [adresa] poslovni broj: UPP/OS-264/14-4 od 16. listopada 2014. da je nasljednicom temeljem zakona iza pokojnog MA proglašena tužiteljica MAJ, a da ostavinsku imovinu osim pobrojanih nekretnina i pokretnina čini i potraživanje neutvrđenog iznosa na tekućem računu kod banke tuženika.

38. Ugovor o kreditu pravni prednik tužiteljice sklopio je s tuženikom, te je u ostavinskom postupku utvrđeno da ostavinsku imovinu čini i neutvrđeni novčani iznos kod banke tuženika na tekućem računu pravnog prednika tužiteljice. Tužiteljica – supruga korisnika kredita je univerzalni pravni slijednik ostavitelja, te je bez sumnje aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u ovom postupku nasuprot tuženika koji je pasivno legitimiran u ovom postupku, obzirom je pravni prednik tužiteljice sklopio ugovor o kreditu s tuženikom.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Troškovi stranaka odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje; Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora.

40. Osnovan je zatraženi parnični trošak tužiteljice i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podnesaka od 24.08.2023., 21.03.2024., 19.12.2024. i 14.01.2025. od po 200,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, za sastav podneska od 14.10.2024. 50,00 eura prema Tbr. 8/4 Tarife, za sastav podneska od 25.02.2025. 100,00 eura prema Tbr. 8/3 Tarife, za zastupanje na ročištu 22.02.2024., 01.04.2025. i 19.05.2025. od po 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9/1 Tarife, uz obračunati PDV od 25% u iznosu od 437,50 eura, zatraženi trošak predujma za financijsko vještačenje od 300,00 eura, kao i troška plaćene sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura, što predstavlja sveukupni opravdani parnični trošak tužiteljice od 2.514,05 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

41. Nije osnovan preostali zatraženi trošak tužiteljice i to za sastav podneska od 25.02.2025. prema Tbr. 8/1 Tarife, jer prema prije navedenom Tarifnom broju može se tražiti nagrada za četiri obrazložena podneska, a koji su već priznati tužiteljici, tako da joj je odmjeren trošak prema Tbr. 8/3 Tarife za sastav tog podnesaka u iznosu od 100,00 eura, također nije osnovan niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude od 100,00 eura prema Tbr. 9/3 Tarife, jer sud smatra da se ne radi o nužnom trošku tužiteljice koji bi trebala podmiriti protivna strana, obzirom se presuda objavljuje na eOglasnoj ploči sudova odmah nakon objave i dostupna je u elektronskom obliku strankama.

42. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

43. Obzirom je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, ne pripada mu zatraženi parnični trošak.

U Vrbovcu 26. lipnja 2025.

Sudac

Lidija Jakšić

Uputa o pravo na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika

2. Presuda nepravomoćna

3. Kal 20 dana