1              Poslovni broj Gž-1294/2023-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1294/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i  Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica J. G. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M., F. i H., u Z., protiv tuženika H. A. d.o.o., Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik V. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu T. i P. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-780/2021-21 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća  održanoj 31. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-780/2021-21 od 30. ožujka 2023. u pobijanom dosuđujućem dijelu (toč. I.) te u odluci o troškovima u toč. II.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju imovinsku štetu u iznosu od 1.379,37 Eur/10.392,84 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. I.), za više traženu kamatu potraživanu u razdoblju od 4. studenog 2020. do presuđenja zahtjev je odbijen kao neosnovan (toč. II.) te je obvezan tuženik naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.214,88 Eur/16.688,01 kn sa zateznim kamatama od presuđenja.

 

2.Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu te odluke o troškovima postupka žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih zakonom s prijedlogom da se ista preinači i zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan, podredno da se odluka u pobijanom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

2.1.U bitnome žalitelj smatra da je u pobijanom dijelu presuda opterećena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati kao nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima koji su u pogledu odlučnih činjenica izostali, naročito u odnosu na tuženikovu krivnju i propust  glede visine zaštitne ograde, ne navodeći koje bi visine trebala biti da se spriječi prelazak životinja preko prometnice. Pri tome ističe kako jer ograda postavljena u visini od 2m, sukladno čl. 78. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“, broj 92/2019) te Projektu prometne signalizacije i opreme, u skladu s Općim tehničkim uvjetima i važećim hrvatskim normama te da čitav projekt ima odobrenje svih nadležnih institucija je inače cesta ne bi bila otvorena za promet, radi čega bi propust tuženika bio kada bi se ograda postavila ispod te visine. Inače se ne obrazlaže, u situaciji da je ograda postavljena preko te visine, bi li spriječila dolazak divljači na autocestu, odnosno spriječila nastanak štetnog događaja. Također i da ranije nije dojavljeno o pojavi divlje životinje, što potvrđuje da je divljač dospjela na kolnik neposredno prije nezgode, radi čega smatra kako ne postoje pretpostavke za odgovornost na temelju krivnje iz čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13,92/14,110/19 dalje: ZC).

 

2.2.Pri tome se poziva na stav sudske prakse prema kojoj bi za zaključak o krivnji trebalo dokazati konkretan propust čija posljedica bi bila štetni događaj. Ustraje u iznijetim tvrdnjama kako je poduzeo sve radnje sukladno čl. 20. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“, broj 90/14) i čl. 12. Pravilnika o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“, broj 75/14).žalbeni je prijedlog pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

 

3.Na žalbu je odgovorio tužitelj predlažući je kao neosnovanu odbiti.

 

4.Žalba tuženika nije osnovana.

 

5.Ispitujući pobijanu presudu  u okviru žalbenih razloga tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede na koje se poziva ili  sadržajem žalbe upire tuženik. Suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, izvedene dokaze sud prvog stupnja je prosuđivao po slobodnom uvjerenju, ali je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a na koje sadržajem žalbe upire tuženik.

 

5.1.Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje.

 

6.Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koju je pretrpio na svom vozilu Kia Cerato reg. oznaka ZG ... oštećenom u nezgodi u kojoj je na njega 31. listopada 2020. naletjela divlja životinja-medvjed.

 

7.U provedenom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

 

-kako se prema potvrdi MUP-a PP O., dana 31. listopada 2020. u 19,50 sati dogodila prometna nesreća na autocesti A1 Zagreb – Dubrovnik na mjestu općine O. kod 134 km stupa i 950 m u kojoj je oštećeno tužiteljevo vozilo Kia Cerato reg. oznaka ZG ... naletom i udarom na medvjeda koji je u predmetnom događaju uginuo,

-kako prema kazivanju djelatnika tuženika, svjedoka J. B., šefa ophodarske smjene, na tom mjestu nema upozorenja od opasnosti od divljači, postavljena je zaštitna ograda visine dva metra ali se medvjed može popeti preko te visine, što nije često ali se zna dogoditi, pa je jednom i vidio medvjeda kako se preko ograde penje te ga otjerao; kako cestu pregledavaju dvaput dnevno iz vozila a i pješice na mjestima gdje se ne može vidjeti iz vozila, kako su kritičnog dana izvršili ophodnju u skladu s propisima te  nakon događaja pregledali ogradu i nisu naišli na oštećenja,

-kako je prema prometno tehničkom vještačenju te nalazu i mišljenju sudskog vještaka dipl. ing B. Š. utvrđeno kako je vozilo tužitelja s prednjim lijevim vrhom naletjelo na medvjeda koji je prelazio kolnik, dolazeći vozilu tužitelja s lijeve strane, a nije bilo moguće odrediti mjesto naleta, kako po dužini tako niti po širini kolnika, kako za izračun brzine kretanja vozila tužitelja, neposredno prije i u trenutku naleta, nema elemenata, a tehnički je moguće da se vozilo kretalo iskazanom brzinom od oko 100 do 110 km/h, kako je u trenutku štetnog događaja bila noć a kolnik neosvijetljen, te je vozač vozila tužitelja mogao najranije uočiti medvjeda kada mu je ušao u domet svjetala vozila, a u tom trenutku medvjed je bio prostorno udaljen oko 1,5 m od mjesta naleta, a vremenski oko 1 sekundu, dok se vozilo tužitelja nalazilo udaljeno oko 29,2 m od mjesta naleta; da u trenutku ulaska medvjeda u njegovo vidno polje, sve i da je poduzeo radnju intenzivnog kočenja, vozač tužiteljeva vozila, ne bi uspio zaustaviti vozilo prije mjesta naleta i do ovog štetnog događaja bi došlo, a ovo iz razloga jer je vozač za zaustavljanje imao na raspolaganju put od samo 29,2 m dok mu je zaustavni put bio dulji i iznosio je oko 81,4 m; kako na raspoloživom putu od oko 29,2 m vozač vozila tužitelja bi radnjom intenzivnog kočenja uspio zaustaviti vozilo prije mjesta naleta, i tako izbjegao predmetni štetni događaj, da se kretao brzinom manjom od 57 km/h.

 

8.Na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene, prvostupanjski je sud utvrdio postojanje protupravnosti postupanja tuženika u okviru njegove zakonom propisane dužnosti održavanja autoceste sigurnom za promet koja se u konkretnom slučaju očituje kroz propuste poduzimanja radnji iz čl. 2. st. 1. toč. 17., čl. 6. st. 1. i čl. 17. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014 i 110/2019, dalje: ZC), čl. 6. i čl. 139. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, dalje: ZOSPC) kojima bi se spriječila pojava divljih životinja na prometnici, koje su se i prije štetnog događaja, iako ne često, čak penjale preko zaštitne ograde, što je tuženikovom šefu ophodarske službe J. B. bilo poznato iz neposrednog opažanja, iz čega je zaključio kako je postavljena zaštitna ograda nedovoljne visine koja bi spriječila izlazak životinja na cestu.

 

8.1.Nadalje, u postupanju vozača automobila prvostupanjski sud nije našao protupravnog postupanja kojim bi doprinio nastanku štete, kako bi to proizlazilo iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za promet B. Š., kojega je prihvatio objektivnim i stručnim, a ni stranke mu nisu imale konkretnih prigovora.

 

8.2.Stoga je, pozivom na odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), smatrajući kako tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje te ne nalazeći na strani tužitelja doprinosa šteti a visinu štete primjereno utvrđenom, prvostupanjski sud utemeljenjem na nalazu i mišljenju prometnog vještaka obvezao tuženika na naknadu štete isplatom tužitelju iznosa od 1.379,37 Eur/10.392,84 kn s kamatama od presuđenja do isplate budući je šteta određena po cijenama u to vrijeme (čl. 1086. i 1089. ZOO), dok je s preostalim dijelom zahtjeva glede kamata od 4. studenog 2020. do presuđenja, zahtjev odbio.

 

9.I u ovom stadiju postupka nije sporan nastanak štetnog događaja pa dakle da je do štete došlo naletom divljači na tužiteljevo vozilo na autocesti A1 kojom upravlja tuženik, već odgovornost tuženika  za naknadu štete.

 

9.1.Isto tako nije sporno da na ovom dijelu auto ceste nije postavljen prometni znak “divljač na cesti“. Ne osporava se ni da je tuženik postavio zaštitnu ogradu visine 2m.

 

10.Odredbom čl. 50. st. 1. ZC propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje.

 

10.1.Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

 

10.3.Dakle, radi se o zakonskoj odredbi koja uređuje pravno područje javnih cesta-o pravnom uređenju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionara javne ceste, za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači (tako i Ustavni sud RH u odluci U-1/6264/14 od 4. ožujka 2015.)

 

11.U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio, što se i ne osporava, da na autocesti nema znakova opasnosti koji bi se odnosili na divljač, već se na autocesti nalazi žičana ograda koja bi trebala sprječavati izlazak divljači na cestu, za koju tuženik tvrdi kako je propisane visine od 2 metra, što tužitelj ne osporava.

 

11.1.Međutim, nesporno je do prometne nezgode došlo tako što je pred vozilo osiguranika tužitelja koji je u noćnim satima upravljao prometnicom primjerenom brzinom izletjela divlja životinja, konkretno medvjed.

 

11.2.U takvoj konkretnoj situaciji i po stavu ovog suda pravilno je zaključeno kako je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjerenog održavanja prometnice, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Upravo činjenica da se divljač (medvjed) našla na kolniku autoceste ukazuje na propust u održavanju posljedično čemu je omogućeno da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, za što po načelu krivnje odgovara tuženik (arg. iz čl. 1045. ZOO).

 

11.3.Činjenica da su ophodari tog dana ipak izvršili ophodnju autoceste ne znači da ne postoji odgovornost tuženika niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo.

 

12.Da postoji odgovornost tuženika za naknadu nastale štete tužitelju proizlazi i iz odredbi ZC koje propisuju, između ostalog u čl. 1., planiranje građenja i održavanja javnih cesta, time da javnu cestu čine, između ostalog navedenog u čl. 4. i prometni znakovi, a u odnosu na stanje javnih cesta jasno je da moraju biti, građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene.

 

13.Slijedom svega navedenog, obveza tuženika je bila stanje navedene ceste u blizini koje se nalazi područje na kojem obitava divljač, u konkretnom slučaju i medvjed, održavati podobnim za odvijanje sigurnog prometa.

 

14.O tome kako je tuženiku bilo poznato da na tom području obitava divljač i baš medvjed te da mu postavljena zaštitna ograda ne predstavlja zapreku, nepobitno proizlazi iz iskaza tuženikovog šefa ophodarske službe, svjedoka J. B. koji je bio izričit u kazivanju kako je i osobno sreo medvjeda koji se penjao preko postavljene zaštitne ograde i sam ga otjerao, pa i kada se prihvati kako to nije bio čest slučaj, kako je svjedok iskazivao, sama činjenica kako se to događalo ukazivala je na nedostatnost postojeće zaštite i poduzimanja konkretnih mjera radi zaštite sigurnost prometa.

 

14.1.S tim u svezi, ukazati je i kako je Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“, broj 92/19) u čl. 78. st.1. propisano kako su zaštitne žičane ograde tehnička sigurnosna konstrukcija sa svrhom zaštite prometa, čija visina prema st. 6. iznosi minimalno 2m,  a prema st. 7. kada se na zaštitnu žičanu ogradu dodaju nastavci visina ograde može iznositi maksimalno do 2,45 m, radi čega nije prihvatljiv prigovor žalitelja kako je postavljanjem zaštitne ograde visine 2m poduzeo sve radi otklona opasnosti ili eventualno da nije imao saznanja o tome kako medvjed prelazi tu ogradu.

 

14.2.Dodatno je navesti i kako iz sadržaja spisa proizlazi (svjedok J. M.-vozač, svjedokinja J. M.-suvozač i svjedok J. B.-šef ophodarske službe tuženika) da nije bio postavljen znak opasnosti “divljač na cesti“.

 

14.3.Spomenutim Pravilnikom propisana i  obveza tuženika na prometnicu postaviti prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ (A44).

 

14.4.Obveza tuženika na postavljanje i održavanje prometnog znaka opasnosti „divljač na cesti“ i pored postavljene zaštitne ograde visine 2m, u konkretnoj činjeničnoj situaciji, kada je protivno tuženikovim navodima o nepredvidivom neposrednom izlasku životinje preko zaštitne ograde na prometnicu, nepobitno utvrđeno i ranije takvo penjanje medvjeda preko ograde uz neposredno saznanje tuženikove ophodarske službe (svjedok J. B.), proizlazi iz navedenih konkretnih okolnosti i potrebe za postavljanjem znakova opasnosti, koji služe da se sudionici u prometu na cesti upozore na opasnost koja prijeti na određenom mjestu, odnosno dijelu ceste i da se obavijeste o prirodi te opasnosti (članak 16. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama - "Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 71/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20).

 

14.5.Nepostavljanje takvog znaka sudska praksa je u odštetnim parnicama ocijenila  propustom u održavanju javne ceste za obavljanje sigurnog prometa a s tim u svezi i odgovornošću za naknadu štete nastale udarom vozila u divljač na prometnici (tako Rev-911/2015 od 24. siječnja 2018., Rev-1435/08 od 14. listopada 2010.,Rev- 1312/07 od 9. srpnja 2008., GZZ-4/04 od 30. lipnja 2004).

 

15.I ovaj sud drži kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako tuženik u konkretnoj situaciji odgovara za štetu po načelu predmnijevane krivnje (čl. 50. st. 1. ZC-a i čl. 1045. st. 1. ZOO-a (tako je odlučio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojim odlukama npr. Rev x 230/2012, Rev-1436/2012, Rev 873/2017).

 

15.1.Dakle, za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje.

 

15.2.Kada je utvrđeno da se divljač (medvjed) nalazila na kolniku autoceste samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.
 

15.3.Tuženik je društvo koje upravlja autocestama, a njegova je zakonska obveza održavati autoceste (arg. iz čl. 2. st. 1. t. 13. i t. 17., čl. 26. i čl. 81. ZC-a).

 

15.4.Redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocestama.

 

16.Dosljedno, i po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud provedenim dokazima i njihovom ocjenom pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je konkretna šteta na tužiteljevu vozilu u uzročno posljedičnoj vezi s propustima u postupanju tuženika kao pasivno legitimirane osobe odgovorne za održavanje javnih cesta u stanju u kojemu će se odvijati siguran promet, kako je to detaljno već obrazloženo. Također i mehanizam nastanka štetnog događaja utvrđen provedenim vještačenjem po sudskom vještaku za promet na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, opravdava zaključak prvostupanjskog suda da vozač tužiteljeva vozila nije protupravno postupao, odnosno da nije svojim postupanjem ni djelomično doprinio nastanku štete.

 

16.1.Stoga je valjan i zaključak da je tuženik koji nije dokazao da je štetni događaj nastupio bez njegove krivnje, što se žalbenim prigovorima s osnovom ne dovodi u pitanje, u obvezi naknaditi štetu tužitelju, radi čega je pravilno primijenjeno i materijalno pravo iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a kada je tuženik obvezan naknaditi štetu tužitelju.

 

16.2.Također je provedenim vještačenjem i njegovom ocjenom koju i ovaj sud prihvaća kao stručnu i objektivnu a u ovom stadiju postupka nema joj ni konkretnih prigovora, pravilno  utvrđena i  visina štete u  iznosu od 1.379,37 Eur/10.392,84 kn (čl. 1085. i 1089. ZOO) koja se dobije kada se od tržne vrijednosti vozila (14.392,84 kn) odbije vrijednost ostatka vozila (4.000,00 kn) i na taj iznos dosudio kamate od presuđenja (čl. 1085., čl. 1089. i čl. 29. ZOO).

 

17.Radi svega navedenog u pobijanom dijelu prvostupanjsku je presudu valjalo potvrditi uz odbijanje tuženikove žalbe kao neosnovane (čl.368. ZPP-a).

 

17.1.Pravilno je i zakonito sud prvog stupnja odlučio o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a  te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje:OT), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 53/2019) jer je imao u vidu uspjeh tužitelja, što je jasno i detaljno i obrazloženo, radi čega je i u ovom dijelu žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti.

 

17.2.Kako je žalbe tuženika odbijena kao neosnovana, to istom nije dosuđen trošak žalbenog postupka (čl. 166. ZPP-a).

 

U Splitu 31. kolovoza 2023.