Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-3675/2021-32

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državno odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, Supilova 16, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. svibnja 2025., u prisutnosti RS, odvjetničke vježbenice u Rijeci, zamjenice punomoćnika tužiteljice i Dragana Bacanovića, zamjenika općinske državne odvjetnice, zastupnice tuženice po zakonu, 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati 3.640,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom;

- na iznos od 2.800,00 eura od 27. travnja 2021.,

- na iznos od 840,00 eura od 26. lipnja 2025.,

po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nakon 1. siječnja 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za iznos glavnice od 1.560,00 eura, te u odnosu na zatezne kamate na iznos glavnice od 840,00 eura za razdoblje od 27. travnja 2021. do 25. lipnja 2025.

III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.810,00 eura, sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (26. lipnja 2025.) pa do isplate, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem podneska tužiteljice od 28. ožujka 2024.) povećanjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 16. srpnja 2021., u bitnom, navodi da se 12. listopada 2020. godine ozlijedila prilikom obavljanja uobičajenih poslova na radnom mjestu policijski službenice, a tijekom vršenja očevida nakon prometne nezgode, da je navedene zgode tužiteljica je vršila mjerenje krećući se unatrag po zemljanom terenu da se spotakla preko kamena koji nije bio vidljiv, da se prilikom pada dočekala na dlan desne ruke zadobivši težu ozljedu. Smatra da je uzrok njezinog ozljeđivanja leži u povećanom riziku posla, vrlo otežani i nesigurni uvjeti rada. Poziva se na čl. 111. Zakona o radu i čl. 25. Zakona o zaštiti na radu, da se tužena odgovara na temelju objektivne (kauzalne) odgovornosti, da se radi o profesionalnom riziku i da se ne može raditi o eskulpacijskom razlogu. Temeljem članka 186a Zakona o parničnom postupku da se obratila tuženiku 27. travnja 2021. sa zahtjevom za mirno rješenje predmetne pravne stvari, ali je zaprimila negativan odgovor 9. srpnja 2021. Nadalje, u štetnom događaju da je zadobila tešku tjelesnu ozljedu desne ruke - frakturu radijalne kosti desno zbog koje je liječničku pomoć zatražila u HMT Opće bolnice u Ogulinu, da je tijekom daljnjeg liječenja bila podvrgnuta operativnom zahvatu, da je morala provoditi mnogobrojne fizikalne terapije i rehabilitacije, da joj je liječenje trajalo vrlo dugo. Nadalje, ističe da joj je sukladno čl. 19. ZOO-a povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime ostvaruje pravo na popravljanje nastale izvanugovorne štete regulirane čl. 1046. uz primjenu čl. 1100. ZOO-a, da je pravni temelj njenog zahtjeva povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje kao neimovinske štete (čl.19. u vezi s čl. 1046. ZOO-a.), da navedene fizičke boli, pretrpljeni strah, duševne boli zbog smanjenje općeg životnog aktiviteta i naruženja nisu prema ZOO-u samostalni oblik povrede prava osobnosti, one su kriteriji (mjerila) ili kvalifikatorne okolnosti koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz čl. 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno i utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju. Uz to da je kroz dugi period trpjela bolove, a koji bolovi i danas perzistiraju, da je neposredno nakon ozljeđivanja trpjela jake bolove kao i nakon prvih dana liječenja i za vrijeme terapija ,bolovi da su potom bili srednjeg intenziteta i bili su prisutni nakon dugotrajnog procesa liječenja i rehabilitacija da bi potom prešli u bolove lakog intenziteta koji da se i danas javljaju, a što je i razvidno iz priložene medicinske dokumentacije. Kao posljedica traume da joj je zaostao i strah sa trajnim posljedicama. Obzirom na dinamiku i posljedice štetnog događaja koje su iziskivale dugotrajno liječenje, nedvojbeno je da je isti bio vrlo traumatičan za nju te je nakon završenog liječenja kod iste zaostao anksiozni pomak i povišena depresivnost. Zbog zadobivenih ozljeda da joj je zaostalo smanjenje općeg životnog aktiviteta, pa će imati potrebu ulaganja pojačanih napora pri obavljanju osnovnih životnih i radnih aktivnosti, da su joj i nakon završenog liječenja te provedene fizikalne terapije, zaostale brojne tegobe koje se manifestiraju u vidu ograničenih kretnji desne šake, te prisutnih povremenih bolova naročito kod prisilnih položaja i nošenja tereta, da joj je zbog ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju nastala imovinska šteta (čl. 1095. ZOO-a) s osnova tuđe pomoći i njege, troškova puta i liječenja, te izgubljene zarade, imajući u vidu vrstu i lokalitet ozljeda da joj je bila potrebita tuđa pomoć i njega u dužem razdoblju i to kao višesatna pomoć članova obitelji, s osnova zatražene imovinske štete tuđe pomoći i njege odnosno visine sata tuđe pomoći i njege ista se potražuje sukladno sudskoj praksi u visini od 30,00 kn do 35,00 kn za jedan sat nestručne pomoći, da i s osnova troškova puta potražuje naknadu, da je neophodno morala odlaziti na specijalističke preglede u Opću bolnicu Ogulin, obavljati fizikalnu terapiju, po uputnice kod svog liječnika primarne zdravstvene zaštite, te je zbog toga bila izložena dodatnim troškovima prijevoza i plaćanja participacija, da je imala i troškove liječenja jer je morala kupovati lijekove protiv bolova: Voltaren, Apaurin, te kreme protiv bolova kao što je Panten krema, Deep relief gel i Voltaren emulgel. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tvrdi da ima pravo na potraživanje zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1103. ZOO od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno 27. travnja 2021. Primjenom odredbe članka 19. ZOO-a tužiteljica potražuje radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 30.000,00 kuna, na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova tuđe pomoći i njege 5.000,00 kuna, na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova troškova puta i liječenja 3.000,00 kuna, dakle ukupno 37.000,00 kuna. Predlaže donošenje kondemnatorne presude kojom zahtjeva od tuženice isplatu iznosa od 22.500,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. Prije podnošenja tužbe tužiteljica se sukladno odredbi članka 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; nadalje: ZPP) obratila nadležnom državnom odvjetništvu Zahtjevom za mirno rješenje spora od 27. travnja 2021. (str. od 23 do 26 spisa), koji zahtjev je Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci odbilo dopisom (očitovanjem) broj: N-DO-137/2021-VIII od 2. srpnja 2021. (stranica 27 spisa).

3. U odgovoru na tužbu od 30. rujna 2021., u bitnom, tuženica osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev, odnosno osnov i visinu, da je zahtjev za mirno rješenje spora bio postavljen na isplatu iznosa od 28.000,00 kn, dok je tužbeni zahtjev radi isplate postavljen na iznos od 37.000,00 kn, da bi za više postavljeni tužbeni zahtjev tužbu bi trebalo djelomično odbaciti, da prema podacima iz tužbe i priloženih dokaza proizlazi da je šteta nastala za vrijeme obavljanja očevida prometne nezgode na način da se tužiteljica kao oštećenica kretala unazad, spotaknula o kamen i pala na stražnjicu. Smatra da je do ozljede došlo, jer se tužiteljica-oštećenica spotaknula i pala, pa je to razlog za oslobođenje odgovornosti poslodavca, jer je šteta nastala zbog isključive radnje tužiteljice kao oštećenice, da je do štete došlo isključivo radnjom tužiteljice te poslodavac u tome slučaju da ne odgovara za štetu te se isti ima osloboditi od odgovornosti, a sve temeljem odredbe članka 1067 i 1106. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da nije običajno da se prilikom radnje očevida tužiteljica kreće unatrag, da se ista kretala prema naprijed da je vrlo vjerojatno da bi vidjela kamen, ne bi se spotaknula i ne bi niti došlo do ozljeđivanja, da je sama tužiteljica izabrala krajnje rizičan i posve nesmotren način kretanja za koji nije bilo nikakvog razloga, da se nasuprot njezinog kretanja unatrag trebala i morala kretati prema naprijed i na taj način vršiti očevid. Tužena da nije mogla niti predvidjeti niti spriječiti takovo postupanje tužiteljice, pa je slijedom svega navedenog za štetu koju je tužiteljica pretrpjela ona isključivo odgovorna, da je najmanju ruku tužiteljica postupala s krajnjom nepažnjom, a s obzirom na narav i vrstu posla koji obavlja trebala postupati s povećanom pozornošću, da u slučaju ako Sud prihvati tužbeni zahtjev prilikom donošenja presude treba svakako cijeniti doprinos tužiteljice samom nastanku štetnog događaja. Tužbeni zahtjev predlaže odbiti u cijelosti kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnoj troška.

4. Podneskom od 28. ožujka 2024. (stranice 134 i 135 spisa) tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev u iznosu glavnice od ukupno 5.200,00 eura.

5. Navedenu preinaku tužbe sud je dopustio (donošenjem odluke sa sadržajem izreke rješenja) i to temeljem odredbe članka 190. st. 2. i st. 3. ZPP-a smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Točno je da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV-148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, valja reći da je člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba čl. 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP-a, pa je po shvaćanju ovoga suda preinaku valjalo dozvoliti, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.).

6. Plediranje tuženice u odgovoru na tužbu da je trebalo odbaciti tužbu za 9.000,00 kuna prvostupanjski sud nije prihvatio polazeći od svrhe procesno- pravnog instituta zahtjeva za mirno rješenje spora čiji je ratio izbjegavanje nepotrebnog parničenja ako se spor može riješiti na miran način. Konkretno postoji identitet, istovjetnost, osnove navedene kako u zahtjevu za mirno rješenje spora, tako i one na kojoj se temelji tužba (ozljeda nastala prilikom obavljanja posla za poslodavca). Neprihvaćanje od strane tuženice plaćanja ponuđenog iznosa od tadašnjih 27.000,00 kuna (visina zahtjeva tužiteljice u zahtjeva za mirno rješenje spora) očitovanjem od 5.7.2021. (str. 27 spisa) u sebi ujedno sadrži negativan odgovor i za bilo koji viši novčani iznos od te svote. Osim toga, ni u jednoj odredbi ZPP-a nije regulirano da novčani iznosi u zahtjevu za mirno rješenje spora i u tužbenom zahtjevu moraju biti točno jednaki, već je relevantno da ne postoji razlika između osnove navedene u zahtjevu iz čl. 186.a ZPP-a od one navedene u tužbi. Među strankama nije bilo nikada nejasnoća u pogledu predmeta spora. Pravno shvaćanje tuženice sud ocjenjuje pretjerano formalističkim. Ako bi takvo shvaćanja bilo prihvatljivo tada ne bi nikada bilo dopušteno tužitelju da konačno uredi tužbeni zahtjev nakon provedenih vještačenja u parnici isticanjem višeg novčanog zahtjeva, veće površine nekretnine i drugo, od onog što je naveo u tužbi (tužbenom zahtjevu), odnosno prije toga u zahtjevu za mirno rješenje spora.

7. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju sadržanu u spisu, a koje isprave su pročitane. Izvršeno je i medicinsko vještačenje po vještaku dr. Željku Cesarcu, spec. ortopedije, stalnom sudskom vještaku čiji nalaz i mišljenje od 1. ožujka 2024. prileže spisu (stranice od 121 do 126). Nadalje, na ročištu 21. studenog 2022. saslušani je svjedoci ES (stranica 42 spisa), US (stranice 42 i 43 spisa), ŠS (stranica 43 - 44 spisa) i IS (stranica 45 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice CS na ročištu 14. veljače 2023. (stranice od 50 do 52 spisa).

8. Glede meritum spora, po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.

9. U ovoj parnici valjalo je odlučiti o zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete od tuženice (poslodavca) zbog ozljede na radu (tijekom radnog vremena, odnosno u vrijeme obavljanja policijske službe) nastale, po navodima podnositeljice tužbe, 12. listopada 2020.

10. Nesporno je među strankama da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja kod tuženice obavljala poslove policijske službenika, dakle tuženica je bila njezin poslodavac.

11. Sporno je postoji li valjani pravni osnov temeljem kojeg bi tuženica bila u obvezi naknaditi tužiteljici nastalu štetu, odnosno egzistiraju li okolnosti da se kao poslodavac oslobodi svoje odgovornosti u potpunosti ili djelomično. Također, sporna je i visina tužiteljici nastale štete, odnosno iznos tužbenog zahtjeva.

12. Prije svega, Sud je neprijeporno utvrdio da je tužiteljici pretrpljena predmetna ozljeda od 12. listopada 2020. priznata 3. prosinca 2020. od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (stranice od 7 do 10 spisa) pod evidencijskim brojem 117981210201/2020, upravo kao ozljeda na radu, a što je i ovjereno pečatom navedene javne ustanove te potpisom ovlaštene osobe. Dakle, zadobivena ozljeda tužiteljici je priznata po ovlaštenom tijelu kao ozljeda na radu, u smislu članka 66. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne Novine" broj 80/2013, 137/2013 i 98/2019; u nastavku: ZOZO), kao i sva prava koja s tim u vezi ima. Navedeni dokument predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a, pa zato sadrži u sebi presumpciju istinitosti. Tiskanicu prijave predmetne ozljede na radu tužiteljice popunio je i potpisao, kao odgovorna osoba tuženice, načelnik PP PS. Odlučujući o pitanjima iz svog djelokruga, ovlaštenje je upravnog tijelo (ZZZO-a), između ostalog, i ne priznati ozljedu na radu prilikom rješavanja o postavljenom zahtjevu u upravnom postupku, odnosno dostavljenoj Prijavi, jasno, sve u korelaciji s utvrđenim relevantnim činjenicama u pojedinom predmetu u kojem je ovlašten i dužan postupati. Dakle, nadležno tijelo konkretno jest priznalo predmetnu ozljedu tužiteljici kao onu nastalu na radu.

13. Oportuno je istaknuti da se činjenica smatra li se pojedina ozljeda ozljedom na radu ocjenjuje u upravnom postupku pri HZZO-u te konačna odluka donesena u tom postupku predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak u smislu odredbe članka 12. stavka 2. ZPP-a, te ne postoji mogućnost njezinog preispitivanja u sudskom postupku (isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 293/2019). Kako je u konkretnom slučaju HZZO pravomoćnim upravnim aktom utvrdio da je ozljeda koju je tužitelj zadobio na radu, a što slijedi iz ovjere HZZO-a od 3. prosinca 2017. na obrascu isprave - Prijave ozljede na radu, čiji tekst je unijela za tu radnju ovlaštena osoba tuženice (načelnik nadležne Policijske postaje), proizlazi da je tuženica kao poslodavac sudjelovala u upravnom postupku u kojem je donijeto rješenje o priznavanju ozljede na radu, te je u ovom parničnom postupku tuženica tim rješenjem vezana.

14. Svjedok ES, u bitnom, ističe da je tužiteljica njegova radna kolegica 15-tak godina. Ona da je doživjela nesreću na radu, da je bio dan, ranije da je padala kiša, ali se tijekom dana razvedrilo, da su očevid vršili na autocesti A6 u smjeru Rijeke, on da je tužiteljici pomagao jer ona je bila vođa patrole. Tvrdi da je vidio trenutak kada je tužiteljica pala, da je neposredno prije pada radila skicu prometne nesreće, da je stajala na zemljanoj površini s desne strane, blizu ivičnjaka na koji se nadovezuje asfaltirana cesta. Svjedok da je u tom trenutku koristio „kolica za mjerenje udaljenosti“, da je na površini na kojoj je CS stajala osim zemlje bilo je i kamenja, da je bio udaljen od metar do metar i pol, da je tužiteljica pala u trenutku dok je gledala u fasciklu koja joj je služila za izradu skice prometne nesreće, kada je krenula unatrag te je pala na leđa, da se odmah počela žaliti da ju boli ruka, da je površina na kojoj se kretala u času kada je pala bila je mokra, to da je bilo poslije kiše, da je u trenutku Ireninog pada samo on bio prisutan od policijskih djelatnika, da se tužiteljica i nakon očevida kad su se vratili u PP žalila da ju boli ruka, pa je išla kod doktora, da je na mjestu gdje je vidio kamen na koji je tužiteljica pala bilo malo trave te da se ne može sjetiti je li tužiteljica prije početka kretanja unatrag pogledala u tom smjeru.

15. Svjedokinja US, tužiteljičina kolegica s posla koju poznaje pet godina navodi da tužiteljica većinom radi poslove vezano uz promet, očevide i slično, te da nema nikakvih saznanja vezano uz štetni događaj koji bi se njoj dogodio za vrijeme radnog vremena.

16. Svjedoci ŠS i IS, suglasno su iskazali da nisu vidjeli što se tužiteljici točno dogodilo, da su tog dana zajedno s policijskom službenicom US došli na mjesto gdje je tužiteljica pala (autoput u smjeru Rijeke između vijadukta Zečja draga i tunela Rožman brdo) po nalogu šefa smjene.

17. U stranačkom iskazu tužiteljica CS, u bitnom, ističe da joj se ozljeda na radu dogodila oko 11 sati ujutro, da je tog dana padala kiša, da je stopalima imala službene cipele (gležnjače), da je u tim trenucima obavljala posao očevida prometne nesreće, da je s njom u paru bio kolega ES. Ona da je bila vođa mješovite ophodnje, konkretno vođa očevida, da je crtala i skicu nezgode, da je pala na leđa, da je dio gdje je pala bio van asfaltirane ceste na neravnom travnatom, zemljanom dijelu površine, da je u času kada je pala u ruci držala predložak, radila je skicu, a kolega da je vršio mjerenja. Ističe da se nije tom prigodom kretala unatrag (hod unatrag), nego da je pala kada je napravila okret i zakoračila unatrag. Konkretizira da se kretala ravno, da se u jednom trenutku okrenula okomito prema kolegi, da je potom zakoračila jednim korakom unatrag te se tada spotakla. Kamen da nije bio velik, da nije bio vidljiv, da je trava bila mokra, da se okliznula, zapela i pala. Nadalje, odmah po padu kolega joj je pomogao da ustane, da ju je bolio dlan ruke, da je idućeg dana kad joj je ruka otekla otišla u bolnicu u Ogulin, gdje su joj ruku slikali i utvrdili napuknuće. Tvrdi da je oko mjesec dana protiv bolova kupovala brufene koji po kutiji koštaju oko 40,00 kuna, da osim brufena druge lijekove protiv bolova nije kupovala. Pored toga da je obavljala fizikalnu terapiju u [adresa], ali je išla u Ogulin kod fizikalnog doktora što je prethodilo obavljanju fizikalne terapija, da je kod njega bila 6 puta, da je udaljenost [adresa] km u jednom smjeru, da je nešto više od mjesec dana nosila longetu i bila joj je potrebna pomoć u kućanskim poslovima te kod oblačenja i tuširanja, da su joj pomagali suprug i sin, da je poslove koje je obavljala u vrijeme nesreće bili uobičajeni poslovi koje konstantno obavlja više od 10 godina, da je vezano uz sadržaj Prijave ozljede na radu i tužbe smatrala da je taj jedan korak koji je napravila unatrag kretanje unatrag, da je pravilo kretanja prilikom očevida licem prema naprijed, ali to ne znači da se obzirom na okolnosti prilikom obavljanja očevida ne treba početi kretati i unatrag, odnosno okrenuti se, da nije imala operativnih zahvata na ozlijeđenoj ruci već da je isključivo nosila longetu.

18. Odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19., nadalje: ZR) regulirano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. S tim u vezi na temelju utvrđenog stanja stvari u ovom predmetu slijedi da je tužiteljici konkretno nastala šteta na radu (ne u vezi s radom), a ovo stoga što je istu pretrpjela tijekom obavljanja radnih zadataka koji su joj u opisu poslova unutar redovnog radnog vremena. Nadalje, člankom 25. stavci 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – nadalje: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, tim odredbama materijalnog prava propisana je odgovornost poslodavca za štetu koji radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti, jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu (tuženiku).

19. Nadalje, člankom 19. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; nadalje: ZOO) određeno je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom članka 1100. stavci 1. i 2. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Zatim, člankom 1089. stavakom 1. ZOO-a normirano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Konačno, odredbom članka 1095. stavak 2. ZOO-a regulirana je naknada imovinske štete koja se odnosi na naknadu troškova liječenja od zadobivenih ozljeda, te drugih potrebnih troškova s tim u vezi.

20. Kako je istaknuto već ranije u obrazloženju, tužiteljici je ozljeda nastala predmetnog dana priznata ozljedom na radu, a tuženica je kao poslodavac sudjelovala u upravnom postupku u kojem je donijeto rješenje o priznavanju ozljede na radu i mogla je isticati prigovore te se pozivati na relevantne razloge normirane u članku 67. ZOZO-a (osobito u kontekstu zakonskih sintagmi o citirano: „ … skrivljenom, nesavjesnom ili neodgovornom ponašanju na radnom mjestu odnosno pri obavljanju djelatnosti… “) koji bi doveli do suprotne odluke. Tuženica međutim tako nije postupala, pa rješenje HZZO-a kojim je tužiteljici stradavanje na poslu priznato kao ozljeda na radu predstavlja prethodno pitanje za ovaj spor u smislu odredbe članka 12. ZPP- a, te ne postoji mogućnost njezinog preispitivanja u ovoj parnici. Stranke ove parnice su njime vezane. Iako postoje sadržajne razlike u opisu kako je tužiteljica pala (u Prijavi ozljede na radu i tužbi se navodi da se kretala unatrag, dok je u iskazu pred sudom tužiteljica navela da se prvo okrenula okomito prema kolegi ES, a potom da je zakoračila jednim korakom unatrag i pala), u bitnom je u dokaznom postupku neprijeporno utvrđeno da se tužiteljica u spornom trenutku kada je zapela za kamen i pala nije kretala naprijed. S tim u vezi, je li jedan korak unatrag ujedno i kretanje (hodanje) unatrag stvar je subjektivne percepcije, semantike i konkluzije svake osobe zasebno, ali svakako ne može dovesti do zaključka drugačijeg od onog da se ne radi o pomicanju osobe u prostoru u smjeru pravo, ravno (naprijed). U smislu čl. 25. st.2. ZZR-a, u kontekstu ovog spora tuženica nije u potpunosti oslobođena odgovornosti za štetu koju kao posljedicu štetnog događaja trpi tužiteljica zato što nije dokazala, a niti je, pa i putem svog upravnog tijela HZZO-a utvrdila postojanje razloga na strani tužiteljice da joj se stradavanje prilikom obavljanja policijske službe ne prizna ozljedom na radu. Uz to, tuženica je sukladno čl. 10. ZZR-a kao poslodavac bila dužna osigurati uvjete rada na siguran način, a kako bi se izbjegle moguće ozljede na radu (prilikom obavljanja službe). Tuženica to nije učinila, pa je stoga temeljem čl. 25. st.1. ZZR-a odgovorna za štetu koja je nastala tužiteljici. Međutim, s druge strane, po ocjeni Suda konkretno postoje elementi da se odgovornost tuženice umanji jer tužiteljica prilikom stradavanja nije postupala kao prosječno pažljiv radnik (službenik). U normativnom smislu, u slučaju naknade štete koji radnik pretrpi na radu imaju se supsidijarno primijeniti i opće odredbe (ZOO) o odgovornosti tuženika pa tako, između ostalog, i odredba članka 1067. ZOO-a. Naime, odredbom čl. 1067. st. 3. ZOO-a propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećeni djelomično pridonio nastanku štete.

21. Konkretno, tužiteljica je prilikom pada preko kamena obavljala uobičajene poslove koje konstantno obavlja, kako je sama navela, više od deset godina. Višegodišnje tužiteljičino obavljanje poslova prometnih očevida potvrdila su sva tri saslušana svjedoka, kao i svjedokinja US. Tužiteljica je vezano uz te službeničke poslove očito i napredovala jer je postavljena vođom ophodnje (očevida). Premda je isticala da nije isključeno

1 0

da se prilikom očevida, obzirom na okolnosti, treba ponekad početi kretati i unatrag (iako zna da je pravilo kretanja prilikom očevida licem prema naprijed), tužiteljica ničim nije objasnila pred sudom koji je to bio odlučujući razlog (moment) za potrebe obavljanja posla ili nešto drugo, da je nakon što se hodajući naprijed okrenula okomito prema kolegi, a potom zakoračila unatrag, dakle zašto je napravila baš tu radnju, a nije se nakon okomitog okretanja u smjeru kolege, svojim tijelom potom vratila u poziciju u kojoj se nalazila te nastavila s hodanjem (kretanjem) naprijed, a što bi bilo i logično i životno i razumno. Ocjena je ovog suda da svaki radnik (pa tako i tužiteljica koja je znala, što slijedi iz sadržaja njenog iskaza, pravila struke kako se obavlja pojedina radnja, konkretno aktivnost kretanja prilikom vršenja očevida, pa je prema tome neprijeporno bila osposobljena za rad na siguran način i iskusna u obavljanju službe, te joj je poslodavac osigurao zaštitna sredstva službene cipele – gležnjače) mora biti u svakom trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu i struke, što uključuje i propuštanje dužne pažnje što može utjecati na oslobođenje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu. S tim u vezi, pogotovo imajući u vidu da je tužiteljici bilo poznato kako je trebala obavljati službu konkretnog dana na vanjskom prostoru, osim asfaltirane ceste i na neravnom terenu, parcijalno i travnatom području, neposredno nakon prestanka kiše dok su tlo i trava evidentno još bili mokri, dok je mogućnost prisutnosti kamenja na takvom neasfaltiranom, parcijalno i travnatom terenu u domeni notornosti, pa je usprkos tome bez prezentiranja sudu ikakvog smislenog razloga, nakon što se okomito okrenula prema prisutnom kolegi, potom nastavila s kretanjem unatrag. Naime, tužiteljica je dugogodišnja službenica kod tuženice kao poslodavca i poznati su joj radni procesi, kao i poslovi očevida prometnih nesreća, te nikako nije smjela, uz to i držeći u ruci predmet (predložak za izradu skica) u koji je gledala (s tim u vezi, svjedok ES je iskazao da je tužiteljica pala u trenutku dok je gledala u fasciklu koja joj je služila za izradu skice prometne nesreće), zakoračiti unatrag na mokrom, skliskom, neravnom, travnatom dijelu terena, a što je dovelo do spoticanja o kamen te pada, i na takav način postupiti bez dužne pažnje, odnosno onako kako bi ne postupio u tim okolnostima prosječno pažljiv radnik. Sijedom toga, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica djelomično doprinijela nastanku joj štetnog događaja u omjeru od 30 %, dok je odgovornost tuženice 70 %.

22. Glede visine štete proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Željku Cesarcu (stranice od 121 do 126 spisa) koji u svom Nalazu i mišljenju od 1. ožujka 2024. navodi kako je vezano uz predmetni događaj tužiteljica doživjela ozljedu i to prijelom donjeg dijela desne palčane kosti (radius) u tipičnoj zoni. Tužiteljica je trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od 36 – 48 sati, srednjeg intenziteta oko 12 – 15 dana, slabog intenziteta oko 30 – 40 dana. Pretrpljeni strah: Primarni strah jačeg intenziteta - kratkotrajni oko 10 minuta. Sekundarni strah jačeg intenziteta od 24 – 36 sati, Sekundarni strah srednjeg intenziteta oko 6 – 8 dana, sekundarni strah slabijeg intenziteta oko 1 mjesec. Smanjenje životnih aktivnost kod tužiteljice vještak je odredio od 6 do 8 %. Tuđa pomoć joj je bila potrebna prvih oko 5 – 6 tjedana oko 3 sata dnevno, nakon toga oko 6 – 7 tjedana oko 1 – 2 sata dnevno. Naruženja da nije bilo, dok su troškovi liječenja medicinski bili opravdani za korištenje lijekova (Brufen, Voltaren, Deep Relief i sl.).

1 1

23. U odnosu na iznesene primjedbe tuženice da je nalaz i mišljenje vještaka bitno različit u odnosu na zadnje preglede kirurga i fizijatra od 1.3.2021. i 5.2.2021., vještak Cesarec saslušan na ročištu 29.5.2025. ustrajao je kod svog nalaza i mišljenja te je uz to iskazao da je pregled tužene izvršio pune tri godine nakon završetka liječenja, a to da je značajni podatak jer u tako dugom periodu realne su i očekivane promjene bez obzira da li su iste poboljšane u odnosu na stanje koje je registrirano u medicinskoj dokumentaciji na kraju liječenja ili su pogoršane u odnosu na navedeno stanje, da je med. dokumentacija uvjetno rečeno neprecizna i izrazito sadržajno nedostatna. U prvom nalazu na kojeg se poziva tužena, a to je nalaz fizijatra od 5.2.2021. navodi se samo povećana gibljivost ručnog zgloba što nije nikakav relevantni podatak koji bi govorio o stanju istog. U drugom nalazu koji je ujedno i kronološki zadnji medicinski dokument, a odnosi se na nalaz kirurga od 1. ožujka 2021. da je isti sadržajno manjkav jer se navode zadovoljavajuće kretnje, a da bi pri tom u nastavku bilo navedeno da zaostale volarna fleksija koja je samo jedna od četiri kretnje koje se fiziološki obavljaju u ručnom zglobu. Termin zadovoljavajuće je uvjetno rečeno kolokvijalni i upotrebljava se u verbalnoj komunikaciji s pacijentom, ali ne može predstavljati osnov za sudsko medicinsko vještačenje gdje je vještak prema rješenju suda dužan razmotriti, a shodno tome i ocijeniti svaku pa i najmanju promjenu odnosno posljedicu koja se može dovesti u direktno uzročno posljedičnu vezanu sa zadobivenom ozljedom, Nadalje, ističe da ostaje pri nalazu kojeg je utvrdio na pregledu, a u stavci mišljenje da je iznio sve ostale parametre koji proizlazi iz navedenog kliničkog pregleda pa se u tom pravcu radi o detaljnom kliničkom odnosno funkcijskom statusu ozlijeđenog ručnog zgloba koji nije preciziran u raspoloživoj med. dokumentaciji potom o detaljnom opisu lokalnog statusa koji uključuje i funkciju desne dominantne šake, da u medicini ponekad nema pravila odnosno koleracije između karaktera ozljede, okolnosti liječenja i kliničkih promjena koje vještak utvrdi na pregledu za potrebnu vještačenja, a u određenom već spomenutom roku od ozljede odnosno završetka liječenja iste što u ovom predmetu konkretno iznosi pune tri godine. U odnosu na pitanje o završetku liječenja tužiteljice vještak je odgovorio da je prema raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji zadnji nalaz koji je vezan uz predmetnu ozljedu nalaz kirurga od 1. ožujka 2021. i nakon istog da nije utvrdio niti jedan relevantni medicinski dokument koji bi govorio u prilog aktivnog liječenja posljedica predmetne ozljede.

24. Nalaz i mišljenje vještaka Željka Cesarca i njegov iskaz ovaj sud je prihvatio kao stručan i objektivan, te izrađen u skladu s postavljenim zadatkom vještaku, te medicinskom dokumentacijom sadržanom u spisu i nakon obavljenog pregleda tužiteljice. Na nalaz i mišljenje, tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi, dok vezano uz svoje primjedbe, nakon iskaza vještaka, tuženica dalje nije ustrajala.

25. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim

1 2

odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni ZOO-a/05 kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“

26. Međutim, moraju se imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

27. Pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete sud je, dakle, uzeo u obzir Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., te njegove izmjene od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., ali i stopu inflacije prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, koja je od srpnja 2020. do svibnja 2025., iznosila 31,1 % (https://web.dzs.hr/calcinfl.htm). S općenitog aspekta, stopu inflacije je pravilno uzeti u obzir kako bi se barem donekle odnosno barem nominalno očuvala vrijednost naknade koja pripada oštećenicima. Stoga je sud prilikom odmjeravanja visine štete nastale tužiteljici vodio računa o inflaciji posljednjih skoro pet godina, kao i povećanju potrošačkih cijena, te je sve uzeo u obzir prilikom procjene visine štete. Slično pravno shvaćanje je već zauzeo Županijski sud u Zagrebu, u odluci Gž-3137/2024-2 od 25. srpnja 2024. i u odluci Gž-2045/2024-2 od 24. rujna 2024.

28. Kad se imaju u vidu činjenična utvrđenja u provedenom postupku, kao i temeljem sadržaja medicinske dokumentacije te provedenog medicinskog vještačenja iz čega slijedi da je tužiteljica u predmetnoj nesreći pretrpjela prijelom donjeg dijela desne palčane kosti (radius) u tipičnoj zoni, dob tužiteljice (rođena 1965., dakle u vrijeme stradavanja imala je 55 godine), neugodnosti kod liječenja (RTG obrada, imobilizacija, tj. nošenje longete), zatim smanjene životne aktivnosti u omjeru od 6 do 8 %, kao i intenzitet te trajanje fizičke boli jakog karaktera od oko 36 – 48 sati, srednjeg oko 12 – 15 dana i slabog intenziteta oko 30 – 40 dana, potom intenzitet te trajanje straha (primarni jačeg intenziteta oko 10 minuta, sekundarni jačeg intenziteta 24 – 36 sati, sekundarni srednjeg intenziteta oko 6 – 8 dana i sekundarni slabijeg intenziteta oko 1 mjesec), ali i činjenicu da tužiteljica nije pretrpjela naruženje, za zaključiti je da obim svih opisanih posljedica koje je tužiteljica pretrpjela na svoje psihičko i fizičko zdravlje treba valorizirati pravičnom novčanom naknadom zbog povrede prava osobnosti (neimovinska šteta) u zahtijevanom

1 3

iznosu od 4.000,00 eura, uključujući u tu svotu i element / faktor inflacije (točka 27. obrazloženja). Međutim, uzimajući u obzir i tužiteljičin doprinos šteti u omjeru od 30%, slijedi da joj po ovoj osnovi pripada pravičan novčani iznos od 2.800,00 eura.

29. Prihvaćanjem mišljenja vještaka o potrebi tuđe pomoći (vještak Cesarec navodi da je tužiteljici tuđa pomoć bila potrebna prvih oko 5 – 6 tjedana oko 3 sata dnevno, nakon toga oko 6 – 7 tjedana oko 1 – 2 sata dnevno) te sukladno odredbi čl. 223. ZPP-a, ovaj sud zaključuje da tužiteljici za jedan sat nestručne pomoći pripada pravo na naknadu u iznosu od 5,00 eura. S tim u vezi uzeta je u obzir i općepoznata činjenica trajanja inflacije tijekom zadnjih nekoliko godina, pa po ocjeni ovog suda u današnje vrijeme ta svota od 5,00 eura po satu predstavlja realan trošak tuđe pomoći, stoga je tužiteljici odmjeren zahtijevani iznos od 1.000,00 eura za pretrpljenu imovinsku štetu po ovoj osnovi te svota od 200,00 eura po osnovi troška liječenja (tužiteljica je izjavila da osim brufena druge lijekove protiv bolova nije kupovala) i troškova puta (šest odlaska kod doktora na relaciji [adresa] - 25 km u jednom smjeru), dakle 1.200,00 eura. Međutim, uzimajući u obzir i tužiteljičin doprinos nastaloj šteti u omjeru od 30%, slijedi da joj po ovoj osnovi pripada novčani iznos od 840,00 eura.

30. Odluka o zateznim kamatama na dosuđenu neimovinsku štetu donesena je primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a kojim je normirano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužiteljica je zahtjev za mirno rješenje spora podnijela tuženici 27. travnja 2021. (stranice 23 do 26 spisa), dok je prema iskazu vještaka njeno liječenje bilo završeno 1. ožujka 2021. U odnosu na imovinsku štetu tužiteljici zakonska kamata pripada od dana presuđenja, a ne od kako je zatražila od 27. travnja 2021., jer se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena tek provedenim medicinskim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja, tada tužiteljici za ovaj vid štete pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 21. lipnja 2024. pa do isplate u smislu odredbe članka 1089. stavka 2. ZOO-a (tako VSRH u Rev-3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev- 168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev-638/2020 od 12. siječnja 2021.).

31. Članak 29. stavak 1. ZOO-a propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a, a od 30. prosinca 2023. sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

32. Slijedom navedenog odlučeno je sadržajem točaka I i II dispozitiva.

1 4

33. Vezano uz odluku o trošku (točka III izreke) tužiteljica je zahtijevala ukupan iznos od 5.200,00 eura, dok je uspjela s iznosom od 3.640,00 eura, stoga sud zaključuje, u smislu članka 154. stavka 2. ZPP-a, kako je u ovoj parnici tužiteljica uspjela sa 85,00 %, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspjela sa 100,00 %, dok je u odnosu na visinu potraživanja, zbog postojanja suodgovornosti, uspjela sa 70,00 % (100% + 70,00 % = 170,00 % : 2 = 85,00 %). Prema tome, tuženik je ostvario uspjeh u omjeru od 15,00 % (100% - 85,00 % = 15,00 %). Oduzimanjem 85,00 % s 15,00 % dolazi se do 70,00 % (što jest postotak koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici). Uz to bitno je istaknuti, kao što je već ranije utvrđeno, da je tužiteljica suodgovorna za štetu u omjeru 30 %, ali to je već uračunato u iznos dosuđene naknade (glavnice), pa zato ne utječe posebno na troškove.

34. Tužiteljici je priznat trošak (Troškovnik - stranica 147 spisa), prema vrijednosti predmeta spora (100 boda po radnji). Prilikom odmjeravanja troška u obzir su uzete i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 27.4.2021. (sastavljanje ovog podneska bila je nužna pretpostavka da bi se uopće mogla podnijeti tužba), tužbe od 16.7.2021., jednog obrazloženog podneska u prvostupanjskom postupku od 28.3.2024., pristupa na ročišta 21.7.2022., 21.11.2022., 14.2.2023., 13.12.2024. i 29.5.2025., svaka radnja po 200,00 eura, ukupno (8 x 200) 1.600,00 eura, (Tbr. 7. toč. 1. Tarife, Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te pripadajući PDV od 25 % na prethodne stavke (400,00 eura - Tbr. 46. Tarife). Ukupno sve zajedno trošak iznosi 2.000,00 eura, što pomnoženo s (postotkom) 70,00 % (koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici) iznosi 1.400,00 eura. Tužiteljici je uz to priznat u cijelosti trošak medicinskog vještačenja od 410,00 eura (taj trošak bio je potreban za vođenje parnice obzirom je tuženica osporavala i osnov i visinu tužbenog zahtjeva – čl. 155. st. 1. ZPP-a), dakle sveukupno je tužiteljici odmjereno na ime parničnog troška 1.810,00 eura. U preostalom dijelu zahtijevani trošak nije priznat.

35. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23).

36. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 26. lipnja 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

1 5

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužiteljici – po pun. - e.komunikacijom

- tuženiku – putem ODO u Rijeci - web servisom