REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ivana Gundulića 27

Split

P-156/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužiteljice CN iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Krstuloviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika BANKA KOVANICA d.d. Varaždin, Petra Preradovića 29 OIB:33039197637, zastupanog po punomoćniku Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, zbog utvrđenja ništetnost i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 20. svibnja 2025. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 33029000609 od dana 04.10.2006., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% (slovima: TRICIJELIHPEDESET posto) na iznos odobrenog kredita.

I.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 478,80 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 04.10.2006. pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 10. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 33029000609 od dana 04.10.2006., a koji glasi: „U slučaju prijevremene otplate kredita, Korisnik odnosno drugi sudionik pravnog posla dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U slučaju da je otplaćeno manje od 30 % ukupnog duga naknada iznosi 9 % od cjelokupnog iznosa glavnice kredita s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima obračunatim do dana podmirenja. U slučaju da je otplaćeno od 30 % do 70 % ukupnog duga, naknada iznosi 6 % cjelokupnog iznosa glavnice kredita s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima obračunatim do dana podmirenja. U slučaju da je otplaćeno više od 70 % ukupnog duga, naknada iznosi 3 % cjelokupnog iznosa glavnice kredita s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima obračunatim do dana podmirenja.

II.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 82,69 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21.01.2010., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 31029000932 od dana 21.01.2010., a koji glasi: „Prije isplate kredita od iznosa kredita odbija se iznos jednokratne naknade u visini 2.20 % (dvacijelih dvadesetposto) na ukupni iznos kredita“.

III.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 331,99 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21.01.2010., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000002124 od dana 04.06.2012., a koja glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 3.00 % (slovima: tri posto) iznosa kredita.

IV.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovida 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 122,66 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 04.06.2012., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe

V. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 33029002563 od dana 11.03.2011., a koja glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 3.00 % (slovima: TRICIJELIHPOSTO) od iznosa kredita.

V.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 59,92 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 11.03.2011., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VI. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 00000004613 od dana 28.06.2013., a koja glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 2.00 % (slovima: dva posto) iznosa kredita.

VI.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 59,41 €, zajedno sa važećom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 28.06.2013., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VII. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o roto kreditu uz valutnu klauzulu broj 37029001058 od dana 22.02.2006. , a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% (slovima: TRI CIJELIH PEDESET POSTO) na iznos odobrenog kredita.

VII.I. Nalaže se tuženiku BANKA KOVANICA d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637, da tužiteljici CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 235,58 €, zajedno sa važečom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 22.02.2006., pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VIII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.406,18 €, sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Kod suda je zaprimljena tužba dana 07. siječnja 2022. u kojoj je tužiteljica navela da je sa tuženikom sklopila više ugovora o kreditu pa tako 04. listopada 2006., 21. siječnja 2010., 04. lipnja 2012., 11. ožujka 2011., 22. veljače 2006. na način da su između ostalih ugovorne obveze bile tužiteljici nametnute na način da plati jednokratnu naknadu za obradu kredita te izlaznu naknadu u slučaju kad je prijevremeno otplatila kredit broj 00000002124. Obzirom da je riječ o odredbama ulaznim odnosno izlaznoj naknadi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale to da ima smatrati da su odredbe navedenih ugovora o kreditima, ništetne pa uzročno-posljedično da tuženik mora tužiteljici isplatiti ono što je stekao na temelju tako ništetnih odredbi. Tužiteljica je predložila da sud provede raspravu, utvrdi relevantne činjenice i nakon toga donese presudu kojom će se ništetnima utvrditi navedene odredbe ugovora o kreditima koje su nepoštene, da mu se naloži isplata naplaćenih naknada koje su utvrđene ništetnima kao i troškovi postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da bi tužbeni zahtjevi bili neodređeni, navodi paušalno izneseni glede odredbi o troškovima obrade kredita te naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Tuženik smatra da te odredbe na koje tužiteljica upire nisu nepoštene, da je tuženik poštovao oblik i sadržaj ugovora o kreditu kojeg propisuje ZOO, da su stranke o svakoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, da je riječ o uočljivoj odredbi sa upadljivim naslovom "TROŠKOVI" odnosno "NAKNADE". Činidbe da su određene odnosno odredive. Tužiteljica da nikada tuženiku nije dostavila svoj prijedlog ugovora pa tuženik nije niti bio u prilici da takav prijedlog odbije. Tužiteljici je prije odobravanja kredita predočeno koji su uvjeti kredita i ona je na to pristala. Tuženik smatra da je ugovaranje naknade dopušteno i uobičajeno.

3. Podneskom od 04. veljače 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev i to poglavito u dijelu koji se ticao neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditima glede ulaznih i jedne izlazne naknade.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom: Ugovora o kreditu br. 33029000609, Ugovor o kreditu br. 31029000932, Ugovor o kreditu br. 00000002124, Ugovor o kreditu br. 33029002563, Ugovor o kreditu 00000004613, Ugovor o kreditu 37029001058, otplatnih planova navedenih kredita, recentne sudske prakse, novinske članke vezano uz opis naknade za obradu kredita, Upute za rad tuženika, liste prometa po kreditu, Potvrda banke o plaćanju ulaznih naknada te jedne izlazne naknade, Zapisnika u kojem je sadržana Sudska nagodba u predmetu P-374/2022 Općinskog suda u Splitu, Zahtjeva za odobrenje kredita koje je ispunila tužiteljica, popratne dokumentacije koju je priložila u smislu odobravanja kredita, te su u postupku saslušani tužiteljica CN i svjedokinja JN zaposlenica tuženika.

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice prema tuženiku da se utvrdi da bi ništetne i bez pravnog učinka bile odredbe sklopljenih ugovora o kreditima glede ugovaranja naknade za obradu kredita odnosno prijevremenu otplatu kredita, povrat tako, po toj osnovi, naplaćenih iznosa, pripadajućih kamata i troška postupka.

8. Među strankama nije bilo sporno da su sklopili ugovore o kreditu slijedećih brojeva: 33029000609 kada je tužiteljica platila naknadu u visini 3.560,00 Kn, 31029000932 kada je tužiteljica platila naknadu u visini od 2.501,40 Kn, 00000002124 kada je tužiteljica platila naknadu u visini od 924,21 Kn, 33029002563 kada je tužiteljica platila naknadu u visini od 451,51 Kn, 000000084613 kada je tužiteljica platila naknadu u visini od 447,65 Kn i 37029001058 kada je tužiteljica platila naknadu u visini od 1.775,00 Kn. Također nije sporno da je tužiteljica za kredit broja 33029000609 platila izlaznu naknadu u iznosu od 623,07 Kn. Visina plaćenih naknada nije sporna, a obzirom da je u međuvremenu u RH uvedena nova službena valuta i to baš EUR-o temeljem propisanog fiksnog tečaja od 7,53450 navedeni iznosi u kunama preračunati su u valutu EUR-o i tako su predstavljeni u izreci ove presude.

9. Među strankama je sporno je li riječ o ugovorenom uglavku ugovora o kreditima o kojima se pregovaralo, je su li informacije o naknadama tužiteljici bile poznate, uočljive i objašnjene na transparentan način. Drugim riječima rečeno u ovom postupku valjalo je odgovoriti na pitanje je li riječ o nepoštenim ugovornim obvezama koje su tužiteljici nametnute kao potrošaču od strane tuženika odnosno banke.

10. Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena ulazna odnosno izlazna naknada, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja/e je/su ništetna/e. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. odbio je revizije tuženih banaka kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502c ZPPa. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu, promjenjivu kamatnu stopu te naknadu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi bila takva da su očito banke postupale suprotno odredbama ZZPa i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11,78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili odredbe ugovora o kreditiranju koje su time korisnicima kredita, potrošačima, bile nerazumljive pa time i nepoštene.

12. Odredbom čl.96 st.1 ZZPa, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St.2 istog članka propisano je da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom st.4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. Čl.99 ZZPa propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Budući da je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati je li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda RH ugovorna odredba koja ugovorenu ulaznu ili izlaznu naknadu čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete za koju se vežu promjene, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je protivno odredbi čl.247 ZOOa koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa stvarnim sadržajem ugovorene obveze.

15. Odredbom čl.4 ZOOa propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi se zaključno navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud RH smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se ugovarala naknada ovisna o odluci banke, nepoštene, dakle protivne su zakonu i prema tome i ništetne.

16. U situaciji kada visina zahtjeva nije bila sporna valjalo je raspraviti pitanje je li tužiteljici prilikom sklapanja svakog od ovih ugovora o kreditima jasno prezentirano što bi naknada značila, o čemu ona ovisi i je li tužiteljica prilikom sklapanja takvih ugovora mogla pregovarati pojedinačno i zahtijevati da se te ugovorne odredbe iz ugovora ispuste.

16.1. U tom smislu sud je saslušao tužiteljicu koja je na ročištu za glavnu raspravu 04. travnja 2025. kazala kako je i dan danas "zbunjena" pojmom ulaznih i izlaznih naknada kao termina za koje je čula da se koriste i u drugim bankama, kao iznosima koje jednostavno morate platiti banci. Istakla je da je njoj jasno da banka naplaćuje kamatu kada daje kredit no međutim nikako joj nije jasno zbog čega se plaćaju ove naknade. Nije joj jasno ni od čega se one sastoje, nitko joj to nije objasnio te je posebno istakla da o njima uopće nije mogla pregovarati. Nadalje je tužiteljica CN kazala da ju je posebno zbunila izlazna naknada jer se čudom čudila zbog čega joj je ta naknada naplaćena kad je novac vratila prije vremena. Istakla je da je službenicu EN koja radi u banci poznavala i to zato što je dugogodišnji klijent tuženika no bila je odlučna u tvrdnji da od ZN nikada nije čula objašnjenje što je i od kojih se elemenata sastoji ulazna tj. izlazna naknada. Posebno upitana na okolnost je li mogla iz nekakvih brošura ili od službenika banke shvatiti ili saznati od čega se sastoje te famozne naknade, i je li se one sastoje od nekakvog materijalnog troška, tužiteljica CN je kazala da je naknadno promišljala da se time u naravi plaća rad bankarskog službenika za obradu pojedinog kredita premda je svjesna činjenice da ipak bankarski službenik u banci prima plaću. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio jasnim, logičnim, iskrenim pa samim tim vjerodostojnim. Prilikom kazivanja tužiteljice tuženik je po motrištu ovog suda tužiteljici postavljao neprimjerena pitanja o svrsi uzimanja kredita, o dokumentaciji koju je predavala prilikom obrade kredita, o činjenici da će se provjeravati njena kreditna sposobnost, o predočenju ugovora prije sklapanja, o pokretanju drugih sličnih postupaka protiv banke zbog valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope, jesu li joj predmetni krediti odobreni nakon što ih je zatražila od banke, jesu li ti krediti odobreni na rokove koje je sama tražila, jesu li odredbe predmetnih ugovora pisane jednakim slovima, jesu li joj odredbe o ulaznim i izlaznim naknadama bile jasne, je li tražila pojašnjenje pojedinih odredbi sklopljenih ugovora, je li bila zaposlena u vrijeme sklapanja ugovora te čime se bavio njen obrt koji je otvoren krajem 2018., pa je postavljanje takvih pitanja zabranio, odnosno uskratio je mogućnost tužiteljici da na ta pitanja odgovori obzirom da isti nisu imali nikakve relevantne veze sa tužiteljičinim traženjem u ovom postupku jer je evidentno da je tužiteljica zatražila kredite, odobreni su joj, provjerena je njena kreditna sposobnost, pojasnila je u svom iskazu da o ničemu nije mogla pregovarati jer su ugovori bili pripremljeni i spremni samo za njen potpis, a što se tiče njezinog otvorenog obrta 2018. to je događaj koji se zbio nakon uzimanja ovih kredita i plaćanja naknada pa niti to nije u relevantnoj vezi sa predmetom ovog spora.

16.2. Saslušana je i bankarska službenica JN koja je na ročištu od 20. svibnja 2025. kazala da joj je tužiteljica poznata kao dugogodišnja klijentica koja je kod tuženika uzela više kredita i to na način da bi otplatom dijela aktualnog kredita smanjila glavnicu kredita tražeći novi kredit. Kazala je svjedokinja i to da je tužiteljici u nekim slučajevima spomenuto da joj se to ne isplati ali je ona nakon toga tražila razgovor sa šeficom koja joj je prebijanje odobrila. Prilikom odobrenja kredita naznačili bi tužiteljici što mora donijeti kako bi joj se odobrio novi kredit, posebno platne liste i tužiteljica bi traženo i donijela. Nakon toga oni bi joj odobrili kredit i naplatili naknadu. Svjedokinja JN je iskreno odgovorila na pitanje koje joj je sud postavio a to je je li tužiteljica pokušavala sa tuženikom pregovarati o bilo kojem uvjetu iz kredita pa tako i naknade, odgovorivši da to nije niti bilo moguće jer banka ima svoje proizvode, to je ono što je u ponudi i o tome se nije moglo pregovarati. Naglasila je da je tužiteljici objašnjeno da naknade mora platiti jer su one određene Odlukama banke. Tužiteljica da nije tražila smanjivanje naknade a nije tražila ni pojašnjenje zašto je plaća. Svjedokinja JN spomenula je da su bili u poslovnom odnosu sa Javnim bilježnikom u Splitu Nevenkom Kekez za koju joj je poznato da je sa svakim klijentom koji joj je poslan na obradu prošla sve stavke kredita kako bi provjerila je li klijent svjestan u to u što ulazi. Posebno upitana na što bi se točno odnosila naknada za obradu kredita, bankarska službenica i svjedokinja JN kazala je da prilikom svake obrade kredita treba biti pribavljena određena financijska dokumentacija koja bi se potom provjeravala, tražili bi se podaci od HROK-a, a tu bi bili još i troškovi izrade samog ugovora. Njihova plaća ili naknada za njihov rad nije predstavljala segment u naknadi za obradu kredita. Naknadno su ulazne i izlazne naknade ukinute Odlukom HNB-a. Iskaz svjedokinje JN sudu nije djelovao uvjerljivo ali je to i razumljivo jer je službenica banke i štiti interese svog poslodavca. Međutim njeni odgovori nemušti su i nisu odraz stvarnog stanja, posebno njezinog poznavanja posla kojim se bavi. Ovo se ističe iz razloga jer je prilikom pojašnjavanja od čega bi se naknada sastojala spomenula da bi se ona sastojala od pribave financijske dokumentacije i podataka HROK-a i troškova sastava ugovora, a odmah nakon toga, odgovarajući na pitanja, kazala je da je tekst ugovora pisala banka u aplikaciji "upravljanje mrežom", pretpostavlja da su ugovore sačinjavali pravnici koji rade u banci te da te naknade nisu sadržavale niti jedan segment njezine nagrade za obradu kredita obzirom da prima plaću. Drugim riječima rečeno svjedokinja je pokušala pronaći, uprošćeno rečeno, razlog zbog kojeg je ta naknada od strane banke naplaćivana no u to nije uvjerila sud a po svem sudeći niti samu sebe. Međutim ono što je krucijalno za razrješenje ove pravne stvari izjava je ove svjedokinje JN da se o naknadama uopće nije moglo pregovarati.

17. Prema odredbi čl.1111 st.1 ZOOa , kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st.2 istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st.3 istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

18. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako odredba čl.214 st. 1-3 ZOOa propisuje da zastarom prestaje zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik na nju pozvao. Čl.215 st. 1 ZOOa propisuje da zastara počinje teći prvog dan poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl.241 ZOOa propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245 st. 1 ZOOa propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare, a st.3 istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završena na neki drugi način.

19. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3% iznosa kredita očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stav izražen u odluci Županijskog suda u Zagrebu Gž- 1368/2021) dok Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi u odluci Gž-91/2022 navodi da je odredba čl.11.3. Ugovora o kreditu od 16.01.2007. također ništetna a sve temeljem Odluke Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Konačno i Županijski sud u Splitu je svojom presudom Gž-617/2022-3 potvrdio ništetnost naplaćene ulazne naknade za obradu kredita, te u obrazloženju presude jasno naveo da: „S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 01,000°od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl.1115 ZOOa tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.“

20. Stoga, budući su otklonjeni svi prigovori, a tužiteljica je podnijela tužbu pozivajući se na ranije navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud, te budući da je tužiteljica u spornom periodu bila stranka potrošačkog ugovora o kreditima, te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena ulazna odnosno izlazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i uzročno-posljedično naložiti tuženiku da tužiteljici isplati nesporne iznose, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća pa do isplate.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.2 ZPPa, a visina je određena pozivom na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23) te je tako tužiteljici obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 04. veljače i 04. ožujka 2025. te za pristupe i zastupanja na ročištima od 10. veljače, 04. travnja i 20. svibnja 2025. - svaka radnja po 100 bodova i za pristup ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima – 50 bodova. Ukupan iznos troška što je tužiteljici priznat za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika iznosi 1.300,00 € a isti je još uvećan za troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosima od po 53,09 €. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 1.406,18 € koliko će tuženik morati, kao stranka koja u postupku nije uspjela, platiti tužiteljici kao stranci koja je u postupku uspjela u cijelosti.

21.1. Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate, koja joj, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

21.2. Već je ranije rečeno da se tuženik protivio navodnom povlačenju dijela tužbenog zahtjeva no i pored toga što sud smatra da bi za donošenje odluke o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva valjala i od značaja bila tek artikulirana i nedvojbena izjava tužiteljice o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, tuženik ne ostvaruje pravo niti za priznanje troška u toj situaciji kako je on to zatražio jer je tužiteljica povukla tek neznatni dio početno postavljenog zahtjeva u visini od 14 %. Dakle u odnosu kad je tužiteljica zatražila isplatu iznosa glavnice od 1.371,05 EUR-a, a više nije potraživala iznos od 194,62 EUR-a kao što je to naznačila u tužbi, jasno je vidljivo da je riječ o malom neznatnom dijelu, a zbog toga nisu nastali nikakvi posebni troškovi tuženiku.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 26. lipnja 2025.

S U D A C

Dunja Ljubičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tužene

- u spis