REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-1951/2019-72

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja RD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nives Grgić Bažon, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6 OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kozul & Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 26. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 316-04/2007 koji je sklopljen dana 15.01.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

I. 2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"kao i sve kasnije izmjene te odluke."

II. 1.Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2., čl.3. i čl.4. Ugovora o kreditu broj 316-04/2007 koji je sklopljen dana 15.01.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka.

II. 2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"kao i sve kasnije izmjene te odluke."

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 da tužitelju RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope isplati iznos od 9.351,57 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:  na iznos od 52,22 EUR od 06.08.2007 do isplate

 na iznos od 52,07 EUR od 06.09.2007 do isplate

 na iznos od 80,69 EUR od 01.10.2007 do isplate

 na iznos od 80,48 EUR od 02.11.2007 do isplate

 na iznos od 80,26 EUR od 07.12.2007 do isplate

 na iznos od 80,04 EUR od 16.01.2008 do isplate

 na iznos od 79,82 EUR od 01.02.2008 do isplate

 na iznos od 79,59 EUR od 13.03.2008 do isplate

 na iznos od 92,96 EUR od 15.04.2008 do isplate

 na iznos od 55,91 EUR od 23.04.2008 do isplate

 na iznos od 148,48 EUR od 30.04.2008 do isplate

 na iznos od 148,09 EUR od 02.06.2008 do isplate

 na iznos od 147,69 EUR od 30.06.2008 do isplate

 na iznos od 147,29 EUR od 31.07.2008 do isplate

 na iznos od 146,88 EUR od 02.09.2008 do isplate

 na iznos od 146,47 EUR od 01.10.2008 do isplate

 na iznos od 146,05 EUR od 31.10.2008 do isplate

 na iznos od 145,64 EUR od 02.12.2008 do isplate

 na iznos od 159,44 EUR od 31.12.2008 do isplate

 na iznos od 158,98 EUR od 02.02.2009 do isplate

 na iznos od 158,52 EUR od 04.03.2009 do isplate

 na iznos od 158,04 EUR od 28.04.2009 do isplate

 na iznos od 157,57 EUR od 21.05.2009 do isplate

 na iznos od 157,09 EUR od 01.06.2009 do isplate

 na iznos od 140,05 EUR od 30.06.2009 do isplate

 na iznos od 16,56 EUR od 03.07.2009 do isplate

 na iznos od 156,12 EUR od 31.07.2009 do isplate

 na iznos od 118,46 EUR od 31.08.2009 do isplate

 na iznos od 0,01 EUR od 01.09.2009 do isplate

 na iznos od 37,16 EUR od 08.09.2009 do isplate

 na iznos od 155,13 EUR od 30.09.2009 do isplate

 na iznos od 154,62 EUR od 02.11.2009 do isplate

 na iznos od 154,11 EUR od 30.11.2009 do isplate

 na iznos od 153,60 EUR od 18.01.2010 do isplate

 na iznos od 153,07 EUR od 01.02.2010 do isplate

 na iznos od 152,56 EUR od 01.03.2010 do isplate

 na iznos od 152,02 EUR od 31.03.2010 do isplate

 na iznos od 151,49 EUR od 30.04.2010 do isplate

 na iznos od 150,95 EUR od 09.06.2010 do isplate

 na iznos od 300,24 EUR od 09.08.2010 do isplate

 na iznos od 149,29 EUR od 01.09.2010 do isplate

 na iznos od 148,73 EUR od 30.09.2010 do isplate

 na iznos od 148,16 EUR od 31.10.2010 do isplate

 na iznos od 147,59 EUR od 30.11.2010 do isplate

 na iznos od 131,85 EUR od 31.12.2010 do isplate

 na iznos od 262,10 EUR od 02.03.2011 do isplate

 na iznos od 259,91 EUR od 05.05.2011 do isplate

 na iznos od 106,61 EUR od 12.07.2011 do isplate

 na iznos od 139,16 EUR od 14.07.2011 do isplate

 na iznos od 11,92 EUR od 15.07.2011 do isplate

 na iznos od 128,00 EUR od 08.08.2011 do isplate

 na iznos od 127,43 EUR od 31.08.2011 do isplate

 na iznos od 24,61 EUR od 03.10.2011 do isplate

 na iznos od 102,24 EUR od 14.10.2011 do isplate

 na iznos od 44,23 EUR od 31.10.2011 do isplate

 na iznos od 53,36 EUR od 09.11.2011 do isplate

 na iznos od 13,08 EUR od 30.11.2011 do isplate

 na iznos od 84,03 EUR od 05.12.2011 do isplate

 na iznos od 11,49 EUR od 31.12.2011 do isplate

 na iznos od 0,01 EUR od 02.01.2012 do isplate

 na iznos od 85,15 EUR od 04.01.2012 do isplate

 na iznos od 96,17 EUR od 31.01.2012 do isplate

 na iznos od 95,68 EUR od 29.02.2012 do isplate

 na iznos od 95,19 EUR od 10.04.2012 do isplate

 na iznos od 5,24 EUR od 30.04.2012 do isplate

 na iznos od 89,46 EUR od 15.05.2012 do isplate

 na iznos od 7,25 EUR od 31.05.2012 do isplate

 na iznos od 86,95 EUR od 04.06.2012 do isplate

 na iznos od 10,05 EUR od 30.06.2012 do isplate

 na iznos od 83,66 EUR od 06.07.2012 do isplate

 na iznos od 93,20 EUR od 31.07.2012 do isplate

 na iznos od 12,88 EUR od 31.08.2012 do isplate

 na iznos od 79,81 EUR od 13.09.2012 do isplate

 na iznos od 92,19 EUR od 02.10.2012 do isplate

 na iznos od 91,67 EUR od 31.10.2012 do isplate

 na iznos od 91,15 EUR od 30.11.2012 do isplate

 na iznos od 90,63 EUR od 31.12.2012 do isplate

 na iznos od 90,10 EUR od 31.01.2013 do isplate

 na iznos od 66,39 EUR od 05.03.2013 do isplate

 na iznos od 23,18 EUR od 11.03.2013 do isplate

 na iznos od 24,34 EUR od 08.04.2013 do isplate

 na iznos od 153,17 EUR od 06.05.2013 do isplate

 na iznos od 87,94 EUR od 07.06.2013 do isplate

 na iznos od 31,20 EUR od 01.07.2013 do isplate

 na iznos od 56,19 EUR od 10.07.2013 do isplate

 na iznos od 86,83 EUR od 12.08.2013 do isplate

 na iznos od 86,27 EUR od 09.09.2013 do isplate

 na iznos od 36,08 EUR od 30.09.2013 do isplate

 na iznos od 49,63 EUR od 07.10.2013 do isplate

 na iznos od 30,93 EUR od 08.11.2013 do isplate

 na iznos od 54,21 EUR od 27.11.2013 do isplate

 na iznos od 168,56 EUR od 22.01.2014 do isplate

po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 da tužitelju RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 17.308,28 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

 na iznos od 0,05 EUR od 28.02.2007 do isplate

 na iznos od 1,25 EUR od 26.03.2007 do isplate

 na iznos od 0,12 EUR od 31.03.2007 do isplate

 na iznos od 0,79 EUR od 02.04.2007 do isplate

 na iznos od 3,30 EUR od 13.03.2008 do isplate

 na iznos od 3,05 EUR od 15.04.2008 do isplate

 na iznos od 50,51 EUR od 31.10.2008 do isplate

 na iznos od 1,19 EUR od 30.11.2008 do isplate

 na iznos od 10,94 EUR od 02.12.2008 do isplate

 na iznos od 5,98 EUR od 22.12.2008 do isplate

 na iznos od 35,71 EUR od 31.12.2008 do isplate

 na iznos od 24,26 EUR od 09.01.2009 do isplate

 na iznos od 7,90 EUR od 31.01.2009 do isplate

 na iznos od 39,50 EUR od 02.02.2009 do isplate

 na iznos od 22,67 EUR od 06.02.2009 do isplate

 na iznos od 8,31 EUR od 28.02.2009 do isplate

 na iznos od 1,47 EUR od 02.03.2009 do isplate

 na iznos od 33,84 EUR od 04.03.2009 do isplate

 na iznos od 33,40 EUR od 12.03.2009 do isplate

 na iznos od 11,01 EUR od 31.03.2009 do isplate

 na iznos od 28,98 EUR od 28.04.2009 do isplate

 na iznos od 45,06 EUR od 21.05.2009 do isplate

 na iznos od 21,97 EUR od 25.05.2009 do isplate

 na iznos od 55,29 EUR od 01.06.2009 do isplate

 na iznos od 20,54 EUR od 30.06.2009 do isplate

 na iznos od 18,66 EUR od 03.07.2009 do isplate

 na iznos od 42,37 EUR od 31.07.2009 do isplate

 na iznos od 23,59 EUR od 31.08.2009 do isplate

 na iznos od 22,51 EUR od 08.09.2009 do isplate

 na iznos od 1,74 EUR od 24.09.2009 do isplate

 na iznos od 47,72 EUR od 30.09.2009 do isplate

 na iznos od 4,72 EUR od 31.10.2009 do isplate

 na iznos od 37,08 EUR od 02.11.2009 do isplate

 na iznos od 28,12 EUR od 30.11.2009 do isplate

 na iznos od 25,02 EUR od 21.12.2009 do isplate

 na iznos od 0,05 EUR od 31.12.2009 do isplate

 na iznos od 64,97 EUR od 18.01.2010 do isplate

 na iznos od 8,41 EUR od 31.01.2010 do isplate

 na iznos od 66,11 EUR od 01.02.2010 do isplate

 na iznos od 8,08 EUR od 28.02.2010 do isplate

 na iznos od 63,53 EUR od 01.03.2010 do isplate

 na iznos od 88,83 EUR od 31.03.2010 do isplate

 na iznos od 46,18 EUR od 30.04.2010 do isplate

 na iznos od 172,93 EUR od 09.06.2010 do isplate

 na iznos od 24,15 EUR od 30.06.2010 do isplate

 na iznos od 175,64 EUR od 09.08.2010 do isplate

 na iznos od 238,07 EUR od 01.09.2010 do isplate

 na iznos od 158,34 EUR od 30.09.2010 do isplate

 na iznos od 78,25 EUR od 31.10.2010 do isplate

 na iznos od 60,84 EUR od 02.11.2010 do isplate

 na iznos od 179,71 EUR od 30.11.2010 do isplate

 na iznos od 228,53 EUR od 31.12.2010 do isplate

 na iznos od 11,77 EUR od 31.01.2011 do isplate

 na iznos od 207,05 EUR od 02.03.2011 do isplate

 na iznos od 177,38 EUR od 14.03.2011 do isplate

 na iznos od 22,88 EUR od 31.03.2011 do isplate

 na iznos od 196,91 EUR od 05.05.2011 do isplate

 na iznos od 170,35 EUR od 23.05.2011 do isplate

 na iznos od 29,16 EUR od 26.05.2011 do isplate

 na iznos od 29,90 EUR od 31.05.2011 do isplate

 na iznos od 177,05 EUR od 12.07.2011 do isplate

 na iznos od 55,87 EUR od 14.07.2011 do isplate

 na iznos od 116,44 EUR od 15.07.2011 do isplate

 na iznos od 613,14 EUR od 08.08.2011 do isplate

 na iznos od 167,67 EUR od 31.08.2011 do isplate

 na iznos od 112,85 EUR od 26.09.2011 do isplate

 na iznos od 40,25 EUR od 30.09.2011 do isplate

 na iznos od 45,11 EUR od 03.10.2011 do isplate

 na iznos od 169,39 EUR od 14.10.2011 do isplate

 na iznos od 90,64 EUR od 31.10.2011 do isplate

 na iznos od 156,93 EUR od 09.11.2011 do isplate

 na iznos od 78,51 EUR od 30.11.2011 do isplate

 na iznos od 168,42 EUR od 05.12.2011 do isplate

 na iznos od 82,06 EUR od 31.12.2011 do isplate

 na iznos od 183,71 EUR od 04.01.2012 do isplate

 na iznos od 279,82 EUR od 31.01.2012 do isplate

 na iznos od 129,94 EUR od 29.02.2012 do isplate

 na iznos od 50,00 EUR od 02.03.2012 do isplate

 na iznos od 99,72 EUR od 12.03.2012 do isplate

 na iznos od 35,18 EUR od 31.03.2012 do isplate

 na iznos od 234,69 EUR od 10.04.2012 do isplate

 na iznos od 81,12 EUR od 30.04.2012 do isplate

 na iznos od 193,78 EUR od 15.05.2012 do isplate

 na iznos od 82,56 EUR od 31.05.2012 do isplate

 na iznos od 200,45 EUR od 04.06.2012 do isplate

 na iznos od 81,03 EUR od 30.06.2012 do isplate

 na iznos od 191,58 EUR od 06.07.2012 do isplate

 na iznos od 277,64 EUR od 31.07.2012 do isplate

 na iznos od 80,00 EUR od 31.08.2012 do isplate

 na iznos od 46,81 EUR od 13.09.2012 do isplate

 na iznos od 132,25 EUR od 20.09.2012 do isplate

 na iznos od 30,65 EUR od 30.09.2012 do isplate

 na iznos od 228,63 EUR od 02.10.2012 do isplate

 na iznos od 273,30 EUR od 31.10.2012 do isplate

 na iznos od 279,11 EUR od 30.11.2012 do isplate

 na iznos od 274,88 EUR od 31.12.2012 do isplate

 na iznos od 251,09 EUR od 31.01.2013 do isplate

 na iznos od 0,98 EUR od 06.02.2013 do isplate

 na iznos od 47,49 EUR od 28.02.2013 do isplate

 na iznos od 47,60 EUR od 05.03.2013 do isplate

 na iznos od 165,06 EUR od 11.03.2013 do isplate

 na iznos od 33,02 EUR od 31.03.2013 do isplate

 na iznos od 48,02 EUR od 08.04.2013 do isplate

 na iznos od 45,86 EUR od 02.05.2013 do isplate

 na iznos od 407,25 EUR od 06.05.2013 do isplate

 na iznos od 28,33 EUR od 31.05.2013 do isplate

 na iznos od 219,51 EUR od 07.06.2013 do isplate

 na iznos od 28,64 EUR od 30.06.2013 do isplate

 na iznos od 43,39 EUR od 01.07.2013 do isplate

 na iznos od 44,26 EUR od 10.07.2013 do isplate

 na iznos od 43,72 EUR od 09.08.2013 do isplate

 na iznos od 332,98 EUR od 12.08.2013 do isplate

 na iznos od 30,03 EUR od 31.08.2013 do isplate

 na iznos od 223,10 EUR od 09.09.2013 do isplate

 na iznos od 80,52 EUR od 30.09.2013 do isplate

 na iznos od 48,57 EUR od 07.10.2013 do isplate

 na iznos od 135,87 EUR od 17.10.2013 do isplate

 na iznos od 30,09 EUR od 31.10.2013 do isplate

 na iznos od 46,09 EUR od 08.11.2013 do isplate

 na iznos od 189,59 EUR od 27.11.2013 do isplate

 na iznos od 31,51 EUR od 30.11.2013 do isplate

 na iznos od 210,41 EUR od 22.01.2014 do isplate

 na iznos od 362,98 EUR od 20.02.2014 do isplate

 na iznos od 152,24 EUR od 24.02.2014 do isplate

 na iznos od 39,05 EUR od 25.02.2014 do isplate

 na iznos od 259,94 EUR od 28.02.2014 do isplate

 na iznos od 257,83 EUR od 31.03.2014 do isplate

 na iznos od 41,57 EUR od 30.04.2014 do isplate

 na iznos od 455,63 EUR od 02.06.2014 do isplate

 na iznos od 37,02 EUR od 30.06.2014 do isplate

 na iznos od 215,64 EUR od 14.07.2014 do isplate

 na iznos od 39,36 EUR od 31.07.2014 do isplate

 na iznos od 482,37 EUR od 02.09.2014 do isplate

 na iznos od 42,94 EUR od 30.09.2014 do isplate

 na iznos od 220,00 EUR od 02.10.2014 do isplate

 na iznos od 42,29 EUR od 31.10.2014 do isplate

 na iznos od 225,99 EUR od 06.11.2014 do isplate

 na iznos od 42,33 EUR od 30.11.2014 do isplate

 na iznos od 228,41 EUR od 04.12.2014 do isplate

 na iznos od 42,01 EUR od 31.12.2014 do isplate

 na iznos od 360,42 EUR od 16.01.2015 do isplate

 na iznos od 5,05 EUR od 31.01.2015 do isplate

 na iznos od 266,10 EUR od 26.02.2015 do isplate

 na iznos od 3,73 EUR od 28.02.2015 do isplate

 na iznos od 267,41 EUR od 10.03.2015 do isplate

 na iznos od 1,54 EUR od 31.03.2015 do isplate

 na iznos od 269,60 EUR od 16.04.2015 do isplate

 na iznos od 4,49 EUR od 30.04.2015 do isplate

 na iznos od 266,65 EUR od 25.05.2015 do isplate

 na iznos od 4,49 EUR od 31.05.2015 do isplate

 na iznos od 269,29 EUR od 07.07.2015 do isplate

 na iznos od 268,50 EUR od 10.07.2015 do isplate

 na iznos od 10,33 EUR od 31.07.2015 do isplate

 na iznos od 260,81 EUR od 11.08.2015 do isplate

 na iznos od 10,33 EUR od 31.08.2015 do isplate

 na iznos od 260,81 EUR od 22.09.2015 do isplate

 na iznos od 10,33 EUR od 30.09.2015 do isplate

po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 8 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.378,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tvrdi da su parnične stranke 15.01.2007. zaključile ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 147.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Tuženik je imao svojstvo kreditora, tužitelj svojstvo korisnika kredita. Toč. I je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 3,88 % godišnje, a promjenjiva sukladno odlukama Banke, tj. tuženika. Tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu te da je pravomoćnom odlukom utvrđeno da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi promjenjiva prema jednostranoj odluci Banke ništetna te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva i na presudu VSRH od 09.04.2015. posl. br. Revt-249/2014-2. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 147.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti mjesečno 1.080,72 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Tužitelj se poziva i na presudu TS (posl.br. P-1401/12 potvrđenu odlukom VTSRH Pž-6632/2017 od 14.06.2018.) kojom je pravomoćno utvrđeno da su banke, među kojima je i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Konačno tužitelj tvrdi da je od tuženika zatražio dostavu dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva, ali tuženik da do dana sastava tužbe nije dostavio traženu dokumentaciju zato je predložio da sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a sud naloži tuženiku da dostavi točno određenu dokumentaciju kako bi tužitelj mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da tužba nije razumljiva, da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe ni predmet raspravljanja. Dalje ističe da pravo čije ostvarenje traži tužitelj u ovom postupku je već ranije u cijelosti ostvario jer da su tužitelj i tuženik sklopili aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje: ZIDZPK). U čl. 19.b ZIDZPK da je određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Tuženik da je postupio sukladno prisilnim odredbama ZIDZPK. Zato da se ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu. Nadalje tvrdi da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu dopuštene, a aneksom uz ugovor o kreditu da je ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima. Tužitelj da je prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu u cijelosti namiren tako da nema pravni interes za kondemnatorni zahtjev za isplatu. Tuženik smatra da treba sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015. kao dan konverzije nego i stanje glavnice izražene u HRK, prije i poslije provedene konverzije. Poziva se na Rješenje Ustavnog suda RH br. U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. kojim je potvrđena suglasnost ZID ZPK (NN 102/2015) s Ustavom RH. Tuženik tvrdi da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186. b st. 3. ZPP-a jer da tužitelj, kao korisnik kredita, raspolaže svim podacima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Konačno ističe i prigovor zastare. Predlaže odbaciti tužbu radi nedostatka pravnog interesa tužitelja, uz naknadu parničnog troška. Uz odgovor na tužbu priložio je aneks uz ugovor o kreditu od 18.02.2016.

2.1. Podneskom od 11. rujna 2019. tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da iz specifikacija uplata po predmetnom ugovoru o kreditu proizlazi da nije samo tužitelj obavljao uplate. Uz podnesak je priložio izračun konverzije kredita i specifikaciju uplata. Uz podnesak od 08.04.2020. tuženik je dostavio obavijest o provedenoj konverziji, otplatni plan.

3. Tužitelj je podneskom od 22. studenog 2020. obavijestio sud da je tuženik u tijeku ovog postupka, nešto sudskim, nešto izvansudskim putem dostavio dokumentaciju na temelju koje tužitelj može urediti tužbeni zahtjev, tako je istim podneskom uredio tužbeni zahtjev za isplatu kojim potražuje isplatu iznosa od 198.093,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na specificirane pojedine iznose i od pojedinih specificiranih datuma do isplate.

4. Tuženik se podneskom od 25.11.2020., prije upuštanja u raspravljanje po preinačenoj tužbi protivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 22.11.2020.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (6-10), otplatni plan (11-13), arhivu tečajnih lista (14), dopis (15-16), aneks uz ugovor o kreditu (25- 26), izračun konverzije kredita (28-29), specifikaciju uplata (30-37), obavijest o provedenoj konverziji (101), otplatni plan (102), obavijest o promjenama kamatnih stopa (179), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici .. (180), popis uplata za namirenje obveza (181-182), zahtjev za kredit (205), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka s prilozima (262-432), očitovanje vještaka na podneske tuženika od 06.05. i 05.06.2024. dopunu nalaza i mišljenja (478- 493) te su saslušani svjedok RDD i tužitelj kao parnična stranka. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog da se pročita izjava KDD iz [adresa] iz razloga jer bi čitanjem navedene izjave bilo povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku i druga osnovna načela parničnog postupka jer tužitelju nije dana mogućnost da postavlja pitanja na navedenoj osnovi. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se saslušaju svjedoci ČDD, KD i javni bilježnik.

5.1. Drugi dokazi nisu izvedeni budući da su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke.

6. Rješenjem posl.br. P-1951/19-17 od 20. siječnja 2021. godine određen je prekid postupka u ovom predmetu dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. podnio VSRH u predmetu Rev-1042/2017.

6.1. Rješenjem poslovni broj: P-1951/2019-18 od 12. listopada 2021. nastavljen je postupak te je istodobno određen prekid postupka dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije C-567/20 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.

6.2. Rješenjem P-1951/2019-19 od 21. lipnja 2022. nastavljen je postupak.

7. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što tužitelj dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

7.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

7.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe dana 25. svibnja 2019. obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (podatke o promjeni visine kamatne stope za CHF valutu od početka otplate kredita na dalje, cjelokupni plan otplate kredita naznačene u CHF valuti, a nakon konverzije u EUR valuti, specifikaciju uplata po kreditu, obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu s otplatnim planovima, knjigovodstvenu karticu kredita- pregled prometa po kreditu u kunama, CHF valuti, a nakon konverzije u EUR valuti), koja bi bila temelj za tužbu odnosno specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio prije podnošenja tužbe. Zato je tužitelj bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

7.3. Tuženik je tijekom postupka, putem suda ili izvansudski dostavio tužitelju potrebnu dokumentaciju za postavljanje tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu.

7.4. Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

8. Tužitelj je tijekom postupka, nakon dobivene dokumentacije postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 198.093,56 kn, a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao je tužbeni zahtjev, podneskom od 29. travnja 2024. Podneskom tužitelja od 29. travnja 2024. godine, nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba – tužbeni zahtjev uređen (a tužba se može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka, što proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a), a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u zaključku od 26. studenog 2021. godine (Su-IV-162/2021). Zato je sud prihvatio odlučivati o tužbenom zahtjevu tužitelja od 29. travnja 2024.

9. Tuženik se protivio preinaci tužbe podneskom od 06. svibnja 2024.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja specificiran podneskom od 29. travnja 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja za isplatu, je osnovan.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 316-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15.01.2007. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita, ČD kao sudužnik i pravni prednik tuženika kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 147.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema članku 2. Ugovora o kreditu isti je odobren kao stambeni kredit za kupovinu stana. Prema članku 4. na rok otplate 15 godina i to u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.080,72 CHF, te je ugovorena valutna klauzula. Čl. 7. ugovoreno je u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz Ugovora o kreditu, korisniku da se obračunavaju i naplaćuju zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 6. ugovoreno je promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Čl. 3. ugovorena je kamata koja u trenutku ugovaranja da iznosi 3,88 % dekurzivno godišnje, a kako je već navedeno čl. 6. ugovorena je promjenjivost kamatne stope, ali jednostranom odlukom banke, tj. bez daljnjeg sudjelovanja tužitelja.

12. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu od 18. veljače 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita, ČD kao sudužnik, Dinor d.o.o. Višnjevac kao jamaca platac i tužitelj kao založni dužnik, te pravni prednik tuženika kao kreditor. Tim Aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 2. Aneksa ugovorne strane su suglasno utvrdile da se Aneks sklapa sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvaćanja izračuna konverzije od strane korisnika kredita, te se Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30.09.2015. iznosi 49.307,22 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za eur. Aneksom su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 72.739,63 kuna, a koji iznos da se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

13. Svjedokinja RDD, supruga tužitelja, iskazala je da je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu, da je kredit podignut kao stambeni kredit, da je tužitelj vodio brigu o financijama te da je ona, kada joj je suprug rekao, platila ratu kredita, ali ne zna točno u koliko navrata, u svakom slučaju uplate da je vršila po njegovom nalogu i sa njegovim novcem.

13.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je određene uplate rata kredita vršila ona, kao supruga tužitelja, po njegovom nalogu slijedom čega sud zaključuje da je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer da nije samo tužitelj uplaćivao rate kredita. A iz iskaza tužitelja je također utvrđeno da je njegova supruga (svjedokinja) platila određene rate kredita kada je on bio odsutan. A konačno RDD nema nikakvih potraživanja prema tuženiku.

14. Tužitelj je iskazao da potvrđuje sve što je iskazala njegova supruga jer da je zaista ona uplatila u par navrata rate kredita i to po njegovom nalogu jer je on bio odsutan. Dalje je iskazao da se obratio banci za kredit i službenica banke da mu je rekla da je kredit u CHF najpovoljniji, da je najniža kamatna stopa za podizanje kredita u CHF od bilo koje druge valute jer da je CHF jedna od najstabilnijih valuta i da ne treba očekivati nikakva iznenađenja. U početku rata kredita od 1.080,00 CHF da mu je bila prihvatljiva i zato da je odlučio sklopit predmetni ugovor. Međutim, rate kredita da su počele rasti i da je kamatna stopa od 3,88 skočila na 5 %. Služebnica banke ni itko drugi iz banke da nije upozorio na eventualne rizike, rata da je porasla za 30 do 40%. Dalje je iskazao da je banka sastavila ugovor o kreditu, da mu je ugovor pročitan i da mu je protumačen iznos kredita, kamata i rata. Pojedinačnih pregovaranja da nije bilo niti upozorenja o eventualnim rizicima. U to vrijeme je bio zaposlen u poduzeću Dinor d.o.o. Sa bankom je sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija i prema konverziji da je banka izračunala da treba platiti oko 90.000,00 CHF, a višak koji je platio na ime kamata da je upotrijebljen za plaćanje budućih rata kredita. Na ime tečajne razlike aneksom o konverziji da nije dobio ništa. Predmetni kredit iskorišten je isključivo u privatne svrhe za što je ugovor sklopljen. Konačno je iskazao da nije imao mogućnosti utjecati na odredbe ugovora o kreditu u smislu da budu drugačije odredbe koje su se odnosile na propisanu kamatnu stopu i valutnu klauzulu jer da se radilo o tzv. ugovoru "uzmi ili ostavi".

14.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu se nije pregovaralo o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti mu je objašnjen način izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjena valutna klauzula. Dalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao mogućnosti utjecati na odredbe Ugovora o kreditu koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Sud je prihvatio iskaz tužitelja vjerodostojnim jer je isti životan, logičan, uvjerljiv i kako nije imao mogućnosti utjecati na odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Iz iskaza svjedoka i tužitelja nesporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača.

15. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 15.01.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 147.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za kupnju stana, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 3,88 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima (1.080,72 CHF) u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 15 godina odnosno 180 jednakih mjesečnih anuiteta, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 18. veljače 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu br. 316-04/2007 kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 22.01.2007. do 30.06.2007. 3,88%, od 01.07.2007. do 31.08.2007. 4,60%, od 01.09.2007. do 29.02.2008. 5,00%, od 01.03.2008. do 30.11.2008. 5,99 %, od 01.12.2008. do 30.11.2010. 6,20%, od 01.12.2010. do 30.09.2011. 5,95%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. 5,45% i 01.01.2014. 3,23%.

16. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li je tužitelj sklapanjem aneksa ugovora o konverziji u potpunosti obeštećen tj. da li tužitelj više ima pravnog interesa za podnošenje ove tužbe tj. i za isplatu,

- da li je aktivna legitimacija uredna.

17. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja (preciziran nakon provedenog financijskog vještačenja) osnovan, a da su prigovori tuženika neosnovani.

18. U odnosu na prigovor tuženika na nedostatak aktivne legitimacije tj. da je osim tužitelja uplate vršila i treća osoba, već je obrazloženo u toč. 13.1.

19. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu kako je to opisano u točki III i IV izreke ove Presude, tj. potražuje isplatu na ime više plaćene kamate u iznosu od 9.351,57 eura, zatim isplatu na ime valutne klauzule u iznosu od 17.308,28 eura.

20. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 15. siječnja 2007. godine i to u dijelovima u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Posljedično tome i isplata zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta. Predmet raspravljanja je i prigovor tuženika radi zastare, prigovor radi nedostatka pravnog interesa i sl.

21. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, odluku VSRH Gos-1/2019, te Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH od 12. veljače 2019. Rev-2868/2018, Rev-2245/2017, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i 20. ožujka 2018. posl.br. Rev 2245/17-2.

22. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P- 1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

23. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

24. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Kako je odredbama čl. 3., 4. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i pravni prednik tuženika bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

26. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz tužitelja, a koji je iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr., a tuženik je odustao od saslušanja službenika banke i javnog bilježnika) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

27. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je pravni prednik tuženika s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe (članaka 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu) u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne.

28. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je pravni prednik tuženika u utuženom razdoblju (od 01.06.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 15. siječnja 2007. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

29. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

31. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, pravni prednik tuženika je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a onaj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora (konkretno ništetnih određenih odredbi ugovora) odgovoran je za štetu u ovom slučaju tužitelju koji tu štetu trpi zbog ništetnosti određenih odredbi ugovora, ako nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra FD i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

33. Pravni prednik tuženika je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 JD i AD od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

34. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ZD protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

35. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

36. Sklapanjem Aneksa od 18. veljače 2016. utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

37. Nadalje, navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužiteljica) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

38. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

39. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

40. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

41. Neosnovan je zahtjev tužitelja u toč. I i toč. II tužebnog zahtjeva kojim traži da se utvrde ništetnim i "kao i sve kasnije izmjene te odluke". Naime, u tom dijelu odredbe nije sadržana ni kamatna stopa ni valutna kaluzula u smislu ništetnih odredbi, a tužitelj niti ne tvrdi u postupku da bi postojali neki drugi razlozi ništetnosti, niti se mogu kao takvi izvesti po službenoj dužnosti.

42. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, za kupnju stana, te ima svojstvo potrošača.

43. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

43.1. Vještak je dana 10. travnja 2024. godine izradio nalaz i mišljenje u kojem je nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet tužbe dao mišljenje: "- preplata (pozitivna razlika) svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa s osnova promjene kamatne stope koji je tužitelj platio u odnosu na anutiet koji je trebao platiti po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i to za vremensko razdoblje od dana isplate kredita do konverzije kredita 30.09.2015. godine ukupno iznosi *9.351,57 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 5

- preplate (pozitivne razlike) svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužitelj platio s osnova promjene tečaja u odnosu na anutiet koji je trebao platiti po početnom tečaju švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, i to za vremensko razdoblje od dana isplate kredita do konverzije kredita 30.09.2015. godine, ukupno iznose *17.308,28 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 6

- stanje nedospjele glavnice kredita na dan obračuna konverzije 30.09.2015. godine, kakva je trebala biti temeljem otplate kredita da se do dana konverzije primjenjivao početni otplatni plan obračunato po početnom tečaju iznosi 330.504,81 HRK. Razlika između glavnice nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene sukladno prethodnom zahtjevu po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi *6.124,46 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, vještak ističe da iznos nedospjele glavnice kredita u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužitelja nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga:

➢ utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica različita je u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža

➢ dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele konvertirane glavnice i nedospjele glavnice kredita s vk u CHF u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj, a razlika među njima iznosi *4.134,84 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita.

- tuženik tužitelju nije izvršio restituciju u cijelosti

- sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (isplatu koje tužitelj traži kondemnatornim tužbenim zahtjevom u ovom postupku i koje je vještak prikazao u stupcu 10 Tabele br. 6), iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj je svojim stvarnim uplatama po kreditu s vk u CHF u simulaciji otplate konvertiranog kredita s vk u EUR preplatio iznos potrebnih uplata po kreditu s vk u EUR, te je tuženik tužitelju na dan 30.09.2015. godine u obračunu konverzije utvrdio preplatu u iznosu od *9.654,21 EUR, za podmirenje 50% mjesečnih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita."

44. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev za isplatu, na način kako je to opisano u točki III i IV izreke ove Presude.

45. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći kako je vještak potvrdio da je konverzija ispravno provedena. Međutim, u preostalom dijelu nalaza i mišljenja u cijelosti prigovara istom u odnosu na koje ističe prigovore pravne prirode. Predlaže da se izrađeni nalaz i mišljenje dopuni na način da se izvrši dopuna primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu sklopljene u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Zatim tuženik izričito osporava dio Nalaza i mišljenja u kojem vještak iznosi stav o pravnom pitanju navodeći cit. "tuženik tužitelju nije izvršio restituciju u cijelosti." Tuženik ističe da se vještak očituje o pravnom pitanju, a što da nije zadaća vještaka. Zatim tuženik ističe da su navodi u nalazu i mišljenju vještaka pod toč. II 2. pogrešni. Zato predlaže da se izvrši dopuna nalaza i mišljenja.

46. Vještak se očitovao na podneske tuženika od 06.05. i 05.06.2024. navodeći da je razliku u nedospjelim glavnicama kredita utvrdio u odnosu na eventualnu ništetnost ugovorne odrebe o valutnoj klauzuli (sukladno danoj zadaći). Zatim se očitovao da je s financijskog aspekta izvršio izračun da li je restitucija izvršena, a ne s pravnog aspekta. Vještak se dalje očitovao da je pod početne uvjete kredita nenamjerno naveo iznos kredita 116.600,00 CHF umjesto 147.300,00 CHF ("lapsus calami")te da je pogrešno naznačio početni tečaj kredita. Ta greška da je samo u pisanom dijelu te da nije imala utjecaj na izračune. Vještak smatra neosnovanom primjedbu tuženika da je kod izračuna preplate s osnove načina promjene kamatne stope potrebno sačiniti na način da se za period nakon prvog 01.05.2006. primijeni kao početna kamatna stopa od 4,60%, kao i da se za razdoblje nakon sklapanja aneksa (28.10.2011. i 14.01.2013.) kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa od 5,45%, a sve iz razloga jer da se to ne odnosi na predmetni kredit jer je predmetni kredit isplaćen 22.01.2007. i nema zaključene anekse 28.10.2011. i 14.01.2013. i zato da ta primjedba nije relevantna. Vještak je istodobno pisano dopunio nalaz i mišljenje te je u dopuni nalaza i mišljenja, temeljem svih utvrđenja i izračuna dao mišljenje da: "manje plaćene obveze s osnova redovne kamate plaćene po nižim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u ukupnom iznosu od *426,68 EUR kako je specificirano u stupcu 14 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja.

manje plaćene obveze s osnova plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početnog vještak, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *221,52 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja".

47. Tuženik se podneskom od 03. rujna 2024. protivio da se dopuna nalaza i mišljenja od 26. kolovoza 2024. koristi kao dokaz visine potraživanja tužitelja, te ju osporava.

48. Vještak se podneskom od 26. rujna 2024. očitovao na primjedbe tuženika iz podneska od 03. rujna 2024. navodeći da primjedba tuženika nije osnovana jer da tuženik nije predočio ispravu u vidu svoje odluke banke ili Izvatka iz kataloga proizvoda i sl. iz koje bi bilo razvidno da je tuženik imao u ponudi istovrsni dugoročni stambeni kredit u kunama i po kojoj kamatnoj stopi je bilo moguće ugovoriti takav kunski kredit s tuženikom. Tako je vještak ustrajao kod dopune nalaza i mišljenja.

49. Konačno tuženik podneskom od 09.05.2025. ističe da nema prigovora na matematički izračun iz nalaza i mišljenja kao i dopuna vještaka, te da ustraje na pravnim prigovorima o kojima odlučuje sud.

50. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje te dopune nalaza i mišljenja i očitovanja vještaka jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljivi, potpuni, objektivni i obrazloženi, te izrađeni u skladu s pravilima struke, i zato je sud iste prihvatio kao vjerodostojne i točne i na istima temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

51. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 3,88 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 3,88%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

52. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

53. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

54. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 15. siječnja 2007. godine.

55. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 11. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 11. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

56. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 04.11.2019., 22.11.2020., 02.01.2021., 28.03.2023., 29.04.2024. i 10.09.2024., te za zastupanje na ročištima 20.01.2021., 23.03.2023., 20.02.2025. i 13.05.2025. za svaku radnju 500 bodova plus PDV, te trošak sudske pristojbe na tužbu 313,45 eura, na presudu 313,45 eura te trošak predujma za vještačenje 700,00 eura odnosno sveukupno potražuje trošak u iznosu od 15.076,90 eura.

56.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 22.11.2020., 28.03.2023., 29.04.2024., 10.09.2024., te za zastupanje na ročištima 20.01.2021., 23.03.2023., 20.02.2025. i 13.05.2025. za svaku radnju 500,00 eura plus PDV u iznosu od 1.125,00 eura, te trošak predujma u iznosu od 700,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eura, a što sveukupno iznosi 6.378,09 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 04.11.2019. i 02.01.2021. jer navedeni podnesci nisu bili nužni za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu iznad dosuđenog jer je sudsku pristojbu na tužbu platio samo 53,09 eura, a ne 313,45 eura. Zatim mu nije priznat ni trošak sudske pristojbe na presudu jer tužitelj nije ni u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu sukladno Zakonu. Tužitelju nije priznato 500 bodova po radnji, već 250 bodova po radnji sukladno Tbr. 7. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (vrijednost predmeta spora ni u tužbi ni tijekom postupka nije bila veća od 33.181,00 eura).

56.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

57. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

58. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci. U Poreču – Parenzo 26. lipnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.