Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 4

44320 Kutina

Poslovni broj: P-311/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Domagoju Rukavini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 19. svibnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012373370 sklopljenog između tužiteljice FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, koja glasi: ČLANAK 12. ZAVRŠNE ODREDBE Stavak 12.4. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, platiti tužiteljici FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 786,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 3. travnja 2007. godine pa do isplate, a sve po stopi zatezne kamate propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, naknaditi tužiteljici FN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 789,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, a sve po stopi zatezne kamate propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. U cijelosti se odbija zahtjev punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Domagoja Rukavine, za naknadu troškova delegacije na teret državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 530,08 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 29. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012373370 na iznos od 130.000,00 CHF. Tužiteljica je s tuženikom dana 7. prosinca 2015. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012373370 kojim je učinjena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Rok otplate kredita je 360 mjeseci. U članku 12.4. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je propisao da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio tužiteljici jednokratan iznos troškova obrade kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, a koji iznos je odbijen u trenutku isplate iznosa kredita. Riječ je o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje, navedene odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik je bila ovlaštena odrediti iznos jednokratne naknade za troškove obrade kredita, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba Ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužiteljica na bilo koji način bila upoznata s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, posebice iz razloga što tužiteljici od strane tuženika nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa jednokratne naknade za obradu kredita i zauzvrat pruženih usluga. Tužiteljica je na ime troškova obrade kredita platila iznos od 5.926,08 HRK, odnosno 786,53 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvo ističe da je tužiteljica suviše visoko odredila vrijednost predmeta spora. Tuženik dalje navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva već je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, pa tako Zakonom o bankama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Budući da je ugovaranje ulazne naknade izrijekom pozitivnim propisima dopušteno, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja te samim time ne može niti biti riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju kreditnim je institucijama zabranjeno naplaćivati naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog kredita. Predmetna naknada obračunata je i naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika s kojima je tužiteljica upoznata prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu i na čiju primjenu je pristala. Uzimajući u obzir fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Tužiteljica je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imala mogućnost izbora te je između svega ponuđenog svjesno odabrala upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno jer je ocijenila da joj predmetni Ugovor najviše odgovara. Tuženik ukazuje i da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tužiteljica, kao poslovno sposobna osoba, prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora o kreditu, nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, stoga se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u visini od 1,00% od iznosa kredita. S obzirom da je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 5.926,02 kuna/786,53 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva i ista prema praksi Suda EU nije morala sadržavati jasno naznačene usluge koje se pružaju u zamjenu za takve iznose, odnosno što to točno predstavlja cijenu za pruženu uslugu tuženika. Iz navedenih razloga sporna odredba ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Tužiteljici je iznos ulazne naknade prije sklapanja Ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, a izračun naknade je jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu pa je stoga ispunjen zahtjev transparentnosti. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 786,53 EUR. Na kraju tuženik osporava zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu sa propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje. Tuženik je prigovor na visinu tužbenog zahtjeva povukao na ročištu 17. listopada 2024.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 9012373370 29. ožujka 2007. (str. 5-10 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012373370 od 7. prosinca 2015. (str. 11-16), dopis tuženika o iznosu naplaćene naknade za obradu kredita (str. 17 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (str. 18-24 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 25-47 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb d.d. (str. 70-78 spisa) te je saslušana tužiteljica FN.

4. U odnosu na vrijednost predmeta spora, treba istaknuti da je tužiteljica u podnesku od 22. travnja 2024. navela da ispravlja u tužbi pogrešno naznačenu vrijednost predmeta spora i istu naznačuje na iznos od 2.786,53 EUR i to iznos od 2.000,00 EUR na ime utvrđenja ništetnosti, a iznos od 786,53 EUR. Tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora prigovorio je tuženik u odgovoru na tužbu i o tom prigovoru raspravljeno je na ročištu održanom 17. listopada 2024. Na tom ročištu sud je raspravnim rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 786,53 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev trebao je poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Revr-774/05-2 od 13. prosinca 2005. i Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u predmetnom slučaju deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se deklaratorni dio tužbenog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Nije sporno da je 29. ožujka 2007. tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 9012373370, u kojem Ugovoru je u članku 12.4. određeno da se Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

7. Sporno je da li je ugovorna odredba sadržana u članku 12.4. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Crikvenici, Stalna služba na [adresa], saslušana je tužiteljica kao stranka, u skladu s člankom 266. ZPP, s obzirom da tužiteljica ima prebivalište na [adresa] pa bi njezin dolazak na Općinski sud u Kutini uzrokovao nerazmjerne troškove. Tužiteljica FN u svom iskazu u cijelosti je ostala kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunila i objasnila. Tako je iskazala da je predmetni kredit uzela za izgradnju obiteljske kuće. U navedenoj kući živi sa suprugom i dvoje djece, odnosno kuća se koristi isključivo za stanovanje i nikada nije iznajmljivana. Za Privrednu banku Zagreb odlučila se jer to bila njezina banka u kojoj je imala tekući račun. Službenik banke nije joj ukazivao na nikakve rizike vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima već je kredit u CHF prezentirao kao najpovoljniji kredit u to vrijeme. Nije imala nikakvog posebnog utjecaja na sadržaj Ugovora o kreditu, rečeno joj je samo da će se formular Ugovora pripremiti i da ga dođe preuzeti i potpisati te je tako i bilo. NIje mogla pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu u smislu da bi mogla nešto promijeniti od uobičajene poslovne prakse pa tako nije mogla pregovarati niti o naknadi za obradu kredita. Ugovor o kreditu je pročitala, neke stvari koje su joj bile nejasne pitala je službenika međutim, isti joj nije ukazao na nikakve rizike niti joj je pojašnjavao ugovorne odredbe. Što se tiče jednokratne naknade, prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu nije bila upoznata da će morati platiti takvu naknadu i taj novac je oduzet od ukupnog iznosa kredita prilikom njegove isplate na njezin račun, a rečeno joj je samo općenito da se to radi o obradi kredita. Ne zna dali je prilikom čitanja Ugovora uočila odredbu o ulaznoj naknadi i o primjeni Općih uvjeta poslovanja. Misli da je pročitala Opće uvjete poslovanja ali ne zna koliko detaljno ali smatra da sve to ne bi utjecalo na formular Ugovora. Od strane službenika banke prezentirano joj je da je kredit u CHF u to vrijeme najpovoljniji kredit, nije imala mogućnost nekakvog biranja te joj je bilo bitno da dobije kredit kako bi riješili stambeno pitanja. Nije bila toliko financijski potkovana da bi mogla unaprijed izanalizirati pojedine ugovorne odredbe i njihovo značenje kao i posljedice te je imala povjerenje u banku, odnosno službenika banke. Ni danas nije nešto financijski potkovana, a u vrijeme potpisivanja Ugovora je bila još i manje pa sve da je i pročitala sve te stručne odredbe i klauzule ne bi ih suštinski razumjela. Predmetni kredit bio je prvi stambeni kredit koji je podizala.

9. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati te je potvrdila da nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, uzela kredit za izgradnju obiteljske kuće koju koristi isključivo za stanovanje s obitelji i istu nikada nije iznajmljivala. Dakle, tužiteljica sredstva iz kredita nije koristila u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 12.4. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u Ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 12.4. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. Tužiteljica je, u predmetnom slučaju, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti je tužiteljici objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, a vezano za odredbu članka 12.4. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužiteljici pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužiteljice i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužiteljici, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći da u odredbi članka 12.4. Ugovora o kreditu nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita, već se samo navodi da će se prije ili istovremeno s korištenjem kredita naplatiti naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Također, u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 12.4. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih ugovornih odredbi.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 12.4. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice na štetu tužiteljice kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja i o njoj se nije pregovaralo.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor joj je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će joj u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, odredba članka 12.4. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

19. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

20. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke Ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 12.4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 786,53 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 3. travnja 2007., kao dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

21. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 12.4 . Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

23. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 786,53 EUR, tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR, trošak sastava podneska od 25.7.2024. u iznosu od 150,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 17.10.2024. u iznosu od 150,00 EUR, na ročištu 19.5.2025. u iznosu od 150,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 150,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, trošak sudske pristojbe presudu u iznosu od 26,54 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 789,81 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 22.4.2024. s obzirom da je tužiteljica vrijednost predmeta spora na iznos od 2.786,53 EUR mogla naznačiti već tužbi, trošak sastava podneska od 21.10.2024. s obzirom da je tužiteljica zamolbeno saslušanje mogla predložiti i na pripremnom ročištu 17.10.2024. te trošak sastava podnesaka od 10.3.2025., 20.3.2025. i 19.5.2025. s obzirom da u predmetnom spisu nema dokaza o postojanju takvih podnesaka.

24. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

25. U odnosu na zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom troškova delegacije treba reći da prema članku 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS), u slučaju delegacije, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

26. U zahtjevu za naknadu troškova delegacije punomoćnik tužiteljice potražuje naknadu za izbivanje iz pisarnice i to za dva ročišta, za svako iznos od 250,00 EUR (odnosno naknadu za izbivanje iz pisarnice u trajanju od 4 sata za svako ročište). Osim toga, potražuje i naknadu troškova prijevoza, odnosno iznos povratne karte za autobus od 15,04 EUR za dva ročište. Dakle, punomoćnik tužiteljice ukupno potražuje trošak delegacije u iznosu od 530,08 EUR.

27. Međutim, iako bi punomoćnik tužiteljice prema naprijed citiranim zakonskim odredbama imao pravo na naknadu troškova delegacije, isti uz zahtjev za naknadu navedenih troškova nije priložio autobusnu prijevoznu kartu ili drugi dokaz iz kojega bi proizlazilo da je punomoćnik tužiteljice za dolazak na ročišta na Općinski sud u Kutini koristio javni prijevoz, a posljedično ni dokaze iz kojih bi proizlazilo da je iz pisarnice izbivao 4 sata za svako ročište, zbog čega je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova delegacije.

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kutina, 26. lipnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica po punomoćniku Domagoju Rukavini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Špehar & Špehar & Rukavina iz Zagreba

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba