Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-662/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PI iz [adresa](čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, Ante Starčevića 2 protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320), zastupana po punomoćnicima Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6 i drugi, radi isplate, vrijednost predmeta spora 7.143,86 EUR, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 20. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja PI i zamjenik punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., dana 26. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja PI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) prema tuženiku Erste&Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) radi isplate novčanog iznosa od 7.078,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,65 EUR od 02.11.2008. do isplate

- na iznos od 14,55 EUR od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 16,95 EUR od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 19,38 EUR od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 12,14 EUR od 02.04.2009. do isplate

- na iznos od 11,75 EUR od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 3,77 EUR od 02.06.2009. do isplate

- na iznos od 5,04 EUR od 02.09.2009. do isplate

- na iznos od 5,64 EUR od 02.12.2009. do isplate

- na iznos od 11,93 EUR od 02.01.2010. do isplate

- na iznos od 20,15 EUR od 02.02.2010. do isplate

- na iznos od 18,17 EUR od 02.03.2010. do isplate

- na iznos od 32,31 EUR od 02.04.2010. do isplate

- na iznos od 29,25 EUR od 02.05.2010. do isplate

- na iznos od 32,61 EUR od 02.06.2010. do isplate

- na iznos od 70,25 EUR od 02.07.2010. do isplate

- na iznos od 61,92 EUR od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 92,56 EUR od 02.09.2010. do isplate

- na iznos od 77,37 EUR od 02.10.2010. do isplate

- na iznos od 63,97 EUR od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 102,96 EUR od 02.12.2010. do isplate

- na iznos od 122,85 EUR od 02.01.2011. do isplate

- na iznos od 107,97 EUR od 02.02.2011. do isplate

- na iznos od 112,55 EUR od 02.03.2011. do isplate

- na iznos od 100,09 EUR od 02.04.2011. do isplate

- na iznos od 101,48 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 140,34 EUR od 02.06.2011. do isplate

- na iznos od 146,85 EUR od 02.07.2011. do isplate

- na iznos od 191,65 EUR od 02.08.2011. do isplate

- na iznos od 185,31 EUR od 02.09.2011. do isplate

- na iznos od 150,15 EUR od 02.10.2011. do isplate

- na iznos od 148,61 EUR od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 146,16 EUR od 02.12.2011. do isplate

- na iznos od 155,21 EUR od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 165,33 EUR od 02.02.2012. do isplate

- na iznos od 165,57 EUR od 02.03.2012. do isplate

- na iznos od 159,24 EUR od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 161,32 EUR od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 165,22 EUR od 02.06.2012. do isplate

- na iznos od 161,52 EUR od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 161,79 EUR od 02.08.2012. do isplate

- na iznos od 158,23 EUR od 02.09.2012. do isplate

- na iznos od 151,19 EUR od 02.10.2012. do isplate

- na iznos od 159,30 EUR od 02.11.2012. do isplate

- na iznos od 161,61 EUR od 02.12.2012. do isplate

- na iznos od 161,79 EUR od 02.01.2013. do isplate

- na iznos od 150,05 EUR od 02.02.2013. do isplate

- na iznos od 157,61 EUR od 02.03.2013. do isplate

- na iznos od 159,65 EUR od 02.04.2013. do isplate

- na iznos od 155,12 EUR od 02.05.2013. do isplate

- na iznos od 142,39 EUR od 02.06.2013. do isplate

- na iznos od 137,37 EUR od 02.07.2013. do isplate

- na iznos od 143,63 EUR od 02.08.2013. do isplate

- na iznos od 147,95 EUR od 02.09.2013. do isplate

- na iznos od 158,96 EUR od 02.10.2013. do isplate

- na iznos od 152,90 EUR od 02.11.2013. do isplate

- na iznos od 155,61 EUR od 02.12.2013. do isplate

- na iznos od 157,83 EUR od 02.01.2014. do isplate

- na iznos od 161,37 EUR od 02.02.2014. do isplate

- na iznos od 165,78 EUR od 02.03.2014. do isplate

- na iznos od 163,52 EUR od 02.04.2014. do isplate

- na iznos od 159,11 EUR od 02.05.2014. do isplate

- na iznos od 157,12 EUR od 02.06.2014. do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., zatim po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., nakon toga po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; potom od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja PI koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) da isplati tužitelju PI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 65,24 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,26 EUR od 02.06.2004. do isplate

- na iznos od 1,31 EUR od 02.07.2004. do isplate

- na iznos od 8,93 EUR od 02.10.2004. do isplate

- na iznos od 9,32 EUR od 02.11.2004. do isplate

- na iznos od 20,69 EUR od 02.12.2004. do isplate

- na iznos od 15,17 EUR od 02.01.2005. do isplate

- na iznos od 2,82 EUR od 02.02.2005. do isplate

- na iznos od 6,74 EUR od 02.03.2005. do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužitelju PI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate novčanog iznosa od 739,28 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 39,45 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 41,84 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 45,00 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 44,97 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 40,65 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 47,08 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 47,24 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 42,73 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 43,22 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 33,61 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 27,19 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 20,84 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 35,73 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 39,86 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 35,35 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 44,35 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 42,32 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 33,43 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 23,36 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

- 5,58 EUR od 02.07.2009. pa do isplate,

- 1,73 EUR od 02.08.2009. pa do isplate,

- 1,55 EUR od 02.10.2009. pa do isplate,

- 2,20 EUR od 02.11.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužitelju PI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate novčanog iznosa od 411,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 2,04 EUR od 02.08.2004. pa do isplate,

- 3,56 EUR od 02.09.2004. pa do isplate,

- 5,84 EUR od 02.04.2005. pa do isplate,

- 4,57 EUR od 02.05.2005. pa do isplate,

- 5,93 EUR od 02.06.2005. pa do isplate,

- 14,76 EUR od 02.07.2005. pa do isplate,

- 16,91 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- 4,03 EUR od 02.09.2005. pa do isplate,

- 6,36 EUR od 02.10.2005. pa do isplate,

- 7,16 EUR od 02.11.2005. pa do isplate,

- 7,66 EUR od 02.12.2005. pa do isplate,

- 7,21 EUR od 02.01.2006. pa do isplate,

- 11,20 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 17,94 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 21,33 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 20,05 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 18,81 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 21,28 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 22,04 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 17,71 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 19,12 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 19,84 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 20,88 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 26,61 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 30,45 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 28,67 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 29,71 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Međusobno se prebijaju utvrđena tražbina tužitelja PI iz točke I. izreke ove presude s osnova takozvanih pozitivnih tečajnih razlika i utvrđene tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz točke III. izreke ove presude s osnove takozvanih negativne tečajne razlike te se nalaže tuženiku Erste & Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) da isplati tužitelju PI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) novčani iznos od 6.666,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 94,89 EUR od 02.01.2011. do isplate

- na iznos od 107,97 EUR od 02.02.2011. do isplate

- na iznos od 112,55 EUR od 02.03.2011. do isplate

- na iznos od 100,09 EUR od 02.04.2011. do isplate

- na iznos od 101,48 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 140,34 EUR od 02.06.2011. do isplate

- na iznos od 146,85 EUR od 02.07.2011. do isplate

- na iznos od 191,65 EUR od 02.08.2011. do isplate

- na iznos od 185,31 EUR od 02.09.2011. do isplate

- na iznos od 150,15 EUR od 02.10.2011. do isplate

- na iznos od 148,61 EUR od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 146,16 EUR od 02.12.2011. do isplate

- na iznos od 155,21 EUR od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 165,33 EUR od 02.02.2012. do isplate

- na iznos od 165,57 EUR od 02.03.2012. do isplate

- na iznos od 159,24 EUR od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 161,32 EUR od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 165,22 EUR od 02.06.2012. do isplate

- na iznos od 161,52 EUR od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 161,79 EUR od 02.08.2012. do isplate

- na iznos od 158,23 EUR od 02.09.2012. do isplate

- na iznos od 151,19 EUR od 02.10.2012. do isplate

- na iznos od 159,30 EUR od 02.11.2012. do isplate

- na iznos od 161,61 EUR od 02.12.2012. do isplate

- na iznos od 161,79 EUR od 02.01.2013. do isplate

- na iznos od 150,05 EUR od 02.02.2013. do isplate

- na iznos od 157,61 EUR od 02.03.2013. do isplate

- na iznos od 159,65 EUR od 02.04.2013. do isplate

- na iznos od 155,12 EUR od 02.05.2013. do isplate

- na iznos od 142,39 EUR od 02.06.2013. do isplate

- na iznos od 137,37 EUR od 02.07.2013. do isplate

- na iznos od 143,63 EUR od 02.08.2013. do isplate

- na iznos od 147,95 EUR od 02.09.2013. do isplate

- na iznos od 158,96 EUR od 02.10.2013. do isplate

- na iznos od 152,90 EUR od 02.11.2013. do isplate

- na iznos od 155,61 EUR od 02.12.2013. do isplate

- na iznos od 157,83 EUR od 02.01.2014. do isplate

- na iznos od 161,37 EUR od 02.02.2014. do isplate

- na iznos od 165,78 EUR od 02.03.2014. do isplate

- na iznos od 163,52 EUR od 02.04.2014. do isplate

- na iznos od 159,11 EUR od 02.05.2014. do isplate

- na iznos od 157,12 EUR od 02.06.2014. do isplate

i to od dana 02.01.2011. godine do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A (čiji je OIB: 23057039320) da tužitelju PI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.219,67 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 26. lipnja 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj PI odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 1. travnja 2022. zaprimljena je tužba tužitelja PI koji tvrdi da je sa kao korisnik kredita 3. svibnja 2004. godine sklopio sa tuženikom Erste & Steiermärkische bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006 - 1031262160/51400607 - 5101906128. Visina odobrenog kredita iznosila je 78.000,00 CHF, a koji iznos je banka tužitelju PI isplatila u kunama 20. svibnja 2004. godine u visini od 375.180,00 kn. U navedenom smislu tužitelj PI očekuje priznanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Također predlaže se izvršiti uvid u presliku Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004., zatim presliku početnog otplatnog plana kao i knjigovodstvene kartice prometa po kreditu. Naglašava se da se radi o stambenom kreditu s rokom otplate od 10 godina, tj. 120 mjesečnih anuiteta. Tužitelj PI naglašava da je o dospijeću zatvorio predmetni kredit dok banka mu je ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u naprijed navedenoj valuti! Naime tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je tužitelju PI ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF ističući da je isti najpovoljniji za njega. Pored već predloženih dokaza tužitelj PI predlaže da po potrebi se njega sasluša u svojstvu stranke te izvrši uvid u dopis tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. o zatvaranju navedenog kredita. Prema tvrdnjama tužitelja PI do nepovoljne situacije za njega u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je, između ostalog, uslijed ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C26/13), tužitelj PI ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP). Tužitelj PI naglašava da na temelju Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004., a ni na temelju dobivenih informacija od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. on nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije njemu učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njegovu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora. Prema tvrdnjama tužitelja PI on kao potrošač je morao biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Osim toga predmetni Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004. je bio unaprijed formuliran od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. što po mišljenju tužitelja PI ne bi trebalo biti sporno među strankama. Također se ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je potpuno izvjesno predviđao da će u međuvalutarnom odnosu CHF/EUR doći do slabljenja EUR-a uz istovremeno jačanje CHF-a. Da je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. upozorio tužitelja PI, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, na tu činjenicu već bi i ta činjenica njemu bila dovoljan alarm i ne bi pristupio sklapanju predmetnog Ugovora. Nasuprot tome, tužitelj PI je uvjeren od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da je švicarski franak stabilna valuta i da se ne predviđa njezin rast. Tužitelj PI ističe da on nije ekonomski stručnjak da bi mogao ili morao moći predvidjeti kretanja CHF-a, niti je znao ili morao znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već je nastupao sa povjerenjem prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da će joj otkriti sve relevantne informacije kako bi mogao donijeti odluku o zaduživanju na rok od 10 godina. Slijedom svega navedenog, tužitelj PI smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, na njegovu štetu kao potrošača, te su stoga ništetne sukladno čl. 102. st.1. ZZP-a. Nadalje se ističe da valutna klauzula u predmetnom Ugovoru ništetna je i primjenom Zakona o obveznim odnosima budući je člankom 7. ZOO-a propisano je načelo jednake vrijednosti činidaba. Prema tvrdnjama tužitelja PI ovako stipulirana valutna klauzula kao što je u predmetnom Ugovoru protivna je: a) načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), b) načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), c) načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), d) načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) i e) načelu zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a). Primjena valutne klauzule na kamatu je također nezakonita. Naime kamata je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači, ne radi se o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Tužitelj PI je od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. dobio hrvatske kune i koristio je hrvatske kune! Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, prema tvrdnjama tužitelja PI u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Tužitelj PI se, prije svega, poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-7129/13 te posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., tim više što je, prije podnošenja tužbe, odlučeno (negativno po tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.) o reviziji tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. podnijete protiv presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-7129/13. Pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu ! U svakom slučaju, tužitelj PI smatra da ima ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja anuiteta po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Također se ističe da je tužitelj PI prije podnošenja predmetne tužbe, angažirao vještaka radi preliminarnog vještačenja, te isti temeljem obračuna kojeg dostavlja u prilogu, i preliminarno precizirao tužbeni zahtjev s time da si pridržava pravo da, nakon provedenog vještačenja u ovom postupku, konačno precizira visinu tužbenog zahtjeva sukladno provođenju dokaza financijskog vještačenja određenog od strane suda. Iz navedenih razloga predlaže se provođenje financijskog vještačenja. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj PI je predložio sudu da, nakon što provede predložene dokaze, donese sljedeću presudu: „I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužitelju PI isplati iznos od 53.797,71 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini specificirani novčani iznos od njegovog dospijeća pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužitelju PI naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 20. ožujka 2023. tuženik Erste&Steiermärkische je u cijelosti osporio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja PI i to s više osnova. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što na zahtjev tužitelja PI za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj PI vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 1. travnja 2022. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj LI vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja PI u zastari. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju PI. Naime, tužitelj PI je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje nekretnine na adresi [adresa], no tužitelj PI na navedenoj adresi nema niti je ikada imao prijavljeno boravište slijedom čega tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. opravdano smatra kako se predmetna nekretnina nije koristila u privatne svrhe. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže saslušanje tužitelja PI kao i pribava podataka službenim putem od nadležne porezne uprave u Rijeci. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova te se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. poziva na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine nezakonite u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedeno potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora (točka 22. odluka). Stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su tužitelju PI bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja PI na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. U dokaz navedenih tvrdnjui tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže izvršiti uvid u: a) reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD, b) citirani Ugovor o kreditu između Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004., c) Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom i d) brošura Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj PI. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže saslušanje tužitelja PI kao i saslušanje službenice Banke, gđa. ZI koja je bila nadređena financijskim zastupnicima u poslovnici gdje je tužitelj PI ugovarao ovaj kredit. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. JI (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Naglašava se da gđa. JI je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on nije niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju PI te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju PI pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja PI kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja PI u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava u cijelosti, tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 8.664,53 / EUR 1.149,98 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužitelju PI koja iznosi kn 8.664,53 / EUR 1.149,98 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novčani iznos od dospijeća pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužitelja PI. Ukoliko bi tužitelj PI osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj PI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj LI PI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja PI kao neosnovane te naloži tužitelju PI da naknadi tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004. (list sudskog spisa od broja 13 do 16), kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je izvršen i uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. od 22. listopada 2023. (list sudskog spisa od broja 344 do 361). Na ročištu dana 27. prosinca 2023. u svojstvu stanke saslušan je tužitelj PI (list sudskog spisa broj 410 i 411).

4. Saslušan na ročištu dana 27. prosinca 2023. tužitelj PI je iskazao da njima je trebao novac za kupnju stana za njihove stambene potrebe. Kupio je stan sa odobrenim kredit u [adresa] na Trsatu. Naime on je oduvijek imao štednju kod tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., a inače je pomorac. Tužitelj PI tvrdi da je dogovorio sa službenicom banke da dobije ugovor o kreditu vezano uz valutu eur budući je tada kao pomorac primao plaću u eurima. Punomoć je na sve njegove račune imala je njegova supruga. Budući je on morao ići na brod njegova supruga je u njegovo ime i za njegov račun zaključila ugovor o kreditu. Službenica tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je uspjela uvjeriti njegovu suprugu da je njima bolje da zaključe ugovor vezano uz valutnu klauzulu CHF, a ne uz eur kako je on to ranije dogovorio. Prema tvrdnjama tužitelja PI on ima višu stručnu spremu nautičkog smjera, a njegova supruga ima također višu stručnu spremu hotelijersko-turističkog smjera. Naime, oni oboje znaju da strane valute u odnosu na kunu svaki dan variraju, ali nisu očekivali da bi valuta CHF mogla u skoro vrijeme naglo i nekontrolirano porasti u odnosu na kunu. Naime, nitko ih nije upozorio da bi takvo nešto bilo moguće. Nadalje tužitelj PI ističe da on osobno nije bio kod bilježnika budući je punomoć imala njegova supruga, a da li je njegova supruga BI bila kod bilježnika više se ne sjeća. Navedeni kredit je u cijelosti i otplaćen. Stan koji su kupili navedenim kredit služio je isključivo za stanovanje te se isti nikada nije iznajmljivao te oni i danas žive u tom stanu. Posebno tužitelj PI napominje da kada se je vratio sa broda otišao je u banku kako bi se promijenio ugovor te umjesto valutne klauzule CHF stavio valutna klauzula eur ali mu je rečeno od same službenice banke da to više nije moguće. Da li ga je supruga izvijestila da će biti nekih promjena ugovora o kredita, tj. da umjesto valutne klauzule eur koju je on dogovorio će se staviti valutna klauzula CHF više se zbog odmaka vremena ne sjeća.

5. U svom nalazu i mišljenju od 22. listopada 2023. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. konstatira da njezin zadatak je bio: a) izračunati preplatu po svakom anuitetu izraženo u eurima i kunama tijekom otplatnog perioda s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate kredita - 20. svibnja 2004.g. (CHF – 4,808170). Također treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita i b) izračunati novčani iznos, izražen u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj PI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj PI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. konstatira da PI (ovdje: tužitelj) zaključio je u svojstvu korisnika kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 03.05.2004 godine Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5101906128 (prilog 2 uz tužbu) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoren je iznos kredita od 78.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, b) U čl. 3. ugovorena je namjena kredita: stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, c) U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja kredita od 120 mjeseci od puštanja kredita u tečaj, d) U čl. 7. ugovorena je otplata kredita u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta je 846,12 CHF. Povrat svih obveza po ugovoru obračunat će se po srednjem tečaju banke kreditora na dan odobrenja žiro računa banke i e) U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i u trenutku sklapanja ugovora iznosi 05,49% p.a., promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Tuženik je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci- uvjeti-i-metodologija/gradjanstvo/2013). Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% p.a. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5101906128 za razdoblje od 17.05.2004. do 09.06.2014. godine (prilog 5. uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 20.05.2004. godine u iznosu od 78.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Primijenjeni tečaj pri isplati kredita 1 CHF= 4,808170 HRK angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na web adresi https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Prikaz tečajne liste tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. br. 98 s primjenom na dan 20.05.2004. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1. Osnovni elementi početnih uvjeta kredita koji će se koristiti u izračunu su sljedeći: a) Iznos kredita = 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i b) Početni tečaj = srednji tečaj tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za CHF na dan isplate kredita 1 CHF = 4,808170 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5101906128 za razdoblje od 17.05.2004. do 09.06.2014. godine (prilog 5. uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je utvrdila iznose zaduženih anuiteta kredita, te je iz poznatih parametara kredita (iznos, rok otplate, iznos anuiteta) utvrdila primjenjivane kamatne stope po kreditu. U Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je dala prikaz realiziranog otplatnog plana kredita. Prema realiziranom otplatnom planu tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate dospjela je u iznosu od 23.797,34 CHF, što je s glavnicom činilo ukupan dug od 101.797,34 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Datume plaćanja i uplaćene iznose svakog pojedinog anuiteta u izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5101906128 za razdoblje od 17.05.2004. do 09.06.2014. godine (prilog 5. uz tužbu). Uvid u tečejeve tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i HNB-a na dan uplate svakog pojedinog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranicama tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. na adresi: https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Tuženik je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor:https: // www.erstebank.hr / hr / opci-uvjeti-i-metodologija/gradjanstvo / 2013). Izračun se odnosi na cijelo razdoblje otplate kredita, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. U svezi metodologije izračuna u otplati kredita s valutnom klauzulom kunska protuvrijednost anuiteta može se promijeniti s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kredita, ukoliko je nepromijenjen rok otplate kredita. Da bi se razlučilo koliko je više ili manje plaćeno s osnova promjene kamatne stope eliminira se utjecaj promjene tečaja, i obrnuto, da bi se razlučilo koliko je plaćeno više ili manje s osnova promjene tečaja isključuje se utjecaj promjene kamatne stope na otplatu. Kod kredita s valutnom klauzulom, ovdje u CHF, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu dvojnog iskazivanja vrijednosti u valuti HRK i EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. tvrdi da će informativno provesti preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Razlika plaćenog anuiteta u HRK i početnog anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita jednaka je zbroju razlika kamate CHF po tečaju na dan isplate kredita plus razlika otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita plus tečajna razlika (razlika između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po

tečaju na dan isplate kredita. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Izračun preplate po svakom anuitetu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate/korištenja kredita (1 CHF = 4,808170 HRK), kao tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i iznosa anuiteta da je plaćen po tečaju CHF na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3. Izračun novčanog iznosa kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj PI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM SI dipl. oec. utvrdila preplate po svakom anuitetu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate/korištenja kredita (1 CHF = 4,808170 HRK), kao tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i iznosa anuiteta da je plaćen po tečaju CHF na dan isplate u ukupnom iznosu od *7.143,86 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *53.825,41 HRK. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. utvrdila razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj PI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj PI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja u ukupnom iznosu od *1.150,95 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *8.671,83 HRK. Zaključno sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM dipl. oec., o preplate po svakom anuitetu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule), uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate/korištenja kredita (1 CHF = 4,808170 HRK), kao tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i iznosa anuiteta da je plaćen po tečaju CHF na dan isplate ukupno iznose *7.143,86 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *53.825,41 HRK o razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj PI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj PI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja ukupno iznose *1.150,95 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi **8.671,83 HRK. Nitko od stranaka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. od 22.10.2023. a istog je prihvatio i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i nepristran.

6.Svojim podneskom od 6. studenog 2023. tužitelj PI je sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM SI dipl. oec. specificirao svoj tužbeni zahtjev.

7. U svom podnesku od 13. studenog 2023. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je ustvrdio da ne prigovara samom matematičkom izračun angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. te ne traži njezino saslušanje, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja PI i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti. Kako je tužbom od dana 1. travnja 2022. godine potraživan iznos od 53.797,71 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je tužitelj PI podneskom od 6. studenog 2023. godine preinačio tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa od 53.825,41 kuna, zajedno s zakonskim zateznim kamatama. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se protivi učinjenoj preinaci. Naime, tužitelj PI je mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos obzirom da je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Podredno, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 53.797,71 kuna ističe prigovor zastare. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj PI je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj PI uređenjem tužbenog zahtjeva od 06.11.2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove tečajnih razlika. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Da se predmetno shvaćanje o zastari odnosi i na uređenje tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju Vrhovni sud Republike Hrvatske je već bio potvrdio u rješenju posl. br. Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. godine u kojem se navodi: “4. U konkretnom slučaju preinaka tužbe (u smislu pravnog shvaćanja iznijetog u odluci ovog suda broj Revx – 887/15-2 od 20. siječnja 2016.) je izvršena 2. prosinca 2019., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.” Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. imao potraživanje prema tužitelju PI, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Da tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta potvrđeno je i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj Gž- 973/2021 od 11. studenog 2021. godine. U prilog navedenome govori i recentna sudska praksa Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. godine, a konačnu odluku u pogledu uračunavanja tkz. negativnih razlika je konačnu donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 8.671,83 / EUR 1.150,95 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani iznos od dospijeća istoga pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužitelja PI. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja PI kao neosnovane te naloži tužitelju PI da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

8. U svom podnesku od 8. prosinca 2023. tužitelj PI ističe da što se tiče navodne preinake, ističe se da je on cijelo vrijeme tijekom postupka isticao da pridržava pravo konačnog preciziranja visine tužbenog zahtjeva po izvršenom vještačenju u ovom postupu. Naposljetku, radi se o razlici od 28,30 kn što je zanemariva razlika a na koju tužitelj PI nije mogao utjecati budući je i preliminarno vještačenje rađeno od stručne osobe. Punomoćnice tužitelja PI ističu da u dosadašnjoj brojnoj praksi nema primjera identičnog nalaza i mišljenja što ukazuje da postoje odstupanja u financijskim vještačenjima. Potom tužitelj PI ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio Zaključak na temelju sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. kako je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Na temelju naprijed navedenog, jasno je kako je preinaka polaznog tužbenog zahtjeva dopuštena. U dokaz navedenog tužitelj PI predlaže izvršiti uvid u Zapisnik Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021.g. pod posl.Su IV – 162/2021. Također, tužitelj PI ističe da je preinaka tužbenog zahtjeva svrsishodna, te da je ista ekonomična, odnosno istom će se smanjiti troškovi postupka pa bi sud istu trebao dopustiti. Također, preinaka tužbenog zahtjeva temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Usput ne tako manje važno, predmetna preinaka dopuštena je novelom Zakona o parničnom postupku iz 2019.g. do zaključenja glavne rasprave. Tužitelj PI nema potrebna stručna znanja financijske prirode da bi mogao, prije podnošenja tužbe, precizno istaknuti visinu tužbenog zahtjeva iz kojeg razloga je angažirao vještaka za preliminaran obračun. Da ni tužitelj PI a niti bilo koji drugi stručnjak financijskog područja ne može „u lipu“ točno izračunati preplatu, razvidno je iz samog preliminarnog obračuna priležećeg tužbi i upravo ovog sudskog vještačenja temeljem kojih je razvidno da niti vještaci ne mogu identično obračunati preplatu. Stoga je nemoguće znati „u lipu“ točan iznos preplate prije no što se provede sudsko vještačenje. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, ističe se da i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. odstupa, snagom vlastite argumentacije, od postavljene visine prigovora u odnosu na odgovor na tužbu. U tom smislu, tužitelj PI ističe prigovor zastare, neosnovanosti istaknutog prigovora sve kako je obrazlagano tijekom postupka te se, također, protivi istaknutoj preinaci! Na kraju tužitelj PI ističe da ustraje kod tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 06. studenog 2023.g.

9. Na ročištu dana 27. prosinca 2023. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 27. prosinca 2023. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Također je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja PI kojim je njegov tužbeni zahtjev neznatno povećan. Naime prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Međutim sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Po prosudbi ovoga suda tužitelj PI je mogao konačno precizirati svoj tužbeni zahtjev tek nakon provedenog financijskog vještačenja tako da je ovaj sud primijenio citirani čl. 190. st. 2. ZPP-a. U svojoj završnoj riječi punomoćnica tužitelja PI je predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. U svojoj završnoj riječi zamjenik punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti. Prigovara se iskazu tužitelja PI jer on uopće nije sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora te bi na tu okolnost trebala biti saslušana supruga tužitelja PI. Punomoćnica tužitelja PI je uzvratila da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. površno interpretira dana dat iskaz tužitelja PI obzirom je tužitelj PI jasno rekao da je on sudjelovao u pregovorima sa bankom i dogovorio kredit u valuti eur. Međutim, zbog odlaska na brod tužitelj PI nije bio u mogućnosti potpisati ugovor koji se odnosio na predmetni kredit obzirom da isti nije bila spreman dok je tužitelj PI boravio u [adresa]. Supruga tužitelja PI je imala punomoć za potpisivanje ugovora o kreditu koji je na posljetku bio izražen u valuti CHF isključivo iz razloga što je bankarska službenica uvjerila suprugu tužitelja PI da je to najbolja i najsigurnija opcija za njih.

10. Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-453/2022-21 od 8. veljače 2024. utvrđeno je da postoji potraživanje tužitelja PI prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. radi isplate novčanog iznosa od 7.078,62 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), odbijen je tužitelj PI sa zahtjevom za isplatu iznosa od 65,24 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), utvrđeno je da postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužitelju PI radi isplate novčanog iznosa od 739,28 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužitelju PI radi isplate novčanog iznosa od 411,67 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. IV. izreke), međusobno su prebijana utvrđena tražbina tužitelja PI iz točke I. izreke presude s osnova takozvanih pozitivnih tečajnih razlika i utvrđene tražbine tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. iz točke III. izreke ove presude s osnove takozvane negativne tečajne razlike te je naloženo tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da isplati tužitelju PI novčani iznos od 6.666,95 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. V. izreke). Na kraju te je naloženo tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužitelju PI naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.969,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je tužitelj PI odbijen s ostatkom zatraženog parničnog troška (st. VI. izreke). U obrazloženju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-453/2022- 21 od 8. veljače 2024. se između ostaloga navodi: „...12. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-

4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. 13. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. 14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja LI. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj PI nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004. budući mu je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora o kreditu je bila samo za tužitelja PI iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. 15. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. 16. U odnosu na informiranost tužitelja PI i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj PI bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF. 17. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004. kao i iz iskaza tužitelja PI proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja PI. 18. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka. 19. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“ 20. Istaknuti prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je po prosudbi ovoga djelomično osnovan u svezi razlike s osnova tečajnih razlika. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. 21. U navedenom smislu očitovao se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 04. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi: „...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 31. ožujka 2022., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO- a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Iz navedenih razloga po prosudbi u zastari su sva ona potraživanja tužitelja PI s osnova tečajnih razlika koja su dospjela do 4. travnja 2007. dok ona iza toga datuma nisu u zastari. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II. 22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli a točna je tvrdnja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da je tužitelj PI najprije u svojoj tužbi dana 31.3.2022. zbog ništetne valutne klauzule zatražio iznos od 7.140,18 € odnosno 53.797,71 kn da bi to svojim podneskom od 6.11.2023. povećao na iznos od 7.143,86 € odnosno 53.825,41 kn. Međutim po prosudbi ovoga suda niti za taj povišeni tužbeni zahtjev tužitelja PI od 6. studenog 2023. u iznosu od 3,68 € koji je postavljen iza dana 14. lipnja 2023. nije nastupila zastara. Naime, u konkretnom slučaju, kako je to već prethodno i obrazloženo, tužitelj PI je navedenim podneskom specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno jer ga nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga, u situaciji kada je tužitelji već u tužbi utužio razliku preplaćene tečajne razlike, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto (neznatno) veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a točni iznosi su utvrđeni tek vještačenjem, pa činjenica da je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobila nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj PI preinačio tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja PI, jer tužitelj PI, kako je i navedeno, već samom tužbom utužio preplaćenu razliku valute. Da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kako je tužitelj PI još u tužbi navodio i postavio, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, ne može ići na štetu tužitelja PI u konkretnom slučaju, kada se na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pozivao još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, nije nastupila zastara, dok bi svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13, dovodilo do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio DI dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022). Takav pravni stav zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u obrazloženju svoje presude poslovni broj Gž-1470/2022-3 10. siječnja 2023. koje u potpunosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud. Primjerice nerijetko u parnica ovoga tipa tužitelji se služe i tzv. stupnjevitom tužbom u smislu čl. 186.b ZPP-a te sukladno čl. 186.b st. 5. ZPP-a dužni su preliminarno naznačiti vrijednost predmeta spora te kada nakon vještačenja konačno specificiraju svoj tuženi zahtjev lako je moguće da njihov navodno povećani tužbeni zahtjev sada bude u zastari ako se prihvati pravni stav tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Takav pravni stav ne podupire niti rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 887/15-2 od 20. siječnja 2016. i u kome se između ostaloga navodi: "....U navedenom revidenti opravdano ističu revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Pod činjenicama podrazumijevamo sve ono konkretno iz prošlosti ili sadašnjosti (zbivanja, aktivnosti, stanja, situacije, mišljenja, izjave volje, držanja i dr.) čime je tužitelj odredio činjenični osnov na kojem temelji svoj zahtjev. Kada je riječ o objektivnoj preinaci tužbe, prema shvaćanju ovog suda u primjeni odredbe čl. 191. ZPP-a, preinaka tužbe postoji i kad su bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni, ili oduzeti neki prije istaknuti, tako da novo formirani činjenični kompleks objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, do izvršene preinake tužiteljica je svoj zahtjev temeljila na činjeničnom osnovu prinude (oporučiteljeva nesposobnost i nedostaci u njegovoj volji u smislu odredbe čl. 66. ZN-a), dok tijekom postupka ističe novi činjenični osnov nedostatka oblika oporuke (u smislu odredbe čl. 82. ZN-a). U navedenom se, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, ne radi o promijenjenoj pravnoj osnovi, a ne radi se niti o promijeni, dopuni ili ispravci pojedinih navoda u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a, niti o novom dokazu, već o novo formiranom kompleksu činjenica koji objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Naime, ne radi se o promjeni pravne osnove jer u konkretnom slučaju nije riječ samo o izmjeni ili dopuni tužiteljičinih navoda o pravnoj kvalifikaciji zahtijeva, već tužiteljica iznosi novi činjenični kompleks poništenja oporuke zbog nedostatka oblika. Eventualno iznijeta pravna kvalifikacija, u ovom slučaju služi tek preciznijoj distinkciji novo iznijetog činjeničnog osnova. Ne radi se o promjeni, dopuni ili ispravci pojedinih prethodno iznijetih navoda, jer nije riječ o korekturi, razjašnjenju ili dopuni prethodno iznesene činjenične osnove, već o drukčijem kompleksu činjenica, koje čine novu činjeničnu osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva, na kojem sud može graditi svoju odluku neovisno o prethodno iznijetoj činjeničnoj osnovi. Isto tako, ne radi se niti o novom dokazu, jer iznijeti navodi sami po sebi predstavljaju konkretni činjenični osnov na kojem se odluka gradi (tužbeni zahtjev zasniva), dok nije riječ o navodima koji svojim postojanjem samo služe zaključivanju o postojanju iznesene relevantne činjenične osnove. Kada se radi o objektivnoj preinaci tužbe, to po preinačenoj tužbi, od trenutka kada je preinaka izvršena, teče nova parnica sa svim procesno-pravnim i građansko-pravnim posljedicama. U izloženom se i pretpostavke osnovanosti zahtjeva tužiteljice prema istaknutom prigovoru zastare ravnaju prema trenutku kada je izvršena preinaka tužbe. Naprijed navedene postupovne odredbe koje reguliraju objektivnu preinaku tužbe prvostupanjski sud nije pravilno primijenio a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Tuženici su u žalbi ukazali na ovu relativno bitnu povredu počinjenu pred prvostupanjskim sudom, ali je drugostupanjski sud neosnovano nije sankcionirao. Tako je i sam drugostupanjski sud prihvatio tu istu povredu, te pružio temelj da se zbog nje, iako potječe iz prvostupanjskog postupka, izjavi revizija (čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP-a)." Primjera radi tužitelj je utužio iznos od 100.000,00 kn s osnova ništetne odredbo o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastarnom roku do 13. lipnja 2019. u iznosu od 100.000,00 kn da bi dana 08. rujna 2023. ustvrdio da navedeni novčani iznos od 100.000,00 kn on ne tuži s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nego zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, u tom slučaju iako nije došlo do povišenja tužbenog zahtjeva po prosudbi ovoga suda bi bio osnovan prigovor zastare jer je tužitelj mogao zahtijevati isplatu s osnova ništetne odredbo o valutnoj klauzuli najkasnije s danom 14. lipnja 2023. 23. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužitelja PI kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužitelja PI na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno. 24. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i PI kao korisnika kredita broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101906128 od 3. svibnja 2004. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...." 25. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj PI je bio dužna dokazati visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a, koju činjenicu je ovaj sud utvrdio u točki I. izreke ove presude na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. Međutim, postoje i takozvane negativne tečajne razlike tj. kada se primjenjivao tečaj manji od inicijalnog a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio u točki III. izreke ove presude na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“ Nije sporno da u ovoj parnici je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u svom odgovoru na tužbu od 20.03.2023. postavio određeni prigovor prijeboja, a kojeg je konačno specificirao u svom podnesku od 13.11.2023. nakon provedenog financijskog vještačenja. Prigovor zastare tužitelja PI u svezi istaknutog prigovora prijeboja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika je po prosudbi ovoga suda osnovan samo za one iznose koje dospijevaju do dana 04. travnja 2007. tj. do kada su zastarjela i potraživanja tužitelja PI u pogledu tzv. pozitivnih tečajnih razlika. Naime, prema čl. 196. st. 1. ZOO-a prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nadalje je čl. 196. st. 2. ZOO-a propisano da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Zbog prethodno navedenih razlika ovaj sud je međusobno prebio utvrđena potraživanja stranka te je odlučio kao u izreci ove presude pod točkom V. 26. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema čl. 195. dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.....“

11. Međutim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-880/2024- 2 od 26. ožujka 2025. u točki I. izreke ukinuta je presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-453/2022-21 od 8. veljače 2024. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje dok u točki II. izreke citiranog rješenja odlučeno je da o troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci. U obrazloženju rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-880/2024-2 od 26. ožujka 2025. se između ostaloga navodi: „....4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 219. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi, jer je provodio samo one dokazne prijedloge koje su stranke predložile (čl. 219. st. 1. ZPP), a nije povrijedio niti pravilo o teretu dokazivanja, na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi, jer je pobijanu presudu donio na temelju činjenica koje je u tužbi iznio i tijekom postupka dokazao tužitelj, te na temelju činjenica koje je u odgovoru na tužbu iznio te tijekom postupka dokazao tuženik. 5. Neosnovano stranke u žalbama ukazuju da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 8. ZPP, jer je sud prvog stupnja činjenično stanje utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. 6. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. 7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP. 8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 7.143,86 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, koje potražuje s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu. Nasuprot takvog tužbenog zahtjeva tuženik je istaknuo prigovor prijeboja po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu do 1.150,95 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. 9. Prvostupanjski je sud djelomično usvojio prigovor zastare tuženika te utvrdio da ne postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 65,24 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, jer da se radi o iznosima koji su zastarjeli do dana podnošenja tužbe u predmetu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a i u odnosu na prigovor prijeboja tuženika prvostupanjski je sud usvojio prigovor zastare koji je istaknuo tužitelj, jer da su u zastari iznosi iz prigovora radi prebijanja koji su dospjeli do 4. travnja 2007., do kada su zastarjela i potraživanja tužitelja, a sve s obzirom na okolnost da je 4. travnja 2012. podnesena tužba u kolektivnom sporu koja je prekinula zastaru za potraživanja koja do tada nisu zastarjela, a prema pravnom stajalištu suda prvog stupnja nisu zastarjela potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. nadalje. 10. Međutim, s obzirom na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojem: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.", za nastupanje zastare kada se radi o tražbini tužitelja, kao potrošača, odlučno je samo je li tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, računajući od dana pravomoćnosti odluke iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. 11. U odnosu na prigovor zastare tužitelja u odnosu na tražbine istaknute od strane tuženika kroz prigovor radi prebijanja, treba reći da se prema čl. 198. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja, a pretpostavke prijeboja su se sukladno čl. 195. ZOO ostvarile kada su obje novčane tražbine dospjele. 12. Zbog pogrešnog pravnog pristupa glede zastare tražbine tužitelja, te zastare pojedinačnih tražbina iz istaknutog prigovora radi prebijanja tuženika, sud prvog stupnja pogrešno je utvrdio činjenično stanje, tako da je temeljem čl. 370. ZPP, trebalo ukinuti pobijanu presudu pod st. I., II., III., IV. i V. izreke te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. 13. Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu, trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, jer se radi o sporednom zahtjevu koji slijedi pravnu sudbinu glavnog zahtjeva. 14. U ponovnom će postupku sud prvog stupnja, uvažavaju sve navedeno u ovom rješenju, utvrditi je li koji dio tražbine tužitelja u zastari, kada se zastarni rok računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom predmetu. U odnosu na prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik, prvostupanjski će sud utvrditi je li s obzirom na vrijeme kada su se stekli uvjeti za prijeboj, a to je kada su se susrele dospjele tražbine stranaka, koja od tražbina tuženika iz prigovora radi prebijanja bila zastarjela (čl. 198. st. 1. ZOO, u vezi s čl. 195. ZOO), a pritom nije odlučno jesu li te tražbine bile zastarjele u vrijeme davanja izjave o prijeboju, odnosno isticanja prigovora prijeboja u odgovoru na tužbu (Rev-2464/90 od 25. travnja 1991.). 15. Nakon što na taj način utvrdi koje od tražbina stranaka nisu u zastari, potrebno je provesti dopunsko financijsko vještačenje kako bi uzimajući u obzir preplate tužitelja, ali i iznose koje je manje platio zbog tzv. negativnog tečaja, utvrditi konačan iznos koji pripada tužitelju, s mjesečnim iznosima na koji teku zatezne kamate. 16. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 1. ZPP).“

12. Po prosudbi ovoga prvostupanjskog suda činjenično stanje u citiranoj presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-453/2022-21 od 8. veljače 2024. nije pogrešno utvrđeno, a niti sam viši sud navodi bilo koju činjenicu, a koja je navodno pogrešno utvrđena. Naime, viši sud očito smatra da je od strane prvostupanjskog suda pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog čega se prvostupanjska presuda ne ukida nego je viši sud morao donijeti svoju meritornu odluka. Što se tiče zastare ovome sudu nisu prihvatljiva pravna tumačenja drugostupanjskog suda budući na taj način zastare u ovom slučaju faktično niti nema. Nejasno je zašto sam viši sud nalaže dopunsko vještačenje koje stranke niti ne predlažu, a ničim ne obrazlaže zašto bi se isto trebalo provesti po službenoj dužnosti sukladno čl. 7. ZPP-a.

13. Na ročištu dana 20. svibnja 2025. punomoćnica tužitelja PI i punomoćnik tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. suglasno su iskazali da po njihovoj prosudbi činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno te treba samo pravilno primijeniti materijalno pravo. Također se naglašava da tužitelj PI kao i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ne žele predujmiti nikakva dodatna novčana sredstva za neko dopunsko financijsko vještačenje budući je financijsko vještačenje provedeno, a same stranke nemaju nikakvih primjedbi na matematički izračun angažirane vještakinje za financije i bankarstvo PIM dipl. oec. Naime, prema suglasnim tvrdnjama punomoćnika obiju stranka njihove primjedbe su isključivo pravne prirode što treba razriješiti sud, a ne vještak. Iz svih prethodno navedenih razloga na ročištu dana 20. svibnja 2025. punomoćnica tužitelja PI i punomoćnik tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. suglasno su predložili da sud zaključi glavnu raspravu i donese presudu na temelju stanja u spisu. Budući stranke nisu imale nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, a niti sam viši sud tvrdi da bi se iznimno neko dopunsko financijsko vještačenje trebalo provesti na teret proračunskih sredstava primjenom čl. 153. st. 5. ZPP-a to ovome sudu nije prestalo ništa drugo nego da zaključi glavnu raspravu i donese presudu na temelju stanja u spisu.

14. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja PI je osnovan u pretežnom dijelu kao i djelomično procesni prigovor radi prijeboja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.

15. Radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja ovaj sud u cijelosti ostaje kod svoje presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-453/2022-21 od 8. veljače 2024. kao i obrazloženja koji se u njoj navode.

16. Ovaj sud prihvaća pravni stav tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koji se poziva na mišljenje dr. sc. ĐI dipl.iur: u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.

17. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

18. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

19. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

20. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći.

21. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. U svojoj presudi od 16. srpnja 2020. Sud Europske unije u spojenim predmetima C ‑224/19 i C‑259/19 je između ostaloga zaključio: " 5. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13." Iz navedenih razloga tužitelju PI je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranoj punomoćnici i to: 1) za sastav tužbe tužitelja PI od 1.4.2022. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 EUR, 2) za sastave podnesaka tužitelja PI od 30.3.20203., 25.04.2023., 6.11.2023. i 8.12.2023. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 EUR za svaki od tih podnesaka, 3) za pristup ročištu punomoćnice tužitelja PI dana 2.5.2023. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 EUR i 4) za pristupe ročištima punomoćnice tužitelja PI dana 27.12.2023. i 20.5.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 EUR za svako od tih ročišta odnosno ukupno 1.500,00 EUR. Navedni iznos valja još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 375,00 EUR tako da ukupni odvjetnički troškovi zastupanja tužitelja PI iznose 1.875,00 EUR. Ovaj sud je priznao tužitelju PI troškove vještačenja u iznosu od 200.00 EUR budući su ti troškovi bili neophodni sasvim nezavisno od stupanja uspjeha pojedine stranke u sporu. Prema čl. 155. st. 1. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Iz navedenog razloga bilo je osnovano priznati tužitelju PI trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 86,27 EUR budući bez istoga tužitelj PI ne bi niti moga specificirati svoj tužbeni zahtjev već u samoj tužbi. Također tužitelju PI je priznat trošak sudske pristojbe na njegovu tužbu u iznosu od 58,40 EUR. Iz navedenih razloga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je naloženo da tužitelju PI naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.219,67 EUR te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom VI.

21.1. Tužitelju PI ovaj sud nije priznao trošak za sastav njegovih podnesaka od 1.4.2022. i 2.5.2023. kojim se sud obavještava da je plaćena sudska pristojba, preduam za vještačenje itd. budući su uplatnice mogle biti dostavljene sudu i bez podneska. Točno je da po Tbr. 9. točki 3. sada važeće tarife odvjetniku pripada i 50% naknade iz Tbr. 7. točka 1. i 2. tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda, ali ne više od 50 bodova. U svom troškovniku predanom prije zaključenja glavne rasprave dana 27. prosinca 2023. punomoćnica tužitelja PI je zatražila i trošak njezinog pristupa ročištu za objavu presude. U smislu čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadom troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Točno je da u smislu čl. 164. st. 6. ZPP-a u slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud može odlučiti da će iznos troškova odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako se rješenje ima dostaviti strankama. Međutim, u ovoj konkretnoj parnici sud je odmah odlučio kako o glavnoj stvari tako i o troškovima postupka, a prilikom predavanja troškovnika punomoćnice tužitelja PI na ročištu dana 27. prosinca 2023. po prosudbi ovoga suda ne može se s sigurnošću znati da li će punomoćnice tužitelja PI ili neki njihovi zamjenici i biti nazočan na ročištu za objavu presude, a niti ovaj sud može priznavati unaprijed i taj trošak. Osim toga u parničnom postupku se nadoknađuju samo oni troškovi koji su neophodni, a po mišljenju ovoga suda pristup punomoćnika stranaka ročištu za objavu presude uopće nije obavezan, a niti za bilo koju stranku mogu nastati bilo kakve štetne posljedice ukoliko ne pristupe na navedeno ročište. Analogno ovakvom razmišljanju ovoga suda može se navesti da svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj nikada ne priznaju trošak odgovora na žalbu stranci koja je napisala takav obrazloženi podnesak iako je žalba protivne strane odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da taj trošak nije bio nužan za vođenje parnice. Identični pravni stav ima i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji nikada ne priznaje trošak za sastav odgovora na reviziju pa po prosudbi ovoga suda takav pravni stav se tim prije treba primijeniti kod zatraženog troška u svezi pristupa punomoćnika radi usmene objave presude prvostupanjskog suda. Isto obrazloženje važi i za zatraženi trošak punomoćnice tužitelja PI za njezin namjeravani pristup novom ročištu za objavu presude koje je određeno za dan 26. lipnja 2025. Također tužitelju PI nije priznat niti trošak sastava njegove žalbe od 23. veljače 2024. protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-453/2022-21 od 8. veljače 2024. u iznosu od 375,00 EUR budući u ovom prvostupanjskom postupku ne može se reći da je tužitelj PI svojom žalbom za sebe polučio bilo kakav dodatni uspjeh u ovoj parnici.

U Rijeci 26. lipnja 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja PI i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.