1

Poslovni broj: Gž-1596/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-1596/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića, kao predsjednika vijeća, te Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja V. V., OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz O. društva K. & M. d.o.o. iz Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz O. društva K.&p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2604/21-18 od 13. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2604/21-18 od 13. srpnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuju se da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2667533 od 16. veljače 2005. između tužitelja i tuženika koja glasi:

"7. Način otplate

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita."

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju V. V. iz Z., OIB:…, iznos od 13.111,47 kuna (slovima: trinaestisućastojedanaestkunaičetrdesetsedamlipa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose:

- 31,05 kuna od 01.01.2009. do isplate,

- 57,55 kuna od 01.02.2009. do isplate,

- 69,53 kuna od 01.03.2009. do isplate,

- 37,07 kuna od 01.04.2009. do isplate,

- 43,46 kuna od 01.05.2009. do isplate,

- 0,31 kuna od 01.12.2009. do isplate,

- 30,56 kuna od 01.01.2010. do isplate,

- 73,56 kuna od 01.02.2010. do isplate,

- 63,70 kuna od 01.03.2010. do isplate,

- 122,07 kuna od 01.04.2010. do isplate,

- 111,00 kuna od 01.05.2010. do isplate,

- 132,58 kuna od 01.06.2010. do isplate,

- 319,39 kuna od 01.07.2010. do isplate,

- 280,93 kuna od 01.08.2010. do isplate,

- 398,42 kuna od 01.09.2010. do isplate,

-357,83 kuna od 01.10.2010. do isplate,

-292,53 kuna od 01.11.2010. do isplate,

-430,29 kuna od 01.12.2010. do isplate,

-605,55 kuna od 01.01.2011. do isplate,

-481,45 kuna od 01.02.2011. do isplate,

-524,97 kuna od 01.03.2011. do isplate,

-469,62 kuna od 01.04.2011. do isplate,

-479,56 kuna od 01.05.2011. do isplate,

-714,50 kuna od 01.06.2011. do isplate,

-737,39 kuna od 01.07.2011. do isplate,

-932,78 kuna od 01.08.2011. do isplate,

-832,04 kuna od 01.09.2011. do isplate,

-721,78 kuna od 01.10.2011. do isplate,

-709,95 kuna od 01.11.2011. do isplate,

-701,45 kuna od 01.12.2011. do isplate,

-754,05 kuna od 01.01.2012. do isplate,

-799,90 kuna od 01.02.2012. do isplate,

-794,65 kuna od 01.03.2012. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate teku za svaki pojedini iznos od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB:…, nadoknaditi parnične troškove tužitelju V. V. iz Z., OIB:… u iznosu 8.827,00 kuna (slovima: osamtisućaosamstodvadesetsedamkuna) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 13. srpnja 2022. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB:…, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 6.875,00 kuna (slovima: šestisućaosamstosedamdesetpetkuna).»

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, podredno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tuženik u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst,  25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) navodeći da su razlozi presude proturječni samome sebi te da je stoga presuda nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se ne može ispitati.

 

5.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi nije utvrdio da je takva povreda počinjena niti je našao da bi sud prvog stupnja počinio koju od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

6.Tužitelj je tužbom zatražio da se utvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz članka 7. Ugovora o kreditu broj 041-50-2667533 od 16. veljače 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) i da se tuženiku naloži da plati 13.111,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svakog pojedinačnog preplaćenog mjesečnog anuiteta.

 

6.1. Tvrdi da je člankom 7. Ugovora o kreditu reguliran način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati anuiteta te da je povećanje anuiteta kredita na temelju povećanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu – kunu uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika.

 

6.2. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17) kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: P-1401/12) te na članak 118. Zakona o zaštiti potrošača i članak 502.c ZPP-a.

7. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja izraženih u presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača na koje se poziva tužitelj usvojio je tužbeni zahtjev utvrdivši slijedeće:

- člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećom na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita,

- presudama P-1401/12 i Pž-6632/17 pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklopivši ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača (potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.),

- predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita također se veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula,

- izvođenje dokaznog prijedloga tuženika o saslušanju tužitelja i svjedokinje S. N. (djelatnice banke) te javnog bilježnika R. K. K. u ovoj individualnoj parnici koja se vodi na temelju kolektivne tužbe je nesvrsishodno, neekonomično i tegobno za potrošača jer odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zašiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa,

- tužitelj kao korisnik kredita sklopio je s tuženikom kao kreditorom ugovor za kupnju motornog vozila za osobne potrebe pa je u smislu članka 3. stavak 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje ZZP) potrošač, odnosno aktivno legitimiran,

- članci 502.a stavak 1., 502.b i 502.c ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne postupke koje radi ostvarenja svojih prava na naknadu pokrenu potrošači,

- prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. i 79/07.; dalje ZZP/07) tuženik je imao dužnost ovdje tužitelju dati u pisanom obliku sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku, kao i pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja te su svi ovi podaci trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama tužitelj nije raspolagao sa svim informacijama koje mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku,

- prema članku 81. stavak 1. toč. 2. ZZP/07 i člancima 96. i 102. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013; dalje: ZZP/09) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste,

- tuženik je znao za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, nije na adekvatni način o tome obavijestio tuženika kao potrošača kako bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, odnosno nije u odnosu na tužitelja kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak pa je stoga došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava,

- podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare i u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule zastara je počela teći ispočetka, odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Pž-6632/2017 pa je predmetna tužba od 5. travnja 2021. podnesena u općem zastarnom roku od 5 godina i zastara nije nastupila.

 

7.1. Zaključak je suda prvog stupnja da je članak 7. Ugovora o kreditu ništetna odredba te da tužitelj na temelju članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) ima pravo potraživati stečeno bez osnove po predmetnom ugovoru.

 

8. Na temelju tih činjenica i provedenog financijskog vještačenja po vještaku P. B. iz trgovačkog društva C.f.v. d.o.o., sud prvog stupnja naložio je tuženiku da isplati tužitelju preplaćenih 13.111,47 kuna, odnosno razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

9. Tuženik se žali navodeći da u ovom postupku koji je pokrenut radi isplate stečenog bez osnove sud prvog stupnja nije mogao pozvati se na članak 502.c ZPP-a. Tvrdi da se radi o tužbenom zahtjevu za naknadu štete i u vezi toga upire na protek zastarnog roka od tri godine. Smatra da je sud prvog stupnja tužitelju dosudio veći iznos od iznosa koji je preplatio jer nije uzeo u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF prilikom donošenja presude, odnosno da je trebao uzeti u obzir i negativne razlike navedene u nalazu i mišljenju vještaka. Naglašava da je sud prvog stupnja u ovom slučaju bio dužan konkretno utvrditi da je odredba o valutnoj klauzuli protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a to nije učinio. Nadovezuje se da sud prvog stupnja na navedenu okolnost nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka S. N. (djelatnice banke) kao niti dokaz saslušanjem javnog bilježnika R. K. K. i saslušanje samog tužitelja koje dokaze je predlagao tijekom postupka. Osim toga smatra da je u tijeku postupka ostala sporna činjenica o statusu potrošača tužitelja jer to tužitelj nije uspio dokazati.

 

9.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je u ovom individualnom konkretnom pravnom odnosu sud prvog stupnja trebao prethodno utvrditi da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na ovaj pojedinačan slučaj jer u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom na temelju članka 502.c ZPP-a i u vrijeme tužbe važećeg članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.; dalje: ZZP/14) postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14. Tuženik je prema pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude P-1401/12 te presude Pž-6632/17 protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 kao jedan od utuženih banaka u određeno navedenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom toga da ova utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te da se tužitelj pozvao na te odluke, a tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi postupio na isti način kao u sudskom postupku na koji se odnosi presuda P-1401/2012, navedene odluke Trgovačkog suda, Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje imaju direktni učinak i obvezuju sud prvog stupnja u ovom sporu. S tim u vezi, isto shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. te odluci Rev-18/18 od 26. svibnja 2020.

 

9.2. Što se tiče žalbenih navoda u vezi zastare, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor zastare. U tom dijelu sud prvog stupnja dao je razloge za zastaru koje prihvaća i ovaj sud i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stava 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik u žalbi. Naime, sud prvog stupnja utvrdio je ništetnost ugovorne odredbe kao prethodno pitanje, ali je obzirom na direktni učinak presuda Trgovačkog suda, Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske ništetnost utvrđena već u postupku kolektivne zaštite pa se primjenjuje pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. te je po shvaćanju i ovog suda zastara za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17). Dakle, budući da je tužba radi stjecanja bez osnove u ovom postupku podnesena 6. travnja 2021., odnosno u roku zastarijevanja od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, zastara nije nastupila, kako je to utvrdio sud prvog stupnja.

 

9.3. Ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice u vezi izračuna visine preplate i to na temelju nalaza i mišljenja vještaka P. B. iz trgovačkog društva C.f.v. d.o.o. te da je sud prvog stupnja pravilno naložio tuženiku da vrati tužitelju preplaćenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF u vrijeme zaključenja ugovora od 13.111,47 kuna. Naime, kod izračuna isplate preplaćenog iznosa, kao u ovom slučaju, ne umanjuju se preplaćeni iznosi za tzv. negativne razlike u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

 

9.4. Neosnovani su žalbeni navodi da je za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja da se o odredbama Ugovora o kreditu pregovaralo sud prvog stupnja trebao izvesti dokaz saslušanjem svjedoka S. N. (djelatnice banke) i javnog bilježnika R. K. K.. U vezi toga, tuženik se upućuje na pravno shvaćanje u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj U-III-1085/2021, a na koje se poziva Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-1751/2023 od 9. svibnja 2023. i koje glasi: da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, ne saslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.“ Naime, na okolnost pregovaranja o predmetnom kreditu tuženik je u odgovoru na tužbu (list 28-30) predložio saslušati svjedoka S. N. navodeći da se radi o voditeljici regije koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila pa prema tome predložena svjedokinja nije sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu niti je tuženik to tijekom postupka tvrdio. Isto tako, saslušanjem javnog bilježnika sud prvog stupnja ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

 

9.5. Što se tiče prigovora u žalbi da nije utvrđeno da tužitelj ima status potrošača, teret dokaza te činjenice bio je na tuženiku, a ne na tužitelju kako to pogrešno smatra tuženik i stoga se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ kada je kao u ovom slučaju predmetni kredit sklopio kao fizička osoba s namjenom za kupnju automobila.

 

10. Slijedom svega navedenog, žalba tuženika je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Koprivnica, 31. kolovoza 2023.