Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:P-362/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužiteljice CF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po OD Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 12. prosinca 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, po objavi 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici PURGAR LADI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 11.728,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.04.2017. do 31.12.2022. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te iznos od 2.231,04 EUR na ime zakonskih zateznih kamata.

II. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici PURGAR LADI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 630,86 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici LADI PURGAR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.121,09 EUR sa zz kamatom tekućom od 26. lipnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženom bankom dana 13. kolovoza 2007. sklopila ugovor o kreditu kojim je podignula kredit od 110.,228,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene.

Navodi da je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, a o čemu se nije pojedinačno pregovarala, a što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), te je posljedica toga ništetnost, a osim što je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i ništetna po Zakonu o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba ZOO-a jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također dovodi do ništetnosti u smislu čl. 269. do 272. ZOO-a. Navodi da je ujedno tužena s tužiteljicom ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je isto protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i posljedica je ništetnost te ugovorne odredbe. Navodi da je VTSRH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio odredbu o valutnoj klauzulu nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stop, a radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Navodi da je tužiteljica 29. travnja 2016. s tuženom sklopila dodatak Aneks ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je čl. 2. Aneksa utvrđeno da tražbina tužiteljice prema tuženoj nakon provedene konverzije iznosi 31.447,44 kn te je navedeni iznos tužiteljici isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok preostala neotplaćena glavnica prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 59.541,93 EUR. Tužiteljica nadalje navodi da, bez obzira što je konvertirala kredit i na ime konverzije dobila određenu isplatu kroz umanjenje rata kredita dospjelih nakon sklapanja Dodatka ugovoru, njezino potraživanje nije u cijelosti isplaćeno slijedom čega postavlja i tužbeni zahtjev za vraćanje onoga što je po tuženoj primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci prednika tužene i valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa, pa do isplate. Navodi da je zbog nezakonite promjene kamatnih stopa došlo je i do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva bi bila po početnom tečaju, odbije otpis glavnice koji je priznala tužena u konverziji jer je zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. i glavnice koju je tužena priznala u konverziji, a na štetu tužiteljice pa tužiteljica, pa tužiteljica i taj iznos potražuje ovom tužbom.

Navodi nadalje da ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatnim stopama koje su određivane jednostranim odlukama tužene, ni drugom dokumentacijom i podacima za utvrđenje visine tražbine, da se putem maila obratila tuženoj 3. travnja 2019. i zatražila potrebnu dokumentaciju, ali tužena dokumentaciju nije dostavila, pa tužiteljica stoga ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev. U tužbenom zahtjevu traži da se tuženoj naloži da tužiteljici isplati novčanu tražbinu sa zz kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa čija visina će biti određena nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine tražbine i nakon provedenog vještačenja.

1.1. Nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 12.3. 2025.. (strana 220 spisa) određeno postavila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka tako da na ime preplaćenih kamata i valute potražuje iznos od 11.728,86 EUR sa zz kamatom tekućom od 01.04.2017. pa do isplate te iznos od 2.231,04 EUR na ime zakonskih zateznih kamata, te iznos od 630,86 EUR, zajedno sa zz kamatom tekućom od 30.09.2015., na ime na ime razlike pogrešno obračunate glavnice.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer je čl. 21. ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Zagrebu. Navodi da je tužiteljica postavila neodređeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, da ga je trebala urediti prije podnošenja tužbe, te da tužba ne ispunjava uvjete za stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP-a, ni uvjete za običnu kondemnatornu tužbu.

Ističe prigovor zastare u odnosu na sve tražbine dospjele prije 24. svibnja 2014. Navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), jer su stranke 29. travnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Navodi da se konverzijom po ZIDZPK/15 postiže: promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope na način da od sklapanja aneksa ugovoru se primjenjuju promjenjive kamatne stope u EUR-ima, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazum o raspolaganju preplatom, a da sve to proizlazi iz čl. 19.c navedenog zakona. Navodi da su svi iznosi koje je tužitelj platio u CHF kreditu uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Navodi da kada se izvrši uvid u promete po kreditu je vidljivo kako anuitet za rujan 2009. je iznosio 681,57 CHF po povećanoj kamatnoj stopi od 6,30% te je vidljivo kako je tužitelj 10. rujna 2009. uplatio iznos od 683,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti 3.304,92 kn, da je uvidom u izračun konverzije isto tako vidljivo kako banka u rujnu 2009. (strana 4 izračuna) u izračun konverzije uvrštava uplatu izvršenu 10. rujna 2009. u iznosu od 683,90 CHF odnosno 3.304,92 kn, te je navedeni princip vidljiv kod svake tužiteljeve uplate te promjene kamatne stope. Ukazuje na izračunu konverzije (str. 7. izračuna) iz kojeg je vidljivo pod točkom 1. - glavnica isplaćenog kredita preračunata u EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita iznosi 66.016,89 EUR, točka 2. – nedospjela glavnica 8neotplaćena) na dan 30.9.2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznosi 59.541,93 EUR, točka 4. – potrebne uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznose 35.466,40 EUR, točka 3. – ukupno uplaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR iznosi 39.586,83 EUR. Dakle, da proizlazi da je tužitelj 13.8.2007. uzeo kreditu u EUR taj iznos kredita bi bio 66.016,89 EUR, od dana sklapanja kredita do dana 30.9.2015. tužitelj bi po takvom kreditu u EUR na ime glavnice i kamata banci bio dužan platiti 35.466,40 EUR, pri čemu bi na dan 30.92015. njegova neotplaćena glavnica bila 59.541,93 EUR. Preračunom svih tužiteljevih uplata po CHF kreditu u iznose u EUR dolazi se do zbroja ukupnih tužiteljevih uplata od 39.586,83 EUR, pa je dakle tužitelj preplatio u EUR kredit za 4.120,43 EUR, odnosno 31.447,44 kn, te će mu taj iznos biti iskorišten za namirenje budućih anuiteta. Navodi da su dakle sve tužiteljeve uplate i po povećanoj kamati i po povećanom tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 35.466,40 EUR po EUR kreditu.

Navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja suprotan propisanim pravilima konverzije i da tužitelj polazi od pretpostavke da mu je prilikom konverzije trebao biti priznat iznos po pojedinom anuitetu iz fiksnog otplatnog plana u CHF, s početnom kamatnom stopom od 4,50% za cijelo razdoblje otplate kredita do trenutka konverzije te po početnom tečaju u CFH. Ali kada bi se takav stav tužitelja prihvatio negirali bi se mandatorni principi konverzije propisani čl. 19.c st.1.t.2.i3. ZIDZPK/15, koji izričito navode kako je banka prilikom obračuna konverzije umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF bila dužna primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na iste vrste i trajanja denominirane u EUR, pri čemu se konverzijom mijenja valuta kredita iz CFHF u EUR.

Navodi da konverzija kredita podrazumijeva promjenu valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran a koja se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CFH izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Navodi da je sklapanjem Dodatka ugovoru tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR te su sve tužiteljeve uplate i po povećanoj kamati i po povećanom tečaju uzete u obzir prilikom konverzije i iskorištene za namirenje usporednog EUR kredita.

Navodi da tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog aneksa, gdje su ugovoreni iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji. Navodi da je osim toga banka sukladno čl. 19. d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s izračunom propisanim čl. 19. c, i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama što je i učinio. Navodi da je pravilnost naprijed iznesenih stavova potvrđena u nekoliko odluka županijskih sudova, te navodi županijske sudove i brojeve odluka, te citira dijelove odluke ŽS Varaždin, Stalna služba u Koprivnici broj: Gž-794/2018 od 25. ožujka 2019. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku iz DS d.o.o. [adresa], te izvršen uvid u njegov nalaz i mišljenje od 2.12.2024. na str. 160 do 185 spisa, te u dopunu nalaza na str. 216 i 217 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

6. Suprotno navodima tužene, u situaciji kada tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagala svim podacima i dokumentacijom (početni otplatni plan, promet po kreditu, odluke o promjeni kamatne stope) potrebnim za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva u pogledu visine tražbine, te je prethodno podnošenju tužbe odnosno dana 3. travnja 2019. tužiteljica zatražila od tuženika dostavu dokumentacije (emailom str.25 spisa ), po kojem traženju tužena, iako je potvrdila primitak maila, nije postupila, bili su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe i postavljanje tužbenog zahtjeva na način kako ga je tužiteljica u tužbi postavila, tj. sukladno čl. 186.b st. 3 ZPP-a.

O prigovoru mjesne nenadležnosti.

7. Tužena je istakla prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 21. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan Općinski sud u Zagrebu.

7.1. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužiteljica ima prebivalište u [adresa],

-da je tužbu u ovom predmetu podnijela Općinskom sudu u Karlovcu,

-da je osnovni Ugovor o kreditu od 13.8.2007. (str. 5 spisa spisa) zaključen u poslovnoj jedinici tuženika tj. Podružnici u [adresa] – a proizlazi iz samog ugovora, u glavi ugovora gdje se navodi da da su ugovorne strane ugovor "sklopile dana 13.8.2007. u Karlovcu", te proizlazi iz iskaza iz iskaza tužiteljice, te je ugovor i solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa] (str. 14 spisa),

-da su stranke istim ugovorom (čl.21.) ugovorile da je u slučaju spora (stvarno) nadležan sud u Zagrebu,

-da je Dodatak ugovora o kreditu 29.4.2016. (str. 16 do 24 spisa) zaključen u [adresa] (naznačeno mjesto zaključenja ugovora na kraju ugovora) i solemniziran kod javnog bilježnika u [adresa] (str. 15 spisa).

7.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da misli da odredbu o nadležnosti nije vidjela, niti joj je kod sklapanja ugovora o tome što rečeno time da ugovor je pročitala okvirno koliko ga ja mogla razumjeti, da je tužbu podnosila sudu u Zagrebu bilo bi joj otežano tamo ići na rasprave jer živim sama s mldb. djetetom, a osim toga ima i zdravstvenih problema, imala sam dvije operacije na očima, te je vozač i vozi, ali na kratko i u Zagreb ne bi mogla voziti.

7.3. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003- dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

7.4. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.5. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

7.6. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

7.7. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

7.8. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

7.9. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

7.10. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

7.11. Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1.

ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

7.12. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.13. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

7.14. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je dakle [adresa] u kojoj poslovnoj jedinici je ugovor sklopljen), a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

7.15. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

7.16. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

7.17. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužiteljica ima u postupku, da bi tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Zagreb, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Zagreb i natrag, dodatno vrijeme, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Zagreb, zatim imajući u vidu da bi i obzirom na zdravstveno stanje tužiteljice (imala sam dvije operacije na očima), tužiteljici bilo otežano odlaziti u Zagreb.

7.18. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

7.19. slijedom navedenog odbijen je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici (jer je banka pogrešno u postupku konverzije izračunala preostalu glavnicu), kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Dodatak ugovora o kreditu).

9. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

10. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, te tužena kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 13. kolovoza 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 110.228,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a radilo se o stambenom kreditu (kupnja stana u [adresa]),

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (čl. 2. ugovora)

- da se je rok otplate kredita 360 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, privi anuitet iznosi 552,63 CHF, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem važeće stope na dan sklapanja ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive kamate u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora da korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta (čl. 3. i čl. 7 ugovora),

- da su tužiteljica i tužena banka dana 29. travnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR

11. Nesporno je da je tužena banka u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04. 2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

14. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa.

18.1. Međutim u konkretnom slučaju, tužena banka nije predlagala (personalne) dokaze na okolnost da je tužiteljica u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znala i mogla znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita, tj. saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali na strani banke u sklapanju ugovora.

18.2. U postupku je saslušana samo tužiteljica koja je iskazala:

-da je 2007. zaključila ugovor o kreditu s tuženom bankom, i to u poslovnici banke u [adresa], da je kredit podigla za kupnju stana,

-da je došla u Zagrebačku banku, tražila je kredit u eurima ali su joj u banci rekli da nije kreditno sposobna za taj kredit u eurima što ju je šokiralo obzirom je bila zaposlena u prosvjeti, nisu joj konkretno rekli zašto nije kreditno sposobna, tražili su je izvatke plaće i to rekli bez nekakvog posebnog objašnjenja i ponudili su joj kredit u švicarcima kao jedinu moguću opciju i odlučila se za kredit u švicarcima,

- prilikom razgovora u banci i prilikom sklapanja ugovora ništa joj nije rečeno niti je upozorena da bi kamata mogla rasti, da bi mogao rasti i tečaj švicarca,

-nije mogla utjecati na uvjete ugovora ni na visinu kamatne stope jer je taj ugovor bio jedina opcija i već je bio unaprijed napisan i pripremljen,

- početna rata kredita je bila oko 2.300,00 kn i to joj je bilo donekle podnošljivo, a onda kad se sve to sa švicarcem zakompliciralo rata kredita joj je dosegla oko 4.000,00 kn a tadašnja plaća joj je bila oko 5.000,00 kn.

-odlučila se za konverziju odgovaram jer je u pitanju bila njena egzistencija, imala je tada i malo dijete.

-rate kredita je plaćala tako da su joj rate skidane s plaće,

-nema nekog posebnog razloga zašto je kredit podigla baš u Zagrebačkoj banci, nije bila njihova klijentica, tražila je banku gdje je kreditno sposobna,

-na pitanje da li je bilo kakvih nejasnoća tužiteljica je iskazala da je ugovor bio pripremljen, nisu ništa posebno prolazili kroz odredbe ugovora, a pročitala ga je koliko ga mogla razumjeti.

-kod sklapanja ugovora baš znala što znači CHF klauzula tužiteljica , jasan joj je sam sam pojam ali ne baš u kontekstu primjenjivosti.

-kada joj je rata kredita porasla išla je u banku kod bankarice koja je bila zadužena za njen ugovor, rekla joj u kakvoj je životnoj situaciji, ali je bankarica bila vrlo neugodna, pa joj je tužiteljica rekla da će morati tražiti bolje uvjete za ugovor bilo, a da joj je bankarica odgovorila "odite i tražite baš me zanima tko će vam te uvjete dati",

- stan koji je kupila kreditom nije nikada iznajmljivala niti je imala sjedište bilo kakve firme.

18.3. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužiteljica bila informirana o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužiteljice ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužiteljici sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti je tužiteljica mogla utjecati na uvjete ugovora.

19. Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tužena banka dana 29. travnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR iz sadržaja kojih slijedi da je tužiteljica, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristala na konverziju kredita radi promjene valute temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim Dodatkom (str. 16 do 24 spisa) utvrđeno:

- da tražbina tužiteljice prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 31.447,44 kn, koji je iznos će se tužiteljici isplatiti (vratiti) kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok preostala neotplaćena glavnica na dan 30.9.2015. iznosi 59.541,93 EUR.

20. Kod toga nije sporno i tužiteljica priznaje i ne osporava da je iznos koji je u konverziji utvrđeno da je preplatila od 31.447,44 kn, tužiteljici vraćen kroz umanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu

21. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Dodatka osnovnog ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, dakle da li tužiteljica ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK-a otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

22. Naime, tužena tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je sklapanjem Dodatka ugovoru tužiteljica stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR.

23. Stav tužene banke da tužiteljica zato što je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu tj. konvertirala kredit, ne bi imala pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može se prihvatiti.

24. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju

24.1. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

24.2. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

24.3. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

25. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

26. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

27. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

27.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

28. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (VF protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

28.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

28.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je da je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

29. U konkretnom slučaju tužiteljica se odlučila za konverziju odnosno odabrala zaključiti dodatak osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te iz iskaza tužiteljice u ovom postupku proizlazi da joj je početna rata osnovnog ugovora o kreditu bila oko 2.300,00 kn da bi poslije narasla skoro na visnu njene plaće tj. na 4.000,00 kn, a plaća joj je bila 5.000,00 kn, i da je ugovor o konverziji tj. aneks zaključila jer je u pitanju bila njena egzistencija.

30. Međutim, to što se tužiteljica odlučila na zaključenje Dodatka ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužiteljica zaključenjem ugovora o konverziji odrekla potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Naime, Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 29.4.2016., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZKP tužiteljica kao prosječni potrošač nije znala niti je mogla znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

32. U vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

33. Međutim tužiteljica se kod sklapanja tog Dodatka ugovora o kreditu tim dodatkom nigdje nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

34. Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

34.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

34.2. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te i retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužiteljica tim Dodatkom odrekla potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

35. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

36. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

36.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

36.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužiteljica kao potrošač na bilo koji način pa ni Dodatkom ugovora o kreditu nagodila i dogovorila s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

37. Imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužiteljica pristankom na konverziju tj. sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužiteljica osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule, i da tužiteljica ima jednako tako i na povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita ( a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju o čemu će kasnije biti riječi).

38. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po DS d.o.o. [adresa] te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužiteljica preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, sve to do konverzije tj. zaključenja aneksa tj. dodatka osnovnom ugovoru, te utvrditi iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužiteljici kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a, utvrditi da li je tužena banka ispravno izračunala preostalu glavnicu kod konverzije, odnosno utvrditi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju.

38.1. Iz nalaza vještaka proizlazi:

-da je ugovorom je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 110.228,39 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

-da je ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 4,50 %. ,rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci, kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja, prvi anuitet iznosi 552,63 CHF, anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu,

-da u spisu prileži Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i kojim je utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. godine iznosi 96.617,49 CHF, odnosno 674.464,67 HRK. Iznos preplate na dan 30.9.2015. godine iznosi 31.447,44 HRK (čl. 5. Dodatka). Ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta/rate, na dan 30.9.2015. godine nedospjela glavnica kredita u EUR iznosi 59.541,93 EUR., visina redovne kamatne stope na dan 30.9.2015. iznosi 5,84% (čl. 8. Dodatka), anuitet/rata koja dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz čl. 8. Dodatka iznosi 384,48 EUR, iznos anuiteta/rate sadrži glavni dug i kamatu, visina ostalih rata/anuiteta iskazana je u otplatnom planu i obračunata je temeljem kamatne stope važeće na dan 30.9.2015.,

-da su u spis su priloženi: izračun konverzije na dan 30.9.2015. godine (spis list 41 do 47), promet po kreditu (spis list 51 do 59), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (spis list 110) te početni otplatni plan (spis list 111 – 122),

-da u tablici u prilogu vještak daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,5 % (tablica stupci 3 do 7) te otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12), u stupcima 13 do 17 dan je pregled namirenja kreditne obveze redom uplata, u stupcu 18 (u CHF) i 19 (u kunama po tečaju na dan korištenja kredita) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, a u stupcu 20 tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,400080 HRK/CHF).

38.2. Nadalje iz nalaza vještaka proizlazi:

- da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 4.269,98 CHF više no što bi ga platila da se kamatna stopa nije mijenjala, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 5.367,98 CHF, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1.098,00 CHF,

- ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan isplate kredita iznosi 18.788,27 kn, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznosi 23.619,52 kn, a negativne razlike (u korist tužene) iznosi 4.831,25 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici 1 koja se nalazi u prilogu nalaza u stupcu 18 u CHF, a u stupcu 19 u kunama,

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule, nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 69.583,07 kn,

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici 1 koja se nalazi u prilogu nalaza u stupcu 20,

- ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 88.371,34 kn i prikazana je u svako mjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice 1 u prilogu,

- iskazano u eurima ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 11.728,86 EUR i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 22 tablice u prilogu,

- po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja dug tužene na dan zadnjeg povrata 1.4.2017. iznosi 105.181,12 kuna, od čega 88.371,34 kune na ime glavnice duga, a 16.809,78 kuna na ime zatezne kamate obračunate do 1.4.2017. godine,

- ukupno stanje duga iskazano u eurima iznosi 13.959,93 eura, povratom priznate preplate isplaćene su samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 31.447,43 eura,

- da zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 i 8 obračuna kamate te stupca 21 utvrđenja razlika) teče i dalje od 1.4.2017. godine pa do isplate ( dopunsko očitovanje vještaka od 12.2.2015. kojim je ispravio prvi nalaz gdje je došlo do omaške u pisanju zadnja dva odlomka prvog nalaza) ,

- razlika između konvertirane glavnice (96.617,49) i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica po početnom otplatnom planu pretvori u kunsku po početnom tečaju (95.537,23) iznosi 1.080,26 CHF, odnosno 4.753,23 kune obračunato po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita. Iskazano u eurima razlika glavnice iznosi 630,86 eura ( dopunsko očitovanje vještaka od 12.2.2015. kojim je ispravio prvi nalaz gdje je došlo do omaške u pisanju zadnja dva odlomka prvog nalaza).

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim, te je nalaz i mišljenje vještaka izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

40. Tužena je u podnesku od 29.1.2025. (str. 4 podneska odnosno str. 204 spisa) prigovarala nalazu vještaka jer da je vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice, jer da sukladno čl. 19.c. st. 1. t. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata: čl. 19.c. st. 1. tč. 4. ZID ZPK/15 „(…) Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate“ , te je tuženik tražio da se podnesak tj. prigovor proslijediti vještaku na očitovanje.

40.1. Prije svega valja reći da je vještak nalaz i mišljenja dao prema zadatku ovoga suda pa tako i u pogledu uračunavanja priznate preplate u konverziji.

40.2. Ne stoji prigovor tužene da je iznos priznate preplate priznat u konverziji trebalo odbiti od glavnice.

40.3. Naime, iznos preplate na dan 30.9.2015. iznosi 31.447,44 HRK, a kako je to konstatirano u Dodatku ugovora o kreditu, i to je znači iznos za koji je utvrđeno da je tužiteljica preplatila (znači više platila), i taj iznos je tužiteljici tužena banka vratila kroz umanjenje budućih rata kredita, te tužiteljica ne osporava da joj je taj iznos tužena banka vratila kroz umanjenje budućih rata, i to tužiteljica priznaje.

40.4. Znači taj iznos je tužiteljici banka vratila i za taj iznos treba umanjiti potraživanje tužiteljice u ovom postupku, znači od utužene tražbine tužiteljice u ovom postupku (onoga što je temeljem ništetnih odredbi snovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila) treba odbiti ono što je tužena banka u konverziji tužiteljici vratila (31.447,44 HRK), a što se radi prema pravilima o uračunavanju ispunjenja u smislu čl. 171. i 172 ZOO-a, te se dakle dugovanje tužene umanjuje (za ono što je tužena banka tužiteljici vratila u konverziji) i to prema zakonskom redoslijedu kako propisuje čl. 172. ZOO-a , tj. tako da se u konkretnom slučaju prvo namiruju kamate pa onda glavnica.

40.5. Dakle, prigovor tužene da je vještak iznos preplate priznat u konverziji treba odbiti od glavnice nije osnovan, kod čega valja reći da se radi o pravnom pitanju (o kojem je dakle ovaj sud odlučio i naprijed obrazložio) pa slijedom toga sud nije pozivao vještaka da se očituje na ovaj prigovor odnosno prigovor nije dostavljao vještaku na očitovanje.

41. Nadalje, kada se radi o razlici u glavnici koju tužiteljica potražuje u tužbenom zahtjevu, a radi se o glavnici kakva bi bila po početnom tečaju da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku glavnicu po početnom tečaju, ova razlika u glavnici pripada tužiteljici bez obzira što je konverzija po tuženiku izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK i, jer je valutna klauzula iz osnovnog ugovora o kreditu utvrđena ništetnom (ugovorena valuta) i tužiteljici zbog ništetnosti te odredbe pripada razlika u konvertiranoj glavnici.

41.1. Naime, konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR.

42. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužiteljica platila u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te razlika u konvertiranoj glavnici, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice valjalo udovoljiti, na način kako to proizlazi iz izreke presude.

42.1. Dakle, u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

O prigovoru zastare.

43. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

43.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

43.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

43.3. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 24. svibnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

44. Još valja reći da kada se radi o negativnim razlikama (dakle period kada je kamata bila niža od početno ugovorene) stajalište je ovoga suda da nema mjestu umanjenja preplaćenog iznosa sa osnova tečajne razlike za utvrđeni iznos negativne razlike:

- jer kao prvo tužena banka nije podnijela prigovor radi prebijanja niti protutužbu za taj iznos,

-jer plaćanjem anuiteta po kamati nižoj od početno ugovorenog tužiteljica nije ništa primila ni stekla bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužiteljice na vraćanje nečeg što nije primi,

-nadalje ne postoji nn konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete, u smislu odredbe čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj.

45. I konačno u odnosu na navode tužene iz podneska od 29.4.2025. da se protivi preinaci tužbe, valja reći da specificirani i konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice (na podnesku od 12.3.2025.) nema značaj preinake tužbe.

45.1. Naime, tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu - čl. 186.b ZPP-a, naime, tužiteljica u tužbi nije određeno postavila tužbeni zahtjev, tj. u tužbenom zahtjevu nije navela određeni novčani iznos koji potražuje, već je podnijela stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b ZPP-a, a tek nakon što je provedeno vještačenje, tužiteljica je određeno postavila tužbeni zahtjev, pa stoga to konačno i određeno postavljanje tužbenog zahtjeva nema značaj preinake tužbe.

46. Slijedom svega navedenog, a nalazeći osnovanim tužbeni zahtjev, valjalo je zahtjevu tužiteljice udovoljiti i donijeti presudu kao u izreci.

O troškovima postupka.

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a.

47.1. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak sudskih pristojbi na tužbu.

47.2. Tužiteljici pripada trošak kako slijedi:

-sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR,

- sastava podneska od 20.8.2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od

200,00 kn (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanja 16.9.2019. u iznosu od 50,00 EUR (25 % nagrade po Tbr. 9. t. 5.)

-sastava podneska od 18.9.2019. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t.4.)

-zastupanja na ročištu 11.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t.1.),

-sastava podneska od 28.2.2020. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade po Tbr. 8. t.4.)

-sastava podneska od 17.1.2025. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00

EUR kn (Tbr. 8. t.1.),

-sastava podneska od 12.3.20205. (specifikacija tj. određeno postavljanje tužbenog zahtjeva) u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t.4.)

-zastupanje na ročištu 12.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR

što je sveukupno 1.300,00 EUR što uvećano za iznos od 325,00 EUR na ime PDV-a čini 1.625,00 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u ovom premetu u iznosu od 443,00 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR, što je ukupno 2.121,09 EUR.

U Karlovcu 26. lipnja 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Porobija i Porobija iz Zagreba