Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1167/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Piperu, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po OD Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/lll, OIB: 86709918716, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 27. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, odlukom objavljenom 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke 7. Ugovora o kreditu broj 528-50- 4007109, koji je potvrđen od javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OV- 8998/07, dana 30.03.2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak ( CHF), a koja glasi: „ 7. sedmo/ Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju UR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između preračunatih iznosa otplaćenih anuiteta u CHF u kune po srednjem tečaju za CHF za kune tuženika na dane dospijeća plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđeni anuitet u CHF preračunat u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita dana 03.04.2007. godine, uz isključenje utjecaja razlike više plaćene redovne kamate, u iznosu od 2.461,24 eura, sa zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 02.04.2008. pa do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022., po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri ( 3 ) postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznos od:

- 3,31 € od 02.04.2008. do isplate,

- 2,38 € od 02.07.2008. do isplate,

- 9,49 € od 04.11.2008. do isplate,

- 2,87 € od 02.12.2008. do isplate,

- 13,31 € od 03.01.2009. do isplate,

- 15,30 € od 03.02.2009. do isplate,

- 16,70 € od 03.03.2009. do isplate,

- 16,70 € od 02.04.2009. do isplate,

- 23,50 € od 05.05.2009. do isplate,

- 9,29 € od 02.06.2009. do isplate,

- 7,87 € od 02.07.2009. do isplate,

- 9,90 € od 05.08.2009. do isplate,

- 13,30 € od 02.09.2009. do isplate,

- 10,58 € od 02.10.2009. do isplate,

- 8,10 € od 03.11.2009. do isplate,

- 9,84 € od 02.12.2009. do isplate,

- 12,62 € od 05.01.2010. do isplate,

- 13,74 € od 03.02.2010. do isplate,

- 14,23 € od 03.03.2010. do isplate,

- 21,80 € od 02.04.2010. do isplate,

- 17,11 € od 04.05.2010. do isplate,

- 17,11 € od 02.06.2010. do isplate,

- 33,35 € od 02.07.2010. do isplate,

- 32,67 € od 03.08.2010. do isplate,

- 41,68 € od 02.09.2010. do isplate,

- 31,66 € od 02.10.2010. do isplate,

- 29,61 € od 03.11.2010. do isplate,

- 35,39 € od 02.12.2010. do isplate,

- 48,98 € od 04.01.2011. do isplate,

- 39,91 € od 02.02.2011. do isplate,

- 42,29 € od 03.03.2011. do isplate,

- 40,49 € od 02.04.2011. do isplate,

- 39,81 € od 03.05.2011. do isplate,

- 54,08 € od 02.06.2011. do isplate,

- 53,06 € od 02.07.2011. do isplate,

- 65,63 € od 02.08.2011. do isplate,

- 61,28 € od 02.09.2011. do isplate,

- 53,50 € od 04.10.2011. do isplate,

- 52,83 € od 03.11.2011. do isplate,

- 51,74 € od 02.12.2011. do isplate,

- 53,90 € od 03.01.2012. do isplate,

- 57,61 € od 02.02.2012. do isplate,

- 57,98 € od 02.03.2012. do isplate,

- 56,09 € od 03.04.2012. do isplate,

- 57,36 € od 03.05.2012. do isplate,

- 58,23 € od 02.06.2012. do isplate,

- 57,10 € od 03.07.2012. do isplate,

- 56,87 € od 03.08.2012. do isplate,

- 56,05 € od 04.09.2012. do isplate,

- 53,35 € od 03.10.2012. do isplate,

- 56,21 € od 03.11.2012. do isplate,

- 57,43 € od 04.12.2012. do isplate,

- 56,67 € od 03.01.2013. do isplate,

- 51,79 € od 02.02.2013. do isplate,

- 55,85 € od 02.03.2013. do isplate,

- 55,78 € od 03.04.2013. do isplate,

- 54,61 € od 03.05.2013. do isplate,

- 49,66 € od 04.06.2013. do isplate,

- 351,69 € od 02.07.2013. do isplate,

- 52,70 € od 03.09.2013. do isplate,

- 55,40 € od 02.10.2013. do isplate,

- 54,01 € od 05.11.2013. do isplate,

- 54.69 € od 03.12.2013. do isplate,

- 56,12 € od 03.01.2014. do isplate,

- 56,93 € od 04.02.2014. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Ill. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.277,42 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka za sastav po punomoćniku odvjetniku obrazloženih podnesaka od 25. listopada 2021., 8. veljače 2023. i 2. veljače 2024., kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 17 svibnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priloga dostavljenih uz istu u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 30. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj: 528-50- 4007109, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.763,50 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika kao kreditora važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 84 mjesečna obroka u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Dalje navodi da ga tuženik prilikom sklapanja ugovora nije niti usmeno, a niti pismeno upozorio na moguće rizike vezane uz sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom kao niti da je rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR. Pri tome se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u djelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Navodi da je citiranim presudama utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Zbog svega navedenog traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare. Osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja i kamatne stope, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Tužitelj je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Sud je odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, koji je istaknuo tuženik, rješenjem broj: P-576/2021-18 od 2. ožujka 2023. (str. 103-105 spisa). Navedeno rješenje povodom žalbe tuženika potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola broj: Gž-483/2023-2 od 11. travnja 2023. (str. 162-166 spisa). Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom

17. siječnja 2024. (str. 211-214 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost mogućnosti pregovaranja o spornoj odredbi te je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu na str. 7- 11 spisa, otplatni plan na str. 12-24 spisa, kartica kredita s podacima o uplatama na str. 25-26 spisa, zadužnica na str. 35-36, podnesak tuženika kojim se obraća tužitelju na str. 37, zahtjev za kredit na str. 39, ponuda za novo vozilo na str. 40, suglasnost na str. 41-42, potvrde o uplati na str. 68 i 70 spisa, otplatni plan sa prijepisom knjigovodstvene kartice na str. 172-182, potvrda o uplati na str. 186, nalaz sudskog vještaka sa zaključkom na str. 187-202, račun vještaka na str. 203, odgovor vještaka na str. 215-216 spisa.

4.1. Temeljem opisanog dokaznog postupka dana 25. travnja 2024. ovaj Sud donio je i objavio presudu poslovni broj: P-576/2021-37, kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev te je obvezao tuženika da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem Gž- 390/2024-2 od 20. studenog 2024. ukinuo je navedenu presudu te je vratio predmet na ponovno suđenje. Iz drugostupanjskog rješenja u bitnom proizlazi da je presuda ukinuta jer presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama, ista sadrži proturječne navode u odnosu na predmet spora i provedene dokaze pa se zbog toga ne može ispitati. Stoga je drugostupanjski sud u svom Rješenju dao uputu da prvostupanjski sud u ponovnom postupku otkloni navedene proturječnosti, da dade jasne i neproturječne razloge za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, utvrdi je li tužitelj potrošač, ocjeni iskaz tužitelja i istaknuti prigovor zastare...

5. U ponovljenom postupku, koji je proveden pred drugim sucem, ponovno je saslušan tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora, kao i je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Također, isti je saslušan i na okolnosti ima li svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Na kraju dokaznog postupka ponovo izvršen uvid u dokumentaciju koja prileži sudskom spisu, a koja je već pobliže opisana u točki 4. obrazloženja ove presude, kao i u rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: Gž-390/2024-2 od 20. studenog 2024.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita vezuje uz neizvjestan tečaj valute švicarskog franka (čl.7. Ugovora), kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen predmetni Ugovor (str. 7-11 spisa) te da je isti potvrđen 30. ožujka 2007. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod poslovnim brojem: OV-8998/07. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu namjenskog kredita za kupnju novog automobila Renault u iznosu 16.763,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 84 mjeseca. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta. Nesporno je i da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio.

8. Među strankama je sporno ima li tužitelj status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

9. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje osobnog automobila. Odabrao je točno određeni automobil te su ga u auto kući uputili na tuženika jer su s istim imali poslovni odnos vezan za financiranje putem kredita. Zbog toga se nije niti obraćao drugim bankama. Na potpis je dobio tipski ugovor koji je sastavio tuženik te nije mogao utjecati niti pregovarati o sadržaju pojedinih odredbi. Ugovor je potpisao zbog povoljnih uvjeta, tražio je i dobio kredit s otplatnom ratom između 1.000,00 i 1.100,00 kuna što mu je bilo bitno jer je izračunao da taj iznos s obzirom na svoja primanja i ostale troškove može plaćati. Nitko ga nije obavještavao niti ga je upozoravao na moguće rizike valutne klauzule, zna da taj pojam znači da zbog promjene tečaja rata može biti nešto viša ili manja od početne, ali nije niti posumnjao da će razlika biti znatna. U početku je otplatna rata iznosila oko 1.040,00 kuna, a kasnije i pred kraj otplate ista je rasla te je iznosila najviše oko 1.700,00 kuna, što je predstavljalo u financijskom smislu veliko opterećenje za njega. Sredstvima iz kredita kupio je navedeni automobil koji je cijelo vrijeme koristio za osobne potrebe. Nije ga koristio za obavljanje nikakvog obrta, slobodnog zanimanja i sl. . Nije iskoristio automobil za nikakvu poreznu olakšicu. U to vrijeme radio je u državnoj tvrtki te je otplata vršena ustegom s njegove plaće od strane poslodavca. Greškom poslodavca ustegnuto mu je četiri rate više nego li je bilo potrebni, ali mu je tuženik taj novac u međuvremenu vratio.

10.1.Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan jasno i okolnosno. Uz to treba naglasiti da je iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na samo sklapanje ugovora i njegovu formu u skladu sa sadržajem ugovora (str. 7-11 spisa), jer iz istog proizlazi da je sastavljen na unificiranom obrascu koji je koristio tuženik za sklapanje istovrsnih ugovora, u kojemu su odredbe u većem dijelu strogo formalne te se u istima mijenjaju samo osnovni podaci o korisniku kredita, iznosu kredita i roku otplate. Opće poznata je činjenica da su auto kuće u to vrijeme nudile financiranje putem kredita kod točno određenih banaka ( a to čine i danas) pa u okolnostima kad je tužitelj u točno određenoj auto kući izabrao automobil koji namjerava kupiti morao je birati hoće li pristati na financiranje predmetnim kreditom kod tuženika ili odustati. Iz samog uvoda Ugovora, u djelu gdje su navedeni podaci o korisniku kredita (ovdje tužitelju), razvidno je da je naznačeno da je isti tad bio zaposlen kod Hrvatskih voda pa su točni i njegovi navodi da je radio u državnoj tvrtki i da nije imao obrt ili se bavio slobodnim zanimanje. Zbog svega navedenog ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi sud posumnjao da je iskaz tužitelja u cijelosti ili u nekom dijelu neistinit.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 22. prosinca 2023. (str. 187-202 spisa) i očitovanja na primjedbe tuženika (str. 215-216 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio 2.461,24 eura više od utvrđenog početnim otplatnim planom, a što je razvidno iz tabelarnog prikaza (str. 199-201 spisa) i zaključka sudskog vještaka (str. 202 spisa). Pri tome treba naglasiti da je navedeni iznos umanjen za iznose u razdobljima kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog (tzv. negativne razlike). Dakle, zbirni iznos preplate od 2.461,24 eura predstavlja stvarni iznos preplate po osnovu tečajne razlike jer su u isti uračunate i negativne razlike.

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud. .

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP)proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

16. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Navedeni zaključci, koji se odnose na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje osobnog automobila koji je tužitelj koristio za osobne potrebe. Isti je radio u državnoj tvrtki (Hrvatske vode), nije imao obrt niti se je bavio bilo kakvom drugom slobodnom djelatnošću pa stoga automobil nije mogao niti koristiti u nikakve druge svrhe. Iz svega toga proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe točke 7. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod I.

19. Ništetnost djela odredbe točke 7. Ugovora zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbe točke 7. Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka, koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2. ZPP-a, pravilno postavio tužbeni zahtjev.

20. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništenoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

21. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pritom treba naglasiti da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl. 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu

- jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018.. To stoga što je presuda iz kolektivne tužbe, koju je donio Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 dana 04. srpnja 2013. postala pravomoćna u djelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 17. svibnja 2021.. Dakle, tražbina tužitelja s osnove preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

22. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje U. Pri tome treba naglasiti da vrijednost predmeta spora, naznačena u tužbi u iznosu od 3,279,71 eura te u podnesku od 17. siječnja 2024., kojim je konačno specificiran tužbeni zahtjev (str. 211-213 spisa) u iznosu od 2.461,24 eura, nisu od utjecaja na troškove postupka jer je Tarifom ( Tbr. 7.1.) za raspon vrijednosti predmeta spora od 1.327,01 EUR do 13.272,00 EUR propisana ista nagrada od 100 bodova.

Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovoj parnici priznati su troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- trošak sastava tužbe (str. 1-5 spisa) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 7.1.Tarife,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 26. lipnja 2021. (str. 43-46 spisa, tužitelj omaškom u troškovniku naznačio 21. lipnja 2021) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 30. srpnja 2021. (str. 71-73 spisa, tužitelj omaškom u troškovniku naznačio 2. kolovoza 2021) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti kao i o ostalim navodima iz tuženikova podnesaka od 6. srpnja 2021.,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 23. rujna 2021. (str. 85-86 spisa, tužitelj omaškom u troškovniku naznačio 24. rujna 2021.) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao o navodima iz tuženikova podnesaka od 13. kolovoza 2021,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 17. siječnja 2024. (str. 211-214 spisa, tužitelj) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao vještaka te je prema istom specificirao tužbeni zahtjev,

- trošak zastupanja na ročištima održanima 15. veljače 2023., 20. listopada 2023., 29. ožujka 2024. i 27. svibnja 2025. u iznosu od 4x 200,00 eura (4x 100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife.

Slijedom navedenog, tužitelju su za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u zbirnom iznosu od 1.800,00 eura, koji su po ocjeni ovog Suda bili nužni za uspjeh tužitelja u ovoj parnici. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 398,17 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 203 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Također tužitelju je priznat i iznos stvarno plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,25 eura (597,11 kuna) prema dokazu o uplati str. 70 spisa. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.277,42 eura.

23. Tužitelj je odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova i to za sastav po punomoćniku odvjetniku obrazloženih podnesaka od 25. listopada 2021., 8. veljače 2023. i 2. veljače 2024. jer je tužitelj u tim podnescima u bitnom ponovio navode koje je ranije istaknuo u tužbi i u podnescima koji su navedeni u prethodnoj točki obrazloženja, a za koje su mu u cijelosti već priznati troškovi. Stoga sadržaj tih podnesaka prema ocijeni ovog Suda nije od utjecaja na konačni uspjeh tužitelja u ovom sporu pa za iste nema pravo na naknadu troškova.

24. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 26. lipnja 2025.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku