Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
P-145/2020-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice VDP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Berislavu Stankoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi ništetnosti dijela ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 26. lipnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206713396 zaključenim između tužiteljice VDP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 potvrđenim po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka broj OU 352/06 od 24.5.2006. i to odredba članka 2. stavka 1. koja glasi: ''Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 77.600,00 CHF…i redovnu kamatu koje je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50 % godišnje…, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.'' i članka 7. stavka 1. i 2. koja glasi: ''Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost…CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora.'' i ''Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…''.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici VDP iznos od 9.507,07 EUR (devettisućapetstosedameurasedamcenti) s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 23. svibnja 2006. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15 %, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta uvećana za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:
- na iznos od 22,77 EUR od 1. 1. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 23,78 EUR od 1. 2. 2009. god. pa do isplate,
- na iznos od 7,67 EUR od 1. 3. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 13,12 EUR od 1. 4. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 13,25 EUR od 1. 5. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 7,17 EUR od 1.6. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 8,82 EUR od 1. 7. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 5,44 EUR od 1. 9. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 4,10 EUR od 1. 11. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 4,02 EUR od 1. 12. 2009. god. pa do isplate;
- na iznos od 18,21 EUR od 1. 1. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 27,61 EUR od 1. 2. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 26,48 EUR od 1. 3. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 35,87 EUR od 1. 4. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 52,49 EUR od 1. 5. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 56,68 EUR od 1. 6. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 79,00 EUR od 1. 7. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 79,11 EUR od 1. 8. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 118,79 EUR od 1. 9. 2010. pa do isplate;
- na iznos od 96,88 EUR od 1. 10. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 102,91 EUR od 1. 11. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 134,58 EUR od 1. 12. 2010. god. pa do isplate;
- na iznos od 137,37 EUR od 1. 1. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 129,06 EUR od 1. 2. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 135,02 EUR od 1. 3. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 135,89 EUR od 1. 4. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 152,92 EUR od 1. 5. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 188,52 EUR od 1. 6. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 229,00 EUR od 1. 7. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 275,98 EUR od 1. 8. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 207,55 EUR od 1. 9. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 184,86 EUR od 1. 10. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 186,93 EUR od 1. 11. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 190,66 EUR od 1. 12. 2011. god. pa do isplate;
- na iznos od 211,27 EUR od 1. 1. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 217,87 EUR od 1. 2. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 211,84 EUR od 1. 3. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 211,40 EUR od 1. 4. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 215,30 EUR od 1. 5. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 221,68 EUR od 1. 6. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 209,24 EUR od 1. 7. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 208,29 EUR od 1. 8. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 191,61 EUR od 1. 9. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 207,94 EUR od 1. 10. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 216,13 EUR od 1. 11. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 212,47 EUR od 1. 12. 2012. god. pa do isplate;
- na iznos od 207,85 EUR od 1. 1. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 206,96 EUR od 1. 2. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 206,03 EUR od 1. 3. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 221,37 EUR od 1. 4. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 201,51 EUR od 1. 5. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 199,17 EUR od 1. 6. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 202,35 EUR od 1. 7. 2013. god pa do isplate;
- na iznos od 201,31 EUR od 1. 8. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 210,16 EUR od 1. 9. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 216,31 EUR od 1. 10. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 219,92 EUR od 1. 11. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 229,84 EUR od 1. 12. 2013. god. pa do isplate;
- na iznos od 229,56 EUR od 1. 1. 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 234,06 EUR od 1. 2. 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 239,63 EUR od 1. 3. 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 234,98 EUR od 1. 4. 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 228,26 EUR od 1. 5. 2014. god. pa do isplate;
- na iznos od 229,90 EUR od 1. 6. 2014. god. pa do isplate, u roku od 15 dana.
III. Odbija se, kao neosnovan, dio točke I. tužbenog zahtjeva, koji glasi: „Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206713396 zaključenim između tužiteljice VDP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 potvrđenim po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka broj OU 352/06 od 24.5.2006. i to odredba u članku 23. ''pod J'' ''Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. govorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora.'' I ''pod P'' ''Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora, te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici VDP naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.323,37 EUR (dvijetisućetristodvadeset trieuraitridesetsedamcenti), zajedno sa zateznim kamatama od 26. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR (dvijetisućedvjestopedeseteura), kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je s ovdje tuženom bankom 22. svibnja 2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu broj 3206713396, kreditna partija broj 7103148002, ovjeren od strane javnog bilježnika Biserke Arambašić u Osijeku broj OU-352/06, koji je odobren i stavljen na raspolaganje tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti od 77.600,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Predmetni ugovor sadrži i odredbe o načinu otplate anuiteta iznosa kredita i redovne kamate koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Činjenica da je tuženik navedene odredbe o promjenjivosti kamata i obvezi njihovog plaćanja prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja koristio tako da je u narednom razdoblju nakon sklapanja ugovora donosio jednostrane odluke o povećanju ugovorene kamatne stope koja je prilikom zaključenja ugovora iznosila 4,50%, zbog čega je tužiteljica plaćala veću cijenu kredita na način da joj se za iznos promijenjene kamatne stope povećao mjesečni anuitet otplate kredita. Uvrštavanjem i nametanjem odredbe o promjenjivosti kamata tijekom otplate kredita u ugovoru i to na način da promjena ugovorene kamatne stope ovisi jedino i isključivo o odluci banke kao jedne od stranaka ugovora, te vezanjem iznosa otplatnih anuiteta za tečaj CHF na dan plaćanja, a bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa na koju se veže promjena, nastala je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jer je došlo do situacije da je vjerovnik jednostrano odredio obvezu dužnika bez pregovaranja s korisnikom kredita, koju promjenu nije mogao predvidjeti niti je pravilnost promjene mogao provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Ističe kako je tužiteljici u potpunosti uskraćena mogućnost da kao druga ugovorna strana utječe na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO-a. Tužiteljica se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH od 13.6.2013., broj Pž- 7129/13-4, VSRH broj Revt-249/14-2 i broj Rev-2245/17-2. Nadalje navodi kako se ovdje očigledno radi o nepoštenom postupanju tuženika kojim je povrijeđen interes tužiteljice. Tužiteljica ovom tužbom potražuje vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 4. ožujka 2015. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi refinanciranja kredita i kupovine stana – članak 6. Ugovora o kreditu. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se kredit refinanciran sredstvima predmetnog kredita kao i stan kupljen sredstvima predmetno kredita koristili isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Što se tiče valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom, izrijekom je i zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF, tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Vguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a, prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tuženik je o svim navedenim okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, a tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. U odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Prema tome, počevši od 1.1.2013., kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M libor za chf), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Prema tome, od 1.1.2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu i sve tužbene zahtjeve u cijelosti kao neosnovane.
3. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je svojim podneskom od 12. prosinca 2024. preinačio tužbeni zahtjev, te je ovaj sud donio na raspravi održanoj 20. ožujka 2025. rješenje kojim dopušta preinaku tužbe, a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., br. Rev-549/2023.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu (stranice 7-11 spisa), potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave (stranica 12 spisa), tablica efektivna kamatna stopa (stranice 13-15 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (stranica 16 spisa, 19 spisa i 21 spisa), tablica otplatni plan (stranice 17-18 spisa, 20 spisa i 22-23 spisa), potvrda javnog bilježnika od 8.8.2019. (stranica 46 spisa), dokumentacije dostavljena od strane tuženika (stranice 47-53 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (stranica 54 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji VD, dipl.oec., pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke od 25. studenog 2024. (stranice 101-121 spisa), te očitovanje vještakinje VD, dipl.oec. od 27. prosinca 2024. (stranice 135-136 spisa). Saslušane su vještakinja financijsko-knjigovodstvene struke VD, dipl.oec. i tužiteljica.
5. Sud je prvotno odbio predloženi dokaz za saslušanjem svjedoka ND, zaposlenika tuženika, međutim nakon zaključenja glavne rasprave 31. ožujka 2025. sud je postupio sukladno članku 305. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. – dalje u tekstu: ZPP), te odlučio dopuniti postupak na način da se provede predloženi dokaz za saslušanjem svjedoka ND. Tuženik je naknadno podneskom od 22. svibnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ND.
6. Saslušana na raspravi, tužiteljica VDP je iskazala kako je u vrijeme podizanja kredita bila u radnom odnosu, nije bila u vlasništvu obrta niti udjela u trg. društvu, a ističe kako joj je kredit bio potreban radi kupnje stana. Nadalje, iskazuje kako su ona i njezin suprug gledali uvjete kako kod tuženika, pa tako i kod drugih banaka, međutim kod tuženika su uvjeti bili povoljniji, a također je kredit tamo podignut zbog obiteljskih razloga, odnosno budući da je suprug već od ranije imao kod tuženika otvoren račun. Iskazuje kako se ne sjeća da li je prilikom podizanja kredita od strane tuženika bilo više vrsta kredita nuđeno, ne sjeća se je li bila upozoravana na pojedine odredbe ugovora o kreditu, a ističe kako joj je pretpostavlja bilo prezentirano kao i svaki drugi kredit, ukupan iznos, visina kamate i mjesečne obveze koje su bile potrebne za zatvaranje istoga. Iskazuje kako se kod tuženika usmeno dogovorila o uvjetima sklapanja ugovora o kreditu, a na način da je bila prezentirana glavnica zajedno s kamatom, te se ona nakon par dana što je usmeno dogovoreno, vratila i samo je potpisala navedeni ugovor. Također se ne sjeća je li čitala predmetni ugovor, ali pretpostavlja da to jest učinila. Iskazuje kako se ne sjeća je li navedeni ugovor ovjeren kod javnog bilježnika. Iznosi rate su se mijenjali, prvotno su bili na način kako je bilo dogovoreno ugovorom o kreditu, a kasnije su iznosi bili veći, isti su se povećavali, a potom iskazuje kako nakon takvih povećanja, tuženik joj nije nudio nove uvjete, niti nakon povećanja, već je dobivala samo nove uplatnice s većim iznosom. Također iskazuje kako se ne sjeća je li navedeni ugovor, odnosno drugi dokumenti, bili ovjereni kod javnog bilježnika vezano za predmetni kredit, međutim iskazuje kako to vjerojatno jeste bilo, a da postoji za sve dokumentacija u spisu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u svezi prava i obveza po navedenom kreditu, isti su joj bili jasni, a na način kolika je rata, kamata i rok otplate. Iskazuje kako se ne sjeća je li vezi drugih prava i obveza ugovora o kreditu bilo što drugo objašnjeno. Ističe kako vjerojatno zna što je to pojam valutna klauzula, a na način da se to odnosi na iznos tražbine u određenoj valuti. Ističe kako se prije podizanja kredita nije informirala o kretanju tečaja – valute CHF, a također nije bila niti svjesna rizika da valutna klauzula može padati i rasti. Iskazuje kako prilikom povećanja rata se nije išla u banku raspitati osobno o novim uvjetima, niti što se to događa budući da nije bila jedina u to vrijeme jer su svima bile puno veće rate. Također, iskazuje kako bi i sada mijenjala ugovor o kreditu na način da joj uvijek bude ista rata, sve iz razloga jer sada više o tome zna. Ističe kako je prije podizanja navedenog kredita bila možda u banci dva puta, a ne sjeća se je li otplatni plan bio dan na uvid prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Iskazuje kako je navedeni kredit koji je podignut za kupnju stana, predmetni stan iznajmljivala i to par godina poslije kupnje navedenog stana (otprilike 3-4 godine). Iskazuje kako se ne sjeća je li bilo kakvih nejasnoća prilikom sklapanja samog ugovora, a budući da je bilo pitanje samo kolika je rata, ne sjeća se i jeli tražila dodatna objašnjenja od zaposlenika kod tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Navedeni kredit su otplaćivali dijelom ona, a dijelom njezin bračni drug, budući da je isti imao tada račun kod tuženika.
7. Iz ugovora o namjenskom kreditu (stranice 7-12 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio kredit tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti od 77.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatu u skladu s tržišnim uvjetima temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, uz rok otplate od osam godina, a isti će se otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 960,75 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
8. Iz tablice efektivna kamatna stopa (stranice 13-15 spisa) proizlazi koliki bi iznos tužiteljica morala isplatiti tuženiku po početno ugovorenoj kamati i obračunatoj valuti.
9. Iz obavijesti o promjeni kamatne stope i tablice otplatnog plana (stranica 16-23 spisa) proizlazi kako se kamatna stopa mijenjala na 6,3% godišnje, 5,25% i 6,05%, te uz nove otplatne planove gdje je vidljivo kako se ukupan iznos zaduženja promijenio u odnosu na početno ugovoren.
10. Iz dokumentacije dostavljene od strane tuženika (stranice 47-53 spisa) proizlazi koje je opće uvjete imao tuženiku svezi promjenjivih kamatnih stopa, te obavijesti o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope.
11. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji VD, dipl.oec. od 25. studenog 2024. proizlazi kako je na temelju analize cjelokupnog spisa, te dodatnih izračuna sukladno nalogu za vještačenje utvrđeno da su promjenom kamatnih stopa i promjenom tečaja za CHF tijekom otplate kredita nastupile okolnosti koje su dovele do preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Visina preplaćenog iznosa kamata s osnova ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od početka otplate kredita do konačne otplate iznosi 17.682,14 kn, odnosno 2.346,82 eura. Preplata po osnovu valutne klauzule koja je nastala uslijed promjene tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, iznosi 71.929,69 kn, odnosno 9.507,07 eura i predstavlja iznos koji je tužitelj više uplatio. Ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule prema kojoj je tužitelj preplatio iznos kredita iznosi 89.611,83 kn (11.853,89 eur).
11.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.
12. Iz pisanog očitovanja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke VD, dipl.oec. od 27. prosinca 2024., proizlazi kako je vještakinja navela da je vještačenje izrađeno isključivo prema nalogu suda, te stoga smatra da je primjedba tuženika iz podneska od 13. prosinca 2024. neosnovana. Prigovor tuženika o obračunu razlike tečaja koje navodi pod točkom 3. svog očitovanja je u suprotnosti s prikazom ispravnog načina obračuna po osnovi valutne klauzule iz točke 4. svog očitovanja. Naime, prvo se navodi kako je vještak tečajnu razliku trebao obračunati na način da anuitet prema promjenjivom planu otplate oduzme od inicijalnog anuiteta i navodi se kako je neispravno bilo od dobivenog iznosa oduzeti razliku kamate dok pod točkom 4. svog očitovanja kod prikaza ispravnog načina obračuna, navodi kako se od mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena oduzme inicijalni anuitet i na kraju oduzme kamata po osnovi promjene kamatnih stopa. Obračun je izvršen na ispravan način i upravo u skladu s načinom na koji tuženik pod točkom 4 objašnjava ispravan način obračuna. Od iznosa stvarno uplaćenih anuiteta umanjeni su inicijalni anuitet u kunama prema inicijalnoj kamati i tečaju na dan isplate kredita, te su oduzeti iznosi razlike koja je nastala zbog promijene kamata. Tako nastale svako mjesečne razlike predstavljaju razliku nastalu uslijed promijene tečaja (prikazane u nalazu i mišljenju u tablici br. 5, koloni 10). Na stranici 19 nalaza, vještakinja je pojasnila način izračuna razlike nastale uslijed promjene tečaja.
13. Saslušana na ročištu održanom kod ovog suda 20. ožujka 2025., vještakinja VD, dipl.oec., iskazala je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 25.11.2024., kao i kod očitovanja od 27. prosinca 2024., te nije imala ništa drugo za dodati, kao što punomoćnici parničnih stranaka nisu imali pitanja za vještakinju.
14. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.
15. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužiteljica učinila tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206713396, kreditna partija 7103148002, od 22. svibnja 2006.
16. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 3206713396, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužiteljica platila tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.
17. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 22. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 3206713396, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 77.600,00, a da je ugovorena redovna kamata 4.50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, uz valutnu klauzulu.
18. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.
18.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 03.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. -dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje u tekstu: ZOO),
- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.
18.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
18.3. Naime, odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.
18.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).
18.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
18.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
19. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
19.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je banka imala tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitala, ali nije te struke te ga nije baš mogla pratiti. Nije razumjela da bi joj rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumjela da diže kredit u CHF. Nisu ju u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužiteljica bila u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da je obavještena o parametrima promjene kamatne stope.
19.2. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je stan kupljen za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).
19.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.
19.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 22. svibnja 2006., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
20. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, navodi se kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.
21. Slijedom svega navedenog, budući da se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da su sljedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu sukladno članku 81. stavku 1. u vezi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Stoga je ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe iz članka 2. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 32067113396, sklopljenog između tužitelja i tuženika 22.5.2006., u dijelu odredbe koji glasi: „…promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Kreditora.“ , te u dijelu iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja…”, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
22. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji VD, dip.oec., iz kojeg proizlazi da je pretplata nastala uslijed promjene tečaja za CHF u EUR u ukupnom iznosu 9.507,07 EUR.
24. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
25. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice po osnovi tečaja u iznosu od 9.507,07 EUR-a zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a.
25.1. Također tužiteljica prilikom uređenja tužbenog zahtjev nije navela roka za ispunjenje činidbe, te je stoga navedeno učinio ovaj sud po službenoj dužnosti, budući da je trebalo pristupiti sukladno članku 328. ZPP-a i odrediti rok od petnaest dana za izvršenje iste (članak 328. stavak. 2. ZPP-a), te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
26. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.
27. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.
28. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:
- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,
- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.
29. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 4. ožujka 2020., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.
30. Nadalje, potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženica tijekom postupka nije postavila odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Potrebno je reći da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim, potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje je potrebno reći da je tuženik tijekom postupka zahtijevao da vještak izračuna negativnu razliku, ali nije postavio odgovarajući zahtjev – protutužbu, prigovor radi prebijanja.
31. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe u članku 23. J) glasi: "Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. govorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora.'' I ''pod P'' ''Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora, te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.", ovaj sud je odbio tužiteljicu, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač. Naime, tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, ali je tužbeni zahtjev raščlanjen na način da tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti i drugih odredbi ugovora, a kad bi se utvrdila ništetnost i drugih odredbi ugovora, osim valutne klauzule, tada takav ugovor ne bi mogao opstati.
32. Naime, rezultati raspravljanja i ukupnost utvrđenih relevantnih činjenica, a niti činjenične tvrdnje same tužiteljice, ne daju valjano uporište za zaključak da bi se u navedenom dijelu radilo o nepoštenim ugovornim odredbama niti da postoje neki drugi zakonom propisani razlozi ništetnosti. Pa tako, ni predmetni članci nisu bili predmetom postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača u kolektivnom sporu (tako i Županijski sud u Varaždinu u predmetu broj Gž-1187/2023-2 od 8. studenog 2023.). Slijedom navedenog u tom dijelu točke I. tužbenog zahtjeva valjalo je tužitelja odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točci III. izreke ove presude.
33. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.
34. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastavak podnesaka 21.9.2021. i 12.12.2024. (a kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka) za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištima od 23.3.2022., 20.3.2025., 31.3.2025. i 2.6.2025. za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, odnosno ukupno 700 bodova, što, s obzirom na vrijednost 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.750,00 EUR.
34.1. Tužiteljici je priznata naknada troška sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od 175,20 eura, te predujam za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, a što sveukupno iznosi 2.323,37 eura, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
35. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u ukupnom iznosu od 2.250,00 eura, budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP. Također trošak ovog postupka, odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP, nije dosuđen tuženici u odnosu na točku III. izreke ove presude, obzirom da se njezin neznatni djelomični uspjeh odnosi samo na dio tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 23.J i 23.P Ugovora o kreditu u svezi kojeg razmjernog neznatnog uspjeha joj nisu nastali posebni troškovi (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Varaždinu, broj Gž-1187/2023-2 od 8. studenog 2023.), te je stoga odlučeno kao pod točkom V. točke ove presude.
Osijek, 26. lipnja 2025.
Sudac
Marko Šimunić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Punomoćniku tužiteljice
2. Punomoćnici tuženika
