REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1208/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa opunomoćenica PGD, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, Donje Svetice 38/5, Zagreb, OIB: 83358955356, kojega zastupa ZG, službena osoba, radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije, 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske KLASA: UP/I-602-06/23- 04/40, URBROJ: 355-03-01/16-24-10 od 13. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-602-06/23-04/40, URBROJ: 355-03-01/16-24-10 od 13. rujna 2024. odbijen je kao neosnovan prigovor tužitelja izjavljen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji KLASA: 602- 06/22-04/0284, URBROJ: 355-03-01/16-22-0002 od 6. prosinca 2022.

2. Tužitelj tužbom osporava zakonitost predmetnog rješenja tuženika, kao i Mišljenja od 6. prosinca 2022. Ističe kako je presudom Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: Us I-513/2023 od 2. srpnja 2024. poništeno rješenje tuženika od 27. veljače 2023., a u ponovljenom postupku tuženik je samo malo proširio obrazloženje rješenja, a suštinski nije napravio nikakvu korekciju, te tvrdi da se oglušio na naloge i upute sadržane u obrazloženju te presude. Dalje ističe da je u svojstvu podnositelja zahtjeva priložio svu potrebnu dokumentaciju u propisanom obliku, kako bi nadležna Agencija mogla izvršiti procjene specificirane u odredbi članka 8. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija (Narodne novine, broj 69/22. - dalje: Zakon). Na temelju dostavljene kompletne i adekvatne dokumentacije, smatra da je tuženik bio u obvezi izdati Mišljenje koje sadrži: mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj. Navodi da je iz sadržaja Mišljenja od 6. prosinca 2022. vidljivo da nisu navedeni, razrađeni i ocijenjeni svi zakonom propisani elementi. Ujedno, da je u Mišljenju naglašeno da je Visoko učilište Internacionalni univerzitet Travnik, Saobraćajni fakultet, Travnik, Bosna i Hercegovina, dio sustava visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine. Također, da je naglašeno da sustav visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine pripada Europskom prostoru visokog obrazovanja. Tužitelj smatra da je osporavano rješenje doneseno bez sagledavanja kompletne dokumentacije, zbog čega su, uz neadekvatnu analizu i ocjenu, ostale neutvrđene relevantne činjenice, posljedica čega je nepravilna primjena materijalnog prava. Ističe kako osporavana odluka ne sadrži razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaza, niti kratko izlaganje zahtjeva, utvrđeno činjenično stanje, niti obuhvaća sve elemente propisane st. 2. članka 9. Zakona. Tvrdi da ima saznanja da je na identičan način postupljeno i u svim drugim slučajevima vezano za diplome iz susjedne države. Smatra da je tuženik postupio suprotno odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima, posebno članka 14., kao i Protokolu broj 12. Napominje da je Statutom tuženika ustrojen Nacionalni ENIC/NARIC ured, čiji djelokrug poslova obuhvaća i poslove vrednovanja inozemnih visokoškolskih kvalifikacija. Navodi da je na službenoj stranici tuženika naznačeno da se zahtjev za vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije podnosi Nacionalnom ENIC/NARIC uredu. Dalje pojašnjava kako je u članku 9. Zakona predviđena mogućnost prigovora čelniku tijela protiv mišljenja agencije. U vezi toga navodi da je u konkretnom slučaju čelnik tijela donio odluku u oba stupnja, čime je stranci onemogućeno podnošenje pravnog lijeka drugostupanjskom tijelu. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako osporava tužbu u cijelosti. Tvrdi da nisu točni navodi tužitelja kako je osporavana odluka donesena bez cjelovitog sagledavanja kompletne dokumentacije koja se odnosi na tužitelja te kako nisu navedeni i ocijenjeni svi zakonom propisani elementi. Navodi da je postupak vrednovanja u cijelosti proveden sukladno Zakonu, pri čemu osporavano rješenje sadržava jasno obrazloženje za svaku od stavki propisanih člankom 8. Zakona, a koje su predmet procjene u postupku vrednovanja. Pojašnjava kako je nakon izlaganja pojedinačnih stavki postupka vrednovanja, tuženik u osporavanom rješenju argumentirao razloge za donošenje mišljenja o razini, obujmu, profilu i kvaliteti sukladno članku 9. stavku 2. Zakona. Prema tome, smatra da su odlučne činjenice koje su poslužile kao temelj za donošenje osporavanog rješenja (odnosno mišljenja) iznesene i obrazložene. Dalje navodi kako je izvršio uvid u svu dokumentaciju i druge isprave koje je podnositelj zahtjeva priložio, kao i ostale isprave koje se spominju kao izvori za procjenu, a koje su navedene u samom tekstu rješenja. Stoga ističe da u postupku vrednovanja, donošenja mišljenja i u obrazloženju osporavanog rješenja nije ispušten niti jedan zakonom propisan kriterij koji se odnosi na individualni postupak vrednovanja i procjenu inozemne obrazovne kvalifikacije.

3.1. Nadalje, tuženik navodi kako ne može otkloniti dojam uniformiranog obrazloženja koji se odnosi na osiguravanje kvalitete visokog obrazovanja u državi stjecanja inozemne visokoškolske kvalifikacije jer ocjena u tom dijelu nije varijabilna, budući da se ocjenjuje visoko obrazovanje na razini države stjecanja kvalifikacije, konkretno Bosne i Hercegovine. Pojašnjava kako u tom dijelu sustav visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine djeluje na netransparentnim postupcima vanjskog osiguravanja kvalitete zbog čega nije moguće utvrditi da je riječ o učinkovitom, na jasnim kriterijima postavljenom sustavu vanjskog vrednovanja visokih učilišta i studijskih programa, a da navedeno proizlazi iz izvješća ENQA-e (European Association for Quality Assurance in Higher Education) kao krovne europske udruge za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju. Stoga, napominje da ocjena obrazovnog sustava u Bosni i Hercegovini nužno ostaje u tom obliku dok god ne dođe do promjene ocjene sustava visokog obrazovanja u Bosni Hercegovini od strane relevantnih institucija na europskoj razini, odnosno ENQA-e.

3.2. Tuženik ističe kako su pogrešni navodi tužitelja da je u konkretnom slučaju čelnik tijela donio odluku u obu stupnja, čime je stranci onemogućeno podnošenje pravnog lijeka drugostupanjskom tijelu. Pojašnjava da postupa prema Zakonu kojim je propisano da je mišljenje neupravni akt zbog čega nema zapreke da o prigovoru odlučuje ista ovlaštena osoba tuženika. U konačnici, u uputi o pravnom lijeku u rješenju tuženika, tužitelj je upoznat s pravom na podnošenje tužbe Upravnom sudu, koje pravo je očigledno i konzumirao. Poziva se na praksu Upravnog suda u Osijeku, odnosno presudu poslovni broj: Us I-513/2023 u kojoj je navedeno shvaćanje izneseno. Dodatno, ističe da je otklonio nedostatke na koje je upućivao sud u presudi te je, uz uvažavanje pravnih shvaćanja i primjedbi suda, obrazložio sve zakonom propisane kriterije koje je procjenjivao u postupku vrednovanja. Smatra da su procjena i vrednovanje prema Zakonu u diskrecijskoj ocjeni tuženika, kao pravne osobe s javnim ovlastima, kao i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede zakonitosti odluke, granice ovlasti i svrhe radi koje je ovlast dana, već da tužitelj jedino upire na meritum odluke, odnosno pravilnost pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, a o čemu se upravni spor ne može voditi. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove spora.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 28. svibnja 2025. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na raspravu je pristupila opunomoćenica tužitelja odvjetnica PGD te službena osoba tuženika ZG.

4.1. Na raspravi je opunomoćenica tužitelja ostala kod svih navoda iz tužbe te je posebno istaknula kako je iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja vidljivo da se izvorni naziv stečene inozemne obrazovne kvalifikacije može označiti nazivom prema Popisu akademskih naziva i akademskih stupnjeva te njihovih kratica u Republici Hrvatskoj. Istaknula je da je konstatirano da se razina te kvalifikacije može procijeniti, međutim, nejasno je, kontradiktorno i neobrazloženo da nije provedena povezanost s Europskim kvalifikacijskim okvirom i kvalifikacijskim okvirom Europskog prostora visokog obrazovanja te posljedično s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, kada je u mišljenju konstatirano da je predmetni fakultet dio sustava visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine koje pripada Europskom prostoru visokog obrazovanja. Navela je da se u odnosu na kvalitetu studijskog programa u BiH ista procjenjuje u postupku akreditacije, a standardi te procjene u BiH zasnivaju se na Standardima i smjernicama za osiguranje kvalitete u Europskom prostoru visokog obrazovanja. Međutim, navela je i da je mišljenje negativno jer navodno HEA nije uspjela dokazati usklađenost svog rada, a pri tome se tuženik poziva na staro izvješće ENQA iz 2017. gdje se u prvi plan stavljaju pitanja državnog ustroja i nacionalna pravna regulativa dok je tema obrazovanja sporedna. Pri tome je zanemarena činjenica da je HEA i danas član ENQA-e a da je članstvo otvoreno samo Agencijama za osiguranje kvalitete koje dokažu usklađenost sa ESG-om te da je nakon 2017. proveden postupak vrednovanja koji zaključci su zanemareni. Smatra da je tuženik mogao izvršiti usporedbu sa kvalifikacijom u Republici Hrvatskoj te u konačnici izdati pozitivno mišljenje. Predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev te traži trošak prema troškovniku u spisu.

4.2. Opunomoćenik tuženika je ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu, kao i kod obrazloženja osporavanog rješenja. Istaknuo je da se na temelju članka 10. Zakona stečeni naziv koristi u Republici Hrvatskoj u njegovom izvornom obliku. HEA status pridruženog člana u ENQA-i ima od 2010. odnosno posljednji put je obnovljen 2021. Istaknuo je kako je u vezi statusa članstva HEA-e u toj krovnoj udruzi javno dostupna mrežna stranica enqa.eu. Isto tako da su nova izvješća ENQA-e sva dostupna na navedenom linku, na kojemu su dostupne i smjernice i drugi podaci.

4.3. Sud je u skladu s odredbom članka 93. stavka 2. ZUS-a kao nepotreban odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem te dokazni prijedlog za obvezivanjem tuženika na dostavu novih izvješća ENQA-e. To stoga što je pozivanje i saslušavanje tužitelja na iste okolnosti o kojima se već izjasnio u tužbi nepotrebno, a pribava novih izvješća ENQA-e javno je dostupna na mrežnoj stranici enga.eu, zbog čega nije potrebno posebno obvezivati tuženika na dostavu istih. Dakle, provođenje navedenih dokaznih prijedloga bilo bi u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a jer bi se tako odugovlačio spor, uz stvaranje nepotrebnih troškova.

5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave priložene istima.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je osporavano rješenje tuženika doneseno na temelju članka 9. stavka 5. Zakona, a nakon što je tužitelj prema članku 9. stavku 4. Zakona uložio prigovor na Mišljenje doneseno u postupku pokrenutom po zahtjevu tužitelja od 3. listopada 2022. radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada u Republici Hrvatskoj.

8. U tom mišljenju je navedeno kako je uvidom u zaprimljeni zahtjev, svu relevantnu dokumentaciju i utvrđene podatke iz točke 5. (toga mišljenja), a u skladu s odredbama članaka 6. do 9. Zakona, razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Bakalaureat/Bachelor – inženjer saobraćaja, smjer Drumski i gradski saobraćaj koja je stečena na visokom učilištu Internacionalni univerzitet Travnik, Saobraćajni fakultet, Travnik, Bosna i Hercegovina, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj.

9. Presudom Upravnog suda u Osijeku pod poslovnim brojem: Us I- 513/2023-10 od 2. srpnja 2024., poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/I-602- 06/23-04/40, URBROJ: 355-03-01/16-23-01 od 27. veljače 2023. i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je navedeno da će u ponovnom postupku tuženik ponovno zatražiti mišljenje, te procijeniti pretpostavke iz članka 8. Zakona, gdje je pitanje osiguranje kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena samo jedan od parametara za donošenje mišljenja. Mišljenje pribavljeno u izvršenju te presude moralo je sadržavati mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, prema odredbi članka 9. stavak 2. Zakona.

10. Prema članku 2. stavku 1. točki 4. Zakona vrednovanje inozemne obrazovne kvalifikacije je utvrđivanje razine, obujma, profila i kvalitete inozemne obrazovne kvalifikacije, kao i prava koja ta kvalifikacija daje u zemlji u kojoj je stečena. Prema točki 10. istog stavka, mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji je neupravni akt koji donosi nadležna agencija na temelju provedenog postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije. Točkom 13. istog stavka određeno je da isprave kojima se dokazuje inozemna obrazovna kvalifikacija uključuju svjedodžbe, diplome i potvrde o završenom programu.

11. Člankom 6. Zakona propisano je da postupak vrednovanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija u svrhu pristupa tržištu rada u profesijama koje nisu uključene u Popis reguliranih profesija u Republici Hrvatskoj za inozemne obrazovne kvalifikacije o završenom visokom obrazovanju provodi agencija nadležna za znanost i visoko obrazovanje.

12. Prema članku 8. stavku 1. Zakona, u postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije procjenjuje se sljedeće: - izvorni naziv stečene inozemne obrazovne kvalifikacije uz detaljan opis stečene inozemne obrazovne kvalifikacije na hrvatskom jeziku koji u najboljoj mogućoj mjeri opisuje kvalifikaciju, - razina inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i povezanost s Europskim kvalifikacijskim okvirom i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, - obrazovni profil, smjer ili druga relevantna informacija, - naziv visokog učilišta ili odgojno-obrazovne ustanove u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena, - informacije o pravima koje nositelj inozemne obrazovne kvalifikacije ostvaruje u zemlji u kojoj je ona stečena, - informacija o tome je li kvalifikacija stečena kroz vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, kroz program obrazovanja odraslih te je li stjecanje inozemne obrazovne kvalifikacije izvedeno djelomično ili u cjelini na daljinu, - kvaliteta studijskog/obrazovnog programa i visokog učilišta ili odgojno-obrazovne ustanove, uključujući podatke o akreditaciji visokog učilišta ili odobrenju za rad obrazovne ustanove i programa potvrđenih i/ili izdanih od strane nadležnog tijela, te ostali podaci o osiguravanju kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena, - naziv i obujam (trajanje) obrazovnog programa koji je nositelj pohađao, godina upisa u program i godina stjecanja kvalifikacije.

13. Člankom 9. stavkom 1. Zakona predviđeno je da nakon provedenog postupka vrednovanja iz članka 8. ovoga Zakona nadležna agencija izdaje mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji koje mora biti obrazloženo. Stavkom 2. propisano je da mišljenje nadležne agencije iz stavka 1. ovoga članka sadrži mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj.

14. Na temelju citirane odredbe članka 9. stavka 2. Zakona, a nakon provedenog postupka vrednovanja, tuženik je izdao mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj.

14.1. Pri tome je za istaknuti da predmetno mišljenje nije upravni akt, već informacija kojom se prvostupanjsko tijelo očitovalo o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikaciji tužitelja u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj. Stoga danim Mišljenjem nije povrijeđeno pravo tužitelja na obrazovanje niti mu je onemogućeno sudjelovanje na tržištu rada, a niti isto na bilo koji način obvezuje potencijalnog poslodavca. Dakle, ne radi se o postupku priznavanja već o postupku vrednovanja tražene inozemne kvalifikacije, a koji postupak Zakon zasebno regulira.

15. U mišljenju je tuženik ocijenio da u dijelu koji se odnosi na razinu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj da istu nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj.

16. Nadalje, u dijelu koji se odnosi na obujam inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, utvrđeno je da inozemna obrazovna kvalifikacija u Bosni i Hercegovini kao zemlji stjecanja čini trogodišnji program.

17. U mišljenju je također utvrđeno da se, u dijelu koji se odnosi na profil inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, radi o profilu saobraćaj, smjer Drumski i gradski saobraćaj.

18. U dijelu koji se odnosi na kvalitetu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, iznesena je obrazložena ocjena o razlozima zbog kojih je nije bilo moguće utvrditi da se radi o učinkovitom sustavu vanjskog osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju kojim se osigurava kvalitetan rad visokih učilišta, kvaliteta studijskih programa i dosega za razinu kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj.

19. U smislu citiranog članka 8. Zakona, nadležno stručno tijelo je Mišljenje dalo u skladu s člankom 8. i 9. Zakona te ga u cijelosti obrazložilo u odnosu na taksativno navedene kriterije, postupak je proveden u skladu sa Zakonom, dok tužitelj svojim prigovorima navedeno nije doveo u sumnju.

20. Iz svega navedenog, razvidno je kako je tuženik u potpunosti postupio po uputi Upravnog suda u Osijeku, uvažavajući pravno shvaćanje i primjedbe iznesene u presudi tog suda pod poslovnim brojem: Us I-513/2023-10 od 2. srpnja 2024. To stoga što je tuženik ponovno zatražio mišljenje te procijenio pretpostavke iz članka 8. Zakona. Mišljenje sadržava procjenu razine, obujma profila i kvalitete inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, prema odredbi članka 9. stavka 2. Zakona, s kojim je suglasan i ovaj Sud. Stoga je tuženik u ponovnom postupku postupio u skladu s točkama 23. i 24. navedene presude Upravnog suda u Osijeku. Shodno tome, ne mogu se prihvatiti tužbeni navodi da se tuženik oglušio na naloge i upute sadržane u predmetnoj presudi.

21. U odnosu na prigovor tužitelja o povredi prava na pravni lijek ističe se da mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji, u skladu s odredbama Zakona, ne predstavlja upravni akt, zbog čega nije bilo zapreke da o prigovoru odlučuje ista ovlaštena osoba tuženika. Naime, prema članku 2. stavak 10. Zakona, mišljenje je neupravni akt koji donosi nadležna agencija na temelju provedenog postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije. Uz to, odredba članka 18. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 55/01., 5/14. i 85/10.) propisuje da pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju pravna zaštita osigurana podnošenjem tužbe upravnom sudu, Sud ne nalazi da je u tom smislu povrijeđen Ustav Republike Hrvatske.

22. K tome, Sud ne nalazi da je tuženik postupio suprotno odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao niti protivno Protokolu 12. Radi se o paušalnim prigovorima tužitelja u kojima ne navodi jasno u čemu se povreda sastoji. Tužitelj osobito ističe povredu članka 14. koji se odnosi na zabranu diskriminacije, no ničime ne dokazuje postojanje iste povrede. Stoga takvi navodi nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje.

22.1. Isto tako, nije od utjecaja ni paušalan navod da tužitelj ima saznanja o identičnom postupanju i u svim drugim slučajevima vezano za diplome iz susjedne države, pri čemu ničime to ne dokazuje. Uz to, svaki predmet je zasebna upravna stvar, stoga ostali eventualni slučajevi nisu od utjecaja na rješavanje konkretnog predmeta.

23. Slijedom svega navedenog, Sud je ocijenio da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo uz poštivanje postupovnih pravila. Rješenje je sastavljeno u skladu s člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.) i dostatno je obrazloženo.

24. Stoga je Sud odbio tužbeni zahtjev i u skladu s odredbom članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

25. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

25.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

25.2. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio Sudu da tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove spora. Prema članku 148. stavku 2. ZUS-a, stranka je dužna u zahtjevu navesti troškove za koje traži naknadu. S obzirom da je tuženik samo paušalno paušalno zatražio trošak, dok je po navedenoj zakonskoj odredbi potrebno točno specificirati za koje troškove se naknada traži, takav zahtjev se nije mogao priznati, unatoč uspjehu u sporu. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Osijeku 26. lipnja 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku