Poslovni broj: P- 41/2024-12

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Kalauz odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupani po punomoćniku Jurici Barbarić, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika odvjetničku vježbenicu ŽH iz odvjetničkog ureda BH, i punomoćnika tuženika UHM, odvjetničku vježbenicu u odvjetničkom uredu Jurice Barbarić, 12. lipnja 2025. i objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 26. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu br.: 216153 od 03. travnja 2008.g. zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika - Volksbank d.d., koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da isplati tužiteljici UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 394,86 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 08.04.2008. g. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008.godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.256,64 eura, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je dana 03.04.2008.g. sklopila sa Volksbank d.d., pravnim prednikom tuženika, Ugovor o kreditu br.: 216153 temeljem kojega je koristila kredit u iznosu od 17.888,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate kredita od 60 mjeseci, te da je kredit u cijelosti isplatila. Nadalje u tužbi navodi da je predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane prednika tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te da se prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi da je prednik tuženika u Ugovor o kreditu od 03.04.2008.g. ugradio odredbu „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ Tužiteljica navodi da prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije sa njom pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, da joj nije točno prezentirao koje će ona troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, te da nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije ni precizirano, niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Tužiteljica nadalje navodi da je temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o Naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, tuženik dana 07.04.2008., prilikom isplate kredita naplatio od tužiteljice iznos od ukupno 394,86 eur/ 2.975,11 kn, te da je na opisani jednostrani i protupravni postupanjem tuženik stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 394,86 eur/ 2.975,11 kn, za koji iznos je umanjena imovina tužiteljice. Slijedom navedenog, tužiteljica, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, predlaže sudu da donese odluku kojom će naložiti tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužiteljice na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističi prigovor mjesne nadležnosti, te smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega je tuženik osporava u cijelosti, te ističe da su u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga, jer je potraživanje tužitelja u zastari, da tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; te o visini tužbenog zahtjeva. Nadalje u tužbi navodi da je tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 19. 1.2024. pa stoga prigovara zastari utuženih iznosa. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik navodi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Nadalje tuženik navodi da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu, obzirom da propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu, kartica prometa po kreditu, dopis HPB d.d., te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP –a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o naknadni u iznosu od 1,10% od iznosa kredita, kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa od 394,86 eura s pripadajućim kamatama.

5.Nesporno je:

- da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 3. 4. 2008. Ugovor o kreditu broj 216153 na iznos od 17.888,47 CHF.

- da je ugovorena odredba prema kojoj Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,10% sukladno odlukama Banke

- visina tužbenog zahtjeva.

6.Sporno je:

-

da li je ugovorna odredba za obradu zahtjeva kredita protivna pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno je li ništetna.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na povrat isplaćene naknade naknadu za obradu kredita u iznosu od 394,86 eura

-

da li je nastupila zastara potraživanja.

-

da li je nadležan Općinski sud u Vinkovcima.

7. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 216153. Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

7.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

7.3.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

7.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.

7.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 10. Ugovora, ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz [adresa] u [adresa], a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu

7.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).

7.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja

8.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim.

U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). u kojem slučaju zasta počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, dakle od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa i u slučaju kada je je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenu kamatne stope.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

9.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

9.1.Tužiteljica u danom iskazu navodi da je 3. 4. 2008. s tuženikom zaključila ugovor o kreditu za kupnju vozila, da nije bila klijent tada Volksbanke, da je kredit kod tuženika uzela samo zato što je bio povoljan, da joj nisu ponudili ugovor o drugoj valuti osim u CHF, da je pročitala ugovor i prihvatila uvjete kreditiranja, da je tom prilikom dobila gotov obrazac ugovora koji je potpisala, da nije mogla s osobnim bankarom pregovarati o drugačijim uvjetima kreditiranja, odnosno da je bila dužna platiti naknadu za obradu kredita kakva je bila zahtjevana u ugovoru, odnosno pojašnjava da je realizacija kreditiranja bila jedino moguća uz plaćanje naknade za obradu zahtjeva. Nadalje je izjavila da se nije raspitivala kod bankara na čega se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva, iz razloga jer joj je on rekao da kredit može ostvariti jedino i isključivo ako plati naknadu za obradu zahtjeva, s tim da naknadu nije platila posebno nego joj je uskraćena od ukupnog iznosa kredita. Također navodi da je u trenutku podizanja kredita bila zaposlena kao profesor u Ekonomskoj i trgovačkoj školi u Vinkovcima, gdje i danas radi.

10. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 3. 4. 2008.

Prema odredbi čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

10.2. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. 3. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. toga članak propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11.Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba kojom je određena naknada u iznosu od 1,10% kredita, a koja se naplaćuje jednokratno i unaprijed, sadržana u dijelu pod odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu, ništetna.

Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredbom čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga koja u trenutku sklapanja ugovorno iznosi u iznosu od 1,10% odnosno 394,86 eura, te je jednokratno naplaćena 7.4.2004.

Sud je ocijenio da je ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora nepoštena , a time sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna budući se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu unaprijed formulirao tuženik, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, jer je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca koja je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, a to tim više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u jednokratnom iznosu, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj . Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu uredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu kreditnih zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pored navedenog u predmetnom ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obavljanje bankarskih usluga, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje u kojem končanom iznosu

Slijedom navedenog sud je ocijenio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu citiranog čl. 81. st. 1 ZZP- a , slijedom čega je ista ništetna.

12. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz točke 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ova odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

13. Obzirom da se tuženik nije protivio visini tužbenog zahtjeva tj. nije osporio da je tužitelju od tuženika naplaćena naknada u zatraženom iznos i to za jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu 394,86 eura, a što nesporno proistječe iz dopisa HPB d.d. na strani 13 spisa, te iz Prometa kartice po kreditu na strani 14 spisa, kao i iz navoda iz odgovora na tužbu, to na osnovu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud nije provodio dokaze.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja sud ocijenio u cijelosti osnovanim.

15.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznos od 394,86 eura zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate, pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe sadržane u u točki 6.1. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji je koncipirana suprotna načelu savjesnosti poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštenu ugovornu obveze, te je ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

17. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 394,86 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) i obrazloženog podneska od i 3. 5. 2025. za zastupanje na ročištima od 21. 5. 2025 i 12. 6. 2025. po 100 bodova, za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije i za sastav podneska od 17. 3. 2025. 25 bodova, te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova, ukupno 500 bodova, što čini novčani iznos od 1.000,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je sud priznao i trošak na ime sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 eura. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupi na snagu 20 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

17.2.Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.256,64 eura.

U Vinkovcima, 26. lipnja 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci – punomoćnik tuženika