REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Posl. br. P-712/2021-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli – Pola po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Šime Vidulinu odvjetniku iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po OD Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 24. lipnja 2025. godine, održane u nazočnosti tužiteljice osobno i nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjeničkog punomoćnika tužene, na temelju članka 335 ZPP-a, dana 26. lipnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12. Ugovora o kreditu broj 112-50-3912728 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.02.2007.god. a koja glasi:
« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. »
II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 112-50-3912728 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.02.2007.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:
« … na dan korištenja. »,
u odredbi čl.7. koje glase:
« ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... » « Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u odredbi čl.3. Ugovora o kreditu broj 112-50-3912728 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.02.2007.god., a koja glasi:
«3./treće/ NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...»,
pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakav pravni učinak između ugovornih strana.
IV Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535 da tužiteljici LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime jednokratne naknade isplati iznos od 484,01 eur/ 3.646,80 kn zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 08.02.2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535 da tužiteljici LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 3.263,10 eur / 24.585,74 HRK, zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od (0,34 €) / 2,54 kn od 31.03.2008. do isplate
na iznos od (2,80 €) / 21,11 kn od 30.04.2008. do isplate
na iznos od (13,03 €) / 98,14 kn od 30.11.2008. do isplate
na iznos od (12,14 €) / 91,44 kn od 31.01.2009. do isplate
na iznos od (16,31 €) / 122,92 kn od 28.02.2009. do isplate
na iznos od (21,74 €) / 163,79 kn od 09.04.2009. do isplate
na iznos od (14,24 €) / 107,28 kn od 07.05.2009. do isplate
na iznos od (14,79 €) / 111,44 kn od 08.06.2009. do isplate
na iznos od (11,77 €) / 88,65 kn od 08.07.2009. do isplate
na iznos od (11,09 €) / 83,59 kn od 07.08.2009. do isplate
na iznos od (9,94 €) / 74,88 kn od 08.09.2009. do isplate
na iznos od (11,24 €) / 84,72 kn od 07.10.2009. do isplate
na iznos od (10,14 €) / 76,41 kn od 06.11.2009. do isplate
na iznos od (10,24 €) / 77,13 kn od 07.12.2009. do isplate
na iznos od (12,49 €) / 94,07 kn od 07.01.2010. do isplate
na iznos od (15,28 €) / 115,10 kn od 05.02.2010. do isplate
na iznos od (18,01 €) / 135,66 kn od 05.03.2010. do isplate
na iznos od (18,13 €) / 136,62 kn od 07.04.2010. do isplate
na iznos od (22,07 €) / 166,31 kn od 07.05.2010. do isplate
na iznos od (23,41 €) / 176,36 kn od 07.06.2010. do isplate
na iznos od (30,54 €) / 230,12 kn od 08.07.2010. do isplate
na iznos od (36,44 €) / 274,58 kn od 09.08.2010. do isplate
na iznos od (38,14 €) / 287,36 kn od 08.09.2010. do isplate
na iznos od (43,62 €) / 328,69 kn od 07.10.2010. do isplate
na iznos od (36,88 €) / 277,87 kn od 08.11.2010. do isplate
na iznos od (46,79 €) / 352,54 kn od 15.12.2010. do isplate
na iznos od (61,59 €) / 464,05 kn od 07.01.2011. do isplate
na iznos od (51,72 €) / 389,72 kn od 07.02.2011. do isplate
na iznos od (54,98 €) / 414,27 kn od 07.03.2011. do isplate
na iznos od (50,69 €) / 381,89 kn od 06.04.2011. do isplate
na iznos od (50,94 €) / 383,79 kn od 09.05.2011. do isplate
na iznos od (67,89 €) / 511,53 kn od 07.06.2011. do isplate
na iznos od (71,64 €) / 539,74 kn od 07.07.2011. do isplate
na iznos od (84,83 €) / 639,13 kn od 08.08.2011. do isplate
na iznos od (82,77 €) / 623,60 kn od 07.09.2011. do isplate
na iznos od (71,96 €) / 542,20 kn od 07.10.2011. do isplate
na iznos od (68,90 €) / 519,12 kn od 08.11.2011. do isplate
na iznos od (68,25 €) / 514,26 kn od 07.12.2011. do isplate
na iznos od (71,05 €) / 535,31 kn od 09.01.2012. do isplate
na iznos od (75,23 €) / 566,83 kn od 08.02.2012. do isplate
na iznos od (76,91 €) / 579,45 kn od 07.03.2012. do isplate
na iznos od (75,22 €) / 566,77 kn od 06.04.2012. do isplate
na iznos od (75,56 €) / 569,32 kn od 07.05.2012. do isplate
na iznos od (76,59 €) / 577,09 kn od 06.06.2012. do isplate
na iznos od (76,14 €) / 573,69 kn od 06.07.2012. do isplate
na iznos od (75,48 €) / 568,69 kn od 07.08.2012. do isplate
na iznos od (75,09 €) / 565,75 kn od 07.09.2012. do isplate
na iznos od (71,92 €) / 541,85 kn od 05.10.2012. do isplate
na iznos od (73,04 €) / 550,33 kn od 07.11.2012. do isplate
na iznos od (75,52 €) / 568,97 kn od 06.12.2012. do isplate
na iznos od (74,10 €) / 558,32 kn od 07.01.2013. do isplate
na iznos od (72,00 €) / 542,51 kn od 07.02.2013. do isplate
na iznos od (72,36 €) / 545,17 kn od 08.03.2013. do isplate
na iznos od (72,69 €) / 547,70 kn od 08.04.2013. do isplate
na iznos od (74,24 €) / 559,37 kn od 09.05.2013. do isplate
na iznos od (68,48 €) / 515,96 kn od 07.06.2013. do isplate
na iznos od (67,28 €) / 506,93 kn od 05.07.2013. do isplate
na iznos od (66,76 €) / 503,01 kn od 07.08.2013. do isplate
na iznos od (69,17 €) / 521,16 kn od 05.09.2013. do isplate
na iznos od (71,20 €) / 536,44 kn od 04.10.2013. do isplate
na iznos od (73,10 €) / 550,80 kn od 07.11.2013. do isplate
na iznos od (72,54 €) / 546,53 kn od 09.12.2013. do isplate
na iznos od (74,71 €) / 562,94 kn od 13.01.2014. do isplate
na iznos od (72,84 €) / 548,81 kn od 07.02.2014. do isplate
na iznos od (76,11 €) / 573,42 kn od 08.03.2014. do isplate
do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
VI Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.613,83 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje na navedeni iznos teku od 26.6.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na a sve to u roku od 15 dana.
VII Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj preko iznosa priznato parničnog troška iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 16.5.2023.godine, listovi 164 do 168 spisa.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženom sklopila dana 8.2.2007.g. Ugovor o kreditu broj 112-50-3912728, sa namjenom kupnje automobila u iznosu od 24.102,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, te da je rok za otplatu kredita bio 84 mjeseca. Tužiteljica je nadalje u svojoj tužbi navela da Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.12.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor solemniziran u [adresa]. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.102,55 CHF-a prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (08.02.2007.god.) srednji tečaj tuženika za CHF prema tečajnoj listi iznosio je 4,584972. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. Nadalje navodi da odredba čl. 3. Ugovora br. 112-50- 3912728 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika davatelja kredita od dana 09.02.2007. godine propisuje iznos troškova zaključenja Ugovora u iznosu od 3,30% od iznosa kredita što je u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora o kreditu iznos od 3.621,05 kn. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratna naknada” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu temeljem kojeg se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva koju je u konačnici specificirala u podnesku od 16.5.2023.godine.
2.U odgovoru na tužbu na listu 37-41 spisa, tužena je u bitnom navela kako prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i odredbu čl. 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada, da svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se iz historijata tužbe dade zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te je takav stav tužitelja neosnovan. Navodi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Navodi da tužitelj osporava i valjanost odredbe čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita u iznosu 3,30% od iznosa kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita i trošak osiguranja, da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu pa tuženik u tom smislu ukazuje na odluku Županijskog suda u Puli o naknadi za prijevremenu otplatu, a koja se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita obzirom da je ista određena u samom ugovoru o kreditu. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Tuženik je predložio da sud odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.
3.U dokaznom postupku pročitani su dokazi čitanjem dokumentacije na listovima 6-30 spisa, dokumentacije na listovima 43-102 spisa, dokumentacije na listovima 108-110 spisa, dokumentacije na listovima 114-184 spisa, dokumentacije na listovima 206 spisa, čitanjem nalaza i mišljenja financijskog vještaka na listu 209-216 spisa, dokumentacije na listovima 225-229 spisa, te je izvršen uvid u sudsku praksu zaprimljenu na ročištu od 8.11.2017.godine..
4.Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj specificiran u podnesku od 16.5.2023.godine osnovan je u cijelosti.
5.U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 8.2.2007.g zaključile Ugovor o kreditu koji prileži na listovima 11- 15 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 24.102,55 CHF po srednjem tečaju za CHF u protuvrijednosti u kunama na dan korištenja list 6 spisa predmetni ugovor je zaključen na rok otplate od 84 mjeseca.
6.Nije sporna činjenica da je temeljem članka 7. predmetnog ugovora bilo ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kako se navodi u istom članku, dok je u članku 11 istog ugovora ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora (očitom omaškom u pisanju tužbenog petita navodi se članak 1 umjesto članka 11 ali je razvidno da se radi od članku 11). Nije sporna činjenica da je u predmetnom ugovoru u članku 3 ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, list 11 spisa.
7.Nije sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 11 do 14 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, te da je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je potvrđeno i iskazom tužiteljice saslušane kao parnične stranke.
8. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 16 do 18 spisa prileži otplatna tablica, dok na listovima 19 do 24 spisa prileži prijepis knjigovodstvene kartice.
9. Nije sporna činjenica da između tužiteljice i tužene nije zaključen nikakav aneks predmetnog ugovora kao što je nesporna činjenica koja proizlazi iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične strane da je imenovana predmetni kredit isplatila u cijelosti.
10.Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
11.Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest mjesna nadležnost ovoga suda list 11 spisa, budući je tuženik u odgovoru na tužbu predložio da se sud proglasi mjesnu nenadležnost i predmetu ustupio Općinskom sudu u zagrebu. Sporno je nadalje i pitanje osnovanost osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li ništetna odredba vezana za valutnu klauzulu , odredba o ugovorenom mjesnoj nadležnosti, te odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, kao i pravni interes tužitelja za podnošenjem tužbe. Sporno je i pitanje glede statusa potrošača. U svezi s tim sporno je pitanje da li je dio predmetnog ugovora iz čl.1 predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF nepoštena a tim i ništetna te da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare, te visina tužbenog zahtjeva.
12. Vezano za istaknuti prigovor tužene o ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti isti je također bio neosnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u Zagreb izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužiteljice visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala prebivalište pred općinskim sudom u [adresa] to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga suda te odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan te utvrditi ništetnom i tu ugovornu odredbu, stav I izreke presude.
13.Vezano za istaknuti prigovor zastare kojeg je tužena istaknula u odgovoru na tužbu, list isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine. Dakle presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , zatim presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Vezano za kondemantran dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno s time što valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ( u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine itd.), što znači da od 14.6.2018. godine (zastara je ponovo počela teći prvi slijedeći dan tj. 15.6.2018.godine) pa do dana 22.9.2021. godine kad je zaprimljena tužba nije protekao opći zastarni rok od 5 godina za ovu kondemnatornu tražbinu vezanu za preplatu s osnova valutne klauzule, a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti (u tom smislu ide i sudska praksa primjerice Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž- 3850/2022-2 od 15.11.2022.godine) pa je stoga valjalo u cijelosti odbiti tuženičin prigovor zastare kao neosnovan. Naime, i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
14. Vezano za prigovor zastare u odnosu na ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi zbog prijevremene otplate ukazuje se na slijedeće. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž- 281/2019-2 od 21.5.2020. itd.). Stoga istaknuti prigovor zastare od strane tužene, list 45 spisa i po ovom osnovu nije bio održiv jer se upravo u ovoj parnici utvrđuje ništetnost i navedene ugovorne odredbe, pa je prigovor zastare valjalo i u tom dijelu odbiti. Povratno u odnosu na izvršenu preplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF kako je i navedeno prigovor zastare nije bio osnovan budući u tom dijelu nije protekao opći zastarni rok iz članka 225 ZOO-a (kondikcijski zahtjev) gledano od 14.6.2018.godine (kad je došlo do prekida zastare u smislu članku 241 ZOO-a, pa do podnesene tužbe 22.9.2021.godine jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je za taj dio kondemnatoren tražbine valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Glede deklaracije nema zastare (članak 328 ZOO-a).
15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.
16. U odnosu na meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 164 do 168 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za daljnje prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
23. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužiteljica svjesno odabrala kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke na ročištu od 24.06.2025. godine čiji iskaz ovaj sud prihvaća u cijelosti jer je isti bio objektivan i iskren. Tako je iz iskaza tužiteljice potvrđeno da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 11 spisa, da je banka sačinila ugovor, da je zaključila ugovor u ovoj banci jer ih je autokuća Košara uputila na RBA banku jer su valjda su s njima surađivali, da nije mogla pregovarati vezano za odredbe ugovora te se radilo o obrascu koji je dala banka, da prije ovog ugovora nije imala nikada ugovore o kreditu u švicarcima, i tada je to bilo novo. Na upit zašto u toj valuti odgovorila je kad su im to ponudili rekli su da je stabilna valuta i kredit a nisu im rekli da HNB ne štiti tu vrstu kredita, da su ih iz autokuće uputili u banku i onda je djelatnik banke predložio sklapanje kredita u ovoj valuti. Navela je da djelatnik banke nije spominjao nikakvu karakteristiku švicarca kao valute. Ne može se sjetiti da li je bio službenik ili službenica ali nije spominjao da će biti veće oscilacije a već ako i bude da će to biti oko 50-100,00 kuna. Navodi da taj kredit nije konvertirala a kredit je isplatila u cijelosti. Kad je počelo to sa švicarcima išla je u banku pitati da li se to može riješiti mirnim putem, dobila je odgovor ne nego da mora utužiti, nakon toga je tražila dokumentaciju vezano za rekapitulaciju. Navela je da je na početku rata iznosila 1400-1500,00 kuna da bi u nekoj fazi otplate narasla na 2300,00 kuna te da joj je kredit trebao za kupnju osobnog vozila kojeg još uvijek ima. Navela je da joj nisu dali na uvid opće uvjete poslovanja niti je ona tražila niti je znala. Da li su i vezano za valutu chf rekli o čemu ovisi promjena tečaja, odgovorila ja da nisu, da nisu spominjali niti parametre temeljem kojeg će se vršiti promjena tečaja, da je platila i naknadu koja je iznosila 3600 i nešto kuna odnosno 3,30% od odobrenog kredita. Na upit suca nitko joj nije objasnio od kojih se troškova sastoji naknada već samo da su to troškovi banke koje mora platiti ako će dobiti kredit te da je to takva procedura. Navela je da je pročitala ugovor prije potpisivanja, da joj nisu ponudili druge opcije, kredite u drugim valutama, a na upit nije ni ona tražila neki drugi kredit, da je sklopila ugovor u podružnici u [adresa]. Na upit da li je znala što znači valutna klauzula odgovorila je da je znala da se mjesečni anuitet veže za neku valutu u protuvrijednosti u domaćoj valuti. Na upit da li je imala neke nejasnoće, prigovore, pitanja odgovorila je da je prihvatila ono što joj je bankar predočio a njoj je bilo važno koliko će iznositi rata zbog prihoda i obveza. Navela je da je ona plaćala rate te da je auto korišten za osobne svrhe. Na upit da li je imala nejasnoće vezano za odredbu o jednokratnoj naplati odgovorila je da joj je tako predočeno i da bi dobila kredit morala je to platiti. Pitala je čemu je jednokratna naknada odgovoreno joj je da je takva politika banke i procedura. Navela je da nije prigovarala plaćanju te naknade jer da je rekla da joj je to puno ne bi dobila kredit te da su joj u banci su dali koju dokumentaciju treba prikupiti i priložiti , a u autokući su joj rekli kad odradi dokumentaciju da dođe po auto. Na upit suca da li joj je bilježnik pojašnjavao bilo što iz sadržaja predmetnog ugovora izvan okvira sadržaja tog ugovora odgovorila je da nije jer mu to nije u poslu, i ono što je pisalo u ugovoru to je on pročitao.
24. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru, a tužena suprotno nije dokazala. Razvidno je da je tužiteljici trebao kredit za kupnju auta koji je korišten isključivo za osobne potrebe. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 11 do 14 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom tužiteljice te se vidi i iz obrasca ugovora te da je isti koristila zbog kupnje vozila za osobne potrebe (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03) pa je teret suprotnog dokaza da tužiteljica nema status potrošača sukladno recentnoj sudskoj praksi ležao na strani tužene.
25. Na temelju analize iskaza tužitelja kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 8.2.2007. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe i o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatražila između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i navedeno u deklaratornom petitu, a vezano za prethodno iznesenu problematiku. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužiteljici predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo tako niti na ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti i jednokratnoj naknadi kod obrade kredita . Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužiteljice kao parnične stranke. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se nije suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužiteljice i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača na kojeg je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene. Štoviše iskaz tužiteljice jasno upućuje na zaključak da ona nije mogla pregovarati vezano za izmjenu predmetnog ugovora te da je njoj upravo od strane banke prezentirana povoljnost tog kredita zbog stabilne valute.
26. Vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj , te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu.
27. Vezano za ugovornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosila na jednokratnu naknadu vezano za obradu kredita ukazuje se na slijedeće. Tužiteljica u tom dijelu svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula i tu spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, o kojima se također nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim stranaka, zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, jer njezina je ugovorna obveza bila nejasna i nerazumljiva, nisu joj na transparentan način dane informacije o vrsti troškova, a tužena nije dokazala da je imala stvarne troškove obrade kredita odnosno opravdanost naknade za prijevremenu otplatu kredita u tom iznosu. Opisano proizlazi iz životnog iskaza tužiteljice kad opisuje da joj nitko nije objasnio od kojih troškova se ta naknada sastoji uz navod da ako će dobiti kredit iste mora platiti jer je to takva procedura.
28. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora, pa isto tako nije mogla utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi vezano za jednokratnu naknadu za obradu kredita, budući se niti o njima nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za to pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:
" Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.
29. U takvom kontekstu (i) navedene odredbe ugovora o kreditu koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja također nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine, odnosno na temelju čega se formira naknada za prijevremenu otplatu kredita. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C- 84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Sva opisana pravna stajališta prihvaća i ovaj sud.
30. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava LOM i ŽOM protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.
31. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.
33. Sukladno obrazloženomi temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 8.2.2007. godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavcima I , II i III izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja. Ukazuje se da sud nije sudio ekstra petit kad je utvrdio ništetnom odredbu članka 12 umjesto članka 1 kako je to tužiteljica tražila u svom tužbenom petitu iz razloga što je razvidno na koji tekst iz predmetnog ugovora se tužiteljica pozivala a radi se upravo o tekstu iz članka 12 a ne članka 1 pa je razvidno da se radi o nepažnji od strane odvjetnika u očitoj omašci u pisanju članka 1 umjesto članka 12.
34.U odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva podneskom od 16.5.2023..godine, listovi 222 do 224 spis tužiteljica je specificirala svoj tužbeni zahtjev pozivom na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Tomislava Prpića vl. obrta [obrt], listovi 142 do 152 spisa, a koji nalaz i mišljenje ovaj sud prihvaća u cijelosti budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke. Tako je imenovani vještak utvrdio, list 152 spisa, sukladno postavljenom zadatku da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 24.585,74 HRK (3.263,10 €), pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 735,64 HRK (97,64 €) te da je tuženik na dan 08.02.2007, od tužitelja naplatio iznos od 3.646,80 HRK (484,01 EUR) na ime naknade za obradu kredita. Vještak je u svom očitovanju od 10.01.2024. list 211 spisa na primjedbe tuženika naveo da kako u dokumentaciji nije bilo podatka o isplati kredita, tj. dokumenta na kojem bi bio vidljiv datum isplate, primijenio je tečaj koji je vrijedio na dan 08.02.2007., tj. tečaj na dan Ugovora, kako je navedeno i u nalazu („Datum ugovora o kreditu uzet je kao referentna vrijednost budući da spisu ne prileži specifikacija isplate kredita.“). Ukoliko je datum isplate onaj koji tuženik ističe u podnesku, tj. 09.02.2007. tada navedena naknada iznosi 3.621,05 kn /480,60 EUR. Navedeno stoji kao tvrdnja tuženika, no uz nju nema priložene dokumentacije na kojoj je isto vidljivo list 211 spisa. Tužitelj i tuženik nisu imali daljnje primjedbe na nalaz list 215 spisa. Sve opisano vještak je i usmeno izložio na ročištu od 23.2.2024.godine na kojem tuženik više nije imao primjedbi ili upita za vještaka.
34.Sukladno svemu prethodnom obrazloženom valjalo je u cijelosti prihvatiti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženoj te naložiti tuženoj da tužiteljici isplati na ime jednokratne naknade iznos od 484,01 eura , stav IV izreke ove presude, te iznos od 3.263,10 eura na ime preplaćenog tečaja, što je bitno naglasiti sve prema pojedinačno zbrojenim iznosima navedenim u tablici broj 5 zadnja kolona list 150 spisa, stav V izreke ove presude.
35. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos vezao za naknadu za obradu kredita teče sukladno članku 1115 ZOO-a od 8.2.2007.godine kad je tužena koja je bila nepoštena stjecateljica istu naplatila, pa do isplate, a u odnosu na tečajne razlike pretplata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima dospijeća kako je to specificirano u stavku V izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate da se sve ne ponavlja sukladno datumima iz tablice vještaka list 150 spisa a sve uz kamatu kako je opisano u stavcima IV i V izreke ove presude.
36. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž- 1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021- 2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud ne prihvaća da bi se morali uzeti u obzir i iznosi tzv. negativnih razlika na ime pretplate. Osim toga sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH u Rev 984/24 od 11.2.2025.godine u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.
37. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja. Tužena se usprotivila preinaci tužbe vezano za podnesak tužiteljice od 16.5.2023.godine, listovi 164 do 168 spisa u svom podnesku od 16.6.2023.godine ali je istu valjalo rješenjem dopustiti sukladno članku 190 ZPP-a i iz razloga svrsishodnosti. Na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja stranke su se na ročištu od 24.6.2025.godine izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu jedino što je tužena ustrajala u saslušavanju javnog bilježnika kao svjedoka što je sud odbio. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-207/2025-3 od 10.4.2025.godine, presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-2212/2021-3 od 25.1.2023.godine itd.) saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica o obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili objasniti parametre promjene kamatnih stopa (u tom smislu ide odluka Ustavnog suda U-III-4223/21 od 1.12.2021.godine). Osim toga iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj javni bilježnik nije ništa pojašnjavao izvan sadržaja predmetnog ugovora. Na ročištu od 24.6.2025.godine zakazano je ročište za objavu presude za dan 17.7.2025.godine ali je isto prezakazano rješenjem ranije tj. za dan 26.6.2024.godine.
38.Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st 1 ZPP-a. Tužiteljica je bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je temeljem troškovnika valjalo priznati nagradu: za sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 3.12.2021., 21.4.2022., 16.5.2023.godine po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od 22.12.2021., 4.5.2022., 23.2.2024. i 24.6.2025.godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 800 bodova ili 1.600,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 400,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.000,00 eura. Tužiteljici nadalje pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu u visini koju je tražila od 46,16 eura (tečaj 7.53450) . Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od zatraženih 567,67 eura (odnosno prema računu na str. 157 spisa iznos od 3.000,00 kn ili 398,17 eura + daljnjih 169,50 eura po računu na str. 217 spisa). Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška iznos od 2.613,83 eura (ili 2.000,00 e + 46,16 e + 567,67 eura), koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici, stav VI izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja na navedeni iznos teče počev od 26.6.2026.godine (dan presuđenja) pa do isplate, stav VI izreke ove presude.
39. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti, tužiteljicu prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku VI izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška bući je izgubila u cijelosti parnicu, kao neosnovan, stav VII izreke ove presude.
40. Naime tužiteljici temeljem članka 155 ZPP-a ne pripada nagrada za nazočnost na ročištu za objavu presude budući na istom nije bila nazočna.
U Puli, dana 26. lipnja 2025.
S u d a c
Saša Javoran
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
D n a:
- Tužiteljici po pun.
- Tuženoj po pun.
