Poslovni broj: P- 259/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Hrvoju Šutalo i Miri Glavašu odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom društvu Glavaš & Šutalom Vinkovci, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupani po punomoćniku Jurici Barbarić, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnika Miru Glavaša i punomoćnika tuženika ĐIŠ, odvjetničku vježbenicu u odvjetničkom uredu Jurice Barbarić, 5. lipnja 2025. i objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 26. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 310253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 11.08.2004. godine, sklopljenog između tužitelja ĐI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, (pravni sljednik Volksbank d.d. Zagreb), sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito slijedeće naknade :……………….. 5.1. Administrativna naknada : 1,75 % (slovima: jednocijelosedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. ……………“

II. Nalaže se tuženoj Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, (pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb), da tužitelju ĐI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 510,16 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 30.08.2004. godine pa do 31.12.2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženoj Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb da tužitelju ĐI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 513,27 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj od 26. 6. 2025. do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita, zaključio je dana 11.08.2004. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 310253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 45.800,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju za devize banke- kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina. Nadalje navodi da je Predmetnim Ugovorom, čl. 5. Naknade, ugovoreno „ Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito slijedeće naknade; Administrativna naknada : 1,75 % (slovima: jednocijelosedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“. Navedena naknada utvrđuje se jednostrano, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja. Nadalje tužitelj navodi da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi, da naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita, da odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj također navodi da mu nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Nadalje se tužitelj poziva na presudu Vrhovnog suda broj: Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. godine u kojoj je sud iznio pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I. treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom ikoji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Znači ulazna naknada ne smije se smatrati dijelom iznosa kredita. Tuženik je tužitelju, temeljem čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, dana 30.08.2004. naplatio naknadu u iznosu od 3.843,82 HRK (sada 510,16 EUR). Sukladno navedenom, tužitelj u postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu da donese presudu kojom će naložiti tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi u iznosu od 510,16 eura , uvećan za pripadajuću zateznu kamatu i troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi prvenstveno ističi prigovor mjesne nadležnosti, te smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti, te ističe da su u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga, jer je potraživanje tužitelja u zastari, da tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; te o visini tužbenog zahtjeva. Nadalje u tužbi navodi da je tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 24.4.2024. pa stoga prigovara zastari utuženih iznosa. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik navodi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Nadalje tuženik navodi da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu, obzirom da propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu, prometna kartica po kreditu, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP –a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o naknadni u iznosu od 1,75% od iznosa kredita, kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa od 510,16 eura.

5.Nesporno je:

- da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 11. 08. 2004. Ugovor o kreditu broj 310253 na iznos od 45.800,00 CHF.

- da je ugovorena odredba da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu u iznosu od 1,75% sukladno odlukama Banke

- visina tužbenog zahtjeva.

6.Sporno je:

-

da li je ugovorna odredba naknade za obradu zahtjeva za kredit protivna pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno je li ništetna.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na povrat isplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 510,16 eura

-

da li je nastupila zastara potraživanja.

-

da li je nadležan Općinski sud u Vinkovcima.

7. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 310253 Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

7.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

7.3.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

7.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.

7.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 10 Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz [adresa] u [adresa], a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu

7.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).

7.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja

8.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim.

U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). u kojem slučaju zasta počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, dakle od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa i u slučaju kada je je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenu kamatne stope.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

9.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

9.1.Tužitelj u danom iskazu navodi da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključio 11. 8. 2004. i to za kupnju stana, da je u banci zatražio kredit , da su mu ponudili kredit u CHF s tim da niije bio klijent Volksbanke. Nadalje navodi da su uvjeti kreditiranja u banci za njega bili povoljniji , jer nije trebao niti jamac, da je pročitao ugovor koji su mi ponudili, ali da nije s osobnim bankarom razmatrao ugovor o točke do točke, da mu je osobni bankar rekao da moram platiti naknadnu za obradu, da tu ništa nisam mogao napravili, da je morao to prihvatiti inače ne bi mogao ostvariti kredit, da se nije raspitivao o tome da li bi mogao platiti manju naknadu, da su mu rekli da može prihvatiti takav ugovor ili nikakvi.

10. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 11.08.2004.

Prema odredbi čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

10.2. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. 3. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. toga članak propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11.Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba kojom je određena naknada u iznosu od 1,75% kredita, a koja se naplaćuje jednokratno i unaprijed, sadržana u dijelu pod odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, ništetna.

Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredbom čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga koja u trenutku sklapanja ugovorno iznosi u iznosu od 1,75% odnosno 510,16 eura, te se jednokratno naplaćena 30.8.2004.

Sud je ocijenio da je ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora nepoštena , a time sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna budući se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu unaprijed formulirao tuženik, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, jer je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca koja je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, a to tim više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u jednokratnom iznosu, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj . Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu uredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu kreditnih zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pored navedenog u predmetnom ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obavljanje bankarskih usluga, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje u kojem končanom iznosu

Slijedom navedenog sud je ocijenio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu citiranog čl. 81. st. 1 ZZP- a , slijedom čega je ista ništetna.

12. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz točke 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ova odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

13. Obzirom da se tuženik nije protivio visini tužbenog zahtjeva tj. nije osporio da je tužitelju od tuženika naplaćena naknada u zatraženom iznos i to za jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu 510,16 eura, a što nesporno proistječe iz Prometa kartice po kreditu na strani 13 spisa, kao i iz navoda iz odgovora na tužbu, to na osnovu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud nije provodio dokaze.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja sud ocijenio u cijelosti osnovanim.

15.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznos od 510,16 eura zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate, pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe sadržane u u točki 5. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji je koncipirana suprotna načelu savjesnosti poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštenu ugovornu obveze, te je ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

17. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 510,16 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) i podneska od 19. 2. 2025. za zastupanje na ročištima od 18. 3. 2025. i 5. 6. 2025. po 50 bodova, ukupno 200 bodova, što čini novčani iznos od 400,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 500,00 eura. Tužitelju je sud priznao i trošak na ime sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 13,27 eura.

17.2.Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 513,27 eura.

U Vinkovcima, 26. lipnja 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš & Šutalo Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik Jurica Barbarić, Vinkovci – punomoćnik tuženika