Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-350/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Martine Budinski Modronja predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Alenke Lešić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2025. poslovni broj P-584/2023-14, u sjednici vijeća održanoj 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2025. poslovni broj P-584/2023-14.

II. Odbija se zahtjev tuženika Croatia osiguranje d.d., za nadoknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2025. poslovni broj P-584/2023-14 suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, na ime naknade štete, isplatiti tužitelju 8.335,88 eur uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 06.11.2022. do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, u roku 15 dana.“, kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 750,00 eur u roku 15 dana."

2. Na takvu presudu tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: tužitelj) je pravovremeno uložio žalbu u kojoj navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo jer je u konkretnom slučaju, utvrđujući visinu štete, primijenio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu umjesto Zakona o mirovinskom osiguranju. Smatra da je Zakon o mirovinskom osiguranju, a obzirom na predmetne isplate, specijalni zakon ujedno i kasniji koji mijenja raniji Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Ističe da se članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ne može primijeniti na konkretan slučaj u odnosu na razmjeran iznos mirovine, jer je predmet ovog postupka isplata obiteljske mirovine. Dodaje da je prvostupanjski sud navodi da pasivna legitimacija nije dokazana iako tuženik u odgovoru na tužbu priznaje istu. Predlaže usvojiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti istu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da žalba tužitelja nije osnovana, te se poziva na brojnu sudsku praksu vezano za primjenu materijalnog prava. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 250,00 eur kao i troška pristojbe na odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žalba tužitelja se ne poziva na točno određene bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijanu odluku, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i155/2023. dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, niti da bi počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, a na koju tužitelj sadržajno svojom žalbom upire navodeći da je prvostupanjska presuda kontradiktorna u dijelu kojim se utvrđuje da tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženika, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da je tuženik u odgovoru na tužbu priznao nastanak štetnog događaja te je priznao pasivnu legitimaciju, no prije zaključena prethodnog postupka isti je osporio pasivnu legitimaciju kao i odgovornost tuženika i osporio je visinu štete,

- da je prvostupanjski sud utvrdio da tijekom postupka tužitelj nije dokazao odgovornost osiguranika tuženika niti činjenicu da bi tuženik imao sklopljenu policu osiguranja od automobilske odgovornosti, pa time niti pasivnu legitimaciju tuženika,

- da tužitelj isplaćuje obiteljsku mirovinu zbog ozljede, a tužitelj u smislu odredbe članka 27. stavka 3 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (»Narodne novine«, br. 79/07., 114/11. i 115/18. dalje: ZOOP) nije dokazao da bi mu nastala stvarna šteta u ovom konkretnom slučaju pri čemu na navedene okolnosti nije predložio provođenje dokaza.

7. Na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbivši zahtjev tužitelja u cijelosti jer tužitelj nije dokazao razmjerni iznos mirovine koja bi mu eventualno pripadala.

8. Naime, člankom 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 79/07., 114/11. 115/18. i 156/23. dalje: ZMO, a koji je bio na snazi u vrijeme isplata tužitelja, odnosno nastanka štete) određeno je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja.

9. S druge strane odredbom članka 27. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (»Narodne novine«, br. 79/07., 114/11. i 115/18. dalje: ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom se štetom, u smislu citirane odredbe, smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Prema stavku 3. navedene odredbe, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. U pogledu odredbi članka 161. ZMO i odredbi članka 27. ZOOP, koje se odnose na istu materiju, postoji kolizija propisa.

11. Naime, članak 27. stavak 4. ZOOP propisuje da se odredbe članka 27. stavak 1., 2. i 3. odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Dakle, za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv odgovornog osiguratelja vozila kojim je upravljao štetnik, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine (konkretno obiteljske) osiguranika tužitelja, mjerodavne su odredbe ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete za Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (pa tako i VSRH u Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-113/2022-2 od 9. studenog 2022.), a kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud.

13. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila kojim je upravljao štetnik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojega zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP i granicama sklopljenog ugovora o osiguranju. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego, temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila, imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

14. Stoga se u ovoj pravnoj stvari, a u pogledu visine odgovornosti tuženika, ima primijeniti odredba članka 27. ZOOP koja uređuju subrogacijske zahtjeve nositelja mirovinskog osiguranja (pa tako i VSRH br. Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022.), a koju odredbu, prilikom odmjeravanja prava tužitelja, prvostupanjski sud je i primijenio, slijedom čega neosnovano žalba ističe da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje (primjenom članka 221a. ZPP u svezi članka 119. ZPP), pravilno primijenio materijalno pravo i odbio zahtjev tužitelja, jer tužitelj, ne samo da nije dokazao odgovornost osiguranika tuženika, već nije dokazao ni razmjeran iznos mirovine koja bi mu eventualno pripadala niti je uopće predložio dokaze na tu okolnost. Ovdje sud napominje da tužitelj pogrešno u svojoj žalbi ističe da se razmjeran iznos mirovine i u smislu odredaba članka 27. ZOOP, odnosi samo na invalidsku mirovinu, a ne na obiteljsku koja je u konkretnom slučaju isplaćivana. Naime, upravo člankom 27. stavkom 2. ZOOP propisano je da se stvarnom štetom smatra, između ostalog, razmjeran iznos mirovine koja je isplaćivana obitelji osiguranika (dakle i obiteljska mirovina) dok je stavkom 3. ZOOP određen samo način utvrđivanja takvog razmjera. Stoga je žalba u i tom dijelu ocijenjena neosnovanom.

16. Iako žalba tužitelja u cijelosti osporava prvostupanjsku presudu (pa tako i odluku o troškovima postupka), tužitelj u svojoj žalbi ne navodi točno u čemu odluka o troškovima prvostupanjskog suda ne bi bila valjana, a kako ovaj sud nije pronašao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti da bi odredba članka 154. stavka 1. u svezi članka 155. ZPP bila pogrešno primijenjena, žalba tužitelja i u tom dijelu je ocijenjena neosnovanom.

17. Slijedom iznesenog ovaj sud je odbio u cijelosti žalbu tužitelja kao neosnovanu te je temeljem članka 368. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu.

18. Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu, a u smislu članka 166. stavka 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da sastav odgovora na žalbu, obzirom da se tuženik uglavnom poziva u istom na ustaljenu sudsku praksu, nije bio potreban za žalbeni postupak, u smislu čl. 155. ZPP, slijedom čega je takav zahtjev tuženika kao neosnovan odbijen i odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

U Sisku 26. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja