Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-565/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RIJEKA PLUS d.o.o. iz Rijeke, Školjić 15, OIB 83938812619, zastupanog po punomoćniku Sandru Lukiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-62/2022 od 13. studenoga 2023., dana 26. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-62/2022 od 13. studenoga 2023. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Mirte Dremil Štefančić iz Rijeke poslovni broj Ovrv-1177/2021 od 14. lipnja 2021., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10,62 EUR-a/80,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 3. prosinca 2020. do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 331,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 14. lipnja 2021. do isplate, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice u cijelosti te obvezati tuženika da mu naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10,62 EUR-a radi namirenja tražbine s osnove dnevne parkirne karte.

7. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Mirte Dremil Štefančić iz Rijeke poslovni broj Ovrv-1177/2021 od 14. lipnja 2021. naloženo ovršeniku, ovdje tuženiku platiti ovrhovoditelju, ovdje tužitelju iznos od 10,62 EUR/80,00 kn, kao i naknaditi mu ovršni trošak u iznosu od 331,25 kn. Povodom prigovora tuženika, kojim je u cijelosti osporio predmetno rješenje o ovrsi, rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-62/2022 od 27. prosinca 2022. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javne bilježnice od 14. lipnja 2021. u dijelu kojim je određena ovrha te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

8. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih činjenica:

- da je nesporno tuženik vlasnik osobnog vozila registarske oznake [registarska oznaka],

- da nije sporno da je tužitelj za predmetno vozilo dana 24. studenog 2020. tuženiku izdao dnevnu parkirnu kartu na iznos od 80,00 kn, zbog parkiranja u [adresa],

- da tuženik ne osporava da nije platio parkirnu kartu niti osporava činjenicu da je svoje vozilo parkirao na mjestu označenom kao mjesto na kojem se parkiranje plaća,

- da nije sporno da tuženik ima prebivalište na adresi [adresa], na kojoj adresi živi i njegova sestra BG kao osoba sa 100% utvrđenog tjelesnog oštećenja, kojoj je odobreno korištenje znaka pristupačnosti za označavanje vozila kojim upravlja ili se u vozilu nalazi osoba s invaliditetom,

dok je radi utvrđivanja sporne činjenice da li je tuženik imao opravdani razlog za parkiranje svojeg vozila na mjesto na kojem se plaća parkiranje bez kupnje parkirne karte kako ga je uputio djelatnik tužitelja umjesto parkiranja na mjesto za parkiranje osoba s invaliditetom te da li je imao na vozilu istaknut znak pristupačnosti, proveo dokaz uvidom u fotografije priložene u spisu po tužitelju i po tuženiku (obzirom je tužitelj osporavao vjerodostojnost fotografija priloženih po tuženiku, sud ih je prihvatio kao autentičan dokaz nakon njihove usporedbe s fotografijama dostavljenim po tužitelju i utvrđenja da su sačinjene 24. studenoga 2020. i da prikazuju istu lokaciju i isto parkirno mjesto – napomena ovog suda) te saslušao tuženika kao stranku u svrhu dokazivanja, čijom analizom utvrđuje slijedeće činjenice:

- da iz iskaza tuženika, a koji je prihvatio kao istinit, u bitnome proizlazi da je svoje vozilo, bez plaćanja satne ili dnevne parkirne karte, parkirao na mjestu namijenjenom za parkiranje uz naplatu, jer su spornog dana dva parkirališna mjesta označena za parkiranje osoba s invaliditetom u [adresa] bila ograđena metalnom ogradom s postavljenim upozorenjem da se na njima ne parkira zbog izvođenja radova oslikavanja uličnog murala u [adresa], da se pobunio zbog zagrađivanja oba parkirna mjesta za parkiranje osoba s invaliditetom bez istovremenog osiguranja drugih zamjenskih mjesta, nakon čega ga je djelatnik tužitelja (dopušta mogućnost da je to bio i komunalni redar) uputio da se parkira na susjedno parkirno mjesto koje nije bilo označeno kao parkirno mjesto za parkiranje osoba s invaliditetom i da mu neće za to mjesto naplatiti parkirnu kartu, te da je na svom vozilu uredno istaknuo znak pristupačnosti,

- da je iz priloženih fotografija utvrđeno da je spornog dana na vozilu tuženika bio istaknut znak pristupačnosti,

utvrđuje da je radnik tužitelja uputio tuženika na mjesto gdje će parkirati svoje vozilo s istaknutim znakom pristupačnosti, uputivši ga da zbog izvanrednih okolnosti (bojanja murala preko cijele fasade višestambene zgrade) nije u mogućnosti koristiti parkirna mjesta za osobe s invaliditetom i da stoga ne mora platiti satnu parkirnu kartu, slijedom čega, primjenjujući načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), načelo dužnosti suradnje iz čl. 5. ZOO-a i načelo zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, zaključuje da u ovakvoj izvanrednoj situaciji kada se tuženik, pouzdavajući se u uputu osobe za koju je opravdano držao da je radnik tužitelja te ima ovlasti uređivati način i naplatu parkiranja, parkirao svoje vozilo na mjesto na koje ga je ta osoba uputila bez plaćanja parkirne karte, tužitelj ne može otkloniti učinke takvog postupanja na nepostojanje obveze tuženika da parkirnu kartu i plati, stoga je primjenom odredbe čl. 9. ZOO-a u vezi čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9. Tužitelj, osporavajući prvostupanjsku presudu, navodi da niti jedna parnična stranka nije iznosila činjenice o radovima murala, koje navodi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, čime sadržajno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Sadržajem žalbe upućuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud, a uzimajući u obzir sve provedene dokaze (posebno navode tuženika koji nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima), nije pravilno primijenio odredbu čl. 221.a ZPP-a (primjena pravila o teretu dokazivanja), jer tko god da je naredio tuženiku uklanjanje vozila (a to je jedino mogao komunalni redar u smislu odredbe čl. 6. i 13. Odluke o uređenju prometa na području grada Rijeke objavljene u Službenim novinama Grada Rijeke 30. travnja 2019.), ne oslobađa tuženika od obveze plaćanja satne parkirne ili dnevne parkirne karte iz razloga što je svoje vozilo premjestio na obilježeno parkirno mjesto koje podliježe naplati te svjesno ušao u obveznopravni odnos s tužiteljem.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju u žalbi obrazlaže tužitelj, jer obrazloženje presude nije proturječno stanju spisa (protivno tvrdnji tužitelja, tuženik je u svom iskazu opisivao radove na muralu), a prvostupanjski sud je presudu obrazložio jasnim i valjanim razlozima koji imaju uporišta u stanju spisa, te je obrazloženje pobijane presude sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a zbog kojih se može pobijati presuda u sporu male vrijednosti.

11. Žalbenim navodima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, te ističe relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a. ZPP-a.

12. Kako se presuda u sporovima male vrijednosti sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP- a može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona, dakle ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, te imajući u vidu sadržaj žalbe tužitelja, to ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, a niti da li je taj sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, vezano za pravilnu primjenu odredbe čl. 221.a ZPP-a.

13. Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja (u koje činjenično stanje ovaj sud ne može ulaziti obzirom da se radi o sporu male vrijednosti), a iz kojeg proizlazi da se tuženik, zbog objektivne nemogućnosti parkiranja na mjestu označenom za parkiranje osoba s invaliditetom na koju nije mogao utjecati, s istaknutim znakom pristupačnosti i pouzdajući se u uputu osobe za koju je opravdano držao da je radnik tužitelja parkirao na mjesto na koje ga je ta osoba uputila bez plaćanja parkirne karte iako se radi o mjestu koje podliježe plaćanju parkirne karte, pravilnom primjenom odredbe čl. 4., čl. 5. i čl. 6. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koju primjenu materijalnog prava pravilnom prihvaća i ovaj sud, te ista nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

14. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

15. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 26. lipnja 2025.

Sutkinja

Amalija Švegović