REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

Poslovni broj P-436/21-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Jadranki Longin u pravnoj stvari tužitelja MB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Ivanu Rudi, odvjetniku u Odvjetničkom društvu "Rude i partneri" d.o.o. Šibenik, protiv tuženika OTP BANKE d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 05. lipnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, da u roku od 15 dana tužitelju MB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.468,32 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 5,93 EUR od dana 09. studenog 2006. godine

- na iznos od 7,38 EUR od dana 29. studenog 2006. godine

- na iznos od 3,75 EUR od dana 21. prosinca 2006. godine

- na iznos od 3,11 EUR od dana 31. siječnja 2007. godine

- na iznos od 2,21 EUR od dana 28. veljače 2007. godine

- na iznos od 1,10 EUR od dana 28. ožujka 2007. godine

- na iznos od 3,04 EUR od dana 25. siječnja 2008. godine

- na iznos od 8,34 EUR od dana 25. veljače 2008. godine

- na iznos od 3,76 EUR od dana 19. ožujka 2008. godine

- na iznos od 0,51 EUR od dana 24. travnja 2008. godine

- na iznos od 0,04 EUR od dana 28. svibanj 2008. godine

- na iznos od 6,72 EUR od dana 26. rujna 2008. godine

- na iznos od 13,47 EUR od dana 28. listopada 2008. godine

- na iznos od 10,96 EUR od dana 28. studenog 2008. godine

- na iznos od 25,31 EUR od dana 22. prosinca 2008. godine

- na iznos od 30,78 EUR od dana 29. siječnja 2009. godine

- na iznos od 37,48 EUR od dana 25. veljače 2009. godine

- na iznos od 25,71 EUR od dana 27. ožujka 2009. godine

- na iznos od 23,61 EUR od dana 28. travnja 2009. godine

- na iznos od 22,43 EUR od dana 29. svibnja 2009. godine

- na iznos od 24,80 EUR od dana 29. lipnja 2009. godine

- na iznos od 20,07 EUR od dana29. srpnja 2009. godine

- na iznos od 22,22 EUR od dana 27. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 18,53 EUR od dana 29. rujna 2009. godine

- na iznos od 21,81 EUR od dana 29. listopada 2009. godine

- na iznos od 19,93 EUR od dana 27. studenog 2009. godine

- na iznos od 27,57 EUR od dana 22. prosinca 2009. godine

- na iznos od 32,58 EUR od dana 28. siječnja 2010. godine

- na iznos od 31,52 EUR od dana 25. veljače 2010. godine

- na iznos od 35,79 EUR od dana 26. ožujka 2010. godine

- na iznos od 40,35 EUR od dana 27. svibnja 2010. godine

- na iznos od 54,61 EUR od dana 29. lipnja 2010. godine

- na iznos od 49,33 EUR od dana 29. srpnja 2010.godine

- na iznos od 68,33 EUR od dana 27. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 63,34 EUR od dana 29. rujna 2010. godine

- na iznos od 55,67 EUR od dana 28. listopada 2010. godine

- na iznos od 69,16 EUR od dana 29. studenog 2010. godine

- na iznos od 85,77 EUR od dana 22. prosinca 2010. godine

- na iznos od 79,03 EUR od dana 27. siječnja 2011. godine

- na iznos od 83,03 EUR od dana 25. veljače 2011. godine

- na iznos od 77,48 EUR od dana 29. ožujka 2011. godine

- na iznos od 94,87 EUR od dana 24. svibnja 2011. godine

- na iznos od 101,74 EUR od dana 30. lipnja 2011. godine

- na iznos od 117,87 EUR od dana 22. srpnja 2011. godine

- na iznos od 117,87 EUR od dana 22. srpnja 2011. godine

- na iznos od 161,25 EUR od dana 11. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 106,36 EUR od dana 12. rujna 2011. godine

- na iznos od 98,17 EUR od dana 10. listopada 2011. godine

- na iznos od 100,19 EUR od dana 10. studenog 2011. godine

- na iznos od 99,45 EUR od dana 09. prosinca 2011. godine

- na iznos od 106,59 EUR od dana 10. siječnja 2012. godine

- na iznos od 111,58 EUR od dana 08. veljače 2012. godine

- na iznos od 113,12 EUR od dana 09. ožujka 2012. godine

- na iznos od 109,28 EUR od dana 10. travnja 2012. godine

- na iznos od 111,43 EUR od dana 10. svibnja 2012. godine

- na iznos od 113,43 EUR od dana 11. lipnja 2012. godine

- na iznos od 110,43 EUR od dana 09. srpnja 2012. godine

- na iznos od 110,15 EUR od dana 08. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 104,51 EUR od dana 10. rujna 2012. godine

- na iznos od 106,44 EUR od dana 09. listopada 2012. godine

- na iznos od 110,63 EUR od dana 12. studenog 2012. godine

- na iznos od 109,30 EUR od dana 07. prosinca 2012. godine

- na iznos od 111,22 EUR od dana 08. siječnja 2013. godine

- na iznos od 105,75 EUR od dana 11. veljače 2013. godine

- na iznos od 103,64 EUR od dana 11. ožujka 2013. godine

- na iznos od 109,67 EUR od dana 09. travnja 2013. godine

- na iznos od 103,77 EUR od dana 10. svibnja 2013. godine

- na iznos od 100,66 EUR od dana 10. lipnja 2013. godine

- na iznos od 97,15 EUR od dana 09. srpnja 2013. godine

- na iznos od 101,44 EUR od dana 12. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 103,80 EUR od dana 11. rujna 2013. godine

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 17,69 EUR.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.395,66 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom dana 27. listopada 2006. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj:54783/06, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.365,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Napominje da je između istih parničnih stranaka vodio postupak pred Općinskim sudom u Šibeniku, posl. br. P-2275/2018, a radi isplate iznosa po osnovi preplaćenih kamata, i u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda kojom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 9.572,58 kn, dok ovom tužbom, tužitelj potražuje preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule. Nadalje, u vrijeme zaključenja citiranog ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužitelj posebno napominje da je banka prilikom isplate kredita koristila kupovni tečaj CHF Societe Generale-Splitska banka d.d., dok je kod naplate koristila svoj prodajni tečaj za CHF, što je u suprotnosti s načelom jednakosti činidbi po Zakonu o obveznim odnosima. Poziva se na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda P-1401/12 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.06.2018., Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 03. 09.2018.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome naveo da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 23. svibnja 2025. konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno istom na način da više ne potražuje iznos od 4.486,01 EUR već 4.468,32 EUR, pa takvo smanjenje tužbenog zahtjeva ima karakter djelomičnog povlačenja tužbe za iznos od 17,69 EUR o kojem se tuženik nije očitovao slijedom čega je sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 27. listopada 2006. br. 54783/06 ( l.s. 8-10), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Marijan Jović iz Solina (l.s. 87-97), te saslušao tužitelja (l.s. 107-109). Sud nije izvodio druge dokaze smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim s tim da je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja predloženih svjedoka.

5. Uređeni tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa na ime razlike anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, u odnosu na ono što je početno ugovoreno.

7. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 27. listopada 2006. kojim je tuženik plasirao tužitelju nenamjenski kredit od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 8,30 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.

9. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.

10. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2006. digao potrošački kredit za renoviranje stana, a tadašnja bankarica mu je predložila ovaj kredit u valuti CHF. Samo mu je rekla da prikupi dokumentaciju i da donese pa ako kredit prođe da će mu dati isti i to je bila sva komunikacija. Nakon toga ga je čekao konačni ugovor i rekla mu je kod kojeg javnog bilježnika u [adresa] treba isti ovjeriti, te ga nitko od djelatnika banke nije upozoravao na eventualne rizike sklapanja ugovore o kreditu u CHF valuti, a niti je to pisalo u ugovoru već samo koliki je kredit, a nije pisalo ništa o tečajnim razlikama, niti mu je itko o tome rekao. Posebno je istakao da je zbog ovoga i banke imao neugodnosti na radnom mjestu jer su zvali iz banke u školi gdje radi te su mu zaračunavali zatezne kamate jer nije dobivao plaću na vrijeme odnosno kasnila bi koji dan.

12. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja isto proizlazi iz iskaza tužitelja, a i iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se odobrava nenamjenski kredit tužitelju kao fizičkoj osobi, te u spisu nema dokaza da bi isti bio korišten u eventualno poslovne svrhe.

13. Nadalje, sud smatra da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi o valutnoj klauzuli već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15) pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev- 18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

15. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Marijan Jović iz Solina, koja je u nalazu i mišljenju u bitnome naveo da rezultat razlike stvarnih uplata anuiteta i anuiteta prema početno ugovorenom planu iznosi 4.468,32 EUR.

16. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovor, dok se tuženik referirao na vještvo ističući pravna pitanja koja nisu predmet financijskog vještačenja, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258 ZPP.

17. U svezi stava tuženika da prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike ovaj sud takvo pravno pitanje (materijalnopravne prirode) smatra neosnovanim. Naime, činjenica je da tuženik u postupku nije postavio nikakav određeni zahtjev, kako protutužbeni, tako niti prigovor prijeboja u svezi negativnih razlika, pa ne postoji nikakav osnov za umanjenje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF stekao od tužitelja po predmetnim ugovorima o kreditu. Tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. navodi slijedeće: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." S time da ovaj sud smatra kada bi takav zahtjev i postojao isti bi bio u direktnoj suprotnosti s čl. 323. st. 2. ZOO prema kojoj ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla (a to je u konkretnom slučaju tuženik) odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osim toga tužitelji plaćanjem anuiteta kredita nisu ništa primili zbog čega niti nemaju obvezu bilo što vratiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

18. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 22. veljače 2021., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude, prigovor zastare tuženika je odbijen.

19. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je uređeni tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci presude.

20. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

21. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. st. 5. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 09. studenog 2022. i 05. lipnja 2025. u iznosima od po 100 bodova (Tbr. 9. 1.), te za sastav podneska od 23. ožujka 2025. iznos od 100 bodova ( Tbr. 8.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 25%, te trošak vještačenja provedenog u ovom postupku (350,00 eur) i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 45,66 eur ukupno iznosi 1.395,66 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske kao i pristup ročištu za objavu presude jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.

Šibenik, 26. lipnja 2025.

Sudac

Jadranka Longin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopušteno je podnijeti žalbu o kojoj odlučuje Županijski sud, a ista se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke na ročištu za objavu, odnosno od dana objave ove odluke na mrežnim stranicama e-Oglasne ploče sudova. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka.

DNA :

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.