Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5387/2023-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Jukiću, odvjetniku iz ODVJETNIČKOG DRUŠTVA JUKIĆ & PARTNERI j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba temeljem generalne punomoći broj Su-1902/10, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika odvjetnika Marija Patače i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika TĆ, dana 26. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-3386171, sklopljenog 5. travnja 2006. između tužiteljice KĆ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., potvrđenog 5. travnja 2006. po javnoj bilježnici Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba pod brojem OU-422/2006, u dijelu koji glasi " po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem za CHF na dan dospijeća".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.831,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,44 EUR od 15. lipnja 2006. pa do isplate,

- 7,89 EUR od 15. prosinca 2008. pa do isplate,

- 0,61 EUR od 15. siječnja 2009. pa do isplate,

- 10,05 EUR od 15. veljače 2009. pa do isplate,

- 10,33 EUR od 15. veljače 2009. pa do isplate,

- 11,04 EUR od 15. ožujka 2009. pa do isplate,

- 9,07 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

- 9,65 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

- 4,28 EUR od 15. srpnja 2009. pa do isplate,

- 6,85 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate,

- 5,12 EUR od 15. studenoga 2009. pa do isplate,

- 6,93 EUR od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

- 10,38 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate,

- 11,06 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- 11,26 EUR od 15. travnja 2010. pa do isplate,

- 14,13 EUR od 15. lipnja 2010. pa do isplate,

- 15,86 EUR od 15. lipnja 2010. pa do isplate,

- 21,97 EUR od 15. srpnja 2010. pa do isplate,

- 19,97 EUR od 15. rujna 2010. pa do isplate,

- 29,77 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- 24,84 EUR od 15. studenoga 2010. pa do isplate,

- 30,62 EUR od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- 42,12 EUR od 15. siječnja 2011. pa do isplate,

- 35,13 EUR od 15. veljače 2011. pa do isplate,

- 36,79 EUR od 15. travnja 2011. pa do isplate,

- 46,50 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate,

- 64,33 EUR od 15. rujna 2011. pa do isplate,

- 47,06 EUR od 15. studenoga 2011. pa do isplate,

- 48,65 EUR od 15. prosinca 2011. pa do isplate,

- 50,90 EUR od 15. siječnja 2012. pa do isplate,

- 54,61 EUR od 15. veljače 2012. pa do isplate,

- 54,60 EUR od 15. svibnja 2012. pa do isplate,

- 55,62 EUR od 15. lipnja 2012. pa do isplate,

- 54,21 EUR od 15. srpnja 2012. pa do isplate,

- 53,14 EUR od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 53,54 EUR od 15. rujna 2012. pa do isplate,

- 50,58 EUR od 15. listopada 2012. pa do isplate,

- 52,06 EUR od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- 52,02 EUR od 15. svibnja 2013. pa do isplate,

- 49,51 EUR od 15. srpnja 2013. pa do isplate,

- 48,47 EUR od 15. rujna 2013. pa do isplate,

- 49,81 EUR od 15. listopada 2013. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od ‭1.485,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‭

‭‭

IV. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od ‭558,32 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.‭

‭‭

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 7. lipnja 2023. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 5. travnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 041-50- 3386171, koji je potvrđen istoga dana po javnoj bilježnici Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba pod brojem OU-422/2006, prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.776,77 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Nadalje je navela da je tim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 235,61 CHF, te da je tužiteljica u cijelosti ispunila preuzetu obvezu prema tuženiku. Isto tako tužiteljica je navela da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Tužiteljica se u tužbi pozvala i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u t. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je u tužbi još navela da je zbog ništetne odredbe koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženiku od 10. travnja 2007. pa do konačne otplate, više platila dugovani iznos za 2.390,00 EUR. Budući da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008., tako tužiteljica smatra da joj je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Slijedom navedenog tužiteljica je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražila da se utvrdi ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-3386171 od 5. travnja 2006. u dijelu koji glasi "po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća", kao i da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.390,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2007. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tužiteljica je u podnesku od 4. travnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavila tužbeni zahtjev, te istim traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-3386171 od 5. travnja 2006. u dijelu koji glasi "po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća", kao i da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.831,68 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, kako je to navedeno u t. II. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. (broj Su IV-16/2021-8) prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika, valja odlučiti i o zahtjevu za isplatu iznosa od ‭558,32 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Ovo imajući u vidu da je tuženik u roku od 15 dana od primitka podneska od 4. travnja 2025. kojim je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, naveo da se protivi takvom djelomičnom povlačenju tužbe.‭

‭‭

4. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Naveo je da tužiteljica neosnovano tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ovo stoga što su postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj razinu ispitivali sporne odredbe, te se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik je, nadalje, naveo da je tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, te da se odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu primijeniti na autokredite. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF tuženik je naveo da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo, kao i da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojima su objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tuženik je još naveo da je prilikom zaključenja Ugovora tužiteljici uručio okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, te da joj je dao sve informacije na temelju kojih je mogla donijeti informiranu odluku, kao i da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, koji je potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan, razumljiv i da održava njihovu pravu volju. Tuženik je nastavno naveo da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, te da je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Konačno, tuženik je prigovorio i visini tužbenog zahtjeva, te tijeku zakonskih zateznih kamata i istaknuo je i prigovor zastare. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o troškovima do isplate.

5. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (str. 5-16 spisa), presliku otplatnog plana (str. 17-21 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 041-50-3386171 od 5. travnja 2006. (str. 22-28 spisa), presliku otplatnog plana (30-33 spisa), presliku zahtjeva za kredit od 4. travnja 2006. (str. 47 spisa), presliku Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Getz, Elantra i Matrix tijekom akcije u trajanju od 1. ožujka 2006. do 31. ožujka 2006. u suradnji s tvrtkom "Hyundai auto Zagreb" d.o.o. (str. 48-53 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. (str. 71-77 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 106-107 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 12. svibnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi mjerodavni tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

8. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP/07) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, a suprotno navodima tuženika, ne proizlazi da se takvo utvrđenje odnosi na stambene kredite, već je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja novog automobila i neovisno o tome što je otplaćen.

9. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

10. Međutim, ovdje valja reći da tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu unatoč tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Ovo stoga što takve odluke ne isključuju primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO), te tužiteljica kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredabe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, a u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

11. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem ništetnom odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-3386171, sklopljenog 5. travnja 2006. između tužiteljice i tuženika, potvrđenog istog dana po javnoj bilježnici Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba pod brojem OU-422/2006, u dijelu koji glasi "po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem za CHF na dan dospijeća", kao i zahtjev za isplatom iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, preplaćenog po osnovi navedene ništetne odredbe.

12. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 041-50-3386171, sklopljenog 5. travnja 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, potvrđenog istog dana po javnoj bilježnici Renati Kutija Kušpilić iz Zagreba pod brojem OU- 422/2006 (str. 22-28 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 18.776,77 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (odredba čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 2. ugovorena redovna kamata od 1,50% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da je u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju novog vozila Atos, Getz, Elantra i Matrix u HAZ-u. Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te dospijeće svakog anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. U st. 2. istog članka je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2006. Isto tako je utvrđeno i da je navedeni Ugovor ovjeren kao javnobilježnička isprava 5. travnja 2006. kod javne bilježnice Renate Kutija Kušpilić iz Zagreba pod brojem OU-422/2006, te da je u istoj ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužiteljice i tuženika (punomoćnica EĆ) i da su stranke prihvatile pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, te su navele da to odgovara njihovoj volji.

13. Uvidom u presliku Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Getz, Elantra i Matrix tijekom akcije u trajanju od 1. ožujka 2006. do 31. ožujka 2006. u suradnji s tvrtkom "Hyundai Auto Zagreb" d.o.o. (str. 48-53 spisa; dalje: Uvjeti za odobravanje kredita) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita. Nadalje se Uvjetima za odobravanje kredita navodi da je način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta iskazanih u CHF po srednjem tečaju kreditora, te da se prijevremena otplata kredita može obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu. Nastavno se u Uvjetima za odobravanje kredita navode i koeficijenti i izračun visine mjesečnog anuiteta i to prema tabeli u kojoj je naznačena visina kamata. Dakle, iz navedenih Uvjeta za odobravanje kredita je razvidno da se korisnike kredita, odnosno potrošače, nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila 2006. s tuženikom. Sredstvima kredita kupila automobil Hyundai Getz koji je koristila za prijevoz na posao i za osobne potrebe, te da s tim automobilom nije nikada obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost. Ugovor o kreditu je zaključila u poslovnici tuženika u Dubravi. Za kredit u valuti CHF se odlučila jer su joj u banci tuženika rekli da je to najpovoljniji kredit te je taj kredit podigla uz promjenjivu kamatnu stopu. Prilikom zaključivanja Ugovora u banci su joj rekli da je to sigurna i stabilna valuta te je povjerovala da je to za nju najpovoljniji kredit, a nije joj bio ponuđen bilo koji drugi kredit, osim uz valutnu klauzulu u valuti CHF. Osobno je otplaćivala kredit te ga je u konačnici u cijelosti i otplatila. Rata joj je počela rasti te je s početnih 850,00 kn došla do oko 1.680,00 kn. Kada su počele rasti rate išla je u banku informirati se, međutim, rekli su joj da to nikako ne može promijeniti. Ugovor o kreditu je sastavila banka, te nije mogla utjecati na bilo koju odredbu Ugovora, a u Ugovoru je pročitala najbitnije podatke "brzinski". Ugovor o kreditu je nosila i kod javnog bilježnika, no javni bilježnik joj nije bilo što govorio o rizicima. Djelatnik tuženika ju nije upozorio na rizik podizanja kredita u CHF, već joj je u banci rečeno da je to stabilna i pouzdana valuta i da su zato prešli na kredite u CHF.

15. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

16. Prije svega valja reći da je tužiteljica zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji novog vozila (Getz). Nadalje je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključila tužiteljica kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u njezine poslovne svrhe. Pored toga iz iskaza tužiteljice je utvrđeno automobil Hyundai Getz kupljen sredstvima predmetnog kredita koristila za prijevoz na posao i za osobne potrebe, te da s tim automobilom nije nikada obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost. Konačno, tuženik je na ročištu održanom 13. studenoga 2024. učinio nespornim da je tužiteljica prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu i otplate kredita imala status potrošača.

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. U odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje automobila. Nadalje je utvrđeno da je tim Ugovorom ugovoren kredit u iznosu 18.776,77 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te da je u ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije bila dovoljno jasna i transparentna. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu, odnosno omogućiti joj da takvoj odredbi prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

20. Nadalje, valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Slijedom svega navedenog odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu je u smislu gore navedenih odredaba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana oplata kredita švicarski franak, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

24. Radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da su stranke 5. travnja 2006. zaključile predmetni Ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti 18.776,77 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. U odredbi čl. 2. Ugovora ugovorena je redovna kamata od 1,50%, godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, dok je u odredbi čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 6. je ugovorena namjena kredita za kupnju novih vozila. U odredbi čl. 7. ugovorena je otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu i da se uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa tuženika. Prema otplatnom planu u CHF prema obračunu banke sveukupna otplata kredita iznosi 20.845,08 CHF od čega je otplata glavnice 18.776,77 CHF i kamata 2.068,31 CHF. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita iznosi 12.879,82 kn, odnosno po fiksnom tečaju za EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.709,42 EUR.

25. Stoga je vještak mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 1.831,68 EUR. Vještak je, također, mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -122,26 EUR.

26. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec., jer je isti jasan, stručan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno da tužiteljica manje platila s obzirom na pad tečaja iznos od 122,26 EUR. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka koja bi dovela do ništetnosti Ugovora o kreditu (tako Županijski sud u Puli u presudi poslovni broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

27. Slijedom tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana otplata kredita švicarski franak u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.831,68 EUR, te je tuženiku naloženo isplatiti navedeni iznos tužiteljici. Tužiteljici bi, nadalje, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, pripadale zakonske zatezne kamate tekuće od dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa pri čemu je dospijeće utvrđeno uvidom u Tabelu iz t. 1. Zaključka nalaza i mišljenja vještaka. Međutim, kako tužiteljica na dosuđeni iznos potražuje zakonske zatezne kamate od kasnije, tako su sukladno njezinom traženju na pojedinačno navedene iznose dosuđene zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u t. II. izreke ove presude. Visina stope zatezne kamate na dosuđene iznose je određena do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi odrađenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude. Nadalje, uzimajući u obzir da je mjerodavan prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, a s obzirom na to da je tužiteljica djelomično povukla tužbu čemu se tuženik protivio to je u preostalom dijelu za iznos od ‭558,32 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tužiteljičin tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u t. IV. izreke ove presude.‭‭‭

28. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je sud imao u vidu da tužiteljica, uzimajući u obzir osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, u postupku nije uspjela samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Pritom valja napomenuti da je smanjenje tuženog zahtjeva, odnosno djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik protivio, u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev učinjeno unutar istog tarifnog razreda iz Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa). Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora, a sukladno Tarifi po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP). Pritom valja reći da je tužiteljici trošak odmjeren prema troškovniku dostavljanom putem elektroničke komunikacije 12. svibnja 2025. u 10.13 sati, a s obzirom na to da je na ročištu održanom istog dana zatražila trošak prema tom troškovniku. Dakle, sud nije uzeo u obzir troškovnik dostavljen putem elektroničke komunikacije 12. svibnja 2012. u 14.09 sati jer je isti dostavljen nakon zaključenja glavne rasprave.

30. Tužiteljici je tako na ime troška zastupanja po punomoćniku, odvjetniku odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 7. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova - Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 26. siječnja 2024. i 4. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova - Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 13. studenoga 2024. i 12. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova - Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 250,00 EUR. Tužiteljici se isto tako priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 35,18 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭1.485,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 26. lipnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

‭‭‭

31. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica nije platila, niti je pozvana na plaćanje iste.

32. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. lipnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. Hrvoju Jukiću

2. Tuženiku po odvj. Mateji Vidaković

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte