Poslovni broj: P-2589/2022-25

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Jadranki Longin u pravnoj stvari tužitelja MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Ivanu Rudi, odvj. u OD Rude i partneri d.o.o. u Šibeniku, protiv tuženika Privredne banke d.d., Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po pun. Bojani Bogdan, odvj. u OD Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 05. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu objave presude dana 26. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB-DIONIČKO DRUŠTVO, OIB:02535697732, Radnička cesta 50 da u roku od 15 dana tužitelju MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.663,57 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana svake pojedine izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 8,52 EUR od dana 31. listopada 2008. godine

- na iznos od 11,35 EUR od dana 31. prosinca 2008. godine

- na iznos od 13,39 EUR od dana 31. siječnja 2009. godine

- na iznos od 14,31 EUR od dana 28. veljače 2009. godine

- na iznos od 11,77 EUR od dana 31. ožujka 2009. godine

- na iznos od 12,25 EUR od dana 30. travnja 2009. godine

- na iznos od 8,37 EUR od dana 31. svibnja 2009. godine

- na iznos od 5,51 EUR od dana 30. lipnja 2009. godine

- na iznos od 6,27 EUR od dana 31. srpnja 2009. godine

- na iznos od 7,78 EUR od dana 31. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 7,65 EUR od dana 30. rujna 2009. godine

- na iznos od 6,12 EUR od dana 31. listopada 2009. godine

- na iznos od 8,98 EUR od dana 30. studeni 2009. godine

- na iznos od 11,27 EUR od dana 31. prosinca 2009. godine

- na iznos od 14,54 EUR od dana 31. siječnja 2010. godine

- na iznos od 13,62 EUR od dana 11. ožujka 2010. godine

- na iznos od 18,21 EUR od dana 31. ožujka 2010. godine

- na iznos od 17,37 EUR od dana 30. travnja 2010. godine

- na iznos od 19,01 EUR od dana 31. svibnja 2010. godine

- na iznos od 33,17 EUR od dana 30. lipnja 2010. godine

- na iznos od 30,26 EUR od dana 31. srpnja 2010. godine

- na iznos od 39,16 EUR od dana 31. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 36,09 EUR od dana 30. rujna 2010. godine

- na iznos od 31,14 EUR od dana 31. listopada 2010. godine

- na iznos od 41,58 EUR od dana 30. studenog 2010. godine

- na iznos od 54,87 EUR od dana 31. prosinca 2010. godine

- na iznos od 45,46 EUR od dana 31. siječnja 2011. godine

- na iznos od 48,76 EUR od dana 28. veljače 2011. godine

- na iznos od 44,56 EUR od dana 31. ožujka 2011. godine

- na iznos od 45,32 EUR od dana 30. travnja 2011. godine

- na iznos od 63,13 EUR od dana 31. svibnja 2011. godine

- na iznos od 64,86 EUR od dana 30. lipnja 2011. godine

- na iznos od 79,74 EUR od dana 31. srpnja 2011.godine

- na iznos od 72,10 EUR od dana 31. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 63,73 EUR od dana 30. rujna 2011. godine

- na iznos od 62,83 EUR od dana 31. listopada 2011. godine

- na iznos od 62,19 EUR od dana 30. studenog 2011. godine

- na iznos od 66,18 EUR od dana 31. prosinca 2011. godine

- na iznos od 69,66 EUR od dana 31. siječnja 2012. godine

- na iznos od 70,13 EUR od dana 29. veljače 2012. godine

- na iznos od 67,72 EUR od dana 31. ožujka 2012. godine

- na iznos od 69,34 EUR od dana 30. travnja 2012. godine

- na iznos od 70,46 EUR od dana 31. svibnja 2012. godine

- na iznos od 68,58 EUR od dana 30. lipnja 2012. godine

- na iznos od 69,08 EUR od dana 31. srpnja 2012. godine

- na iznos od 67,67 EUR od dana 31. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 64,64 EUR od dana 30. rujna 2012. godine

- na iznos od 67,87 EUR od dana 31. listopada 2012. godine

- na iznos od 69,42 EUR od dana 30. studenog 2012. godine

- na iznos od 68,34 EUR od dana 31. prosinca 2012. godine

- na iznos od 61,26 EUR od dana 31. siječnja 2013. godine

- na iznos od 67,42 EUR od dana 28. veljače 2013. godine

- na iznos od 67,87 EUR od dana 31. ožujka 2013. godine

- na iznos od 65,84 EUR od dana 30. travnja 2013. godine

- na iznos od 59,53 EUR od dana 31. svibnja 2013. godine

- na iznos od 59,37 EUR od dana 30. lipnja 2013. godine

- na iznos od 60,92 EUR od dana 31. srpnja 2013. godine

- na iznos od 63,41 EUR od dana 31. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 66,85 EUR od dana 30. rujna 2013. godine

- na iznos od 66,77 EUR od dana 31. listopada 2013. godine

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 66,57 EUR.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.886,88 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. dana 18. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012034295, koji Ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Makelje Šunjić iz Splita, dana 24. listopada 2006. godine, pod brojem: OU-858/06). Člankom 1. uvodno citiranog Ugovora tuženik da je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 21.250,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Citirani ugovor da je sklopljen na razdoblje od 7 godina odnosno u 84 mjesečnih anuiteta u visini od 300,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-tuženika za CHF, sve prema otplatnom planu banke. Tužitelj da je u ugovorenom roku otplatio kredit i to 31. listopada 2013. tako da u odnosu na isti Ugovor da nije bila predviđena mogućnost konverzije sukladno važećem Zakonu o kreditnim institucijama te Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Dakle, ugovor o kreditu da nije konvertiran. U vrijeme sklapanja citiranog ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan isplate iznosa kredita iz predmetnog Ugovora (31. 10.2006.) srednji tečaj tuženika za 1 CHF da je iznosio 4,62715 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Da je navedeno postupanje tuženika protupravno, a da je odredba kojom je tuženik kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak ništetna, te se poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda P-1401/12 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.06.2018., Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 03. 09.2018.Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila te da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja da se ogleda i u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. U bitnome je naveo da svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P- 1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Međutim, tužitelj da u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Prije svega da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 25.11.2013. g., dakle, više od osam godina prije podnošenja tužbe 29.12.2022.Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2006. godine da je u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita). Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku da bi ova bi parnica trebala biti radi naknade štete, a nije već radi stjecanja bez osnove. Štoviše, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te da ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik da je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje da je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega da su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 23. svibnja 2025. konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno istom na način da više ne potražuje iznos od 2.730,14 EUR već 2.663,57 EUR, pa takvo smanjenje tužbenog zahtjeva ima karakter djelomičnog povlačenja tužbe za iznos od 66,57 EUR o kojem se tuženik nije očitovao slijedom čega je sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 18. listopada 2006. br. 9012034295 ( l.s. 7-11), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Marijan Jović iz Solina (l.s. 96-99), te saslušao tužitelja (l.s. 82-83). Sud nije izvodio druge dokaze smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim s tim da je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja predloženih svjedoka.

5. Uređeni tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa na ime razlike anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a, sve zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, u odnosu na ono što je početno ugovoreno.

7. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 18. listopada 2006. kojim je tuženik plasirao tužitelju kredit za kupnju vozila od 21.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.

9. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare. Sporno je i da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ove parnice obzirom da je kredit isplaćen.

10. Prigovor tuženika da je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom prije više od osam godina prije podnošenja tužbe pa da tužitelj nema osnove za podnošenje tužbe, ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, činjenica isplate kredita nije od nikakvog utjecaja na ovaj postupak koji se vodi zbog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove.

11. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on 2006. godine podigao kredit u PBZ-u u svrhu kupnje automobila za osobnu upotrebu. Da je imao namjeru podignuti kredit u kunama vez valutne klauzule, međutim, da mu takva mogućnost nije nuđena u niti jednoj banci. Obzirom da je već imao otvoren račun u PBZ-u naposljetku da se odlučio da će u toj banci podignuti kredit. U banci da su mu spomenuli da ima mogućnost podizanja kredita u eurima, ali da može reći da je on bio nagovoren od strane djelatnika banke da podigne kredit u švicarskim francima, jer je u to vrijeme kod švicarca bila znatno povoljnija kamatna stopa, a njemu da je bilo bitno samo iznos kredita i kolika će mu biti mjesečna rata. Prilikom sklapanja ugovora da nije bio upozoren od strane djelatnika banke da će švicarac „toliko divljati“, a što se upravo dogovorilo jer su se njegove rate kredita znatno povisile u odnosu na početno ugovorene. On da je navedeni kredit u cijelosti i na vrijeme isplatio.

13. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja isto proizlazi iz iskaza tužitelja, a i iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se odobrava kredit za kupnju vozila tužitelju kao fizičkoj osobi, te u spisu nema dokaza da bi isti bio korišten u eventualno poslovne svrhe.

14. Nadalje, sud smatra da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi o valutnoj klauzuli već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15) pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev- 18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

15. Budući se radi o ništetnim odredbama, tuženik je, u smislu odredaba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

16. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Marijan Jović iz Solina, koja je u nalazu i mišljenju u bitnome naveo da rezultat razlike stvarnih uplata anuiteta i anuiteta prema početno ugovorenom planu iznosi 2.663,57 EUR.

17. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovor, dok se tuženik referirao na vještvo ističući pravna pitanja koja nisu predmet financijskog vještačenja, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258 ZPP.

18. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 29. prosinca 2022., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude, prigovor zastare tuženika je odbijen.

19. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je uređeni tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci presude.

20. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

21. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. st. 5. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 28. travnja 2023., 30. listopada 2023., 28. studenog 2023. i 05. lipnja 2025. u iznosima od po 100 bodova (Tbr. 9. 1.), te za sastav podneska od 23. svibnja 2025. iznos od 100 bodova ( Tbr. 8.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 25%, te trošak vještačenja provedenog u ovom postupku (350,00 eur) i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 36,88 eur ukupno iznosi 1.886,88 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske kao i pristup ročištu za objavu presude jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.

Šibenik, 26. lipnja 2025.

Sudac

Jadranka Longin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopušteno je podnijeti žalbu o kojoj odlučuje Županijski sud, a ista se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke na ročištu za objavu, odnosno od dana objave ove odluke na mrežnim stranicama e-Oglasne ploče sudova. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka.

DNA :

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.