9 P-115/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB 39670464653, u ime Republike Hrvatske, po sucu Tereziji Goreta, u pravnoj stvari tužitelja 1. ĐA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. OLIVE GARDEN d.o.o., OIB 73913209191, Šibenik, Jadrija 69, oboje zastupani po punomoćniku Mihovilu Luciću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZLOIĆ d.o.o., OIB 02542624475, [adresa], zastupano po punomoćniku Ediju Suljiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, na ročištu objave dana 26. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu, od dana 26. lipnja 2017. godine, sklopljen između I. tužitelja ĐA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja OLIVE GARDEN d.o.o., Šibenik, Jadrija 69, OIB: 73913209191, kao Nalogodavaca s jedne strane, i HA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Izvršitelja s druge strane.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu, od dana 26. lipnja 2017. godine, sklopljen između I. tužitelja ĐA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja OLIVE GARDEN d.o.o., Šibenik, Jadrija 69, OIB: 73913209191, kao Nalogodavaca s jedne strane, i HA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Izvršitelja s druge strane, raskinut dopisom tužitelja od dana 14. veljače 2023. godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

3. Dužni su tužitelji naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.025,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelji su u tužbi i tijekom raspravljanja naveli da radi lakšeg razumijevanja spora među strankama, tužitelji uvodno ističu i objašnjavaju njihov poslovni odnos kao i činjenično stanje koje je prethodilo njihovom poslovnom odnosu. Da je I. tužitelj ĐA, prije više od deset godina došao je na ideju da na području urbanih zona [adresa] ([adresa]) i [adresa] ([adresa]) napravi turistički projekt u obliku turističkog kampa te da je u tu svrhu stekao vlasništvo nad nizom nekretnina na navedenom području kao i osnovao društvo OLIVE GARDEN d.o.o., ovdje II. tužitelja. S tim u vezi, I. tužitelj je pregovarao s nizom posrednika i potencijalnih investitora pa je tako negdje oko 2010. godine došao u vezu i s HA, direktorom ovdje tuženika.

I. tužitelj je istoga upoznao sa svojim planovima i projektima, ali među njima nije nastao bilo kakav konkretan pravni odnos. Nakon toga, stranke nekoliko godina nisu bile ni u kakvom kontaktu (ili vrlo slabom kontaktu) do trenutka kada su ovdje tužitelji, ĐA i OLIVE GARDEN d.o.o., kao Nalogodavci, s ciljem pronalaska investitora i realizacije gore spomenutog turističkog projekta, sklopili s HA (ovdje direktorom tuženika) kao Izvršiteljem, dana 26. lipnja 2017. godine Ugovor o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu (dalje u tekstu: „Ugovor“). Sukladno navedenom Ugovoru, obveze HA kao Izvršitelja sastojale su se prvenstveno u tome da dovede u vezu s ovdje tužiteljima osobe koje bi pregovarale o zakupu ili kupnji nekretnina koje su u njihovom vlasništvu, kao i da formulira urbanističke i arhitektonske prijedloge, pruža pravnu i tehničku podršku, komunicira sa potencijalnim investitorima i sl. Da je člankom 5. Ugovora određeno je kako stranke imaju pravo samostalno prenositi prava iz Ugovora na treće osobe pa je tako HA sva prava iz Ugovora prenio na ovdje tuženika, društvo ZLOIĆ d.o.o. Međutim, da je predmetni Ugovor u cijelosti ništetan, a tuženik, kao i ni HA prije njega, nisu nikada izvršili svoje ugovorne obveze ni u kojem dijelu. Obveze tuženika kao Izvršitelja uređene su u čl. 2. Ugovora, kojim je određeno kako je Izvršitelj dužan pružati usluge poslovnog savjetovanja (konzaltinga) te intenzivno pratiti sve korake do konačne realizacije projekata, pri čemu se naročito misli na sljedeće usluge:

- Formulaciju urbanističkih i arhitektonskih prijedloga i mogućnosti gradnje. Navedena obveza u cijelosti je protivna Zakonu u poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje (dalje u tekstu: „ZPDPUG“) i to sljedećim odredbama istoga:

- „Stručne poslove prostornog uređenja u svojstvu odgovornog voditelja izrade nacrta prijedloga prostornih planova i izvješća o stanju u prostoru i obavljanja drugih stručnih poslova prostornog uređenja može obavljati ovlašteni arhitekt urbanist sukladno posebnom zakonu kojim se uređuje udruživanje u Komoru.“ (Članak 7. ZPDPUG)

- „Ovlašteni arhitekt urbanist stručne poslove prostornog uređenja može obavljati samostalno u vlastitom uredu, zajedničkom uredu i/ili u pravnoj osobi registriranoj za obavljanje stručnih poslova prostornog uređenja, zavodu za prostorno uređenje županije, Grada Zagreba, odnosno velikoga grada.“ (Članak 8. ZPDPUG)

- „Poslove projektiranja u svojstvu odgovorne osobe (projektanta) u okviru zadaća svoje struke može obavljati ovlašteni arhitekt ili ovlašteni inženjer sukladno posebnom zakonu kojim se uređuje udruživanje u Komoru.“ (Članak 17. ZPDPUG)

- „Ovlašteni arhitekt urbanist stručne poslove prostornog uređenja može obavljati samostalno u vlastitom uredu, zajedničkom uredu i/ili u pravnoj osobi registriranoj za obavljanje stručnih poslova prostornog uređenja, zavodu za prostorno uređenje županije, Grada Zagreba, odnosno velikoga grada.“ (Članak 19. ZPDPUG)

- Tuženik je društvo čiji je predmet poslovanja isključivo trgovina na veliko i posredovanje u trgovini, a ne arhitektonske djelatnosti, poslovi prostornog planiranja i sl., stoga je predmetna obveza u cijelosti protivna gore navedenim prisilnim propisima.

- Pravnu i tehničku (uredsku) podršku pri održavanju sastanaka i sklapanja ugovora. Navedena obveza protivna je čl. 5. Zakona o odvjetništvu prema kojoj se „Pružanjem pravne pomoći kao zanimanjem smiju se baviti samo odvjetnici, ako zakonom nije drugačije određeno“.

- Nastojati naći i dovesti u vezu s Nalogodavcima osobe (kupce) koje bi s njima pregovarale o najmu ili kupnju nekretnina. Navedena obveza u cijelosti je protivna Zakonu o posredovanju u prometu nekretninu (dalje u tekstu: „ZPPN“) i to sljedećim odredbama istoga:

- „Posredovanjem u prometu nekretnina mogu se uz naknadu baviti samo posrednici iz članka 2. točke 1. ovoga Zakona koji ispunjavaju uvjete sukladno odredbama ovoga Zakona, ako imaju sjedište na teritoriju Republike Hrvatske.“ (Članak 4. ZPPN)

- „Posrednik u prometu nekretnina je trgovačko društvo, trgovac pojedinac ili obrtnik, registriran za obavljanje djelatnosti posredovanja u prometu nekretnina koji ima sjedište na teritoriju Republike Hrvatske. Posrednik u prometu nekretnina je i trgovačko društvo, trgovac pojedinac ili obrtnik, registriran za obavljanje djelatnosti posredovanja u prometu nekretnina koji ima sjedište na teritoriju države ugovornice Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru.“ (Članak 2. ZPPN)

Slijedom navedenoga tužitelji su naveli da je i predmetna odredba Ugovora u cijelosti protivna prisilnim propisima te da je Ugovor u pretežitom dijelu protivan prisilnim zakonskim propisima odnosno činidbe ovdje tuženika su u pretežitom dijelu nedopuštene, stoga je isti ništetan sukladno čl. 270. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Predmetni Ugovor zasigurno ne bi mogao opstati bez gore navedenih ništetnih odredba obzirom da isti više ne bi imao nikakvu svrhu, te obzirom da su iste bile i odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen. Prvenstveno, u članku 1. Ugovora navedeno je kako su ugovorne strane još od 2011. godine u intenzivnim poslovnim odnosima u cilju realizacije predmetnog turističkog projekta, što nije točno. Kao što je već navedeno, stranke su tada došle u kontakt, no sve do 2017. godine nije bilo nikakvog poslovnog odnosa među njima niti suradnje u cilju realizacije predmetnog turističkog projekta. Da je tome tako proizlazi već iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika, HA, koji je pred naslovnim sudom prilikom saslušanja od dana 19. ožujka 2021. godine naveo sljedeće: „Upoznao sam zz tuženika prije otprilike 10 godina, s tim da sam intenzivnije s njim surađivao od 2016. godine, kada je gospodin ĐA formirao tvrtku i tražio nove partnere pretežito u inozemstvu radi ostvarivanja projekta kampa odnosno hotela“.

Nadalje, tužitelji su naveli da ne samo da je utvrđenje u čl. 1 Ugovora sasvim netočno već obveze Izvršitelja određene Ugovorom nisu izvršene ni u kojem dijelu, kako od strane HA, tako ni od strane ovdje tuženika. Kao što je već navedeno pod t. 3. ove tužbe, obveze Izvršitelja bile su pružati usluge poslovnog savjetovanja (konzaltinga) te intenzivno pratiti sve korake do konačne realizacije projekata, pri čemu se naročito misli na sljedeće usluge:

- formulaciju urbanističkih i arhitektonskih prijedloga i mogućnosti gradnje. Tuženik navedenu obvezu nije izvršio ni u kojem dijelu. Navedene prijedloge i mogućnosti gradnje formulirao je ured ovlaštenog arhitekta CA, zatim društvo URBANITAS d.o.o. Murter, kao i ured ovlaštenog arhitekta ĐAD, a nipošto ovdje tuženik. U svakom slučaju, tuženik navedene obveze nije ni mogao izvršiti obzirom na činjenicu kako isti nije fizička ili pravna osoba registrirana za navedene poslove.

- pravnu i tehničku (uredsku) podršku pri održavanju sastanaka i sklapanja ugovora. Tuženik nije izvršio navedenu obvezu ni u kojem dijelu. Pravnu podršku pružala je odvjetnica Iris Šanjug, kao punomoćnica investitora, društva Gebetsroither International GmbH, te odvjetnik Borivoj Mitrić, kao punomoćnik ovdje tužitelja, a nipošto to nije činio tuženik (koji to u svakom slučaju nije ni mogao obzirom na činjenicu kako isti nije odvjetnik).

- komunikaciju i provjeru svih zainteresiranih investitora ili partnera

- komunikacija sa nadležnim službama Ministarstva, Županije i Grada,

- nastojati naći i dovesti u vezu s Nalogodavcima osobe (kupce) koje bi s njima pregovarale o najmu ili kupnju nekretnina. Tuženik nije vršio nikakvu bitnu komunikaciju sa zainteresiranim investitorima odnosno sa nadležnim službama. Sve što je tuženik učinio bilo je puko prisustvovanje na par sastanaka, kao i sudjelovanje u manjem dijelu e-mail korespondencije, bez ikakve konkretne uloge ili pomoći ovdje tužiteljima.

Tužitelji su naveli da tuženik nije doveo investitora - društvo Gebetsroither International GmbH, Austrija, Weiβenbach bei Liezen, Gebetsroitherweg 1, OIB: 23834057689, u vezu s tužiteljima već je to učinio I. tužitelj osobno putem IA, međunarodno priznatog stručnjaka za kamp turizam i bivšeg predsjednika udruge kamping saveza Hrvatske, a o čemu postoji i pisani trag u e- mailovima i dopisima, poslanima od strane I. tužitelja, IA, kao i zakonskog zastupnika društva Gebetsroither International GmbH. Odnosno, društvo Gebetsroither International GmbH obratilo se I. tužitelju svojim dopisom još dana 03. srpnja 2012. godine, s otvorenom ponudom za suradnju i partnerstvo, stoga je nesporno jasno kako nije tuženik navedenog investitora doveo u vezu s tužiteljima. Navedena činjenica razvidna je i iz e-mail korespondencije vođene između I. tužitelja, IA i predstavnika društva Gebetsroither. Do realizacije navedenog projekta tužitelja uistinu je došlo i to putem gore navedenog investitora Gebetsroither International GmbH, na način da su II. tužitelj OLIVE GARDEN d.o.o. kao vlasnik nekretnina i društvo Gebetsroither International GmbH kao nositelj prava građenja, dana 30. ožujka 2018. godine sklopili Ugovor o osnivanju prava građenja s ciljem izgradnje turističkog resorta sa kompletnim pratećim sadržajem.

Nadalje su tužitelji naveli da navedeno pravo građenja preneseno je s društva Gebetsroither International GmbH na novoosnovano društvo u Republici Hrvatskoj, Gebetsroither 3E Resorts d.o.o., [adresa], OIB: 38751034034, temeljem Ugovora o prijenosu prava građenja od dana 24. srpnja 2018. godine. Da tuženik nije radio u interesu tužitelju odnosno da je isti grubo kršio obveze iz Ugovora razvidno je već iz činjenice što su osnivači navedenog društva Gebetsroither 3E Resorts d.o.o. (koje društvo je postalo nositelj prava građanja na nekretninama tužitelja) bili društvo Gebetsroither International GmbH i društvo 3E Turizam d.o.o., Slunj, Nikole Turkalja 5, OIB: 74857810344, kojeg društva je jedini vlasnik bio upravo ovdje tuženik društvo ZLOIĆ d.o.o., a zakonski zastupnik HA. Drugim riječima, ovdje tuženik ZLOIĆ d.o.o., odnosno HA osobno, bili su Izvršitelji gore navedenog Ugovora prema kojem su trebali zastupati isključivo interese ovdje tužitelja na način da pronađu investitora/kupca i pružaju tužiteljima cjelokupnu podršku u navedenom projektu, a istovremeno su bili članovi društva odnosno zakonski zastupnici društva 3E Turizam d.o.o. koje društvo je sudjelovalo u vlasničkoj strukturi društva Gebetsroither 3E Resorts d.o.o. – investitora odnosno nositelja prava građenja.

Također tužitelji navode da je sasvim jasno da poslovni interesi ovdje tužitelja i društva Gebetsroither 3E Resorts d.o.o. nisu i ne mogu biti isti obzirom na notornu činjenicu kako u bilo kojem poslovnom odnosno poduzetničkom pothvatu svaka strana želi ostvariti što veću dobit. Konkretno, u navedenom odnosu da su tužitelji htjeli ostvariti što veću naknadu za predmetno pravo građenja, dok je društvo Gebetsroither 3E Resorts d.o.o. htjelo platiti što manju naknadu. Sasvim je jasno da ovdje tuženik, kao i HA osobno, nije mogao istovremeno raditi u interesu tužitelja kao i u interesu društva Gebetsroither 3E Resorts d.o.o. U prilog tužiteljevih tvrdnji kako tuženik nije ni na koji način izvršio obveze iz Ugovora ide i činjenica kako se predmetni Ugovor tiče poslovnog savjetovanja i posredovanja pri zakupu, dok su tužitelji s investitorom sklopili ugovor o osnivanju prava građenja. S tim u vezi, cjelokupan ugovor i obveze iz istoga tiču se zakupa ili najma, pa se tako sukladno čl. 4. Ugovora i naknada Izvršitelju (ovdje tuženiku) isplaćuje po zaključenju ugovora zakupa nekretnina, a kakav ugovor nikada nije sklopljen. Obzirom na navedeno, da je očigledno kako tuženik nije sudjelovao u pregovorima, sklapanju ili izvršenju Ugovora o osnivanju prava građenja, kojeg je II. tužitelj naposljetku sklopio s investitorom.

Tužitelji su naveli da ne samo da tuženik (kao niti HA osobno) nije zastupao interese ovdje tužitelja i radio na realizaciji predmetnog projekta u interesu tužitelja već je naposljetku aktivno nastojao osujetiti cjelokupni projekt. Tako je društvo 3E Turizam d.o.o, vlasnik kojeg društva je ovdje tuženik, a direktor HA, podnijelo žalbu protiv rješenja Područnog ureda za katastar Šibenik kojim rješenjem je bila formirana građevinska čestica, a što je dovelo do odgode početka gradnje kampa, a zatim i do smanjenja naknade za pravo građenja i odgode plaćanja II. tužitelju od strane investitora. Kao što je navedeno, člankom 4. Ugovora određeno je kako Izvršitelju za obavljanje gore navedenih usluga pripada nagrada u visini od 4% od postignute cijene nekog posla, koja naknada se Izvršitelju ima isplatiti po zaključenju ugovora o zakupu nekretnina, po svakoj uplati zakupoprimca. Obzirom da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora ni u kojem dijelu, II. tužitelj je odbio plaćati navedenu naknadu iz čl. 4. Ugovora, povodom ispostavljenih računa od strane tuženika. S tim u vezi, među strankama se vodio parnični postupak pred naslovnim sudom, posl. br. Povrv-153/20, koji se trenutno vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, pod posl. br. Revd-4454/2022, povodom podnesenog prijedloga za dopuštenje revizije od strane ovdje II. tužitelja. U navedenom parničnom postupku prvostupanjski i drugostupanjski sud presudili su kako postoji obveza tužitelja za plaćanjem predmetnih računa, no sve iz razloga što tužitelji (kao osobe koje nemaju potrebna stručna pravna znanja) nisu do tog trenutka nikada formalno raskinuli predmetni Ugovor, stoga je isti u tom trenutku i dalje bio na snazi.

Tužitelji su naveli da su dana 14. veljače 2023. godine tužitelji su pisanim putem raskinuli predmetni Ugovor, no dana 02. ožujka 2023. godine zaprimili su odgovor tuženika kako se isti protivi raskidu Ugovora, stoga su tužitelji bili prisiljeni ustati s ovom tužbom radi zaštite svojih prava i sprječavanja daljnjeg neosnovanog izdavanja računa i naplate istih od strane tuženika. Člankom 5. Ugovora određeno je kako stranke imaju pravo samostalno prenositi prava iz Ugovora na treće osobe pa je tako naposljetku HA sva prava i obveze iz Ugovora prenio na ovdje tuženika, društvo ZLOIĆ d.o.o. Navedena činjenica razvidna je iz dopisa tuženika zaprimljenog 02. ožujka 2023. godine kao i iz činjenice što je u gore navedenim postupcima (Povrv-153/20) tužitelj bio društvo ZLOIĆ d.o.o., stoga je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu. U svakom slučaju, tužitelji smatraju kako je predmetni Ugovor raskinut njihovim dopisom od dana 14. veljače 2023. godine iz razloga što tuženik, društvo ZLOIĆ d.o.o., kao ni HA, nisu izvršili obveze iz istoga, a iste više nije ni moguće izvršiti.

Tuženik je naveo u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja da je dana 30.8.2023. zaprimio tužbu Tužitelja posl. br. P-115/2023 od 20.6.2023. (dalje u tekstu: "Tužba") kojom Tužitelji traže od suda da utvrdi da je ugovor ništetan, odnosno da je ugovor raskinut, a koji je sklopljen između stranka u ovom postupku te traže naknadu parničnih troškova. Sukladno točki I. rješenja Suda od 21.8.2023. (dalje u tekstu: "Rješenje") u za to predviđenom roku od 45 (četrdeset pet) dana, Tuženik podnosi Odgovor na Tužbu kojim u potpunosti osporava osnovanost Tužbe i tužbenog zahtjeva te smatra da su Tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Time je neosnovan i zahtjev za naknadnom parničnog troška. Tuženik u nastavku ovog Odgovora na Tužbu će objasniti razloge zašto smatra da je Tužba u cijelosti neosnovana te će predložiti odgovarajuće dokazne prijedloge. Točnije, Tuženik smatra da (A) predmetni ugovor nije ništetan te da (B) ugovor nije zakonito raskinut od strane Tužitelja.

Uvodno, Tuženik je naveo da smatra kako je korisno ukratko prikazati historijat poslovnog odnosa između Tužitelja i Tuženika. Naime, da su Tužitelj i Tuženik od 26.6.2017. sklopili Ugovor o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu (dalje u tekstu: "Ugovor") kojim su utvrdili da su još od 2011. godine u intenzivnim poslovnim odnosima u cilju realizacije projekta naziva "Olive Garden" kao i turističkog projekta unutar šireg obuhvata urbanih zona [adresa] i [adresa] (dalje u tekstu: "Projekt"). Ukratko rečeno, 2. Tužitelj je vlasnik niza nekretnina na kojima se može ostvariti taj Projekt, dok Tuženik raspolaže svim znanjem i poslovnim vezama te iskustvom kako bi se taj Projekt realizirao. Tim Ugovorom su jasno definirane i utvrđene kao nesporne sljedeće činjenice:

1. Da su stranke još od 2011. u intenzivnim poslovnim odnosima u vezi projekta – stoga, netočne su izjave Tuženika u Tužbi da su u pregovorima bili tek od 2016.

2. Da je upravo kao rezultat te suradnje sklopljen dana 20.6.2017. predugovor s društvom Gebetsroither International GmbH, Austrija, Weißenbach bei Liezen, Gebetsroitherweg 1, OIB 23834057689 (dalje u tekstu: "Predugovor") kojim se regulirao poslovni odnos na nekretninama Tužitelja, te unutar kojeg je bilo izvjesno da će biti sklopljeni i drugi razni pravni poslovi (kupoprodaja, zakup, pravo građenja i sl.) između Tuženika kao vlasnika nekretnina i društva Gebetsroither International GmbH kao investitora – dakle, konkretna vrsta posla koji će se sklopiti temeljem tog Predugovora je ovisila o poslovnim potrebama, poreznim pitanjima te potrebama Investitora;

3. Da će Tuženik i dalje pružati usluge poslovnog savjetovanja (consultinga) te intenzivno pratiti sve korake do konačne realizacije projekta. Pri tome se naročito misli na: formulaciju urbanističkih i arhitektonskih prijedloga i mogućnosti gradnje, komunikacija i provjeru svih zainteresiranih investirao i partnera te pravnu, tehničku podršku prilikom održavanja sastanka i sklapanju ugovora, komunikaciji sa nadležnih službama ministarstva, županije i grada te nastojati dovesti u vezi s nalogodavcima osobe koji bi pregovarale o najmu ili kupnji nekretnina.

Tuženik je naveo da su se Ugovorom ugovorne strane jasno usuglasile o gore navedenim činjenicama te bilo kakvo odstupanje od tih činjenica od strane Tužitelja predstavlja očigledni pokušaj opstrukcije poslovnog odnosa te konzumiranja prava koja pripadaju Tuženiku temeljem Ugovora, a sve s ciljem da se neosnovano izbjegne plaćanje dugovanja. Jednostavno rečeno, Tužitelji, temeljem rada i poslovne aktivnosti Tuženika, svake godine će uprihoditi najmanje 280.000,00 EUR, te mu odbijaju platiti proviziju u visini od 4%, a što pokušavaju postići pokretanjem ovog sudskog postupka. Kao rezultat posredovanja i pronalaska zainteresiranih investitora, a u okviru već potpisanog Predugovora, Tuženik je doveo u vezu Tužitelje i društvo Gebetsroither International GmbH, a uslijed čega je sklopljen Ugovor o osnivanju prava građenja 30.3.2018. (dalje u tekstu: "Ugovor o pravu građenja"). Tim Ugovorom o pravu građenja, osnovalo se pravo građenja na nekretninama Tužitelja, a u korist društva Gebetsroither International GmbH kao nositelja prava građenja. Na temelju njega, društvo Gebetsroither International GmbH je imalo u planu izgraditi turističke-resort s kompletnim pratećim sadržajem sukladno projektu i postojećim prostornim planovima. Člankom 3. Ugovora o pravu građenja, ugovoreno je da Tužitelj, kao vlasnik nekretnina, ima pravo na naknadu za pravo građenja, a čija visina i dinamika je detaljno opisana u tom članku Ugovora o pravu građenja. Tako primjerice, za prvu godinu prava građenja Tužitelj ima pravo na naknadu u visini od 195.000,00 EUR, za drugu godinu trajanja prava građenja ima pravo na 250.000,00 EUR, za treću godinu prava građenja ima pravo na naknadu od 285.000,00 EUR i sl. Tuženik da ima pravo obračunati proviziju u visini od 4% od postignute cijene nekog posla, a ta će se provizija isplatiti po primitku pojedine uplate, a sve sukladno članku 4. Ugovora. Slijedom navedenog, a kako je Tuženik posredovao u sklapanja Ugovora o pravu građenja između Tužitelja i društva Gebetsroither International GmbH, Tuženik je stekao pravo na naplatu provizije u iznosu od 4% za svaku uplatu koju Tužitelj primi od društva Gebetsroither International GmbH. Iz prethodno navedenih činjenica i predloženih dokaza, tuženik je naveo da je jasna cijela poslovna logika i dinamika događaja između Tužitelja, Tuženika i društva Gebetsroither International GmbH te zašto Tuženik ostvaruje pravo na proviziju od 4% od svake uplate po Ugovoru o pravu građenja. Te činjenice da su utvrđene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zadru posl. br. Povrv- 153/2020 od 17.6.2021., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3738/2021 od 8.7.2023., kao i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 4454/2022 od 22.3.2023. te bi bilo kakva odluka ovog Suda koja bi išla u bilo kojem drugom smjeru od već postojećih sudskih odluka bila negacija pravomoćno presuđene stvari (res judicate).

Nadalje je tuženik naveo kako ističe da Ugovor kojeg su sklopili Tuženik i Tužitelji nije ništetan, niti je protivan prisilnim propisima na način da bi posljedica toga bila ništetnost tog Ugovora. Tu tvrdnju Tuženik vrlo lako objašnjava iz razloga jer:

A. su sudovi Republike Hrvatske u pravomoćnim presudama utvrdili da je Ugovor pravno valjan;

B. 1. Tuženik i direktor 2. Tuženika je na sudskoj raspravi jasno izjavio da je Ugovor na snazi;

C. do mogućih kršenja Zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje, Zakona o odvjetništvu te Zakona o posredovanju u prometa nekretninama u konkretnom slučaju nije niti došlo, a i da su takva kršenja počinjena, ista nemaju za posljedicu ništetnog ugovora, već eventualno prekršajnu odgovornost, ali do koje u ovom konkretnom slučaju nije niti došlo.

Tužitelj je naveo da u presudama koje su navedene ranije u Odgovoru na Tužbu, te koje čine pravomoćno presuđenu stvar (res judicata) jasno je utvrđeno da je Ugovor na snazi, da je on pravno valjan te da su Tužitelji dužni plaćati proviziju Tuženiku. Osim što su sudovi bili dužni paziti na moguću ništetnog Ugovora po službenoj dužnosti (ex officio) – te takvu ništetnost nisu utvrdili - prigovor ništetnosti Ugovora su Tužitelji istaknuli i tijekom postupka. Takav prigovor sudovi nisu prihvatili, a što je jasno vidljivo iz obrazloženja prvostupanjske presude, a koje je potvrđeno i drugostupanjskom presudom, koji u točki 18. navodi:

„Iz navedenog Ugovora razvidno je da su stranke zasnovale obveznopravni odnos koji po svojoj pravnoj prirodi ima elemente ugovora o posredovanju te ugovora o djelu (ugovora o savjetovanju.“

Slijedom navedenog, tuženik je naveo da o valjanosti Ugovora kao pravnog posla te njegovoj navodnoj ništetnosti, u svojim odlukama su se očitovali i Trgovački sud u Zadru i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske te su utvrdili da je Ugovor na snazi, da je isti valjan te da je po njemu Tuženik ispunio sve svoje obveze, a što jasno znači da sudovi nisu našli razloga da je isti iz bilo koje razloga ništetan.

Također je tuženik naveo činjenicu da Ugovor nije ništetan, jasno dokazuje i iskaz 1. Tužitelja i direktora 2. Tužitelja gosp. ĐA, koji na raspravi održanoj 19.3.2021. jasno navodi da:

„ne osporava da je zaključio Ugovor s tužiteljem, kao ni da sam zaključio Ugovor o pravu građenja. Oba ugovora su i dalje na snazi i ja ih nisam raskidao“.

Tuženik je naveo da zakonski zastupnik 2. Tužitelja, vrlo jasno i izričito navodi da je Ugovor na snazi, ne spominje nikakvu ništetnost tog Ugovora, te je jasno da je između ugovornih strana postojala volja da taj Ugovor predstavlja njihov sporazum koji ima jasan pravni učinak. Stoga, iz tog dokaznog prijedloga – iskaza 1. Tužitelja – jasno proizlazi da je Ugovor pravno valjan i da su ga stranke dužne ispuniti te da ne postoji razlog da se isti utvrdi ništetnim. Naposljetku, da Tužitelji u Tužbi ističu kako je Ugovor ništetan jer je protivan određenim prisilnim propisima te navode da je protivan Zakonu o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje, Zakonu o odvjetništvu te Zakonu o posredovanju u prometa nekretninama. Tuženik ovim putem ističe kako Ugovor uopće nije protivan tim propisima te kako se ugovorene usluge uopće ne tiču tih zakonskim propisa, već je riječ o generalnom ugovoru o djelu (ugovor o savjetovanju – consultingu). Primarno, ako se drži samog teksta Ugovora, onda je jasno da Tuženik nije bio obvezan podnositi službene prijedloge prostornih planova nadležnim tijelima, već je samo savjetovao Tužitelje na koji način bi ih trebao izraditi te je radio na radnim nacrtima tih prijedloga koje bi potom ovlaštenih arhitekt uputio službenih tijelima. Dakle, Tuženik se nije predstavljao kao arhitekt, već je samo savjetovao Tužitelje na kojim način formirati urbanističke prijedloge i kako ostvariti mogućnost gradnje kako bi projekt uspio, te su se te prijedloge uputili ovlaštenim osoba na službenu izradu takvih prijedloga. Isto tako, Tuženik je bio dužan pružiti pravnu i tehničku podršku prilikom održavanja sastanaka i sklapanja ugovora, a što je isti napravio putem trećih osoba, a ne osobno. Dakle, on je samo pružio podršku Tužiteljima na način da je organizirao takvu pomoć i prostor za sastanke, a nije sam pružao pravnu pomoć.

Nadalje je tuženik naveo da Ugovor ne predstavlja obični ugovor o posredovanju u prometu nekretninama, već predstavlja složeni pravni posao o djelu (ugovor o consultingu), a što su sudovi jasno utvrdili u presudama iz točke [15] ovog Odgovora na Tužbu. Dakle, na taj Ugovor se ne primjenjuje Zakonu o posredovanju u prometa nekretninama, već je ugovorena provizija od 4% od postignute cijene bila protučinidba za cjelokupni angažman Tuženika na tom projektu, a koji obuhvaća i usluge savjetovanja, i usluge upoznavanja Tužitelja i društva Gebetsroither International GmbH te sve druge usluge koje su navedene u Ugovoru. Slijedom svega navedenog, tuženik je naveo da predmetni propisi koje spominju Tužitelji se uopće ne primjenjuju u konkretnom slučaju te njihove odredbe nisu povrijeđene na način da bi radi toga Ugovor bio ništetan (to je i utvrdio prvostupanjski sud u točki 18. prvostupanjske presude kada je utvrdio da je riječ o ugovoru o savjetovanju). Stoga, u cijelosti se netočne tvrdnje Tužitelja da je Ugovor radi toga ništetan. Opreza radi, Tuženik ističe da u slučaju da čak i jesu povrijeđene te odredbe na koje se pozivaju Tužitelji (a što Tuženik izričito osporava), to ne bi značilo da je automatizmom Ugovor ništetan. Naime, člankom 322. Zakona o obveznim odnosima je propisano: "Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo ."

Također je tuženik naveo da budući u konkretnom slučaju, odredbe iz tih triju zakona na koje se pozivaju Tužitelji propisuju prekršajnu odgovornost onoga tko ih povrijedi, posljedica kršenja tih odredbi nije ništetnost Ugovora, već eventualna moguća prekršajan odgovornost. Naravno, u konkretnom slučaju ne postoji kršenje tih zakona, a niti prekršajna odgovornost Tuženika, uzevši u obzir sve prethodno gore navedeno. Stoga, Tuženik je istakao kako su u cijelosti neosnovani navodi Tužitelja o navodnoj ništetnosti Ugovora, budući da je isti pravno valjan te predlaže Sudu da taj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti odbije kao neosnovan. Nadalje, Tuženik je istakao kako Ugovor nikada nije raskinut, odnosno da Dopisom Tužitelja od 14.2.2023. nije zakonito raskid Ugovor budući da za to nisu postojali valjani razlozi, a što je Tuženik i jasno naveo u svom očitovanju od 27.2.2023. Tuženik da je u cijelosti ispunio sve svoje obveze iz Ugovora, a što je jasno potvrđuju (A) sklopljeni Ugovor o osnivanju prava građenja te (B) sudske presude iz točke [15] Odgovora na Tužbu. Uvodno, Tuženik ističe kako su u cijelosti netočni navodi Tužitelja kojima osporavaju da su stranke u poslovnim odnosima još od 2011. godine. Ta činjenica je utvrđena u samom Ugovoru te ne postoje valjani razlozi zašto ju sada Tužitelji osporavaju. Točno je da je gosp. HA naveo kako je od 2016. godine u intenzivnijoj suradnji s Tužiteljima, no nigdje nije naveo da u periodu od 2011. pa do 2016. nisu surađivali. Štoviše, jasno je u svom iskazu naveo da se poznaju prije otprilike 10 godina što odgovara godini 2011. Nadalje je naveo da su netočni navodi Tužitelja da Tuženik nije izvršio svoje obveze iz Ugovora te da je iz tog razloga raskinut ugovor. Prvenstveno, da ta izjava je u suprotnosti s pravomoćno utvrđenim činjenicama u prethodno navedenim sudskim postupcima, a u kojima je izričito i pravomoćno utvrđeno sljedeće:

"28. Iz ovako provedenog postupka sud utvrđuje:

- da su stranke intenzivne poslovne odnose u cilju realizacije projekta radnog naziva „Olive Garden“ kao i turističkog projekta unutar šireg obuhvata urbanih zona [adresa] – [adresa] i [adresa] – [adresa] od 2011. godine potvrdile sklapanjem Ugovora o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu od 26. lipnja 2017.;

- da su tim istim ugovorom potvrdile i da je rezultat te suradnje sklapanje Predugovora tuženika s društvom Gebetsroither International GmbH, Austrija kojim se regulirao poslovni odnos na nekretninama tuženika;

- da je Predugovor o zakupu nekretnina sklopljen između tuženika i društva Gebetsroither International GmbH, Austrija 20. lipnja 2017., a Ugovor o osnivanju prava građenja 30. ožujka 2018., čiji sastavni dio su projekti, autorski rad HA, direktora društva tužitelja, ali ujedno i društva 3E Turizam d.o.o.;"

"29. …Da je usluga pružena i primljena proizlazi iz dostavljene e-mail korespondencije, projektne dokumentacije koja je sastavni dio Ugovora o osnivanju prava građenja ali i iskaza samih stranaka."

"26. Budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju dostavljene e-mail korespondencije, projektne dokumentacije koja je sastavni dio Ugovora o osnivanju prava građenja i na temelju iskaza samih zastupnika po zakonu stranaka, utvrdio da je tuženiku pružena predmetna usluga te budući da je sam zastupnik po zakonu tuženika u svom iskazu učinio nespornom visinu isplaćene mu naknade, prvostupanjski sud je pravilno sukladno odredbi članka 4. Ugovora obvezao tuženika na plaćanje naknade u ukupnom iznosu od 221.876,30 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 81/13 i 78/15)"

Slijedom navedenog, tuženik je naveo da su sudovi već pravomoćno utvrdili da je Tuženik ispunio sve svoje obveze iz Ugovora te Tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari, budući bi se o tome ponovno raspravljalo u ovom sudskom postupku, a što nije dopušteno. Stoga, sve tvrdnje Tužitelja o navodnom neispunjenju obveza iz Ugovora su u cijelosti neosnovani. Međutim, Tuženik je naveo da će, opreza radi, u nastavku ovog Odgovora na Tužbu detaljno opisati i predložiti dokazne prijedloge koji dokazuju aktivnosti koje je poduzimao temeljem Ugovora. Tuženik je u tom smislu poduzimao niz radnji sukladno sklopljenom Ugovoru koje su uključivale ne samo posredovanje između Tužitelja i trećih osoba, već i brojne druge konzultantske i projektantske aktivnosti i usluge koje su izvršavane kako paralelno s Ugovorom tako i prethodno Ugovoru te su takve aktivnosti Tuženika zapravo i evoluirale u Ugovor te omogućile razvoj Projekta. Sve ove aktivnosti dokazuje u daljnjem tekstu email korespondencijom, ali i predloženim dokazima. Ove aktivnosti su prvenstveno vidljive iz činjenice da je poljoprivredno zemljište (u naravi maslinik) Tuženika, autorskom idejom direktora Tuženika o izgradnji hibridnog turističkog resorta te inicijativom Tužitelja da se provede izmjena prostornog plana, učinjeno atraktivnim za turističko tržište i ulaganje. Tuženik je napomenuo, da je ovaj Projekt prezentirao brojnim potencijalnim ulagačima i bankama te da su se njegove aktivnosti konkretizirale kasnijom poslovnom suradnjom Tužitelja i društva Gebetsroither International GmbH s kojim je Tuženik povezao Tužitelje. Tako je Tuženik, između ostalih, vodio pregovore te ponudio Projekt i Rewe-DER Touristik i TUI-u kao zainteresiranim stranama. Uzevši u obzir da su sve prethodno nabrojane aktivnosti Tuženika teško materijalno procjenjive, Tuženik i Tužitelji su odlučili naknadu Tuženika vezati uz cijenu prihoda iz zakupa zemljišta te su se iz tog razloga suglasili oko izračuna nagrade u visini od 4% od postignute cijene. Tužitelji i Tuženik su se ovako dogovorili jer su smatrali da se na ovaj način može lako izračunati vrijednost usluge i pratiti njihova vrijednost kroz budući period od 25 godina. Iz prethodno navedenoga proizlazi da je poslovna suradnja Tužitelja i društva Gebetsroither International GmbH isključivo plod i posljedica projekta kojeg je osmislio direktor Tuženika te da je zasnivanje prava gradnje na nekretninama Tužitelja samo jedna od posljedica pruženih usluga. Prema izračunima Tužitelja o obujmu uloženog fizičkog i umnog angažmana, radi se o:

• više od 100 (sto) sastanaka, uglavnom povezanih s putovanjima u Šibenik ili u inozemstvo radi sastanka s potencijalnim investitorima,

• više od 1500 (tisuću petsto) uloženih radnih sati direktora Tuženika i njegovih suradnika, te

• gotovo 7 godina kontinuiranih aktivnosti u svrhu realizacije predmetnog projekta.

Tuženik je naveo da u odnosu na navode Tužitelja da je Tuženik radio nešto protivno njegovim interesima, Tužitelj ističe kako je ta tvrdnja sama po sebi apsurdna budući da je jasno da je Ugovor o pravu građenja sklopljen i da Tužitelj uprihodi značajna novčana sredstva svake godine. Tužitelj je obitelj Đ upoznao sam preko m bivšeg partnera i suosnivača tvrtke 3E Turizam, gosp. ZA, jednog od vodećih stručnjaka u kamping turizmu u Hrvatskoj te je Tuženik njih spojio s Tužiteljem s ciljem realizacije konkretnog posla. Nadalje, u odnosu na navode da Tuženik ima poslovne veze s obitelj Đ, Tuženik ističe kako to nije relevantno za predmet postupka. Naime, Tužitelj je s društvom Gebetsroither s preko društva 3E Turizam ušao u poslovno partnerstvo na više projekata u razvoju kamping turizma u Hrvatskoj prema modelu kojeg je osmislio 3E TURIZAM, no ta činjenica nema veze s projektom Tužitelja, niti je na bilo koji način utjecala na njegove interese. S obzirom na sve gore navedeno, Tuženik se protivi osnovanosti Tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te predlaže da Naslovni sud odbije tužbeni zahtjev kao u cijelosti neosnovan i da naloži Tužiteljima da Tuženiku naknade parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom Ugovora o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu od dana 26. lipnja 2017. godine, zapisnika s ročišta od dana 19.03.2021. godine, dopisa društva Gebetsroither International GmbH od dana 03. srpnja 2012. godine, e-mail korespondencije vezano za prijedlog urbanističkog plana i račun, izrađeno po društvu URBANITAS d.o.o. Murter od dana 18. svibnja 2015. godine, e-mail korespondencije vezano za urbanističke uvjete, izrađeno po ovl. arh. CA od dana 14. rujna 2016. godine, obrazloženja neusklađenosti granica naselja, s prilozima, izrađeno po uredu ovlaštenog arhitekta ĐAD, od dana 30. listopada 2019. godine, ugovora o osnivanju prava građenja od dana 30. ožujka 2018. godine, ugovor o prijenosu prava građenja od dana 24. srpnja 2018. godine, izvaci iz sudskog registra i društveni ugovor za društvo Gebetsroither 3E Resorts d.o.o., presuda Trgovačkog suda u Zadru, posl. br. Povrv-153/20 od 17.6.2021., presuda Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž-3738/21 od 8.7.2023., raskid ugovora od dana 14. veljače 2023. godine, Predugovora Tužitelja i društva Gebetsroither International GmbH, od 20.6.2017., zapisnika s glavne skupštine od 10.6.2020., Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 4454/2022 od 22.3.2023., dopisa Tužitelja od 14.2.2023. radi raskida Ugovora, Odgovora na dopis Tuženika od 27.2.2023., e-mail korespodencije u vezi aktivnosti koje su poduzimane od strane Tuženika, saslušanjem svjedoka ČA, KA, TA te saslušanjem tužitelja ad 1., ujedno i zakonskog zastupnika tužitelja ad 2. ĐA i zakonskog zastupnika tuženika HA.

Odustaje se od izvođenja dokaza saslušanjem JA, budući bi isto po ocjeni ovog suda a obzirom na sve do sada izvedene dokaza predstavljalo odugovlačenje postupka, ujedno se odbija i prijedlog punomoćnika tužitelja za saslušanjem odvjetnice Iris Šanjug i Haralda Gebetsroithera kao suvišno.

Tužbeni zahtjev je neosnovan, kao i alternativni tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) stavkom 1. propisano je da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a stavkom 2. istog članka propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Pregledom Ugovora o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu od dana 26. lipnja 2017. godine, jasno proizlazi da su stranke u intenzivnim poslovnim odnosima još od 2011. godine zbog realizacije projekta radnog naziva "OLIVE GARDEN" unutar obuhvata urbane zone JADRIJA-ŠIBENIK i SRIMA-VODICE, da je kao rezultat suradnje između stranaka sklopljen predugovor sa tvrtkom Gebetsroither International GmbH kojim se regulira posl. odnos na nekretninama u vlasništvu OLIVE GARDEN te da je vrlo izgledno da se unutar višesmjerno pokrenutih posl. kontakata realiziraju i razni drugi posl. odnosi na preostalim nekretninama iz sveukupne zone obuhvata. Odredbom čl. 2. stranke su ugovorile da će izvršitelj gdin. HA nadalje pružati usluge poslovnog savjetovanja, konzaltinga-formulacija urbanističkih i arhitektonskih prijedloga, mogućnost gradnje, komunikacija i provjera svih zainteresiranih investitora i partnera, pravna i tehnička podrška pri održavanju sastanaka i sklapanja ugovora te komunikacija sa nadležnim službama Ministarstva, Županije i Grada. Temeljem čl. 4. tog ugovora stranke su ugovorile da će za obavljanje tih usluga izvršitelju pripasti nagrada u visini 4% postignute cijene nekog posla, pri čemu konačnu cijenu predstavlja ukupno ugovoreni iznos-sveukupni zbroj godišnjih najamnina, dakle tužitelji su potpisali navedeni ugovor te priznali da je tuženik vršio savjetovanje tužitelja.

U postupku saslušan tužitelj ad 1., koji je ujedno i zakonski zastupnik tužitelja ad 2. ĐA, je na ročištu glavne rasprave naveo je gosp. HA upoznao u kampu Šimuni pored Zadra i tada su predložili suradnju budući je tužitelj imao zemljište na Jadriji koje je bilo pogodno za kamp. 2012 godine da je sa svojim prijateljima OA pregovarao o otvaranju kampa, međutim da nisu sklopili suradnju. 2017. godine da je sklopio ugovor na 25 godina sa gosp. HA o poslovnoj suradnji koji se istim ugovorom obavezao da će mu dovesti klijente i da će sklopiti ugovor koji je povoljan za njega (tužitelja). Pri tom da je imao pravnu pomoć gosp. Mitrića Borivoja. Kada je čuo da je gosp. HA stupio u kontakt s njegovim prijateljima OA smatrao se prevarenim te je zatražio raskid suradnje sa gosp. HA. Na poseban upit uredujućeg suca je li po navedenom ugovoru jesu li tužitelji platili nešto gosp. HA, isti odgovara da nije, jer da se isti nije osjećao obveznim išta platiti budući da se isti smatra da gosp. HA nije ispunio ugovornu obvezu. Osim toga je naveo kako se on obvezao riješiti urbanistički plan Jadrije, a grad za to nije imao sredstava, te da je on to sam financirao. Nadalje je naveo da od 2011. pa do sklapanja ugovora bilo kontakata između HA i tužitelja ad 1., ali da su to bila samo obećanja od strane gosp. HA. Da je gosp. SA upoznao preko zajedničkog prijatelja iz [adresa], IA, koji se poznaju od 86' godine, a on da ga je upoznao 2001. Na poseban upit tužitelja tko mu je pomagao pravno za to razdoblje sa ugovorima za Gebtsroither isti odgovara Borivoj Mitrić i Iris Šanjug, a on da je financirao usluge Mitrića, arhitektonske usluge da je obavljao jedan ured iz Zagreba i da je sve plaćao Gebtsroither. Osim toga, naveo je da gosp. HA nije razgovarao sa tužiteljem, nego da je razgovarao sa H, da mu se gosp. HA predstavio da je po zanimanju dipl. ing. arhitekture. Ugovor o posredovanju između HA i tužitelja da je sastavio sam HA. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li ugovor koji mu se ovog trenutka prezentira, a koji je na listu spisa 11 do 13, da li je to ugovor koji je on potpisao, isti odgovara da je. Nadalje je naveo da je bio u poslovnim odnosima sa gosp. HA, da su se čuli telefonom, da je HA odradio neke stvari sa njima bez njega i sa gospođom Iris Šanjug, koja je bila savjetnica SA, a da ga HA nije obavještavao o poduzetim aktivnostima e-mailovima.

U postupku saslušan zakonski zastupnik tuženika HA je na ročištu glavne rasprave naveo da je na jednom savjetovanju upoznao sa gosp. ĐA, naime, njegova tvrtka da se bavila kampingom, odnosno izrada projekata i strategije razvoja kampinga u Hrvatskoj. Imali su 14 ovlaštenih osoba za svako područje koje je bilo potrebno za realizaciju tih projekata. Osim toga, da su surađivali sa svim renomiranim tvrtkama iz inozemstva koje su se bavile kampingom, osim toga i sa Gebtsroither koji su jedni od najvećih kamping tvrtki na Mediteranu. Nakon što su se upoznali sa gosp. ĐA, on da ga je kontaktirao da ima zemljište na Jadriji pogodno za kamp i tada da su krenuli njihovi pregovori i suradnja i na osnovu tih kontakata 2011. godine kao tvrtka izradili shemu projekta. Nakon toga da su i dalje nastavili kontaktiranje sa gosp. ĐA, međutim, bilo je infrastrukturnih problema. Naime, nije bilo predviđeno prostorno urbanističkim planom na navedenom mjestu kamp, a tada je to radila gospođa UA koja nije mogla u cijelosti iznijeti projekt te su i njoj pomogli. Osim toga, naveo je da su u cijelom navedenom periodu, koji nije trajao jedan dan nego više godina, radili na projektu. Naime, strani investitor ne kupuje maslinik, nego uređenu infrastrukturu. Također, da je ugovor tipiziran i kao takvog da su ga i potpisali. Osim toga, u vrijeme cijelog trajanja ovog projekta da je intenzivno radio na i uređenju pristupnog puta budući da do parcela gosp. ĐA nije bio put za što mu je pomagao gosp. KA te ČA. Osim toga, naveo je da su ugovor potpisali u uredu TA i on je autor teksta ugovora. Na poseban upit uredujućeg suca je li tuženiku tužitelj išta platio po navedenom ugovoru a za navedene poslove, isti odgovara da su se temeljem ovrhe naplatili i to tri rate, a da je ugovor potpisan na 25 godina. Naveo je da su ugovor sklopili isključivo iz činjenice da je postojala vjerojatnost da će se sklopiti ugovor između tužitelja i SA i tada je sklopljen predugovor u odvjetničkom uredu Čavić koji su i sugerirali tada da se stavi pravo građenja. Nadalje, da smatra da je njegova tvrtka odradila sve konzultantske usluge i sve na što se obvezala te da je na temelju njegovih usluga prihod gosp. ĐA 10 milijuna eura, a da je obitelj OA upoznao tako što mu je kontakt dao gosp. ĐA i IA i da se predstavio kao konzultant gosp. ĐA, a da ih je u poslovnu vezu doveo on, a ne njihovo dotadašnje poznanstvo. Osim toga da je tvrtka Gebtsroither 3E Resort njegova tvrtka i da je nastala na inicijativu Gebtsroithera, da je Gebtsroither 3E Resort bila nositelj prava građenja, ali da je to bilo u drugom koraku, da je u početku bio nositelj Gebtsroither International, a što se tiče ugovora da je ugovor već bio sklopljen pa nije bilo više mjesta za pregovore. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja, kojem pitanju je punomoćnik tuženika progovorio, zašto je izašao iz društva Gebtsroither 3E Resorts, isti je odgovorio da je to nebitno za ovaj predmet, te da je li dobio ikakvu naknadu od SA, nije predmet ovog postupka. Arhitektonske usluge da je plaćala tvrtka koje je on bio član, a što se sve odvijalo nakon potpisanog ugovora sa gosp. ĐA. Na poseban upit punomoćnika tužitelja je li društvo 3E Turizam izjavilo žalbu na rješenje katastra o formiranju građevne čestice, isti odgovara da je 3E bio vlasnik građevinske čestice u obuhvatu ovlasti. Nadalje je naveo da je bio voditelj tima i da je više nego sudjelovao, odnosno izvršavao obveze preuzete ugovorom, da ne zna je li došlo do konačne realizacije projekta jer da nije bio dvije godine na Jadriji, da je on vršio konzultantske usluge za gosp. ĐA do sklapanja ugovora i plaćanja prve rate sa Gebtsroither International, a da mimo ugovorenih 4% nije ništa plaćeno tužitelju.

Imajući u vidu ovako suprotstavljene iskaze parničnih stranaka ovaj sud je poklonio vjeru iskazu zakonskog zastupnika tuženika HA, budući je isti u suglasnosti sa ostalim u postupku izvedenim dokazima.

Naime, pregledom Ugovora o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu od dana 26. lipnja 2017. godine nesporno je da su tužitelj ĐA i OLIVE GARDEN d.o.o. sklopili Ugovor sa zakonskim zastupnikom tuženika HA a koji ugovor sada tužitelj želi raskinuti odnosno proglasiti ništetnim.

Međutim, po ocjeni ovog suda ovaj ugovor za koji se traži utvrđenje ništetnosti nije ništetan, a po ocjeni ovog suda, ova tužba je podnesena jer tužitelji žele izbjeći daljnja plaćanja po navedenom ugovoru a dijelom kojih je već pravomoćno utvrđena obveza tužitelja da moraju ovdje tuženiku platiti iznose proizašle iz realizacije ugovora.

Pregledom spisa ovog suda pod poslovnim brojem Povrv-153/2020 razvidno je da je pred ovim sudom vođen postupak pod posl. br. Povrv-153/2020 tijekom kojeg postupka je ovdje tužitelj ĐA (u tom predmetu tuženik) u svom iskazu naveo da ne osporava ugovor o poslovnoj suradnji za kojeg ovdje traži utvrđenje ništetnosti, a ujedno je u tom postupku utvrđeno da je ovdje tužitelj u obvezi tuženiku platiti iznose od 72.247,00 kuna i 73.900,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a sve po sklopljenom ugovoru o građenju, te je stav ovog suda da je ovdje tužitelj ustao ovom tužbom za utvrđenjem ništetnosti ugovora o posl. suradnji odnosno alternativnim zahtjevom za utvrđenje raskida samo zbog činjenice da je navedena presuda pod posl. br. Povrv-153/20 od 17. lipnja 2021. g. postala pravomoćna, naime ova tužba je uslijedila nakon što je navedena presuda postala pravomoćna odnosno nakon odluke Visokog trgovačkog suda RH pod posl Pž- 3738/21 od 08. srpnja 2022. godine kojom je u cijelosti potvrđena presuda ovog suda pod posl. br. Povrv-153/20 od 17. lipnja 2021. godine a odbačen zahtjev za reviziju odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revd-4454/2022.

Osim toga, potrebno je naglasiti da je tijekom postupka koji je vođen pred ovim sudom pod posl. br Povrv-153/2020 sam tužitelj ĐA, a u tuženik u tom postupku, naveo da ne osporava da je zaključio ugovor o poslovnoj suradnji, da su oba na snazi i da ih nije raskidao, dakle iste je smatrao valjanim i isti je proizveo pravne učinke a ovaj sud nije našao da bi navedeni ugovor bio ništetan odnosno da sadrži odredbe kojim bi bio ništetan, odnosno da je u sukobu na prisilnim propisima kako to neosnovano ističu tužitelji, naprotiv odredbom članka 5. navedenog ugovora o poslovnoj suradnji stranke su ugovorile da suglasno dogovaraju da za vrijeme trajanja ovog ugovora imaju pravo samostalno prenositi prava iz ovog ugovora na treće osobe, to je stoga, tuženik i angažirao sukladno navedenom ugovoru stručne osobe koje su mu pomagale pri realizaciji navedenog ugovora te odredbe istog nisu u koliziji, po ocjeni ovog suda, sa niti jednim propisom koji bi ga činio ništetnim a niti nema razloga za raskid istog osim što bi za tužitelja raskid predstavljao izbjegavanje daljnjeg plaćanja po preuzetim obvezama prema tuženiku 4% od potpisanog ugovora sa društvom Gebetsroither.

Nadalje, pregledom spisa ovog suda pod posl. br. Povrv-153/2020 je pravomoćno utvrđeno da ovaj ugovor o posredovanju po svojoj prirodi ima elemente ugovora o posredovanje te ugovora o djelu.

Naime, temeljem navedenog ugovora navedeno društvo Gebetsroither još je u obvezi plaćati 25 godina tužitelju a tužitelj slijedom toga i tuženiku naknadu u visini od 4%.

Također, za naglasiti je da su tvrdnje tuženika da je angažirao stručne osobe za realizaciju Ugovora potvrdili i u postupku saslušani svjedoci TA, ČA i KA.

U postupku saslušan svjedok TA je na ročištu glavne rasprave naveo da mu je poznato da je ĐA imao poslovnu suradnju sa Gebetsroitherom i da je ugovor potpisan za pravo građenja i Đ je plaćao zakup ĐA. Nadalje je istaknuo da je HA bio izvođač radova u ime Gebetsroither kojega su potjerali sa gradilišta te su morali angažirati novog vještaka i izvođača. Osim toga, naveo je da je ĐA osobno upoznao Gebetsroithera, da zna samo da je HA dugovao novce ĐA, da ne zna kakav je bio dalje odnos, a da mu je poznato da je ĐA imao pravnu pomoć od Mitrića, a Đ neke iz Zagreba. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja je li ĐA imao arhitektonsku podršku i koga isti odgovara da šta će ĐA arhitektonske usluge kad je on zakupodavac. Naveo je da je odnos između Gebetsroithera i HA završio raskidom i tužbom, a nakon predočenja ugovora o posredovanju (list 125 spisa), naveo je da mu isti nije poznat te da se ne sjeća da je sudjelovao u ikakvom poslu s obzirom na taj ugovor. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika nakon predočenja e-mail korespondencije (list 219 i 200) je li bio u korespondenciji sa gdin. HA isti odgovara da na istima nema njegovog potpisa te da njegov ured ima cca 200 klijenata i da se ne može sjetiti svih klijenata jer radi u uredu svoje supruge i da je njegov mail ulazna i izlazna korespondencija sa svim klijentima i da moguće da je i da nije ali ne može sa sigurnošću reći. Nadalje je naveo da je njegov klijent bio gosp. ĐA, te da mu je poznat projekt "Olive Garden Jadrija", a da na sastancima u vezi tog projekta nije bio prisutan gosp. HA. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika tko je odgovarao na e-mailove isti odgovara "tko će to znati".

U postupku saslušan svjedok ČA je na ročištu glavne rasprave naveo da je iz prijateljskih odnosa kako ĐA tako i HA pomagao, da mu je poznato da je ĐA imao ugovor sa C, međutim, sve to je radio njihov odvjetnik Borivoj Mitrić i neki iz Zagreba, a da je on sam samo bacio oko kao neki prijatelj odnosno savjetnik te bi im pomogao nekada savjetom. Naveo je da je ĐA upoznao obitelj Đ ranije, da su htjeli napraviti projekt između Srime i Jadrije, a da ne zna tko je pružao arhitektonsku podršku i nije znao da li je bila potrebna podrška, da se on bavio prostornim planom te da misli da su HA i ĐA imali ugovorni odnos, ali da sadržaj istog ne zna. Osim toga, da su i jedan i drugi radili na projektu, ali da ne zna u kojem opsegu. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika da li mu se gdin. HA obratio sa pitanjem da se riješi problem čestica sa obitelji I, isti odgovara da kad je bilo problema da ga je HA nazvao jer da se oteglo na 9 mjeseci te da je on pomagao jer se radilo o različitim prostornim planovima T3 Šibenik i T1 Srima. Osim toga, naveo je da ga je HA zvao da bude posrednik između ĐA i njega (HA) kada bi se pojavilo neko sporno pitanje, a kako bi funkcionirao ugovor sa C. Nadalje je naveo da mu nije poznato ime UA te da ne može sa sigurnošću reći je li bilo još nekakvih radnji koje je HA radio na projektu, zna da je postojao neki ured u Zagrebu preko kojeg su komunicirali ali da se detalja ne može sjetiti.

U postupku saslušan svjedok KA je na ročištu glavne rasprave naveo da je on poslovno surađivao sa HA te da je vršio konzultantske usluge za 3E Turizam u vlasništvu HA. Do tada da nije poznavao HA, a ĐA da je znao iz viđenja. Nisu mu bili poznati detalji njihovog poslovnog odnosa, a on je za gdin. HA obavljao konzultantske usluge u vidu tehničke podrške u cilju dobivanje građevinske dozvole. Na navedenom projektu je radio godinu dana i tada da je isti napustio, a da mu je ĐA pokazao prije dvije, tri godine ugovor koji je imao sa HA zbog čega su na sudu. Osim toga je naveo da je suradnja sa HA bila u periodu do 1.6.2018., nekih godinu dana, a da mu je ĐA rekao da je s obitelji Đ prijatelj od prije i da je on upoznao HA sa njima. Nadalje je naveo da misli da je urbanističke arhitektonske uvjete gradnje formulirao projektant Z, ali da nije siguran, te da ne zna tko je vršio pravnu podršku ĐA jer da nije više bio u odnosu sa njim. Naveo je da je HA govorio da su Č njegovi prijatelji, a da on nije nikog vidio od tih K, a da mu njihov odnos nije poznat. Da je radio za gospodina HA na ovom projektu jer da je to radila firma 3E Turizam. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika da li je gdin. HA radio radove na navedenom projektu isti odgovara da je radila firma 3E Turizam, da su radili podizvođači a koje je angažirao HA, radili su građevinske iskope, snimanje podmorja, struju a da je tada bio korektan odnos između HA i ĐA. Osim toga, naveo je da je bilo određenih pravnih problema glede čestica preko kojih je trebao ići put, ali da je firma 3E Turizam istu otkupio od vlasnice i da je na tom rješavanju radio gospodin HA.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud nije našao niti jedan razlog za proglašenje navedenog ugovora ništetnim, to je stoga, temeljem čl. 322. ZOO-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim i presuditi kao u toč. 1. izreke ove presude.

Odredbom članka 360. ZOO-a propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Odredbom čl. 9. ZOO-a sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje.

Pregledom dopisa tužitelja od 14. veljače 2023. godine proizlazi da je tužitelj zatražio raskid ugovora o poslovnoj suradnji zbog neispunjenja preuzetih obveza od strane tuženika sukladno čl. 2. tog ugovora navodeći da predmetna ugovorna obveza nije izvršena ni u kom dijelu, te je zatražio raskid sukladno čl. 360. i 363. ZOO-a na koji podnesak se očitovao tuženik dana 27. veljače 2023. godine navodeći da se protive raskidu ugovora te da nije točno da tuženik nije ispunio preuzete ugovorne obveze.

Pregledom svih u postupku izvedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da je tuženik ispunio ugovorne obveze, naročito kad se uzme u obzir da je tužitelj temeljem aktivnosti tuženika sklopio predugovor o građenju i ugovor o pravu građenja sa Gebetsroither International GmbH.

Nadalje, iz u postupku saslušanih svjedoka proizlazi da je tuženik angažirao stručne osobe za realizaciju navedenih projekata zbog čega je tužitelj i sklopio navedene ugovore sa T te mu isti isplaćuje po tim ugovorima naknadu dok su tužitelji dužni s obzirom na sklopljene ugovore plaćati tuženiku 4% od dobivenih iznosa te je po ocjeni ovog suda traženje raskida ovog ugovora način kako bi tužitelj izbjegavao daljnja plaćanja po navedenim ugovorima a dio tih plaćanja je, kao je naprijed navedeno, već pravomoćno dosuđeno tuženiku i obvezan je tužitelj na plaćanje.

Isto tako, pregledom spisa ovog suda pod posl. br. Povrv-153/2020 jasno proizlazi da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je tuženik pružao usluge tužitelju temeljem navedenog ugovora za koji se traži sada raskid.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud je ocijenio da se nisu ostvarili uvjeti za raskid ugovora o poslovnom savjetovanju i posredovanju pri zakupu od 26.06.2017. godine to je temeljem čl. 360. -363. ZOO-a ocijenio zahtjev neosnovanim, to je stoga valjalo presuditi kao u točci 2. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, pa je tuženiku obzirom na vrijednost predmeta spora te uspjeh u parnici sukladno Tbr. 7., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine„ broj 142/12 ) priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištima od 05. prosinca 2023., 16.listopada 2024., 25. ožujka 2025 i 13. svibnja 2025. godine svako u iznosu od 200,00 eura (4x200,00), trošak obrazloženih podnesaka od 20. studenog 2023. i 27. studenog 2023. g (dva puta po 200,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a ukupno iznosi 1750,00 eura.

Ujedno je tuženiku priznat trošak prijevoda po računu br.424/01/2 u iznosu od 275,00 eura.

Tuženiku nije priznat popisani trošak za zastupanje na objavi presude, budući, po ocijeni ovog suda, isti predstavlja budući trošak a presudom se priznaje trošak nastao do zaključenja raspravljanja.

Slijedom navedenog tuženiku je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 eura, kako je to odlučeno u točki 3. izreke.

U Šibeniku, 26. lipnja 2025. g.

S U D A C

Terezija Goreta

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika