Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-665/2023-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici Boris Porobija, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10168/2021-14 od 24. ožujka 2023., na sjednici vijeća 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10168/2021-14 od 24. ožujka 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 18. travnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u čl. 23. C) glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora”. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 337,38 eura sa zateznim kamatama od 5. srpnja 2011. do isplate.

1.1. Točkom III. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 19. studenog 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koje glase:

- u dijelu čl.2. „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“,

- u čl. 23. C) „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora“. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 338,04 eura sa zateznim kamatama od 29. studenog 2007. do isplate. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 432,40 eura sa zateznim kamatama od 5. srpnja 2011. do isplate.

1.2. Točkom VI. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 11. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koje glase:

- u dijelu čl.2. „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“,

- u čl. 23. C) „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora“. Točkom VII. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 201,01 eura sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2005. do isplate. Točkom VIII. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 164,10 eura sa zateznim kamatama od 5. srpnja 2011. do isplate.

1.3. Točkom IX. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.075,03 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] od 18. travnja 2005., Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 19. studenog 2007. i Ugovor o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 11. srpnja 2005., da su stranke ugovorile plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik (Kreditor), da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetne kredite 4. srpnja 2011. te nije sporna visina naplaćenih naknada.

6. U postupku i u žalbenom stadiju je sporno jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknada prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, protivne prisilnim propisima, odnosno je li ugovaranjem navedenih naknada prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj predmetnih ugovora o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom i da je sredstva kredita koristio za gradnju obiteljske kuće te je nastavno zaključio da je tužitelj na taj način stekao svojstvo potrošača, a da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno, ni pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, već da su te odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirane od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj spornih ugovorni odredbi, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

8. Pored toga, iz sadržaja spornih ugovornih odredbi utvrđuje da obveza korisnika kredita da plati naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, nije određena, odnosno odrediva. U spornim ugovornim odredbama da nije naveden iznos naknade, bilo u apsolutnom iznosu bilo u određenom postotku, niti su navedeni bilo kakvi kriteriji i parametri prema kojima bi korisnik kredita mogao izračunati visinu spornih naknada te da iako sadržaj spornih odredaba Ugovora upućuje na primjenu Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Opće uvjete poslovanja kreditora, tuženik da nije dokazao da su navedene odluke tužitelju predane ili predočene prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnih ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji, nije mogao predvidjeti opseg obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnih ugovora.

9. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene od strane tuženika o kojima se nije unaprijed pregovaralo i na koje tužitelj nije mogao utjecati, da ugovorna kamata u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja, već i očekivana dobit kreditora i da se stoga nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatne naknade za obradu zahtjeva za kredit, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu sklopljen i kada su stranke ugovorile da će korisnik kredita banci plaćati ugovorene kamate, slijedom čega zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne, te da tužitelj sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO/05) ostvaruje pravo na povrat nesporno naplaćenih iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos pozivom na čl. 1115. ZOO/05, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita i prijevremenu isplatu kredita o kojim odredbama ugovora se nije pregovaralo.

10. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovani prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO/05, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti spornih ugovornih odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 143/12, 103/14, 118/14, 107/15- dalje: Tarifa).

12. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

14. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005. i 11. srpnja 2005. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Istovjetno je propisano i čl. 96. st. 1., 2. i 4., čl. 99. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07-dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 19. studenog 2007.

14.1. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 11. srpnja 2005. i 19. studenog 2007. proizlazi da je odredba čl. 2.. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03 ( čl. 99. ZZP/07).

14.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.3. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.4. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio status tužitelja kao potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnih Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj sredstva dobivena kreditom koristio za osobne potrebe za izgradnju obiteljske kuće te je pravilno zaključio da je ugovor sklopio u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 (čl. 3. ZZP/07).

14.5. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona određena Odlukom o Tarifi naknada za usluge, u omjeru 1%, odnosno 1,5 % od iznosa kredita, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena u iznosu, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka svojom odlukom o Tarifi odredio tu visinu od 1% odnosno 1,5% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom Odlukom o Tarifi naknada za usluge o kojoj odluci tuženika tužitelj nije mogao pregovarati, dakle pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

14.6. Pozivanje tuženika u žalbi da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom obračunate naknade, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO/05 nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

14.7. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

15. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijenio da se ni o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi čl. 87. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07).

15.1. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

15.2. Iako je tuženik u postupku, a kod čega ustraje i u žalbenom postupku, ustraje kod tvrdnje da kod prijevremene otplate kredita banka ima stvarne troškove (primjerice ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svom vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila) i da je primijenjena odredba Tarife banke koja je propisivala naknadu u iznosu od 1% od iznosa uplate (dakle propisana je fiksna stopa koja se primjenjuje na jasno opisno određenu osnovicu), a imajući u vidu da je u čl. 23.C ugovora o kreditu ta naknada ugovorena na način da se ista plaća ''…prema Odluci o tarifi naknada Kreditora…'', pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Ovdje dodatno treba ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

16. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO/05. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

18. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja prema čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, te Tarifi i to utvrđenje prvostupanjskog suda određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

19. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 25. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović