Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-1467/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Meliti Lisica, u pravnoj stvari tužitelja: MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po: Odvjetničko društvo Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Ulica Stjepana Radića 8, 23 000 Zadar, protiv tužene OTP banke d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, zastupane po OD Marinović i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2025., u nazočnosti zam. punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, dana 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da Tužitelju: MR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.336,54 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 5,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2009. do isplate,

- 5,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2009. do isplate,

- 2,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2009. do isplate,

- 2,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2009. do isplate,

- 3,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2009. do isplate,

- 1,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2009. do isplate,

- 1,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.07.2009. do isplate,

- 0,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.08.2009. do isplate,

- 2,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2009. do isplate,

- 0,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2009. do isplate,

- 1,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.11.2009. do isplate,

- 1,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2009. do isplate,

- 4,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2010. do isplate,

- 6,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2010. do isplate,

- 5,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2010. do isplate,

- 7,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2010. do isplate,

- 10,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2010. do isplate,

- 11,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2010. do isplate,

- 15,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.07.2010. do isplate,

- 15,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.08.2010. do isplate,

- 23,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2010. do isplate,

- 18,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2010. do isplate,

- 19,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.11.2010. do isplate,

- 24,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2010. do isplate,

- 25,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2011. do isplate,

- 23,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2011. do isplate,

- 24,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2011. do isplate,

- 24,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2011. do isplate,

- 27,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2011. do isplate,

- 35,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2011. do isplate,

- 43,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.07.2011. do isplate,

- 51,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.08.2011. do isplate,

- 38,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2011. do isplate,

- 33,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2011. do isplate,

- 33,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.11.2011. do isplate,

- 34,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2011. do isplate,

- 38,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2012. do isplate,

- 39,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2012. do isplate,

- 38,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2012. do isplate,

- 38,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2012. do isplate,

- 38,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2012. do isplate,

- 39,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2012. do isplate,

- 38,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.07.2012. do isplate,

- 38,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.08.2012. do isplate,

- 34,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2012. do isplate,

- 37,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2012. do isplate,

- 38,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.11.2012. do isplate,

- 37,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2012. do isplate,

- 36,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2013. do isplate,

- 36,45 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2013. do isplate,

- 36,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2013. do isplate,

- 38,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2013. do isplate,

- 34,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2013. do isplate,

- 34,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2013. do isplate,

- 34,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.07.2013. do isplate,

- 34,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.08.2013. do isplate,

- 35,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2013. do isplate,

- 36,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2013. do isplate,

- 37,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.11.2013. do isplate,

- 38,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2013. do isplate,

- 36,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2014. do isplate,

- 39,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2014. do isplate,

- 40,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2014. do isplate,

- 39,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2014. do isplate,

- 37,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2014. do isplate,

- 38,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2014. do isplate,

- 39,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.07.2014. do isplate,

- 39,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.08.2014. do isplate,

- 40,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2014. do isplate,

- 40,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2014. do isplate,

- 42,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.11.2014. do isplate,

- 42,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2014. do isplate,

- 42,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.04.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.05.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.07.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.08.2015. do isplate,

- 42,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.09.2015. do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu, broj: 060110003099-SN s nadnevkom: 10. siječnja 2006. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove odobravanja kredita u visini od 2,45 % od iznosa odobrenog kredita.

III. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju: MR, [adresa], 23205 Bibinje, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 360,73 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 23.01.2006. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.200,00 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog zahtjev za naknadom troška postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, broj: 060110003099-SN s nadnevkom: 10. siječnja 2006. godine (dalje i: Ugovor). Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu. Tuženik je tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove odobravanja kredita u visini od 2,45 % od iznosa odobrenog kredita (dalje i: naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika.

Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem pod 2. i 3. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove.

Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Nadalje, u tužbi navodi da tuženik nije tužitelju dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezano za kredit po Ugovoru (dalje i: Kredit) potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari:

a) otplatni plan Kredita od njegova stavljanja u otplatu, uz naznaku primijenjene kamatne stope uz svaki pojedini anuitet;

b) analitičku konto karticu Kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata (naknade, kamate, glavnica i svako drugo izvršeno ili primljeno plaćanje iz Kredita, po Kreditu ili drugačije u vezi s Kreditom); c) obavijesti o promjeni kamatne stope vezano za Kredit;

d) izvod iz Kredita iz kojega je vidljiv datum isplate Kredita na bankovni račun stranke, s naznakom primijenjenog tečaja. (dalje i: Tražena dokumentacija).

S obzirom na navedeno, tužitelj je u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu.

Tražena dokumentacija je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i tuženik ju je dužan dati tužitelju.

Stoga tužitelj predlaže da sud pozove tuženika da tužitelju podnese Traženu dokumentaciju, ostavljajući mu za to određeni rok, sve sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje i: ZPP).

Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 186.b ZPP i dr. usvoji tužbeni zahtjev na način kako glasi u izreci presude, a koji tužbeni zahtjev je uređen podneskom od 30. rujna 2024. (l.s. 278-281), a nakon provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i marketing Sandri Došen, dipl. oec.

2. Tužena OTP banka d.d. u odgovoru na tužbu (l.s. 11-89) protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i visinu, poriče sve navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se postavljeni tužbeni zahtjev (kao i svi eventualno naknadno postavljeni i precizirani zahtjevi) u ovoj pravnoj stvari u cijelosti odbace odnosno odbiju kao neosnovani uz dosudu na teret tužitelja nadoknade svih prouzročenih troškova ovog postupka u korist tuženika, a za slučaj da sud nađe da je postavljeni tužbeni zahtjev (ili pak bilo koji od eventualno naknadno postavljenih i preciziranih kumuliranih zahtjeva) osnovan ističe se i prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine sa utuženom tražbinom tužitelja. Također a prije upuštanja u raspravljanje o meritumu predmeta spora i biti ove pravne stvari prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj. Posebno se ističe zastara prava na podnošenje ove vrste tužbe a koja je istekla potrošačima protiv banaka a time ovdje i u odnosu na tuženika s danom 14.lipnja 2023.g., a ova tužba je podnesena dana 27.lipnja 2023.g., dakle nakon proteka roka kada više potrošači pa tako i tužitelj nemaju prava na podnošenje tužbi protiv banaka po bilo kojoj osnovi i to bez obzira da li se radi o nekonvertiranim ili konvertiranim ugovorima o kreditu budući je sa danom 14.lipnja 2023.g., nastupila zastara prava na podnošenjem ovakvih vrsta tužbi protiv banaka dakle ovdje tuženika kao banke i to kako u odnosu na valutnu klauzulu, tako i kamatu te naknadu pa se tužba i tužbeni zahtjev mora ovdje odmah odbaciti jer je predmetna tužba podnesena nakon nastupa zastare prava potrošača prema bankama pa isti više a nakon dana 14.lipnja 2023.g., ne mogu radi nastupa zastare tužiti banke radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate zbog ništetnosti ugovornih odredbi pa tako i u odnosu na naknadu za troškove odobravanja kredita. Dalje navodi da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu- konverziji čime su retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka, pa stoga tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu, isti će prigovor radi prebijanja te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti uz dosudu svih prouzročenih parničnih troškova tuženih.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu, broj ugovora: 060110003099-SN od 10. siječnja 2006. (l.s. 5-8), provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka (l.s. 268-274) i izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka (l.s. 285- 286).

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj sud našao je u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, koji je uređen nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom 30. rujna 2024 (l.s. 278-281)

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tužena, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora: 060110003099-SN od 10. siječnja 2006. g., koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF tj. valutna klauzula isplati iznos od 2.336,54 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i slijedom utvrđenja ništetnom odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u visini od 2,45 % od iznosa odobrenog kredita, isplati iznos od 360,73 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

23. siječnja 2006. pa do isplate.

6. Među strankama nije sporna činjenica da su dana 10. siječnja 2006. tužitelj i prednica tužene OTP banka Hrvatska d.d. Zadar zaključile predmetni Ugovor o kreditu, broj ugovora: 060110003099-SN od 10. siječnja 2006. kojim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.300,00 CHF, uz rok otplate od 13 godina, odnosno 156 mjesečnih anuiteta, te promjenjivu kamatnu stopu.

7. Tako, u konkretnom slučaju ovaj sud nalazi dokazanom činjenicu da tužitelj ima svojstvo potrošača, obzirom isto proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja (l.s. 285-286) koji navodi da je kredit podignut u svrhu izgradnje nekretnine u kojoj tužitelj i danas živi s obitelji, da je dakle, tužitelj kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije stambenog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ili njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj sud nalazi da se tužitelj kao takav može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se, i u odnosu na tuženu, utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Nar. Nov. br. 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Nar. Nov. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. 5 Poslovni broj: P-69/2024

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i onih kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Rev-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.4. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/2003, 46/07 - dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

10. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Kao i kod ostalih odredaba ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Naime, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

Također, prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navod se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužiteljici trebali na transparentan način biti objašnjeni i razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Kako dakle, vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu prednika tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

12. Što se pak tiče visine postavljenih tužbenih zahtjeva, u ovoj pravnoj stvari izveden dokaz vještačenjem te je visina tražbine utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka Sandre Došen, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, te nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim. Sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost, dok su prigovori tuženika pravne prirode i o njima odlučuje sud.

12.1. Na temelju citiranog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da potraživanje tužitelja prema tuženiku u situaciji da nije primijenjena valutna klauzula, iznosi 2.336,54 EUR, sve sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.

12.2. Nadalje, odredba čl. 5. st. 1. predmetnog Ugovora između tužitelja i pravnog prednika tužene, glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita ( troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,45% (dvacijelačetrdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

12.3. Tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela odobravanjem odnosno obradom kredita tužitelju, niti je dokazao na što se to točno odnosi visina troškova tzv. naknada za obradu kredita. Naime, iz same sporne odredbe Ugovora proizlazi da se naknada za obradu kredita određuje sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora, pa budući se dakle radi o odredbama akata tužene kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tužena suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora, niti se o tome u konkretnom slučaju pregovaralo, kako to izričito proizlazi iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, ovaj Sud drži da odredba Ugovora kojom se uglavljuje tzv. naknada za obradu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

12.4. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

13. Tako, ovaj sud je temeljem citiranih odredaba ZZP utvrdio ništetnom ugovornu odredbu po kojoj je predviđena naknada za obradu kredita iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom II i obvezao tuženu da vrati tužitelju ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, u smislu čl. 323. ZOO, i to s kamatom od dana kada je tužena primila iznos naknade, pa je odlučeno kao izreci ove presude. Visinu postavljenog tužbenog zahtjeva pod točkom II sud je utvrdio financijskim vještačenjem, odnosno ista proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (l.s. 273).

14. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

14.1. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 M protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi.

14.2. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.3. Također je istaći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

14.4. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka (tako i Županijski sud u Zadru broj Gž- 834/2021).

15. Nadalje, ovaj sud drži neosnovanim prigovor tužene glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, u toč. II. izreke presude, otkada teče i zastarni rok za isplatu s ove osnove, pa je stoga prigovor zastare neosnovan u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pod točkom II, dok je u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom I izreke prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istom priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 100 bodova, trošak sastava obrazloženih podneska od 5. siječnja 2004., 2. travnja 2024. i 30. rujna 2024. – svaki po 100 bodova, te trošak zastupanja na ročištima dana 24. svibnja 2024. i na ročište 29. travnja 2025. i 14. svibnja 2025. – svako po 100 bodova, ukupno 700 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, iznosi 1400,00 EUR uvećano za pripadajući PDV, te troška financijskog vještačenja od 450,00 EUR sveukupno iznosi 2200,00 EUR, dok je preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu radi objave presude, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

Zadar, 25. lipnja 2025.

S u t k i nj a

Melita Lisica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.