REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1772/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Mioču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima KO, ĆO, OO, LO, JO, ŽO, DOR, Damjanu Vukiću i Maximu Lachu, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay&partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika PO, odvjetničke vježbenice, dana 25. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena točkom 2. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2619326 od 10.01.2005. godine ništetna.

II Utvrđuje se da su odredba točke 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2619326 od 10.01.2005. godine o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno odredba ugovora o valutnoj klauzuli iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu ništetne.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 640,44 EUR, koji iznos je stekao primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,32 EUR od 01.03.2005. do isplate,

- na iznos od 1,93 EUR od 30.12.2008. do isplate,

- na iznos od 3,98 EUR od 29.01.2009. do isplate,

- na iznos od 4,91 EUR od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 2,39 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 2,88 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 1,88 EUR od 29.12.2009. do isplate,

- na iznos od 5,21 EUR od 26.01.2010. do isplate,

- na iznos od 4,45 EUR od 25.02.2010. do isplate,

- na iznos od 8,97 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 8,11 EUR od 27.04.2010. do isplate,

- na iznos od 9,78 EUR od 26.05.2010. do isplate,

- na iznos od 24,24 EUR od 29.06.2010. do isplate,

- na iznos od 21,26 EUR od 27.07.2010. do isplate,

- na iznos od 30,36 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 509,77 EUR od 14.09.2010. do isplate,

time da do 31.12. 2007.godine zatezna kamata teče po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 183,82 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 2,79 EUR od 28.10.2008. do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 30.12.2008. do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 29.01.2009. do isplate,

- na iznos od 3,71 EUR od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 EUR od 22.05.2009. do isplate,

- na iznos od 2,74 EUR od 27.06.2009. do isplate,

- na iznos od 3,51 EUR od 24.07.2009. do isplate,

- na iznos od 5,05 EUR od 28.08.2009. do isplate,

- na iznos od 4,92 EUR od 23.09.2009. do isplate,

- na iznos od 3,36 EUR od 22.10.2009. do isplate,

- na iznos od 6,28 EUR od 27.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 29.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 26.01.2010. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 25.02.2010. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 27.04.2010. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 26.05.2010. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 29.06.2010. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 27.07.2010. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 64,24 EUR od 14.09.2010. do isplate.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 677,62 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je sa tuženikom dana 10.01.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-2619326 (solemniziran 11.01.2005. godine po javnom bilježniku Mladenu Burecu iz Zagreba pod brojem OU- 13/2005), a prema kojem je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.888,23 CHF po srednjem tečaju kreditora (tuženika) važećem na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,80 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika mijenjana na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćao povećane iznose anuiteta, to isti ističe, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), kako su u predmetnom Ugovoru o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u točki 2. Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna za promjenu kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja u odnosu na tuženika.

2. Tužitelj, nadalje, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, ističe da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno, također, i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe iz točke 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi, povećanjem kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove pa stoga tužbenim zahtjevom konačno preciziranim na ročištu za glavnu raspravu održanom 9.12.2024. i u podnesku od 10.05.2024. tužitelj traži da sud:

- utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena točkom 2. predmetnog Ugovora o kreditu,

- ništetnima odredbe točke 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno odredba ugovora o valutnoj klauzuli iz točke 1. i 7. predmetnog,

- naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 824,26 EUR s osnove preplaćenih kamata i s osnove tečajne razlike, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini utuženi iznos tekućim od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate, te

-naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

4. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako su presude u spomenutom kolektivnom sporu donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se takva zaštita pruža na općenitoj razini, dok je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebnoj pokrenutom parničnom postupku dokaže da bi pojedine odredbe nekog konkretnog ugovora o kreditu bile ništetne tj. da se u ovom parničnom postupku treba utvrditi nalaze li se nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF i u predmetnom ugovoru o kreditu. Također, tuženik ističe kako su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF tužitelj bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Navodi kako je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj potvrdio da je upoznat s općim aktima tuženika i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istog koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve to poveže sa činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te da je javni bilježnik objasnio strankama smisao i posljedice konkretnog ugovora i uvjerio se da isti odgovara pravoj volji stranaka, razvidno je da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama te u cijelosti i potpuno razumio sadržaj, posljedice i rizike odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF koje sada smatra spornima. Navodi, dalje, da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju, prilikom pregovaranja o ponudi kredita, bile predočene sve relevantne informacije i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku, u datom trenutku, bilo poznato, kao i da je tuženik pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, kao i u postupku koji je prethodio njegovom sklapanju poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje. Ističe, također, kako je ugovorna odredba da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci tuženika ne znači da je riječ o jednostranoj neutemeljenoj odluci tuženika već je riječ o odluci tuženika koja se temelji na tržišnim uvjetima odnosno kretanju određenih parametara na tržištu o kojima ovisi visina kamatne stope. Nadalje, tuženik ističe kako odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužitelja, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na kunu tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bio u obvezi platiti veći novčani iznos pa se stoga odredba o valutnoj klauzuli ne može smatrati odredbom koja dovodi do neravnoteže ugovornih strana na štetu tužitelja. Također, ističe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na vremensko razdoblje od 7 godina pa nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja i promjene kamatne stope. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare, osporava tužitelju status potrošača te prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom na parnični trošak tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5. Također, tuženik je u odnosu na konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 824,26 EUR, istaknuo da se radi o preinaci tužbe jer traži viši iznos nego u tužbi, ističući i kako je u tužbenom zahtjevu iz tužbe tužitelj uzeo u obzir tj. uračunao i tzv. negativne razlike, koje u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nije uračunao, radi čega tuženik smatra da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) da bi se dozvolila preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer je tužitelj znao za postojanje tzv. negativnih razlika u vrijeme podnošenja tužbe.

6. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 824,26 EUR, smatra ovaj sud, predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za 56,39 EUR, obzirom da je u tužbi tražio isplatu iznosa od 5.785,54 kn / 767,87 EUR.

7. Čl. 190. st. 2. ZPP-a određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

8. Obzirom da se u ovom postupku, između ostalog, radi o isplati stečenog bez osnove, a tuženik se protivio visini tužbenog zahtjeva postavljenoj u tužbi to je bilo potrebno provesti financijsko vještačenje po financijskom vještaku kao stručnoj i nepristranoj osobi jer sud nema dovoljno stručnih znanja bez provođenja financijskog vještačenja utvrditi visinu tužbenog zahtjeva. Kako je financijsko vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, to ovaj sud smatra da je tužitelj u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a imao pravo preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je tek na temelju provedenog financijskog vještačenja, mogao sa sigurnošću postaviti svoj konačni tužbeni zahtjev. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu, onda je i tužitelju potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi sa sigurnošću mogao precizirati tužbeni zahtjev. Pri tome je, smatra ovaj sud, neodlučno što je tužitelju u vrijeme podnošenja tužbe bilo poznato da postoje tzv. negativne razlike (iznosi kada je tečaj CHF u odnosu na kn bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita) koje je uračunao u tužbenom zahtjevu iz tužbe i to stoga jer se tuženik protivio upravo visini tužbenog zahtjeva iz tužbe sa uračunatim tzv. negativnim razlikama. Da je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva iz tužbe, ne bi bilo potrebe za provođenjem financijskog vještačenja, ali obzirom na tuženikovo protivljenje visini tužbenog zahtjeva bilo je nužno provesti financijsko vještačenje kako bi sud mogao odlučiti o visini tužbenog zahtjeva, a tuženik je, sukladno provedenom financijskom vještačenju, konačno precizirao tužbeni zahtjev, ne uračunavši tzv. negativne razlike što je njegova dispozicija u postavljanju tužbenog zahtjeva. Prethodno obrazloženi stav ovog suda da u skladu je i sa zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021. godine, posl.br. Su- IV-162/2021 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

9. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je dopuštanje preinake tužbe povišenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva na iznos od 824,26 EUR (za 56,38 EUR više u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe) svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a te je ovom presudom odlučio konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.

10. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj od 10.01.2005. godine, otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu od 10.01.2005. godine, prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, račun od 8.1.2005. godine, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., dokaz pisanim očitovanjem financijskog vještaka na prigovore stranaka, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

11. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

13. Među strankama je nesporno da je dana 10.01.2005. godine između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o kreditu (solemniziran 11.01.2005. godine po javnom bilježniku Mladenu Burecu iz Zagreba pod brojem OU-13/2005), u kojem Ugovoru se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, kao i da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,85% godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana na više jednostranom odlukom tuženika, kao i da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

14. Sporno je jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita odnosno otplata kredita veže uz tečaj švicarskog franka te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Dakle, sporan je osnov, kao i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara, te ima li tužitelj status potrošača.

15. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenutom presudom utvrđeno je i to da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1729/13 od 13.6.2014. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika i u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

18. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 03.09.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredbe o jednostrano promjenjivom kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3. st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom.

19. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o trome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka. Isto tako ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu tuženik je postupio nepošteno, a posljedica takvih nepoštenih odredbi je ništetnost, budući da kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 46. i čl. 47. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 113/93., 03/94., 07/96., 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl.1163. st.1 novog ZOO - NN 35/05). Naime, ugovorne odredbe gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba i ona je u ovom slučaju zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga predmetna odredba Ugovora kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer je tuženik onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata. Osim toga valja reći i to da su sukladno ZOO-u stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti s druge strane. Stoga su odredbe ugovora kojima se promjena kamatne stope čini zavisnom samo o odluci banke (tuženika) nepoštene i ništetne.

20. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III- 1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

22. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja, dok nije saslušao kao svjedoka zaposlenicu tuženika GO jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu održanom 16.01.2023. godine. Također, sud je kao svjedoka nije saslušao niti, po tuženiku predloženog, javnog bilježnika Mladena Bureca. Naime, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača). Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Uostalom, javni bilježnik se sigurno ne može sjećati solemnizacije konkretnog ugovora o kreditu koji je solemniziran 11.01.2005. godine, dakle više od 16 godina prije podnošenja tužbe.

23. Tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit iskoristio za kupnju automobila. Taj automobil koristio je za svoje osobne potrebe. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita, nije u vlasništvu imao trgovačko društvo niti obrt. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije bio njegova matična banka već je u auto kući Opel, u kojoj je našao automobil koji mu se svidio, razgovarao o mogućnosti kupnje automobila na kredit i tamo mu je rečeno da auto može kupiti na kredit. Djelatnik auto kuće mu je pokazivao letke različitih banaka i sjeća je da je kod tuženika kamata za auto kredite bila najpovoljnija, radi čega se odlučio dići kredit upravo kod tuženika. Ne može se više sjetiti, obzirom da je od zaključenja ugovora prošlo skoro 20 godina, da li su mu u auto kući nudili samo kredite koji su vezani uz CHF ili su mu nudili i kredit koji je bio vezan uz neku drugu valutu. Vezano uz zaključenje predmetnog ugovora o kreditu odnosno prije zaključenja istog uopće nije bio u banci tj. kod tuženika već je sve rješavala auto kuća kod koje je kupio automobil. Tamo je odnio dokumentaciju koja je bila potrebna za kredit, oni su mu rekli koja je to dokumentacija, oni su sve pripremali i javili su mu kod kojeg javnog bilježnika treba doći potpisati ugovor o kreditu. Kod javnog bilježnika čekao ga je pripremljeni ugovor o kreditu, javni bilježnik mu je pročitao ugovor o kreditu i nakon što mu ga je pročitao, on je ugovor potpisao. Niti djelatnici auto kuće, niti javni bilježnik

1 0

nisu mu objasnili koji razlozi, kriteriji i parametri mogu dovesti do promjene kamatne stope niti do promjene tečaja CHF, niti je dobio bilo kakav izračun u nekoj drugoj valuti koji bi bio usporediv sa otplatnim planom koji je dobio prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Niti u auto kući, niti kod javnog bilježnika, nisu ga upozorili da bi zaključivanje ugovora o kreditu vezanog uz CHF bilo rizično odnosno da bi se radilo o rizičnom kreditu. Nadalje, tužitelj je iskazao kao načelno zna i znao je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora da promjenjiva kamatna stopa znači da se kamatna stopa može mijenjati na više i na niže, ali vezano uz zaključenje ovog ugovora uopće nije bio u banci, a u auto kući niti kod javnog bilježnika mu prije zaključenja ugovora o kreditu nisu predočili odluke o kamatnim stopama banke niti su ga upozorili što sve može utjecati na promjenu kamatne stope i kako to utječe na njegovu cjelokupnu kreditnu novčanu obvezu. Isto tako, znao je da valutna klauzula znači da se rata kredita može promijeniti ovisno o promjeni tečaja CHF, ali nitko ga nije upozorio da bi se radilo o rizičnom kreditu niti mu je predočeno kako promjena tečaja CHF utječe na njegovu cjelokupnu kreditnu novčanu obvezu. Tijekom otplate kredita došlo je do takvog povećanja kreditne rate tako da istu više nije mogao podmirivati od svoje mirovine te je stoga odlučio prijevremeno zatvoriti kredit, kunskim kreditom koji je digao kod druge banke. Kad su rate kredita povećavale, on je službenicu u banci gdje je nakon zaključenja ugovora o kreditu plaćao svaku kreditnu ratu, pitao zašto dolazi do povećanja rate kredita, a ona mu je rekla da dolazi zbog promjene tečaja, ali da je to promjena na svjetskom nivou i da se tu ništa ne može promijeniti.

24. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično. Također, istinitost pojedinih dijelova iskaza tužitelja potvrđena je dokumentacijom koja prileži spisu.

25. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom, tužitelj zaključio kao fizička osoba. Isto tako, iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila Opel , što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio za osobne potrebe te da u vrijeme trajanja kreditnog odnosa nije u vlasništvu imao nikakvu tvrtku niti je bio vlasnik obrta. Slijedom svega navedenog, proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, sa tuženikom koji ima status trgovca, predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje automobila, dakle, za zadovoljenje svojih osobnih potreba te da tim automobilom nije obavljao trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako i u smislu kasnijeg čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita.

26. Pri tome ovaj sud ističe kako je u ovom pojedinačnom parničnom postupku na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da vezano uz zaključenje predmetnog ugovora o kreditu nije uopće komunicirao direktno sa tuženikom odnosno sa službenicima tuženika, već je kredit sklopljen preko auto kuće u kojoj je tužitelj kupio vozilo predmetnim kreditom, a tuženik je bio jedna od banaka sa kojom je auto kuća surađivala. Niti sam ugovor o kreditu tužitelj nije potpisao u banci, nego su ga iz auto kuće zvali kod kojeg javnog bilježnika treba doći potpisati ugovor o kreditu, kod javnog bilježnika čekao ga je pripremljen ugovor o kreditu koji mu je javni bilježnik pročitao, nakon čega je tužitelj ugovor potpisao. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije niti vidio tužitelja, a kamoli s njime pregovarao o bilo kojoj ugovornoj odredbi i upozorio ga na parametre i kriterije koji mogu dovesti do promjene redovne kamatne stope u odnosu na

1 1

početno ugovorenu kamatnu stopu, niti ga je upozorio na parametre i kriterije koji mogu dovesti do promjene tečaja švicarskog franka, a takvo postupanje tuženika, kao trgovca, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužitelja kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a. Tuženik je sam pripremio ugovor o kreditu, poslao ga na potpis tužitelju preko auto kuće i nije mu bilo bitno čak niti vidjeti tužitelja, a kamoli ga upozoriti na razloge i kriterije koji mogu dovesti do promjene odnosno povećanja kamatne stope, kao i na razloge i kriterije koji mogu dovesti do promjene tečaja.

27. Dakle, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da tuženik, u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu niti pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu, nije niti vidio tužitelja, a kamo li tužitelju, kao korisniku kredita, dao ikakve obavijesti o parametrima promjene kamatne stope i rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi (o tuženikovoj jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli) na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, a, takve mu obavijesti, kako proizlazi iz tužiteljevog iskaza nisu dali niti djelatnici auto kuće, niti javni bilježnik, niti su ga isti upozorili da bi se radilo o rizičnom kreditu.

28. Pri tome sud ističe kako nije sporno da se tečaj CHF može mijenjati te da iz tužiteljevog iskaza proizlazi kako mu je bilo jasno da valutna klauzula znači da se rata kredita može promijeniti ovisno o promjeni tečaja CHF, kao i da zna da promjenjiva kamatna stopa znači da se kamatna stopa može mijenjati na više i na niže. Međutim, obzirom da je prethodno utvrđeno da u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu, niti pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu službenici banke nisu niti vidjeli tužitelja, a kamoli ga, kao korisnika kredita, informirali o kriterijima, razlozima i parametrima koji mogu dovesti do povećanja kamatne stope niti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti su mu dali obavijesti o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi (o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane banke i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF) na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, što predstavlja postupanje banke, (kao financijske institucije, u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu) u suprotnosti sa čl. s čl. 18. st. 2. ZOO-a. Sve navedeno, smatra ovaj sud, upućuje na neosnovanost tuženikovih navoda iz odgovora na tužbu.

29. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud smatra da su sporne ugovorne odredbe kojima tuženik jednostrano mijenja visinu ugovorene kamatne stope (sadržana u točki 2. predmetnog ugovora o kreditu), kao i odredbe o valutnoj klauzuli (sadržane u točki 1. i 7. nepoštene predmetnog ugovora o kreditu) nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužitelju bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

30. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03 u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „… u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih

1 2

kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt- 575/16 od 3.10.2017. godine), a što je kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako je prethodno obrazloženo. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula D i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, kao i za mogućnost promjene ugovorene kamatne stope, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

31. Nadalje, vodeći računa o čl. 109. st.1. ZOO-a iz koje proizlazi da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a u konkretnom parničnom predmetu tužitelj je ugovorna strana tj. korisnik kredita iz predmetnog ugovora o kreditu, to ovaj sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe točke 2. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, kao i da se utvrdi ništetnom odredba točke 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dok je tuženik kao druga ugovorna strana tj. kreditor pasivno legitimiran u ovoj pravnoj strani pa je slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud presudio kao u točki I i II izreke. Pri tome ovaj sud ističe kako smatra da postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti gore navedenih odredbi. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

32. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izražen u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo.

33. Radi odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem.

34. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 19.3.2023. godine, financijski vještak je izračunom utvrdio kako razlika više plaćenih iznosa u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.2.2005. godine) do konačne otplate kredita (13.9.2010. godine), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 368,60 CHF odnosno 1.793,62 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita), time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu "m"

1 3

Tabele 1 koja je sastavni dio vještačkog nalaza (u valuti CHF) odnosno u stupcu "p" Tabele 1 koja je sastavni dio vještačkog nalaza (u kunama), a u stupcu "r" Tabele 1 koja je sastavni dio vještačkog nalaza u EUR-ima (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja prema kojem 1 EUR iznosi 7.53450 kn) tako da zbroj pojedinačnih konvertiranih razlika iznosi 238,02 EUR.

35. Nadalje, vještak je izračunom utvrdio kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28.02.2005.) do dana konačne otplate (13.09.2010.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 757,93 kn, odnosno 100,59 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu "'s" Tabele 1 koja je sastavni dio vještačkog nalaza (u kunama), odnosno u stupcu "t" Tabele 1 koja je sastavni dio vještačkog nalaza (u valuti EUR), ili ukupno 4.825,45 kn, odnosno 640,44 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "s" Tabele 1 koja je sastavni dio vještačkog nalaza (u kunama), odnosno u stupcu "t" Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

36. Pisanom nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 19.3.2023. godine prigovorio je tužitelj u podnesku od 12.04.2023. godine navodeći kako u Tabeli koja je sastavni dio vještačkog nalaza, u zadnjoj stavci, kod zatvaranja kredita, vještak dolazi do izračuna ukupne preplate od 4.324,85 kn, a da se ne vidi na temelju kojih podataka je došao do takvog rezultata. Ako se uzme da je prema podacima u ispravama koje priležu spisu razvidno da je na dan 13.09.2010. godine zatvoren ukupni preostali dio kredita, odnosno 17 preostalih rata (anuiteta), a da je iznos svake rate 1.548,34 kn što je ukupno 26.321,78 kn, pa kad se iz toga iznosa izbiju preostale kamate u iznosu od 1.164,30 kn, proizlazi da je tužitelj dana 13. 09. 2010., da bi zatvorio kredit, trebao uplatiti ukupno 25.157,48 kn, a uplatio je, prema podacima iz prometa po računu, iznos od 31.073,26 kn, a što je više za iznos od 5.915,78 kn. Nadalje, primjera radi, prema pregledu uplata za klijenta na dan 27.02.2009. naplata dospjelog anuiteta je 1.625,00 kn, pa je razlika između ugovorenog anuiteta i uplate 76,66 kn (1.548,34 -1.625,00), odnosno 10,17 eura, a ne 64,91 kn kako je izračunao vještak. Isto tako, na primjer, na dan 26.06.2009. tužitelj je uplatio 1.592,00, što je prema planu otplate kredita i prema utvrđenom anuitetu 43,66 kn više, a vještak je utvrdio 20,64 kn. Nadalje, na dan 20.08. 2007. vještak je utvrdio da je tužitelj manje uplatio 129,60 kn, a prema podacima u ispravama u spisu, tužitelj je uplatio 1.434,00 kn, što je manje za 114,34 kn, a ne kako je vještak izračunao 129,60 kn. Stoga tuženik predlaže da vještak ponovno napravi izračun i provjeri svaku stavku ili da na slijedećoj raspravi otkloni sve nejasnoće, a kako bi tužitelj mogao urediti svoj tužbeni zahtjev. Predlaže, također, da vještak u svojoj tablici uvrsti stupac s početnim otplatnim planom te u stupcu do toga iznos svaku uplate anuiteta, a kod zatvaranja kredita iznos koji je ostao za platiti s izbijenim preostalim kamatama i iznos koji je tužitelj platio te da sve izrazi u kunama jer je i plaćanje bilo u kunama.

37. Tuženik nije istaknuo primjedbe na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 19.03.2023.godine u računskom smislu, već je istaknuo da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sa valutnom klauzulom u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom radi čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, kao i promjenu ugovorene kamatne stope, dok je izračun financijskog vještaka napravljen kao da se tečaj

1 4

CHF i ugovorena kamatna stopa nisu mijenjali pa stoga takvo vještačenje tuženik smatra bespredmetnim.

38. U svom dopunskom pisanom očitovanju od 12.6.2023. financijski vještak je odgovarajući na primjedbu tužitelja naveo da je preplata na dan konačne otplate kredita 13. rujna 2010. rujna izračunata kao razlika stvarno preostale glavnice i redovnih kamata dospjelih do 13. rujna 2010. i preostale glavnice i dospjelih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita, obrazlažući, također, da iznos od 31.073,26 kn koji je naplaćen od tužitelja uključuje i troškove prijevremenog zatvaranja kredita u iznosu od 884,96 kn, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu. Nadalje, vještak je istaknuo da je prema odredbama predmetnog ugovora o kreditu, između ostalog je bilo određeno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti CHF, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Iznosi uplata od 1.625,00 kn, 1.592,00 kn i 1.434,00 kn, koje tužitelj navodi u svojim primjerima kada prigovara vještačkom nalazu i mišljenju, su iznosi anuiteta iskazani u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a ne na dan dospijeća obveze kako je bilo ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Dakle, iznosi naplaćenih obveza u izračunu vještaka iskazani su u kunama prema ugovorenim odredbama, odnosno prema tečaju na dan dospijeća, a što je u skladu s postavljenim zadatkom suda prema kojem je bilo potrebno izračunati preplate po osnovi razlika između anuiteta obračunatih prema početno ugovornoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita i onih stvarno naplaćenih od strane tuženika. Viškovi pojedinih uplata koji proizlaze iz razlike između tečaja na dan plaćanja i tečaja na dan dospijeća pojedine obveze, evidentirani su u prijepisu knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu s naznačenim uplatama i promjenama kamatnih stopa te je iz iste vidljivo da je navedene više uplaćene iznose tuženik evidentirao te s istim umanjio iznos ukupne preostale obveze kod zatvaranja kredita (uplata kod zatvaranja kredita stornirana za iznos od 612,72 kn na dan 14. rujna 2010.). Također, vještak je naveo kako nije u mogućnosti izraditi izračun na način kako to predlaže tužitelj u svom podnesku od 12.04.2023. godine iz razloga što isti ne bi bio u skladu s postavljenim zadatkom suda odnosno ne bi bilo moguće iskazati preplatu odnosno razliku zasebno za kamatu i zasebno za promjenu tečaja te u ukupnom iznosu. Također, iznosi uplata uvršteni na način na koji to predlaže tužitelj uključivali bi iznose opomena, troškova, naknada i dr. što nije predmet spora niti je u okviru postavljenog zadatka. U odnosu na prigovore tuženika, financijski vještak je naveo kako se isti ne odnose na izračun vještaka već na pravna pitanja o kojima se vještak ne može očitovati

39. Tužitelj i tuženik nisu imali prigovora na pisano očitovanje vještaka od 12.06.2023. godine niti su predlagali usmeno očitovanje vještaka.

40. Ovaj sud prihvaća osnovni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 19.03.2019. godine budući da je isti izrađen savjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: predmetni ugovor o kreditu, otplatni plan po predmetnom Ugovoru o kreditu te prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom Ugovoru o kreditu te u skladu sa zadatkom suda. Također, sud prihvaća i pisano očitovanje financijskog vještaka od 12.06.2023. godine obzirom da je istim financijski vještak jasno i detaljno obrazložio svoj izračun iz nalaza i mišljenja od 19.03.2023. godine i odgovorio na sve prigovore tužitelja, a u prilog objektivnosti provedenog financijskog vještačenja govori i činjenica da stranke nakon pisanog očitovanja vještaka od 12.06.2025. nisu imale daljnjih prigovora na nalaz i

1 5

mišljenje financijskog vještaka. Pri tome sud ističe da tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje financijskog vještaka nisu računski, već pravne prirode tako da iste razmatra i obrazlaže sud, a ne financijski vještak.

41. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 4.4.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl.388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u pogledu ništavosti ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, 13.6.2014. godine, kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/13, a u pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog promjene (povećanja) tečaja švicarskog franka, 14.6.2018. godine, kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu.

42. U odnosu na valutnu klauzulu, na temelju čl. 392. st. 1. ZOO-a, zastarni rok počeo je iznova teći 14.6.2018. godine te istekao 14.6.2023. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11.03.2021. godine, to proizlazi da je tužba u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev na isplatu s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podnesena u okviru 5-godišnjeg zastarnog roka te da je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu neosnovan.

43. Nadalje, na temelju čl. ZOO-a, 392. st. 1. zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 13.06.2014. godine u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te istekao 13.6.2019. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena11.03.2021. godine, to proizlazi da je tužba u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev na isplatu s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika podnesena izvan 5-godišnjeg zastarnog roka pa je slijedom navedenog s tog osnova sud odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 183,82 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini utuženi iznos, kao neosnovan, u točki IV izreke, time da je sud na temelju provedenog financijskog vještačenja odnosno izračuna vještaka iz stupaca "r", "t" i "u1" iz Tabele 1 koja je sastavni dio nalaza financijskog vještaka od 19.03.2023. godine utvrdio koliko iznosi odbijajući dio tužbenog zahtjeva u ukupnosti i svaki pojedini odbijajući mjesečni iznos s osnove promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

44. Stav ovog suda da je nastupila zastara dijela tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 183,82 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, u skladu je i s objedinjenim pravnim shvaćanjem koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela tog suda dana 31.1.2022. godine, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi da ako je ništetnost ustanovljena, kao i u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica

1 6

potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

45. Nadalje, sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate u odnosu na valutnu klauzulu bilo moguće izračunati jedino kao jedino kao razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita.

46. Utvrđenjem sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ništetnom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF pretpostavlja pravo tužitelja, kao korisnika kredita, na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme otplate kredita primjenjivala otplata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a.

47. Sud, također, ističe kako tuženik u tijeku ovog postupka ističe materijalnopravni prigovor kojim osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali nije postavio protutužbeni zahtjev niti procesnopravni prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja pa je stoga stav ovoga suda da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu ne mogu uzeti u obzir tzv. negativne razlike tj. razdoblja i iznose u kojima je tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pri tome sud ističe kako je čl.104. st. 1. ZOO-a određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila pon osnovi takvog ugovora, a tužitelj radi toga što je u određenom razdoblju tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, nije ništa primio bez osnove već je samo plaćao anuitete u nižem iznosu nego je utvrđeno početnim otplatnim planom. Da li je tuženik radi plaćanja nižih anuiteta zbog nižeg tečaja, eventualno izgubio na dobiti, nije relevantno u ovom parničnom postupku, iz razloga što tuženik takve činjenice u tijeku ovog postupka nije isticao niti predlagao dokaze za isto. Radi navedenog, sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike koje je financijski vještak, izračunao u svom nalazu i mišljenju, iako iste prihvaća kao računski točne.

48. Ovaj sud ističe kako je stav ovog suda u pogledu ne uzimanja u obzir tzv. negativnih razlika koje se odnose na razdoblje i iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, istovjetan stavu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odluci Rev-549/2023-4 od 18.12.2023. godine, u kojoj je izričito navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio

1 7

manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.". Identičan stav zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske i u odlukama broj Rev-1105/2023-3 od 05.03.2024. i Revd- 4340/2023-2 od 07.02.2024. godine.

49. Dakle, na temelju provedenog financijskog vještačenja, sud je utvrdio da preplaćeni (više plaćeni) iznos s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi ukupno 640,44 EUR te navedeni iznos predstavlja stečeno bez osnove jer je navedene iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iz čega proizlazi da je tužitelj aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva na isplatu s tog osnova, a tuženik pasivno legitimiran u odnosu na takav tužbeni zahtjev. Stoga, tužitelju na temelju čl. 210. ZOO-a, ovaj sud u točki III izreke dosuđuje iznos od 640,44 EUR s osnove preplate temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o s osnove preplate temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tj. preplate zbog tečajne razlike.

50. Na svaki pojedini utuženi iznos, tužitelju bi pripadala zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa na temelju čl.214. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten (nesavjestan) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim (nesavjesnim) stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj – nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koju odredbu je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takve nepoštene ugovorne odredbe naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.

51. Međutim, kako tužitelj konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini utuženi iznos od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa (osim za iznos koji je plaćen 29.1.2009. godine) te vodeći računa o čl. 2. st. 1. ZPP-a, prema kojemu sud ne može dosuditi tužitelju više nego što isti traži tužbenim zahtjevom, to ovaj sud tužitelju, na temelju čl. 277. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 214. ZOO-a, dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću na pojedine dosuđene mjesečne iznose preplate od prvog dana nakon dana plaćanja pojedinog iznosa, do isplate, a na pojedini dosuđeni iznos od iznos od 3,98 EUR od 29.01.2009. godine (kao dana plaćanja) do isplate. Pri tome sud ističe kako su svi pojedini dosuđeni mjesečni iznosi preplate s osnove valutne klauzule i točni datumi tijeka zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos utvrđeni u točki III izreke, pri čemu sud ističe kako je visina svakog pojedinog dosuđenog iznosa utvrđena na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, konkretno iz stupca "t" Tabele 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja, dok su datumi plaćanja istih utvrđeni uvidom u stupac "n" Tabele 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

52. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. novog ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

1 8

53. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

54. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 75 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava 2 podneska od 11.4.2023. godine i 13.5.2024. godine

– svaki podnesak po 75 bodova po Tbr 8. toč. 1. te zastupanja na 2 ročišta – 16.1.2023. i 9.12.2024. godine – svako ročište po 75 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 375 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 750,00 EUR, što čini ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku.

55. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 30.7.2021. godine u prilogu kojega tužitelj dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu obzirom da, prema čl. 4. st. 1. točka 1. ZSP-a, obveza plaćanja pristojbe na tužbu nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu, pa stoga ovaj sud smatra da je tužitelj već uz tužbu trebao dostaviti dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da naprijed navedeni, nepriznati podnesak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

56. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od13,27 EUR /100,00 kn, uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a, time da dokaz o uplati prileži na listu 47 spisa.

57. Sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a proizlazi da će kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici, sud odmjeriti parnični trošak prema postotku koji se dobije na način da se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela odbije postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, time da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva.

58. Ovaj sud smatra da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio sa 75% (sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te za isplatu s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dok zbog zastare nije uspio samo s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika), dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 78% (dosuđenih 640,44 EUR stavljeno u omjer sa zatraženih 824,26 EUR x 100%), iz čega proizlazi da je, gledajući i osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ukupno uspio u sporu sa 77% (75% uspjeha u pogledu osnove tužbenog zahtjeva + 78% uspjeha u pogledu visine tužbenog zahtjeva = 153% : 2), iz čega proizlazi da je uspjeh tuženika u ovoj parnici 23%. Kada se od uspjeha tužitelja od 77% oduzme uspjeh tuženika od 23%, dobiva se 54%, prema kojem će postotku sud odmjeriti trošak tužitelju u ovoj pravnoj stvari.

59. Slijedom navedenog, ovaj sud tužitelju dosuđuje trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 405,00 EUR te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 7,17 EUR, što s

1 9

neophodnim troškom financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, čini parnični trošak tužitelja u dosuđenom iznosu od 677,62 EUR, kao u točki V izreke.

60. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu 25. lipnja 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave iste. Žalba se podnosi pisano županijskom sudu putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika