REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1691/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Vinko Adžić, odvjetnik u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Trg kralja P. Krešimira IV 1, Zagreb, OIB: 66486182714, kojeg zastupa opunomoćenica PG, voditeljica Samostalne službe, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 561- 01/20-01/344, URBROJ: 512-2501-23-4 od 11. srpnja 2023.

II. Poništava se rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb KLASA: UP/I 561- 01/18-01/47, URBROJ: 512M2-50-23-20 od 15. svibnja 2023. i predmet vraća na ponovni postupak te prvostupanjsko tijelo ima obvezu postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju MG iz [adresa] trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura (tri tisuće sedam stotina pedeset eura) u roku od 60 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenoga 2023. Upravnom sudu u Osijeku delegirani su predmeti Upravnog suda u Zagrebu, pa je tako Upravnom sudu u Osijeku delegiran i predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-3629/2023 te je kod ovoga Suda zaveden pod poslovnim brojem: Us I-1691/2023.

2. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 561-01/20-01/344, URBROJ: 512-2501-23-4 od 11. srpnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb KLASA: UP/I-561-01/18-01/47, URBROJ: 512M2- 50-23-20 od 15. svibnja 2023.

2.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u razdoblju od 1. rujna 1990. do 15. siječnja 1992.

3. Tužitelj u tužbi te podnescima od 28. veljače 2025. i 4. svibnja 2025. u bitnome navodi da u spisu postoje dokazi koji upućuju na to da je u spornom razdoblju bio aktivno uključen u obranu suvereniteta Republike Hrvatske, kroz postrojbu Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatke, a čelnik ove postrojbe je bio LG, dok je zamjenik bio ŽG. Uz tužitelja su bili i drugi branitelji, Mario Kirin, Pavle Vranicany i dr. Poziva se na izjavu LG od 16. siječnja 2004. u kojoj je isti na dužnosti načelnika Obavještajno sigurnosne službe MORH-a izjavio da je tužitelj u spornom razdoblju bio operativac na terenu Dalmatinske Zagore, Like, Korduna, Banije itd., izjavu NG, zapovjednika obrane Slunja od 27. siječnja 2004., izjavu IG od 10. travnja 2013., tada na dužnosti višeg savjetnika za pravne poslove pri Vladi Republike Hrvatske, izjavu TG od 8. veljače 2013., tada na dužnosti u činu pukovnika na zadacima u MORH-u, izjavu svjedoka DG, zapovjednika 1. bojne 148. brigade HV danoj na zapisnik od 21. siječnja 2004., potvrdu Ureda za obranu Trnje od 5. lipnja 2025. u kojoj se potvrđuje sudjelovanje tužitelja u Domovinskom ratu kroz sporno razdoblje te izjave zapovjednika brigade ZG, časnika JG i FG. Osim toga, smatra da iz podneska Uprave za skrb MORH-a od 30. travnja 1997., upućene Gradu Zagrebu, potpisane po načelniku uprave brigadiru GG, podneska Uprave za pravne poslove MORH-a od 29. svibnja 1995., upućenog tužitelju, potpisane po načelniku uprave pukovniku KG i podneska Personalne uprave MORH-a ld 12. ožujka 1997., upućenog tužitelju, potpisane po načelniku uprave stožernom brigadiru EG, proizlazi da je tužitelj bio sudionik Domovinskog rata od 1. rujna 1990., od kada je bio pripadnik jedinica za posebne namjene koje su bile pod izravnim zapovijedanjem Glavnog stožera HV.

3.1. Ističe da se postupak i vodi zbog loših evidencija na početku obrane Republike Hrvatske. Smatra da su upravna tijela tužitelja doveli u diskriminirajući položaj u odnosu na druge osobe koje su ostvarile status hrvatskog branitelja. Dodaje da nije od negativnog utjecaja činjenica što je u spornom razdoblju bio zaposlenik poduzeća „GRAFOTEHNA“ budući prema potvrdi HZMO-a od 28. travnja 2021. proizlazi da je tužitelj u tom poduzeću bio zaposlen sve do 7. svibnja 1995., dakle, i u razdoblju za koje mu je priznat status hrvatskog branitelja. Slijedom navedenog, predlaže Sudu saslušati svjedoke ZG, JG, FG, NG, GG, KG, EG, IG, TG i VG, a nakon provedenih dokaznih prijedloga, poništiti osporavano rješenje tuženika i priznati tužitelju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u razdoblju od 1. rujna 1990. do 15. siječnja 1992.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i podnesku od 17. ožujka 2025. u cijelosti ponavlja navode iz osporavane odluke te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 4. lipnja 2025. održano je ročište na daljinu putem platforme Microsoft Teams u odnosu na opunomoćenika tužitelja. Na raspravi je opunomoćenik tužitelja u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe, navoda iz podnesaka od 28. veljače 2025. i 4. svibnja 2025. te postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i predloženih dokaznih prijedloga, a ujedno je zatražio trošak upravnog spora na ime sastava tužbe, sastava podneska od 28. veljače 2025., sastava podneska od 4. svibnja 2025. te na ime prisustvovanja na ročištu, za svaku radnju iznos od 1.000,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz podataka spisa vidljivo je kako je predmetni upravni postupak pokrenut povodom zahtjeva tužitelja za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 1. rujna 1990. do 26. studenog 1992.

8. Odredbom članka 3. stavkom 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17., 98/19., 84/21., nastavno: Zakon) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

9. Prema članku 3. stavku 2. Zakona pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

10. Člankom 179. točkom a. Zakona propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

11. Povodom navedenog zahtjeva proveden je odgovarajući upravni postupak te je na predmetne okolnosti uzeta izjava na zapisnik od tužitelja, a saslušani su i svjedoci ZG i JG.

12. U provedenom postupku je nesporno utvrđeno kako iz službene evidencije proizlazi da tužitelj ima utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnik Ministarstva obrane, Stambene komisije, u razdoblju od 16. siječnja 1992. do 26. studenog 1992.

13. Nadalje, spisu prileži očitovanje Uprave za obavještajne poslove te očitovanje

Vojno sigurnosno-obavještajne agencije, KLASA: VT561-01/06-01/01, URBROJ: 512-10-0401-06-08 od 9. listopada 2006. iz kojeg je razvidno da tužitelj nije evidentiran u personalnim i drugim evidencijama Uprave za obavještajne poslove GS OS RH i bivše Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane.

14. Osim toga, iz očitovanja Središnjeg vojnog arhiva, KLASA: 561-01/18-01/1, URBROJ: 512M-010102-19-1561 od 5. prosinca 2019. proizlazi kako, uvidom u raspoloživo arhivsko gradivo Specijalne postrojbe GS HV, nisu pronašli podatke o pripadnosti tužitelja navedenoj postrojbi.

15. U svom iskazu pred Područnim odsjekom za poslove obrane Zagreb od 24. ožujka 2021. tužitelj je u bitnome naveo da je u razdoblju od 1. rujna 1990. do 15. siječnja 1992. bio pripadnik Jedinice za posebne namjene (OSS), kao i sve do 26. studenog 1992., a cijelo vrijeme obavljao je specijalne zadatke. Nadređeni mu je bio pokojni ŽG te je od njega dobivao zadaće koje je obavljao, a glavni u tim aktivnostima je bio pokojni LG. Posjedovao je iskaznicu, a djelovanje mu je bilo po cijeloj Republici Hrvatskoj i izvan nje po posebnim zadaćama. Za to vrijeme primao je plaću u poduzeću „GRAFOTEHNA“ Zagreb u kojem je bio zaposlen do 8. svibnja 1995. Većinu razdoblja provodio je obavljajući razne specijalne zadatke na okupiranom području Republike Hrvatske, u dogovoru s LG kojem je podnosio izvješća o obavljenim zadaćama, a cijelo vrijeme bio je izložen situacijama opasnim po život od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Nakon 15. siječnja 1992. morao se prikriti u sklopu legalnih postrojbi i cjelina MORH-a, a specijalne zadaće nastavio je obavljati do kraja studenog 1992.

16. Nadalje, svjedoci JG i ZG su na zapisnik pred Područnim odjelom za poslove obrane Zagreb od 11. travnja 2023. naveli da im je poznato da je tužitelj usko surađivao s pokojnim LG i da je bio glavni operativac. Također su potvrdili navode tužitelja o aktivnostima koje je obavljao u traženom razdoblju.

17. Spisu prileži i izjava FG od 9. lipnja 2022. iz koje proizlazi da je tužitelj, zajedno sa pokojnim CG, dolazio kod njega u svrhu osnivanja postrojbi ZNG-a na području ZO Rijeka te u svrhu osnivanja Sigurnosno- obavještajne službe, a u nekoliko navrata mu je pok. LG rekao da ima veliko povjerenje u tužitelja.

18. Prvostupanjsko tijelo odbijajući zahtjev tužitelja zaključuje da se samo izjave svjedoka ne mogu prihvatiti kao prikladan dokaz za utvrđivanje vremena provedenog u Jedinici za posebne namjene, naročito kada se uzmu u obzir rezultati izvedenih dokaza utemeljenih na podacima službenih evidencija nadležnog tijela od kojih niti jedan podatak ne ukazuje na činjenicu pripadnosti tužitelja Oružanim snagama Republike Hrvatske u traženom razdoblju, dok tuženik odbijajući žalbu tužitelja potvrđuje zaključke prvostupanjskog tijela.

19. Tužitelj je tijekom upravnog spora priložio zapisnike Grada Zagreba od 16. siječnja 2004., 21. siječnja 2004. i 27. siječnja 2004., izjavu IG od 10. travnja 2013., izjavu TG od 8. veljače 2013. te podneske MORH-a od 29. svibnja 1995., 12. ožujka 1997. i 30. travnja 1997. iz kojih suštinski proizlazi da je tužitelj bio pripadnik Jedinica za posebne namjene te da je prikupljao obavještajne podatke i nalazio se u egzistencijalno ugrožavajućim situacijama.

20. Analizom iskaza saslušanih svjedoka i ostale dokumentacije u spisu ovog upravnog spora te spisa tuženika dostavljenog uz odgovor na tužbu, Sud smatra da tuženik bez ikakvog valjanog obrazloženja nije cijenio izjave svjedoka, iskaz tužitelja, kao niti preostalu materijalnu dokumentaciju te da u svezi s tim nije razmatrao mogućnost eventualnih propusta u službenim evidencijama.

21. Naime, prema ocjeni ovoga Suda pri donošenju odluke u upravnom postupku iskazi i izjave svjedoka (pa tako i onih priloženih tijekom ovog upravnog spora) nisu dovedeni u vezu sa ostalim dokazima, iako isti imaju neposredna saznanja o tužiteljevom djelovanju u spornom razdoblju te su u cijelosti potvrdili navode tužitelja. Osim toga, tuženik je bez navođenja razloga zbog čega se iskazi i izjave svjedoka ne smatraju uvjerljivim ili pak neuvjerljivim dao prednost službenoj dokumentaciji.

22. Sud smatra da je takvim postupanjem tuženik, navodeći u rješenju razloge za svoju odluku, propustio postupiti sukladno odredbi članka 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP) kojom je regulirano načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Pri tome treba također imati u vidu da su svi dokazi izjednačeni te da nema dokaza s jačom ili slabijom dokaznom snagom, već se samo neki mogu smatrati vjerodostojnim, a drugi manje vjerodostojnim ili uopće nevjerodostojnim dokazima, o čemu odlučuje tijelo koje izvodi i ocjenjuje dokaze, a koje je dužno svoju ocjenu dokaza obrazložiti odnosno iznijeti razloge zbog kojih je jednim dokazima poklonilo vjeru, a drugima nije.

23. Ovo tim više jer upravo izostanak službene evidencije o tužiteljevom sudjelovanju u Domovinskom ratu tijekom spornog razdoblja dovodi tužitelja u situaciju da od tuženika zatraži i očekuje provođenje adekvatnog dokaznog postupka u kojem će se na nedvojben način utvrditi točnost tvrdnji na kojima temelji osnovanost svojih navoda.

24. Stoga se, uz obrazloženje kakvo je dano osporenim rješenjem, za sada ne mogu otkloniti prigovori tužitelja izneseni u tužbi, osobito u pogledu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa Sud nalazi da se osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ne mogu ocijeniti zakonitim.

25. Prema tome, budući Sud smatra da je donošenjem pobijanih rješenja iz naprijed navedenih razloga došlo do povrede zakona na štetu tužitelja, temeljem odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a Sud je usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavana rješenja i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te će prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku donijeti novo rješenje u svezi zahtjeva tužitelja koje će pravilno, potpuno i valjano obrazložiti, pritom se pridržavajući pravnih shvaćanja i primjedaba Suda sukladno odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a, kao što je i odlučeno u točkama I. i II. izreke presude. Valja napomenuti da prvostupanjsko tijelo ima mogućnost provesti i dodatne dokaze u svrhu utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja.

26. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 147. stavku 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

26.1. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, Sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnoga spora odluku utemeljio na citiranoj odredbi ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/2023., dalje: Tarifa). Tako je tužitelju, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška, priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 27/1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 250,00 eura prema Tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 28. veljače 2025. Tbr. 27/1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 250,00 eura prema Tbr. 46. Tarife, kao i trošak pristupa na ročište održano dana 4. lipnja 2025. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/2. Tarife) uvećano za pripadajući PDV od 25% u iznosu od 250,00 eura prema Tbr. 46. Tarife, odnosno sveukupno 3.750,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak na ime sastava podneska od 4. svibnja 2025. budući da isti ne sadrži nikakva (nova) činjenična niti pravna razlaganja koja su doprinijela uspjehu u ovom upravnom sporu već je tužitelj u istome sadržajno ponovio iznesene navode. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju ukupno priznati trošak u iznosu od 3.750,00 eura u roku od 60 dana, kao što je i odlučeno u točki III. izreke presude.

27. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 25. lipnja 2025.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točaka I. i II. izreke presude nije dopuštena žalba (odredba članka 127. stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke III. izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku, uz spis upravnog postupka