REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-851/2024-54

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku u Bjelovaru, J. Jelačića 8, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. svibnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 25. lipnja 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB: 92963223473 Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju PL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati novčani iznos od 16.117,28 Eura, uvećano za zateznu kamatu na iznos od 13.986,91 Eura, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 01. listopada 2015. godine, do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine, pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

II. Odbija se kao neosnovan sporedni zahtjev tužitelja u vezi potraživanja zatezne kamate preko dosuđene točkom I. izreke ove presude na iznos od 13.986,91 Eura, do zatražene na iznos od 16.117,28 Eura, odnosno zatražene zatezne kamate na tu razliku od 2.130,37 Eura, počevši od 30. rujna 2015. godine, pa sve do isplate, a odbija se i potraživanje u vezi zatezne kamate na iznos dosuđene svote od 13.986,91 Eura i to za jedan dan, odnosno u vezi dana 30. rujna 2015. godine.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju razmjeran dio troška ovog postupka u ukupnom iznosu od 5.617,07 Eura, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 5.617,07 Eura, do zatraženog iznosa od 6.821,64 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 1.204,57 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 11. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa od 50.432,49 kuna, 54.913,04 kuna i 37.109,25 kuna (ili 142.454,78 kuna ukupno) sa zateznom kamatom na pojedine iznose navedene u tužbenom zahtjevu (list 3-4 spisa), zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

2. Naime, tužitelj navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu br. 7103787610 od 29. kolovoza 2007. godine, solemniziran po javnoj bilježnici Slavki Marković u [adresa] dana 18. rujna 2007. godine, pod brojem OV-6618/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 126.630,00 CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom koja na dan ugovaranja iznosi 4,50% godišnje, time da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana i garaže. Tužitelj je napomenuo da je sukladno tekstu ugovora, kamatna stopa bila promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene banke.

3. Nadalje, tužitelj je istakao da su relativno brzo nakon zaključenja navedenog Ugovora, mjesečne rate kredita tužitelju značajno porasle, a sve zbog opće poznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom tužene banke. S obzirom na to, zbog otežanog podmirenja obveza po kreditu uslijed opisanog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promijenjenih kamatnih stopa, tužitelj je dana 15. siječnja 2016. godine, zaključio Dodatak ugovoru o kreditu (u daljnjem tekstu: Dodatak), kojim Dodatkom je regulirana konverzija opisanog kreditnog aranžmana, time da je nedugo nakon zaključenja navedenog Dodatka, tužitelj novim kreditom u cijelosti zatvorio navedeni kreditni aranžman.

4. Bez obzira što je navedeni kredit bio konvertiran, tužitelj smatra da sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, ima pravni interes na podnošenje ovakve tužbe i postavljanje novčanog zahtjeva za povratom neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika, na ime nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, imajući u vidu

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

činjenicu da provedenom konverzijom kredita uopće nisu obuhvaćeni iznosi koje je tužitelj preplatio s osnove nepoštene, a samim time i ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, sukladno pravnom stavu kojeg su izrazili sudovi u presudama koje je tužitelj citirao na kraju točke 1. historijata tužbe.

5. Tužitelj tvrdi da je doslovno nagovaran od strane djelatnika tuženika da uzme kredit u valuti CHF, te mu je djelatnik tuženika rekao da nije kreditno sposoban za Euro kredit, niti za bilo koji drugi kredit, a kako tužitelj nije imao nikakva teoretska, niti praktička financijska znanja, pouzdao se u cijelosti u stručnost djelatnika tuženika i povjerovao je u njegove tvrdnje što se tiče sigurnosti kredita u valuti CHF, te stabilnosti tečaja CHF, kao i u tvrdnje da se radi o najpovoljnijoj opciji, odnosno da za druge opcije nije bio kreditno sposoban.

6. Tužitelj također ističe kako njemu prilikom ugovaranja navedenog kredita, nije omogućeno da sudjeluje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način, a Ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez ikakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj Ugovora, odnosno njegovih odredbi. Potencijalni rizici uzimanja kredita u navedenoj valuti sa promjenjivom kamatnom stopom, tvrdi tužitelj, nisu mu bili pojašnjeni, a također mu nije bilo predočeno ili pojašnjeno na koji način se mijenja kamatna stopa, već mu je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke. Tužitelj tvrdi da mu u trenutku zaključenja Ugovora nisu bili predani niti opći, niti posebni uvjeti poslovanja banke, te da mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatnih stopa, osim obavijesti o promjenama kamatnih stopa.

7. Iz svega toga je po tužitelju jasno da je tužena banka Ugovor sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, a koje ponašanje tužene banke je u konačnici i sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, koja se navodi u historijatu predmetne tužbe (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine – opaska suca).

8. Tužitelj je mišljenja da je uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, protivan kogentnim odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, kao i navedene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine.

9. O toj ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranim odlukama banke, a o kojoj odredbi se nije ni na koji način pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili sudovi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja prvostupanjska presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka, te je potvrđena presuda TSZ broj P-1401-/12 od 04. srpnja 2013. godine, time da je po tužitelju potrebno naglasiti da je posljednja presuda VTS donesena nakon što je VSRH još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka, protiv presude VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosi i na ugovorenu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

10. Naime, donošenjem navedene presude VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga i ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto tako je pravomoćno odlučeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici i ništetna.

11. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj je predmetnom tužbom istakao novčani zahtjev radi isplate iznosa od 50.432,49 kuna i iznos od 54.913,04 kuna sa zateznom kamatom na temelju preliminarnog izračuna visine tražbine, po osnovi vraćanja (restitucije) svega onoga što je tuženik više primio po osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, a koje se odnose na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, tužitelj smatra da je preplatio tuženiku iznos od 50.432,49 kuna u vezi preplaćene kamate, te da je preplatio iznos od 54.913,04 kuna u vezi tečajnih razlika, odnosno ukupno da je preplatio svotu od 105.345,33 kuna, ta da postupkom konverzije nije u potpunosti obeštećen, odnosno da nije doveden u isti pravni položaj sa onim potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije kredita u valutu Eura. Također tužitelj je naveo kako smatra potrebnim u ovom slučaju utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od tog iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja.

12. Pri tome, tužitelj tvrdi da je sama konverzija izvršena na način da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope (a što je između ostalog predmet tužbe tužitelja) već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog kredita u Eurima, a primjenom opisane formule i uvažavanjem činjenice početnog, stvarnog tečaja i početne, ugovorene kamate, tužitelj je došao do izračuna od 37.109,25 kuna na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije. Po tužitelju, tuženik i taj iznos treba njemu podmiriti kako bi tužitelj i s osnove razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa (ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

ostalim, nekonvertiranim, dužnicima, odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima.

13. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, tužitelj je podneskom od 13. kolovoza 2019. godine, osporio opravdanost svih tuženikovih prigovora iz razloga navedenih u tom podnesku, koje sada nema potrebe posebno interpretirati, a podneskom od 16. prosinca 2024. godine, tužitelj je konkretizirao svoj konačni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 16.117,28 Eura (što u ranije važećoj valuti daje svotu od 121.435,64 kuna), sa zateznom kamatom koju je na taj cijeli navedeni novčani iznos zatražio od 30. rujna 2015. godine, čime je u cijelosti uskladio visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom financijskog vještaka u ovome sudskom predmetu s lista 177 spisa.

14. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio istaknuti tužbeni zahtjev tužitelja i to kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine zahtjeva.

15. Detaljizirajući na punih 6 i pol stranica formata A4 odgovor na tužbu, tuženik je između ostalog:

- istakao i prigovor zastare u vezi novčane tražbine tužitelja i to na sve novčane iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine,

- istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja s obzirom da je po tuženiku iz prometa po kreditu vidljivo da su osim tužitelja i druge osobe otplaćivale kredit tužitelja,

- naveo da je kredit konvertiran sukladno odredbama tada važećeg Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15) iz valute CHF u valutu Eura, te da su pri tome sve "tužiteljeve" uplate uzete u obzir (u kontekstu za ovaj sud neosnovanog tuženikovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije, tuženik nije pojasnio da li to znači da nije uzeo u obzir prilikom konverzije i sve uplate po spornom kreditu izvršene o navodno drugih osoba, a ne od tužitelja, a koje uplate izvršene navodno od strane nekih drugih osoba, tuženik nije niti konkretizirao u ovoj parnici – opaska suca) prilikom izrade konverzije i ujedno iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog Eura kredita, sukladno ZIDZPK/15 (premda ta tvrdnja tuženika očito podrazumijeva da je tuženik uzeo u obzir baš sve uplate u vezi spornog kredita, neovisno o tome tko je plaćanje izvršio no unatoč tome u ovoj parnici ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja – opaska suca), a prije objave kalkulatora konverzije je tuženik pribavio i mišljenje ovlaštenog revizora u smislu čl. 19.d. ZIDZPK/15, pa tuženik smatra da zbog izvršene konverzije kredita u skladu sa navedenim ZIDZPK/15, koju konverziju je tužitelj slobodnom voljom prihvatio, tužitelj nema pravo potraživati utužene iznose jer je sklapanjem Dodatka, nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije (pri tome, tuženik naravno nije niti jednom riječju spomenuo da li je prilikom matematičkog izračuna konverzije, tuženik ili navedeni revizor koji je provjeravao konverziju vodio računa da su ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ili nije o tome uopće vodio računa – opaska suca),

- naveo da su sklopljenim Dodatkom, stranke po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom (ne očitujući se ujedno, primjerice o tome, na koji su ih to način stranke konkretno riješile u vezi tečajnih razlika – a što predstavlja samo dio tužbenog zahtjeva tužitelja, na temelju

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

ništetnih odredaba Ugovora u pogledu valutne klauzule, kada je tek nakon sklapanja Dodatka, postao pravomoćan dio presude TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je pravomoćno presuđeno da su ništetni svi potrošački ugovori o kreditu koje je tužena banka sklapala i na dan 29. kolovoza 2007. godine i to u vezi valutne klauzule – opaska suca),

- da je preplata utvrđena konverzijom kredita, iskorištena za namirenje duga po kreditu s valutnom klauzulom u Eurima, na temelju Dodatka.

16. Tuženik je tijekom ove parnice, osim pozivanja na mnogobrojnu sudsku praksu u par pisanih podnesaka, koja tuženiku ide u korist u ovakvoj pravnoj situaciji, podneskom od 13. kolovoza 2024. godine, predložio da vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu utvrđenu i priznatu tužitelju konverzijom kredita u valutu Eura i to u iznosu od 30.833,29 kuna, kao i da vještak izrazi i tzv. "negativne razlike", odnosno one slučajeve prilikom kojih je tužitelj platio manje novčane iznose u odnosu na početni otplatni plan.

17. Nakon usklađivanja visine tužbenog zahtjeva od strane tužitelja (list 187- 188 spisa), sa matematičkim izračunom vještaka, a kojim isticanjem konačnog novčanog zahtjeva tužitelja je praktički tužba tužitelja bila djelomično povučena (a ne preinačena) jer je konačni tužbeni zahtjev, sasvim jasno iznosio manje od početnog zahtjeva, tuženik se usprotivio preinaci tužbe tužitelja, podneskom od 27. siječnja 2025. godine, istaknuvši ujedno i prigovor zastare konačne novčane tražbine tužitelja u vezi svih preinačenih iznosa, a pogotovo osporavajući da bi tuženik bio nepošten stjecatelj od trenutka stjecanja pojedinih iznosa, time da je tuženik tijekom ove parnice osporavao i dopuštenost kapitaliziranja tužiteljevog potraživanja istaknutog u vezi zatezne kamate.

18. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 5-8), Dodatak (list 9-12, 54-59), potvrdu tuženika od 15.04.2016.g. o zatvaranju kredita po Ugovoru sa danom 31.03.2016.g. (list 13), otplatni plan (list 14- 20), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103787610 od 27.05.2019.g. (list 20), promet po kreditu (list 21-24,46-53), dopis tuženika od 12.11.2015.g. (list 35), izračun konverzije na dan 30.09.2015.g., sa informativnim sažetkom izračuna konverzije Zagrebačke banke d.d. Zagreb (list 37-41), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015.g. (list 43), nedatirani prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 45), izvještaj revizora KPMG Croatia d.o.o. za reviziju o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita…od 14.11.2015.g. (list 60-62), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 67-74, 91-102), financijskim vještačenjem (list 158-169), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, Jakova Gotovca 1, od 27.11.2024.g. (list 162-178), kao i pisano očitovanje vještaka od 25.03. 2025.g. (list 250-251), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 204-218,228-237,261-294).

19. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 84-85) u svojstvu stranke, te odgovorne osobe vještaka, Zrinka Ručevića (list 296-297).

20. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

21. Konačni tužbeni zahtjev tužitelja koji je istaknut u podnesku tužitelja od 16. prosinca 2024. godine, praktički je u cijelosti ocijenjen osnovanim vezano za glavni

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

zahtjev i to kako u pogledu pravne osnove, tako i u vezi visine istaknutog novčanog potraživanja, dok je samo djelomično odbijen sporedni dio tužbenog zahtjeva tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate.

22. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor dana 29. kolovoza 2007. godine, sa namjenom kupnje stana i garaže, kojom prilikom mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 126.630,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 30 godina, po ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi od 4,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke tuženika o kamatnim stopama,

- da su stranke Ugovora (a ujedno stranke iz ove parnice) dana 15. siječnja 2016. godine, sklopile Dodatak ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015), kojim je kredit konvertiran u valutu Eura, te da su ujedno čl. 5 i čl. 6. tog Dodataka, utvrdile preplatu u iznosu od 30.833,29 kuna i postigle sporazum u vezi korištenja te utvrđene preplate, koji se u bitnome odnosio na podmirenje budućih dospijevajućih rata vezanih za valutu Eura,

- da je tuženik u više navrata tijekom otplate kredita vezanog za valutu CHF, povećavao kamatnu stopu, svojim jednostranim odlukama, te da je ta činjenica uz pad tečaja hrvatske kune u odnosu na švicarski franak, tijekom otplate kredita, dovela do povećanja mjesečnih rata tužitelju za otplatu navedenog kredita,

- da je tijekom otplate navedenog kredita, nakon sklapanja Dodatka, tužitelj gotovinskom uplatom, otplatio tuženiku cijeli kredit dana 31. ožujka 2016. godine (list 13 spisa),

- da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 16.117,28 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 30. rujna 2015. godine (a čime je svakako početni novčani zahtjev tužitelja istaknut u tužbi bio smanjen), polazeći od pravila da pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca.

23. Između stranaka je bilo sporno da li se na konkretnu situaciju, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, odnosno može li se odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovoru, tretirati ništetnim odredbama i da li je za odlučivanje o novčanoj tražbini tužitelja uopće od značaja činjenica da su stranke sklopile Dodatak, odnosno da li sklapanje navedenog Dodatka ima za posljedicu da tužitelj ne može više bilo kakve novčane iznose potraživati temeljem ništetnih odredaba Ugovora.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

24. Pored toga, sporno je bilo između stranaka je li tužitelj aktivno legitimiran za ovu parnicu, te da li je novčana tražbina tužitelja zastarjela u cijelosti ili bar djelomično, a samo podredno i da li je tužitelj sklopio potrošački ugovor, odnosno je li tužitelj uopće potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, dakle, sporna je bila i pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

25. Sud smatra, suprotno pravnom stavu tuženika, da se na ovaj parnični postupak direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP u smislu čl. 502.c. ZPP.

26. Sud smatra da je tužitelj kao korisnik namjenskog kredita, sukladno Ugovoru od 29. kolovoza 2007. godine, za kupnju stana i garaže u svakom slučaju bio i jest aktivno legitimiran, kao oštećeni potrošač, podnijeti tužbu kakvu je podnio u ovom slučaju protiv tuženika, te da se sasvim jasno radi upravo o potrošačkom ugovoru.

27. Naime, potpuno je jasno kako iz odgovora na tužbu tuženika indirektno proizlazi da tuženik i sam tužitelja tretira kao potrošača, kada se poziva na pojedine zaključke i stavove, te kada iznosi određene činjenice, ali i kada u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, uopće ističe prigovor zastare potraživanja jer se takav prigovor može istaći samo i isključivo u odnosu na aktivno legitimiranog tužitelja, koji je u svojstvu potrošača, temeljem potrošačkog ugovora o kreditu podnio predmetni novčani zahtjev u predmetnoj tužbi.

28. Nasuprot tome, da kojim slučajem tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da navedeni Ugovor nije potrošački ugovor na koji se odnose utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ iz predmeta br. P-1401/12, sasvim je jasno da tužitelj ne bi mogao uspjeti u ovom postupku sa svojim novčanim zahtjevom jer je procesna pretpostavka za uspjeh u ovoj parnici kada se radi o tužitelju da se radi o oštećenom potrošaču, na kojeg se primjenjuju utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P-1401/12.

29. Osim toga, iz sadržaja Ugovora i Dodatka, odnosno predmetnih generalija tužitelja utvrđenih prilikom saslušanja u svojstvu stranke, jasno proizlazi da je u vrijeme realizacije kredita tužitelj živio na adresi u [adresa] u [adresa], na kojoj adresi se nalazila nekretnina u vlasništvu FL iz [adresa], a koja nekretnina je bila i predmet osiguranja u vezi otplate kredita prema Ugovoru, dok je u vrijeme sklapanja Dodatka, kao i u vrijeme podnošenja ove tužbe tužitelj živio u [adresa] na adresi [adresa], na kojoj se nalazi stan koji je kupio od sredstva realiziranih Ugovorom (na što upućuje prihvaćeni kao istiniti iskaz tužitelja koji je saslušan u ovom postupku u svojstvu stranke). Zbog navedenih utvrđenih činjenica se navedeni kredit i ne može tretirati nikako drugačije nego li potrošački kredit, odnosno potrošački ugovor.

30. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke u ovoj parnici naveo da je svrha realizacije kredita sukladno Ugovoru, bila da si kupi stan na navedenoj adresi u [adresa] u [adresa], te da se radilo o njegovoj prvoj nekretnini koju je htio imati u svom vlasništvu, pa kako je kod tužene banke imao otvoren i tekući račun, (ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

odlučio je kod te banke i realizirati navedeni kredit, premda je obišao i druge banke, te je shvatio da je u principu slična situacija što se tiče kreditnih uvjeta i kod drugih banaka. Za kupnju navedene nekretnine mu je trebao iznos od oko 70.000,00 Eura, pa kada je to dao do znanja ženskoj zaposlenici bjelovarske poslovnice tuženika, bilo mu je ponuđeno da realizira kredit u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom ili u valuti Eura (a što je inače suprotno navodu odvjetnika tužitelja istaknutom u historijatu tužbe – no ta činjenica je manje bitna – opaska suca). Međutim, kada mu je zaposlenica banke dala do znanja koliko bi mu iznosile mjesečne rate za otplatu kredita u svakoj od te dvije valute, rekla mu je a što je tužitelj i sam uočio, da je razlika od 200,00 kuna do 300,00 kuna u smislu manjih rata bila za kredit u valuti CHF, pa kako mu je taj kredit bio povoljniji zbog niže kamate i niže mjesečne rate za otplatu kredita, rekao je zaposlenici tuženika kako želi da mu se u valuti CHF pripremi ugovor o kreditu. Tužitelj je naveo kako mu u banci zaposlenica banke, nije pojašnjavala potencijalne rizike ukoliko sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, te mu nije pojašnjavala niti bilo što o tome pod kojim uvjetima može doći do promjene ugovorene kamatne stope, a novac kojeg je realizirao tim Ugovorom je išao direktno na račun prodavatelja nekretnine. Tvrdi da mu je u početnu mjesečna rata iznosila oko 2.800,00 kuna, te da je tijekom otplate kredita porasla do nekih 5.000,00 kuna mjesečno. Također, tužitelj je naveo da je na prijedlog tuženika pristao sklopiti Dodatak, početkom 2016. godine jer je ocijenio da mu je to u interesu i u tom trenutku najpovoljnije, cijeneći okolnost da je prilikom izračuna konverzije od strane tuženika, utvrđena i određena preplata koja je potrošena za podmirenje budućih dospijevajućih obveza, ali i da mu je nakon sklapanja Dodatka, mjesečna rata pala na nekih 3.500,00 kuna, otprilike. Tužitelj je tijekom mjeseca ožujka 2016. godine, kunskim kreditom kojeg je realizirao u Hrvatskoj poštanskoj banci, sa fiksnom kamatnom stopom, uz pomoć sredstava koje mu je dao otac za tu svrhu, zatvorio sporni kredit kojeg je tada otplaćivao tuženiku, sukladno odredbama navedenog Dodatka. Što se tiče načina plaćanja kredita, tužitelj je naveo da tijekom otplate nitko drugi osim njega nije plaćao taj kredit tuženiku i da je u svrhu redovne otplate dospijevajućih anuiteta, na šalteru u bjelovarskoj poslovnici banke tuženika dao trajni nalog banci da svaki mjesec skida sa tekućeg računa tužitelja novčana sredstva u vezi podmirenja dospijevajućih mjesečnih anuiteta u svrhu podmirenja kredita, a što je tužena banka i činila sve do 2016. godine, kada je tužitelj zatvorio taj kredit.

31. Sud je prihvatio u cijelosti kao istinit ovaj dio iskaza tužitelja (premda je tužitelj posredstvom svog odvjetnika sasvim suprotne činjenice iznio u historijatu tužbe u pogledu nekakvog nagovaranja tužitelja od strane zaposlenika tuženika, da uzme baš taj kredit u valuti CHF, ali i da tužitelj navodno nije bio kreditno sposoban za neke druge kreditne opcije) jer doista za suprotno utvrđenje nije bilo nikakvog opravdanog razloga, a niti dokaza, te je na temelju svega navedenog sud zaključio kako je tužitelj u svojstvu potrošača, kako ga tretira Zakon o zaštiti potrošača, zaključilo i Ugovor i Dodatak ugovoru, te da su ta dva ugovora bez ikakve dileme upravo potrošački ugovori.

32. Odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita temeljem Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

33. Iz osnovnih generalije tužitelja je razvidno da je dotični bio po zanimanju diplomirani inženjer elektrotehnike u vrijeme realizacije Ugovora, a u tom kontekstu je sasvim jasno da je tužitelj kao inženjer sklopio Ugovor za kupovinu svog stana i garaže u Bjelovaru, a u kojem i sada živi, te da se radi o fizičkoj osobi koja je sklopila pravni posao na tržištu u svrhu koja nije bila namijenjena njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. To je po uvjerenju ovoga suda nedvojbeno, pa se svakako u opisanoj situaciji radilo o tužitelju kao potrošaču. Shodno tome, ne postoji niti jedan opravdan razlog u ovom slučaju da se tužitelja ne tretira potrošačem, odnosno da se navedeni Ugovor ne tretira potrošačkim ugovor o kakvim potrošačkim ugovorima koje su sklapale razne banke u određenom razdoblju, između kojih i tuženik, je i bila donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ br. P- 1401/2012.

34. Tuženik u drugu ruku, u ovom postupku nije dokazao, niti se potrudio dokazati da bi bilo koji dio novčanih sredstava realiziranih od Ugovora, tužitelj utrošio za drugu svrhu, mimo namjene kredita, te to čak nije niti tvrdio u ovoj parnici, a niti je dokazao da tužitelj ne bi bio potrošač u vrijeme zaključenja Ugovora, pa zbog toga niti jedan izvedeni dokaz u ovom postupku ne upućuje na zaključak, da tužitelj nije zaključio navedeni Ugovor s tuženikom u svojstvu potrošača.

35. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a koji prigovor tuženika je samo površno i paušalno bio istaknut u odgovoru na tužbu jer iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tužitelj nije svaki mjesec osobno ili posredstvom neke treće osobe plaćao na šalteru banke dospijevajuće anuitete u vezi otplate kredita (da bi prilikom takvog načina otplate kredita, netko treći uopće mogao po naputku tužitelja platiti koju pojedinu mjesečnu ratu), nego da je trajnim nalogom regulirao u banci pitanje otplate anuiteta u vezi plaćanja kredita, a koja otplata je na taj način i vršena u smislu da je banka sa tekućeg računa tužitelja obustavljala određena novčana sredstva svaki mjesec u svrhu otplate kredita. Osim toga, punomoćnik tuženika prisutan na raspravi prilikom saslušanja tužitelja u svojstvu stranke (list 84-85 spisa), nije uopće prigovorio istinitosti tog dijela iskaza tužitelja, kada je dotični kazivao u vezi načina plaćanja kredita, a niti je prigovorio bilo kojem drugom dijelu iskaza tužitelja.

36. Naime, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije se temeljio na iznesenoj činjenici kako se uplate pojedinih anuiteta predmetnog kredita, vidljive iz prometa po kreditu, a koje tuženik nije niti konkretizirao, niti specificirao, dopustivši sudu da nagađa na što je to konkretno mislio, ne mogu povezati sa tužiteljem.

37. Kada se ima u vidu da iz prometa po kreditu dostavljenom u prilogu tužbe tužitelja, jasno proizlazi da su se mjesečni anuiteti plaćali na temelju trajnog naloga PL, odnosno obustavama izvršenim od strane tuženika sa tekućeg računa tužitelja, ta činjenica potvrđuje da je tužitelj potpuno istinito kazivao o tome i da je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije u ovoj parnici bio potpuno površan, paušalan i neutemeljen. Nikakav drugačiji zaključak u opisanim okolnostima slučaja nije bio moguć i bilo kakav suprotan zaključak bi bio nedopustiv, odnosno protivan materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu, ali i iznesenim i prihvaćenim od strane suda, činjenicama koje je tužitelj iznio u vezi tog načina plaćanja kredita, a koje tvrdnje tužitelja potvrđuje navedeni materijalni dokaz u vidu prometa po kreditu.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

38. Vezano za tuženikov potpuno površni prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja, koji prigovor je bio izričito naveden u odgovoru na tužbu, sud je i taj prigovor tretirao neosnovanim.

39. Naime, bez obzira što tuženik inače u ovakvim parnicama (posredstvom svojih odvjetnika) sasvim neosnovano smatra (što doduše nije našao shodnim artikulirati i u predmetnom odgovoru na tužbu) kako kolektivna tužba nije prekinula zastaru, nedvojbeno je da je o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

40. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama, bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege primjene, suglasnih bez iznimke, pravnih stavova VSRH) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž- 7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž- 6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina (a koji rok zastare se primjenjuje u ovom slučaju) u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, neovisno o tome što tuženik osobno ili bar posredstvom svog odvjetnika, inače ne prihvaća ili ne priznaje navedeni pravni stav VSRH u pogledu tog pravnog pitanja vrlo često u ovakvim parnicama i to izričito artikulira (što nije doduše učinio u predmetnom odgovoru na tužbu), pri tome ističući krajnje neuvjerljivo i posve kurtoazno poštovanje prema odlukama VSRH.

41. Dakle u konkretnom slučaju nije zastarjelo predmetno novčano potraživanje tužitelja temeljem ništetne valutne klauzule i ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jer nije protekao petogodišnji rok zastare potraživanja računajući od dana 14. lipnja 2018. godine, odnosno od 13. lipnja 2014. godine, a nedvojbeno je da se u ovom slučaju radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Također, sud nalazi potrebu ovdje istaći da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, zauzeto novo obvezujuće pravno shvaćanje za pojedine nižestupanjske sudove, kojim je istaknuto da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 (čl. 104.st.1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

42. Kako se tužitelj u historijatu tužbe upravo pozivao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, prejudicijelno pitanje za donošenje odluke o predmetnom novčanom zahtjevu tužitelja je bilo da se utvrdi imaju li na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

43. Prema tome, kako je ovom presudom u cijelosti udovoljeno glavnom zahtjevu tužitelja, sud je takvu odluku o novčanoj tražbini tužitelja, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na predmetni Ugovora, sklopljen između stranaka direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, dakle ništetnost odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF je bila utemeljena upravo na utvrđenoj ništetnosti tih ugovorenih odredaba sukladno pravomoćnoj presudi TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, povodom podnesene kolektivne tužbe, jer se tužitelj pozvao potpuno direktno u svojoj podnesenoj tužbi i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP.

44. Sud je prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara i što bi tuženik i u ovoj parnici nedopušteno i potpuno suvišno htio raspravljati o pravnim pitanjima o kojima se raspravljalo povodom kolektivne tužbe), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTS od 13. lipnja 2014. godine, te od 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule, odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatrao da je navedena ništetnost navedenih ugovornih odredaba iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe sukladno čl. 502.a.st.1. ZPP. Pri tome, na pravilnost tih pravnih utvrđenja jasnu upućuju i navedene odluke Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015 i U- I-3685/2015, temeljem kojih tumačenja je i donesena odluka VTS od 14. lipnja 2018. godine.

45. Nesporna činjenica o tome da tužitelj nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, nije od nekog bitnog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuju odredbe dvaju navedenih različitih zakona (ZZP i ZPP), u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka, a i tuženik se nakon dugogodišnjeg sudovanja na nivou Republike Hrvatske u ovakvim predmetima ne može pozivati s uspjehom na tu činjenicu da tužitelj nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, osim ukoliko svrha tog eventualnog prigovora (kojeg tužene banke ponekad i iznose u ovakvim parnicama) nije eto tek toliko da se nešto napiše i još dodatno prigovori, uz ostale već iznesene razloge zbog kojih tuženik osporava tužbeni zahtjev.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

46. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, a tuženik iz ove parnice (kao i mnoge druge banke kada u ovakvim predmetima, kojih ima na tisuće na nivou Republike Hrvatske, relativiziraju pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, na razne načine) i dalje osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i očito smatra da ta pravna stajališta nisu primjenjiva u ovom slučaju, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

47. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja u navedenom dijelu, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTSRH br. Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a konačno i nakon donošenja odluke VSRH broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine.

48. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ i sa iskazom tužitelja saslušanim u svojstvu stranke u ovoj parnici).

49. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 29. kolovoza 2007. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 29. kolovoza 2007. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost tih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i u vezi promjenjive kamatne stope iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

50. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, (ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d. Zagreb i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

51. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskoj odluci – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan predmetni novčani zahtjev tužitelja utemeljen na ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, kako tužitelj u ovom slučaju nije istakao deklaratorni zahtjev, već samo kondemnatorni, osnovan je taj kondemnatorni, restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

52. Obzirom da se tuženik u ovoj parnici pozivao na pojedine sudske odluke, odnosno sudsku praksu koja mu ide u prilog u ovakvim slučajevima (opće je poznato da je sudska praksa i na nivou VSRH dijametralno suprotna, a kamoli ne i na nivou nižestupanjskog sudovanja u ovakvim predmetima - opaska suca), valjalo se osvrnuti i na tu vrstu tuženikovih prigovora, ali i na tuženikovu praktičku tvrdnju da je sklapanjem Dodatka, tužitelj izgubio pravo potraživati bilo kakve novčane iznose temeljem Ugovora.

53. Za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, po uvjerenju ovoga suda, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak, te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita (što tuženik pogrešno smatra po uvjerenju ovoga suda), imajući u vidu i to samo između ostalog, da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je odlukom drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik iz ove parnice sklapao u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak sukladno određenom mu predmetu vještačenja, izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u svoj matematički izračun visine preplaćene tražbine tužitelja i visinu preplate utvrđene po tuženiku prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita, prebivši taj iznos sa svotom obračunate i dakle kapitalizirane zatezne kamate u pogledu dospjelog novčanog potraživanja tužitelja, računajući od dana dospijeća svih pojedinih mjesečnih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

54. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

55. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima, međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

56. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik iz ove parnice sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (te se tuženik često u ovakvim parnicama sasvim nepotrebno poziva na legitimnost sklapanja potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom i sa promjenjivom kamatnom stopom u kritično vrijeme), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, ali na konkretan i potpuno koncizan način i u izreci prvostupanjske presude, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ koji postupak se vodio kod tog prvostupanjskog suda pod brojem P- 1401/2012, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su tužitelj i tuženik, sklopili navedeni Dodatak.

57. Ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane navedene zaposlenice banke koja je bila prednik tuženika, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakav prospekt ili brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja na potencijalni rizik povećanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa kamatnom stopom koja je promjenjiva uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i da mu je bila uručen u to vrijeme, makar nekakva brošura sa specificiranim grafičkim

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2007.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti, kao inženjer elektrotehnike, prave ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak i potencijalni rizik sklapanja ugovora u toj valuti sa promjenjivom kamatnom stopom.

58. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni sporni Ugovor, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke, koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj predmetni tužbeni zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama svih potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju navedenom u izreci presude za svaku pojedinu banku ili tuženike iz te parnice.

59. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), bez obzira što tuženik posredstvom odvjetnika smatra da ista nisu primjenjiva i da ih se ne može primijeniti u ovome predmetu.

60. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako uostalom i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica u smislu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

61. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.

62. Obzirom da u ovoj parnici tuženik, između ostalog, smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što je sklopljen navedeni Dodatak, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a kojim Dodatkom su ugovorne strane utvrdile preplatu u novčanom iznosu od 30.833,29 kuna i postigle Sporazum o korištenju ili načinu korištenja iste u smislu podmirenja budućih anuiteta, te su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15, ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih 8 godina i izvršavao sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka.

63. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, uopće ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao na bilo koji konkretan način prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti Dodatkom.

64. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno "moraju" (nije im ostavljeno, dakle, na izbor hoće li ili ne – opaska suca) ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).

65. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.

66. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem navedenog sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja Dodatka ugovoru ili ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu….", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje stajalište inače primjenjuju pojedini sudovi i dan danas, a što je poznato predmetnom suca) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora.

67. Sudska praksa, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak i u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

68. Prema tome, sklapanjem navedenog Dodatka, ugovorne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine (na koju odluku se uostalom i tužitelj pozvao u historijatu tužbe), zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu – što po uvjerenju ovoga suda nije i ne može biti zanemarivo u kontekstu izvođenja pravnih zaključaka o tome od kakvog je značaja činjenica da je došlo do konverzije ugovora u valutu Eura, na pravo oštećenog potrošača da u sudskom postupku traži isplatu novčanog iznosa u vezi preplate ili povratka preplaćenih novčanih iznosa, zbog osnove koja je otpala, uz ili bez formalnog utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora.

69. U smislu valjanosti takvog navedenog pravnog stajališta VSRH iz odluke broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG, gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

70. Shodno tome, tvrdnje pojedinih banaka u ovakvim pravnim slučajevima o tome da se sadržaj presude iz parnice "Potrošač", odnosi samo na apstraktnu pravnu zaštitu i da nema nikakav učinak na ovu pojedinačnu situaciju su prije svega suprotne sadržaju dvaju navedenih zakona, te krajnje neosnovane, po uvjerenju ovoga suda, ali očito i po uvjerenju Suda Europske unije, ako se ima u vidu sadržaj navedene Odluke Suda EU od 23. studenog 2017. godine, navedene pod točkom 69., ovoga obrazloženja.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

71. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala dana 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači dvije i pol godine prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji po uvjerenju ovoga suda izuzetno važno naglasiti i čl. 74. st. 2. al. 1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska, obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. Na koji način vode računa upravo o toj zaštiti oni sudovi i oni suci koji imaju sasvim suprotno pravno stajalište u vezi pravnih učinaka konverzije kredita u valutu Eura, na zahtjeve pojedinih oštećenih potrošača u pravno istovrsnim situacijama, ostaje da razluče ti sudovi i suci koji donose odluke suprotne ovoj ili da se u suprotnom o tome razluči u postupcima, koji uostalom prelaze nadležnost sudovanja u Republici Hrvatskoj, ako neće ići drugačije.

72. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 ČL, protiv Erste Bank Hungary Zrt., od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

73. Dakle, ako bi se ta odluka analizirala i usmjerila na ovaj slučaj, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje ili potpunu restituciju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je upravo provedenim predmetnim financijskim vještačenjem i utvrđeno i dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije kredita iz valute CHF u valutu Eura, praktički nije omogućio tužitelju povrat svih koristi koje je banka – tuženik, neopravdano stekao, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje, po uvjerenju ovoga suda, niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog Ugovora.

74. Potpuno je jasno i to bez dvojbe proizlazi iz predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, da konverzijom kredita u valutu Eura u ovom slučaju, tužitelj nije bio u potpunosti obeštećen, unatoč nesporno utvrđenoj novčanoj preplati u iznosu od 30.833,29 kuna u ranije važećoj valuti, prilikom tuženikovog izračuna konverzije kredita, a koja preplata je uostalom bila kasnije utrošena za plaćanje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka, vezanih za valutu Eura, odnosno za zatvaranje kredita u cijelosti i za koji novčani iznos preplate je tužitelj uostalom, sasvim pravilno (jer ne može od te svote imati dvostruku korist), umanjio svoj konačni novčani zahtjev u ovome postupku.

75. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su na dan sklapanja Dodatka, tužitelju u ovoj pravnoj situaciji kao potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (no, potpuno je jasno da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi navedeni parametri jer na dan sklapanja Dodatka - 15. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle znatno kasnije nego li je uopće bio sklopljen navedeni Dodatak). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz svih potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF u određenom razdoblju, koje ugovore je sklapala tužena banka, pa tako dakle i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila po proteku više od dvije godine nakon sklapanja Dodatka, te provođenja konverzije kredita u valutu Eura u vezi tužitelja, te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka, objektivno nije mogao zbog toga u cijelosti niti imati u vidu ili na raspolaganju u pravnom smislu, sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano i svojevoljno odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom, jasno proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A.

76. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A, ali i broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu ČL, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

77. Napokon, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu P, protiv Republike Hrvatske, datiranoj od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

78. Obzirom da je na ovaj način jasno i konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i prihvaćajući mnogobrojna gore navedena pravna stajališta Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost prava tužitelja kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti što je to financijski vještak utvrdio u ovoj parnici.

79. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 27. studenog 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je kredit iskorišten 24. rujna 2007. godine, s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF, iznosio 4,423334 kn za 1 CHF, pa je stvarno isplaćeni iznos od 126.630,00 CHF, iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 560.126,78 kn, odnosno 74.341,60 EUR (konvertirani iznos), te da su stranke dana 15. siječnja 2016. godine, sklopile Dodatak po kojem je na dan 30. rujna 2015. godine, glavnica konvertiranog kredita iznosila 67.988,98 Eura, te je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, korisnik uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u Eurima za iznos od 4.039,96 Eura, odnosno za iznos od 30.833,29 kuna. Također, vještak je specificirano na stranici 4 nalaza naveo da je tuženik u više navrata mijenjao ugovoreno kamatnu stopu, opisavši i povišene postotke kamate i od kojih anuiteta su te povećane kamate bile u primjeni.

80. Također, odgovarajući na predmet vještačenja, vještak se očitovao da je konverzija učinjena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015), pri čemu je tuženik uzeo u obzir baš sve uplate po spornom kreditu.

81. Potom je vještak, odgovarajući na predmet vještačenja iz predmetnog rješenja od 30. rujna 2024. godine, tabelarno prikazao i otplatni plan spornog kredita, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan kakav bi bio da je u cijelom promatranom razdoblju primijenjena početno ugovorena kamatna stopa i ugovoreni tečaj na dan korištenja kredita. Na temelju navedenog je izvršio tabelarni izračun razlika obveza po spornom kreditu.

82. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužitelja:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana provedbe konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.035,20 CHF, odnosno 4.130,18 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana provedbe konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.557,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna (ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

2015. godine u iznosu od 16.887,06 EUR (od kojeg iznosa se 14.687,81 Eura odnosi na glavnicu, a 2.199,25 Eura na dospjele nepodmirene zatezne kamate),

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana provedbe konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.846,80 CHF, odnosno 3.432,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana provedbe konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.554,33 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 16.117,28 Eura, od koje svote se 13.986,91 Eura, odnosi na glavnicu, a preostalih 2.130,37 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

83. Na ovaj vještački nalaz, tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik podneskom od 17. prosinca 2024. godine, prigovorio da je vještak prilikom matematičkog uračunavanja efekta konverzije, iznos preplate priznat u konverziji, pogrešno odbio od potraživanja tužitelja koje se odnosi na zatezne kamate, obzirom na čl. 19.c.st.1.t.4. ZIDZPK/15, cijeneći okolnost da se na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate, pa tu preplatu po mišljenju tuženika nije trebalo odbijati od tražbine po osnovi zateznih kamata.

84. Vještak se u kontekstu tog prigovora tuženika, očitovao podneskom od 25. ožujka 2025. godine, navevši prije svega da navedeni prigovor tuženika predstavlja pravno pitanje, a ne prigovor na matematički izračun vještaka, no ustvrdio je ipak kako je pravno shvaćanje tuženika pogrešno jer predmet ovog postupka, pa tako i zadatka vještačenja, nije bio obračun ili nekakva provjera konverzije predmetnog kredita, već se u ovome predmetu utvrđuje matematički izračun razlika po osnovi promjene kamatne stope, odnosno razlika zbog promjena tečaja, a koje iznose tužitelj smatra da je tuženiku preplatio. Osim toga, vještak je naveo da je u smislu čl. 29.st.1. i čl. 172. ZOO, imajući u vidu da je prilikom konverzije utvrđena preplata, pravilno izvršio obračun potraživanja tužitelja po osnovi zatezne kamate na sve dospjele iznose od dana plaćanja, do dana izračuna konverzije, kako bi ispravno prebio te dva novčana iznosa (dakle, kapitalizirano potraživanje tužitelja po osnovi dospjele zatezne kamate do dana izračuna konverzije i utvrđeni iznos preplate – opaska suca), obzirom da se zatezne kamate podmiruju svakako prije glavnice u smislu ZOO.

85. Ujedno je vještak naveo kako nije računao zateznu kamatu na preplatu utvrđenu konverzijom, već je računao zatezne kamate na iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva tužitelja, te da odredba čl. 19.c.st.1.t.4 ZODZPK/15, nema veze sa predmetom spora.

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

86. Ovakvo obrazloženje vještaka je u cijelosti prihvaćeno, tim više što je vještak svoj nalaz i usmeno obrazložio na raspravi održanoj dana 12. svibnja 2025. godine, otklonivši sve nejasnoće i ponovivši da je uračunavanje izvršio sukladno ZOO, pa je pozivanje tuženika na navedeni čl. 19.c.st.1.t.4 ZODZPK/15 u smislu da vještak nije mogao utvrđivati ukupan iznos kompletne restitucije na način da prebije od tužiteljevog potraživanja po osnovi kapitalizirane zatezne kamate, novčani iznos preplate utvrđen konverzijom kredita, ocijenjeno potpuno neosnovano i neargumentirano jer ta zakonska odredba čl. 19.c.st.1.t.4 ZODZPK/15, nema nikakve veze sa predmetom spora.

87. Tužitelj je nakon primitka vještačkog nalaz visinu svog konačnog novčanog zahtjeva uskladio sa matematičkim izračunom vještaka i to ne onim koji obuhvaća samo pozitivne razlike (što bi bilo logično i osnovano po uvjerenju ovoga suda), nego sa manjim izračunom, koji obuhvaća i pozitivne i negativne razlike, potražujući ukupnu isplatu iznosa od 16.117,28 Eura, što je po uvjerenju suda također bilo legitimno, ali manje od svote koja pripada tužitelju na ime pune restitucije jer tužitelju na ime pune restitucije, prema prihvaćenom nalazu vještaka, pripada iznos od 16.887,06 Eura ukupno, no tužitelj svakako može tražiti i manje od te svote, što je i učinio potražujući svotu od 16.117,28 Eura.

88. Na taj način je ujedno tužitelj prilikom isticanja svog konačnog zahtjeva, posredstvom punomoćnika, prihvatio vještačku kalkulaciju u smislu pravnih učinaka konverzije i u konverziji kredita u valutu Eura, utvrđenog preplaćenog iznosa, a s kojim iznosom preplate je prebio dio novčanog potraživanja tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu od dana dospjelosti do dana 30. rujna 2015. godine.

89. Naime, neovisno o tome da li je tuženik u ovoj parnici istakao prigovor radi prebijanja ili ne u vezi svote koja predstavlja utvrđenu preplatu prilikom konverzije kredita u valutu Eura ili je u vezi te svote podnio protutužbeni zahtjev ili ne, nije bilo moguće u ovom slučaju kod utvrđivanja koji novčani iznos za tužitelja predstavlja punu restituciju, ignorirati navedenu utvrđenu preplatu po tuženika, prilikom izračuna konverzije jer bi se u tom slučaju, tužitelj dvostruko okoristio (i sam tužitelj je to shvatio očito, kada je visinu svog konačnog novčanog zahtjeva uskladio sa navedenim matematičkim izračunom vještaka, potražujući preostalo potraživanje u iznosu od 16.117,28 Eura, koje mu pripada nakon što se od njegove novčane tražbine, odbije upravo utvrđeni iznos preplate, prilikom izračuna konverzije) i to prvo na temelju isplate svih preplaćenih iznosa, zajedno sa zateznom kamatom, a kao drugo i u vezi tog utvrđenog preplaćenog iznosa od 30.833,29 kuna, s kojom svotom preplate utvrđenom prilikom izračuna konverzije je kasnije bio umanjen njegov dug po kreditu u valuti Eura, sukladno otplatnom planu nakon sklapanja Dodatka.

90. Dakle, jedini pravilan način da se utvrdi u opisanim okolnostima slučaja koji novčani iznos tuženik treba platiti tužitelju na ime potpune restitucije odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, obzirom na sklapanje Dodatka, te utvrđenu visinu preplate prilikom matematičkog izračuna konverzije i na sklapanje navedenog Sporazuma o korištenju preplate sadržanog u Dodatku, je bio upravo taj kakav je izračunao financijski vještak u ovome predmetu, dakle da se vodi računa o visini sporedne tražbine tužitelja po osnovi zatezne kamate na sve preplaćene iznose obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

stope, od dana dospijeća do dana 30. rujna 2015. godine, kao i da se vodi računa o utvrđenoj svoti preplate koju je utvrdio prednik tuženika, odnosno da se ti iznosi prebiju. Shodno tome, sasvim je neosnovan bio tuženikov prigovor u vezi nedopuštenosti kapitaliziranja novčanog potraživanja tužitelja u vezi zatezne kamate u ovoj parnici jer se jedino na taj način i mogao ukalkulirati učinak konverzije kredita u predmetno potraživanje tužitelja, radi potpune restitucije novčanih iznosa tužitelju na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora.

91. Zbog toga je usvojen u cijelosti novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate zatraženog iznosa od 16.117,28 Eura, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, na temelju u cijelosti prihvaćenog kao točnog matematičkog izračuna vještaka (jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, niti dokaza, tim više što ni tuženik nije prigovarao točnosti matematičkog izračuna vještaka u ovoj parnici), pri čemu je zatezna kamata dosuđena tužitelju samo na ukupan iznos od 13.986,91 Eura u vezi glavnog duga (a ne na pogrešno ukupno zatraženi dosuđeni iznos od 16.117,28 Eura) koji se odnosi na preplaćene novčane iznose tuženika od strane tužitelja po osnovi glavnice duga, počevši od 01. listopada 2015. godine jer je do 30. rujna 2015. godine, već bila obračunata od strane vještaka i kapitalizirana zatezna kamata na pojedine preplaćene iznose (što je tabelarno prikazano i tekstualno objašnjeno u nalazu vještaka), koja visina obračunate kamate se prebila sa svotom od 30.833,29 kuna (preplatom utvrđenom po predniku tuženika, prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita), nakon čega je preostao dug u vezi potpune restitucije od 16.117,28 Eura, od koje svote se 13.986,91 Eura, odnosi na glavnicu, a 2.130,37 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate koje su obračunate od dana dospijeća pa sve do dana 30. rujna 2015. godine.

92. Naime, nije dopušteno ukamaćivanje kamate u zakonodavnom uređenju Republike Hrvatske, koji upućuje na zabranu anatocizma, pa tako tužitelj i ne može s uspjehom u ovoj parnici potraživati zateznu kamatu na cijeli preostali iznos od 16.117,28 Eura, dakle na iznos koji predstavlja potpunu restituciju jer se ta svota odnosi i na neplaćenu zateznu kamatu od 2.130,37 Eura u okviru tog utvrđenog po vještaku ukupnog duga tuženika.

93. Zbog toga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove odluke.

94. Obzirom da je u ovom slučaju zbog ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja po osnovi preplate ili stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, bilo potrebno primijeniti tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, ali i ugovorenu kamatnu stopu, vještaku je rješenjem od 30. rujna 2024. godine, bio određen predmet vještačenja u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, odnosno zbog ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, uz navedene parametre koji su bili zadani predmetnom vještačenja, između kojih parametara je bio i učinak efekta konverzije kredita u valutu Eura.

95. Činjenica jest da su pojedina pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev- 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (na koje odluke se tuženik pozvao tijekom ove parnice), koja su ovom sudu

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka, odnosno pravnih učinaka provedene konverzije ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekim pravnim stajalištima Suda EU ili Europskog suda za ljudska prava na koja je ukazao ovaj sud u detaljnom obrazloženju ove odluke, time da je već pojašnjeno zbog čega je ovaj sud prihvatio u ovome slučaju pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

96. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja, ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev- 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje pravno stajalište eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

97. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužitelju zbog toga i dosuđen ukupan iznos od 16.117,28 Eura, ali zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 13.986,91 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine (jer je do prethodnog dana već bila obračunata tražbina tužitelja, zaključno sa 30. rujnom 2015. godine), na koji iznos od 13.986,91 Eura, tužitelj po uvjerenju ovoga suda jedino s uspjehom može potraživati zateznu kamatu jer se radi o glavnom dugu, cijeneći sve okolnosti predmetnog slučaja. Pri tome je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor zastare novčane tražbine tužitelja, istaknut nakon usklađivanja visine tužbenog zahtjeva tužitelja, sa matematičkim izračunom vještaka i to u vezi svih potraživanih novčanih iznosa (koje tuženik nepotrebno tretira posredstvom svog odvjetnika, "preinačenim novčanim iznosima" jer je ta novčana tražbina bila zatražena i početnim zahtjevom prije kapitaliziranja tražbine po osnovi zatezne kamate, koji početni dio zahtjeva je bio djelomično povučen, tim konačno istaknutim zahtjevom) jer se radi o generičnoj novčanoj tražbini koja je već zatražena da se isplati u formi početnog tužbenog zahtjeva, a za koju novčanu tražbinu istaknutu u tužbi je već obrazloženo

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

zbog čega ista nije zastarjela, pa se tako ne radi niti o zastarjelom konačno istaknutom zahtjevu tužitelja.

98. Stoga je jedino bilo moguće ovom odlukom obvezati tuženika odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, da isplati tužitelju, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka u vezi pozitivnih i negativnih razlika, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, navedeni preostali novčani iznos, do potpunog obeštećenja tužitelja (cijeneći sve okolnosti koje su se nesporno desile i na koje je uostalom i ukazao tuženik, a koje se odnose na sklapanje Dodatka i utvrđenu preplatu navedenog iznosa prilikom izračuna konverzije, koja preplata je također nedvojbeno utrošena za zatvaranje preostalog duga tužitelja, prilikom konačne otplate kredita vezanog za valutu Eura, pa se za taj iznos preplate utvrđene u konverziji tužitelj nije okoristio u ovome postupku jer je za taj iznos umanjio svoje predmetno novčano potraživanje).

99. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni i neformalni zahtjev tužitelja, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovanim je utvrđen na temelju prihvaćenog vještačkog nalaza i mišljenja dio tužbenog zahtjeva tužitelja naveden u točci I. izreke ove presude, dakle restitucijski novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 16.117,28 Eura ukupno (radi potpunog obeštećenja) i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužitelja (koja obuhvaća preplatu po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali i u vezi zatezne kamate na dužni novčani iznos od dana dospijeća, do dana kada je izvršen izračun konverzije) sa utvrđenim iznosom preplate prilikom konverzije kredita, te je tuženik još obvezan isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 13.986,91 Eura, od 01. listopada 2015. godine, kao prvog dana poslije dana do kojeg je utvrđen kapitalizirani iznos potraživanja tužitelja po osnovi dospjele zatezne kamate, ali i prvog dana nakon 30. rujna 2015. godine, kada je utvrđena preplata po kreditu, prilikom izračuna konverzije.

100. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

101. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1401/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj već isplatio tijekom otplate kredita, prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je sada, dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu utvrđenu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i

(ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

promjenjivoj kamatnoj stopi i to do punog obeštećenja, a što obuhvaća i obračun navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužitelj treba biti u potpunosti obeštećen uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužitelja u navedenom novčanom iznosu, koja svota preplate je svakako nesporno bila iskorištena za buduće dospjevajuće obveze tužitelja po kreditu vezanom za valutu Eura, pa je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužitelja, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je predniku tuženika više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.

102. Tužitelj po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata u smislu čl. 1115. ZOO, odnosno od dana kada je prednik tuženika, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u tabelarnom prikazu vještaka (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima, te od kojih dana je uostalom i utvrđivao visinu kapitalizirane svote po osnovi potraživanja tužitelja koje se odnosilo na zatezne kamate), pa je predmetno potraživanje zatezne kamate na utvrđeni iznos glavnog duga od 13.986,91 Eura, počevši od 01. listopada 2016. godine, sasvim osnovano i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužitelju ovom presudom, stečen od strane prednika tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo prednik tuženika i sastavio.

103. Odluka o parničnom trošku je donesena počevši od 16. prosinca 2024. godine, u smislu čl. 154. st.5. ZPP, a do tada u smislu čl. 154.st.2. ZPP.

104. Naime, tužitelj je na početku ove parnice, tužbom potraživao ukupan iznos od 142.454,78 kuna, što je predstavljalo svotu od 18.907,00 Eura, pa kako je podneskom od 16. prosinca 2024. godine, visinu svog novčanog zahtjeva istakao u konačnom iznosu od 16.117,28 Eura, od čega praktički samo iznos od 13.986,91 Eura, predstavlja iznos glavnog zahtjeva, dok se preostala svota od 2.130,37 Eura odnosi na potraživanje preostalog nepodmirenog iznosa obračunate zatezne kamate do 30. rujna 2015. godine, nije bilo drugačije dopušteno, nego li da se tuženiku honorira taj djelomični uspjeh u ovoj parnici koji se praktički odnosio na djelomično povlačenje tužbe tužitelja sa iznosa od 18.907,00 Eura po osnovi glavnog potraživanja, na iznos od 13.986,91 Eura, po osnovi glavnog potraživanja.

105. Kako je tužitelj u potpunosti uspio sa pravnom osnovom svog zahtjeva, dakle sa 100%, dok je u pogledu visine do dana 16. prosinca 2024. godine, uspio sa iznosom od 13.986,91 Eura (kolika svota mu je dosuđena u vezi glavne tražbine, a ta svota predstavlja ukupno 73,97% od početno zatraženog iznosa od 18.907,00 Eura), (ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

utvrđen je ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici u opsegu od 73,97% u pogledu visine do dana 16. prosinca 2024. godine.

106. Kada se taj ukupan uspjeh tužitelja (100 + 73,97 = 173,97 : 2 = 86,98) od 86,98%, prebije sa ukupnim uspjehom tuženika od 13,02%, do dana 26. prosinca 2024. godine (0 + 26,03 = 26,03 : 2 = 13,02), matematički je utvrđen razmjeran uspjeh tužitelja u iznosu od 73,96% do dana 26. prosinca 2024. godine (86,98 – 13,02 = 73,96).

107. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja datiranog sa 12. svibnjem 2024. godine (omaška u pisanju godine – opaska suca), a primjenom Odvjetničke tarife.

108. Shodno tome, tužitelju je u vezi opravdanih troškova do dana 26. prosinca 2024. godine, za sastav tužbe, priznat iznos od 500,00 Eura, za sastavljanje podneska od 16. kolovoza 2019. godine (kojim se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu) je priznat isti iznos od 500,00 Eura, za sastavljanje obrazloženog podneska od 06. veljače 2023. godine, priznat je tužitelju iznos od 500,00 Eura, dok mu je za sastavljanje podneska od 23. srpnja 2020. godine, priznat zatraženi iznos od 62,50 Eura. U vezi zastupanja tužitelja na ročištima održanim dana 17. listopada 2019. godine, ali i 19. veljače 2020. godine, priznat je tužitelju ukupan iznos od 1.000,00 Eura ili polovica svote za svako zastupanje.

109. Ti opravdani troškovi do navedenog datuma iznose ukupno 2.562,50 Eura, na koju svotu je tužitelju priznat iznos od 640,63 Eura, po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a što ukupno daje svotu od 3.203,13 Eura.

110. Obzirom da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama u ovakvoj parnici, te da je zastarjelo pravo na naplatu sudske pristojbe na tužbu u vezi tužitelja, a koju pristojbu na tužbu inače tužitelj nije platio za potrebe ove parnice, tužitelju nije priznat kao opravdan trošak zatraženi iznos od 235,52 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu i 207,62 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu.

111. Vodeći računa o navedenom omjeru uspjeha tužitelja u ovoj parnici do dana 26. prosinca 2024. godine, tužitelju je od opravdanog troška u iznosu od 3.203,13 Eura, priznat razmjerno uspjehu u parnici iznos od 2.369,03 Eura koja svota predstavlja 73,96 % od 3.203,13 Eura.

112. Tužitelju je u cijelosti valjalo priznati kao opravdane preostale parnične troškove i to u vezi sastavljanja podneska od 16. prosinca 2024. godine u iznosu od 500,00 Eura, te sastavljanja obrazloženog podneska od 08. siječnja 2025. godine u iznosu od 500,00 Eura, ali i zastupanja na zadnje dvije rasprave održane dana 13. ožujka i 12. svibnja 2025. godine u ukupnom iznosu od 1.000,00 Eura za oba zastupanja.

113. Na ove opravdane troškove u iznosu od 2.000,00 Eura ukupno je priznat tužitelju pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 500,00 Eura, a također je tužitelju kao opravdan trošak priznat, neovisno o uspjehu u parnici – sukladno sudskoj (ranije spis broj P-120/2023 i P-922/2019)

praksi, iznos od 597,25 Eura i iznos od 150,79 Eura, odnosno ukupno za vještačenje svota od 748,04 Eura, pa je opravdan trošak tužitelja utvrđen za te troškove ovoga postupka u iznosu od 3.248,04 Eura. Kada se ta svota pribroji iznosu od 2.369,03 Eura, navedenom u točci 111., obrazloženja ove odluke, valjalo je tuženika obvezati da tužitelju isplati ukupan razmjeran trošak u iznosu od 5.617,07 Eura, sukladno uspjehu tužitelja u ovoj parnici<.

114. Preko te svote do zatražene je odbijen zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška.

U Bjelovaru, 25. lipnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 26. lipnja 2025. godine, a putem ovoga suda.