Zakon.hr

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

21000 Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj P-4/2024-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Ivani Madunić, u pravnoj stvari tužitelja DALMATINAC BUS d.o.o. [adresa], OIB: 95624664724, kojeg zastupa punomoćnik Goran Katura, odvjetnik iz Splita protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, OIB: 52634238587, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane dana 11. lipnja 2025. godine, uz sudjelovanje punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, objavljene dana 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e:

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužan je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA OIB: 52634238587, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe s osnova naknade štete zbog izgubljene dobiti u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2018. uslijed nezakonitog i nepravilnog rada Upravnog tijela isplatiti tužitelju DALMATINAC BUS d.o.o. sa sjedištem na adresi [adresa], OIB: 95624664724 iznos od 389.430,22 EUR-a (ranije 2.934,162,00 kn) zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi: na iznos od 32.452,51 EUR-a (ranije 244.513,50 kn) počev od 1. siječnja 2013. pa do isplate, na iznos od 64.905,03 EUR-a (ranije 489.027,00 kn) počev od 1. siječnja 2014. pa do isplate, na iznos od 64.905,03 EUR-a (ranije 489.027,00 kn) počev od 1. siječnja 2015. pa do isplate, na iznos od 64.905,03 EUR-a (ranije 489.027,00 kn) počev od 1. siječnja 2016. pa do isplate, na iznos od 64.905,03 EUR-a (ranije 489.027,00 kn) počev od 1. siječnja 2017. pa do isplate, na iznos od 64.905,03 EUR-a (ranije 489.027,00 kn) počev od 1. siječnja 2018. pa do isplate, na iznos od 32.452,51 EUR-a (ranije 244.513,50 kn) počev od 1. siječnja 2019. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 32.419,00 EUR-a, dok se zahtjev tuženika za više traženu naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 20.303,00 EUR-a, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje:

1.Kod ovog suda je dana 11.6.2021. zaprimljena tužba uvodno označenog tužitelja protiv uvodno označenog tuženika, radi naknade štete.

2. U tužbi tužitelj navodi kako je odredbom članka 25. stavka 2. Zakona o prijevozu putnika u cestovnom prometu ("Narodne novine" 178/2004, 48/2005, 151/2005, 111/2006, 63/2008, 124/2009, 91/2010, 112/2010, u daljnjem tekstu: Zakon), dana ovlast Upravnom tijelu županije, nadležnom za poslove prometa da izdaje dozvole za županijski linijski prijevoz putnika u cestovnom prometu. Sukladno odredbi tada važećeg članka 25. Zakona, tužitelj da je dana 02. travnja 2012. godine, nadležnom Upravnom odjel za komunalne poslove, promet i veze, Dubrovačko - neretvanske županije (u daljnjem tekstu: Upravni odjel), podnio tri zahtjeva za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu s 29 različita vremena polaska na županijskoj liniji Dubrovnik – Cavtat, Cavtat - Dubrovnik, sa rokom važenja 5 (pet) godina. Postupajući po navedenom zahtjevu, Upravni odjel je dana 31. svibnja 2012. godine donio tri rješenja, kojima je u cijelosti odbio zahtjeve tužitelja zauzimajući stav, kako su njegovi zahtjevi odnosno vozni redovi neusklađeni sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i to konkretno s čl. 51. st. 2. ovog Zakona. U obrazloženju pobijanog rješenja da je navedeno kako je analizom voznih redova utvrđeno da isti nisu sačinjeni u skladu sa "Zakonom o sigurnosti prometa na cestama" (NN 67/08, 48/10, 74/11), sve budući bi prijevoznik kako bi poštovao vozni red morao voziti brzinom koja je manja od 40 km/h. Nezadovoljan navedenim rješenjem, tužitelj da je Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture (dalje u tekstu: Ministarstvo), kao drugostupanjskom tijelu podnio tri žalbe. Postupajući po žalbama tužitelja, Ministarstvo svojim rješenjem, od 14. srpnja 2014. godine, da je uvažilo žalbu i poništilo pobijano rješenje, navodeći da prvostupanjsko tijelo nije ničim dokazalo da je tužitelj navedenom linijom u navedenim polascima vozio brzinom ispod 40 km/h, odnosno da njegovo ponašanje nije bilo protivno odredbi čl. 51. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pritom navodeći da je temeljen odredbi čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09), propisano da se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, a da je čl. 52. st. 1. istog Zakona određeno da stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku sve do donošenja odluke u upravnoj stvari, davati izjave i objašnjena, iznositi činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari te pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima, što u navedenom predmetu tužitelju nije bilo omogućeno.

3. Tužitelj navodi kako je Ministarstvo u navedenom rješenju dalo jasnu uputu Upravnom odjelu da u ponovljenom postupku postupi u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, odnosno da provede postupak na način da omogući tužitelju izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne pravne stvari, kao i da je prvostupanjsko tijelo dužno utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja. Tužitelj da je navedena poništavajuća rješenja Ministarstva zaprimio 30. srpnja 2014. godine, te se pisanim podneskom detaljno očitovao o svim činjenicama bitnim za donošenje na zakonu osnovanog rješenja i usvajanja zahtjeva tužitelja. Međutim, unatoč tome Upravni odjel Dubrovačko-neretvanske županije ponovno ne postupa po nalogu drugostupanjskog tijela i da ne donosi nikakvu odluku 2 godine. Dana 31. ožujka 2016. godine tužitelj da je podnio tri žalbe Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, temeljem odredbe članka 101. stavak 3. te članka 105. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (zbog šutnje administracije) kojima da je predložio da isto temeljem odredbe članka 119. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku samo riješi upravnu stvar na način da usvoji zahtjev tužitelja. Dana 25. listopada 2017. godine Upravni odjel Dubrovačko-neretvanske županije da donosi tri nova rješenja pod Klasama: UP/I-340-01/12-01/22, UP/I-340-01/12-01/33, UP/I-340- 01/12-01/34 kojim ponovno odbija zahtjev tužitelja za izdavanje dozvola za obavljanje linijskog prijevoza putnika na liniji Dubrovnik-Cavtat, Cavtat-Dubrovnik, a protiv kojih rješenja tužitelj da je ponovno podnio tri nove žalbe Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture (treći put), da bi konačno Ministarstvo ponovno usvojilo žalbe tužitelja i ovaj put ne samo poništilo prvostupanjsko rješenje, već naredilo Upravnog odjelu Dubrovačko-neretvanske županije da bez odgode izda Podnositelju zatražene dozvole. U obrazloženju drugostupanjskih rješenja Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture navodi kako je to Ministarstvo Upravnom odjelu Dubrovačko- neretvanske županije, na njihov zahtjev, dalo jasno mišljenje i uputu da je, u konkretnom slučaju i prema stanju spisa, dužno tužitelju izdati dozvole i to u što kraćem roku, no unatoč tome i nakon primitka tog mišljenja i upute, Upravni odjel je ponovno donio rješenje o odbijanju zahtjeva tužitelja, zbog čega je Ministarstvo, po ponovljenoj žalbi, svojim rješenjem naredilo prvostupanjskom tijelu izdavanje dozvole odnosno donošenje pozitivnog rješenja za tužitelja.

4. Dana 12. ožujka 2018. godine Upravni odjel da konačno donosi rješenje kojim se tužitelju izdaje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika na liniji Dubrovnik-Cavtat, Cavtat-Dubrovnik, sa ukupno 29 polazaka. Tako nakon šest godina od dana podnošenja urednog i pravovremenog zahtjeva podnositelju da su izdane dozvole, iako je isti već u trenutku podnošenja zahtjeva ispunjavao sve uvjete za izdavanje dozvola, što da je nesporno utvrđeno u prethodno provedenom postupku ovjere voznih redova pred Hrvatskom gospodarskom komorom, shodno kojim činjenicama da je razvidno kako u trenutku podnošenja zahtjeva nije egzistirao niti jedan argumentiran i na zakonu osnovan razlog za uskratu izdavanja dozvole za podnositelju od strane Upravnog odjela. Slijedom iznijetog, zbog opisane krajnje teške povrede pravnog propisa Upravnog odjela, tužitelj da nije bio u mogućnosti šest godina, točnije od dana od kojeg se izdaju dozvole 01. lipnja 2012. godine, do izdavanja dozvole 1. lipnja 2018. godine, obavljati županijski linijski prijevoz putnika autobusom u cestovnom prometu na linijama Dubrovnik-Cavtat, Cavtat-Dubrovnik. Od trenutka podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvola, pa do dana pisanja tužbe da je došlo do statusnih promjena na strani podnositelja, odnosno obrt [obrt] koji je bio u vlasništvu KP je prestao postojati, dok je njegov pravni sljednik društvo Dalmatinac bus d.o.o. KP, kao vlasnik obrta za prijevoz, ugostiteljstvo, turizam ribarstvo i usluge „ [obrt]“, OIB [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem na adresi [adresa] – [adresa], s društvom Dalmatinac bus d.o.o. (čiji je jedini osnivač i direktor) da je 20. lipnja 2017. godine zaključio "Ugovor o unosu gospodarske cjeline obrta [obrt] u trgovačko društvo Dalmatinac bus d.o.o." kojim Ugovorom je sva dugoročna i kratkoročna imovina, potraživanja i dugovanja, te aktiva i pasiva obrta unesena u trgovačko društvo Dalmatinac bus d.o.o. Tim Ugovorom društvo Dalmatinac bus d.o.o. da je postalo pravni sljednik sve imovine obrta [obrt], slijedom čega je isto aktivno legitimirano za podnošenje ove žalbe. Nakon izvršenog unosa cjelokupne imovine obrta " [obrt]" u društvo Dalmatinac bus d.o.o., KP da je izvršio odjavu svog obrta i to sve s danom 21. lipnja 2017., od kada je isti prestao poslovati.

5. Slijedom iznesenog, da je razvidno kako je uslijed nepravilnog i nezakonitog rada, čak i onog koji ima elemente šikanirajućeg postupanja, tužitelj pretrpio znatnu materijalnu štetu koja se očituje u izmakloj dobiti što u naravi predstavlja dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima da mu je pravilnim i zakonitim radom Upravnog odjela dodijeljena tražena dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika početkom lipnja 2012. godine, a ne tek 1. lipnja 2018. godine. Nedvojbeno da postoji objektivna vjerojatnost da bi obavljanjem linijskog prijevoza putnika tužitelj stekao dobit jer se radi o jednoj od financijski najprofitabilnijih autobusnih linija na području Dubrovačko - neretvanske županije. Tužitelj se poziva na primjenu odredbe Članka 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine 150/2011, 12/2013, 93/2016, 104/2016, u daljem tekstu: ZSDU). Kako je u konkretnom slučaju Upravnom odjelu za komunalne poslove, promet i veze, Dubrovačko-neretvanske županije na temelju odredbi Zakona o prijevozu putnika u cestovnom prometu, dana ovlast za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika u skladu s odredbama Pravilnika o dozvolama za obavljanje javnog linijskog prijevoza putnika kojeg donosi Ministar pomorstva prometa i veza – tijelo državne uprave, to da je evidentno da sukladno odredbi članka 14. ZSDU-a, je nesporno utvrđena primarna i neposredna odgovornost RH za nastalu štetu podnositelju, neovisno o kojoj je razini vlasti i tijela vlasti riječ, odnosno neovisno na kojoj je razini djelovanja – republika, županija, općina ili grad - pravna osoba s javnim ovlastima uzrokovala štetu, kao posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih tijela.

6. U odnosu na visinu izgubljene dobiti ističe da na izračun visine izgubljene dobiti utječe kompleksan zbroj faktora i promjenljivih varijabli te se u naravi radi o složenom načinu obračuna kapaciteta predmetne autobusne linije, kao i troškova održavanja linije. Za određivanje visine naknade štete da treba uzeti u obzir sve relevantne parametre poslovanja tužitelja u razdoblju od 1. lipnja 2018. godine (kada mu je izdana dozvola) do dana podnošenje ove tužbe, a na temelju kojih rezultata se može procijeniti izmakla dobit za razdoblje od 1. lipnja 2012. godine do 1. lipnja 2018. godine, koju je tužitelj mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno nezakonitim i nepravilnim radom – postupanjem Upravnog odjela. Prema relevantnim kriterijima koji su uspostavljeni od strane Ministarstva pomorstva prometa i veza, određivanja prihoda, odnosno zarade prijevoznika, tužitelj navodi kako prema tim kriterijima minimalna zarada prijevoznika na županijskim linijama (što su konkretne linije) iznosi 2,10 kn po prijeđenom kilometru (premda tužitelj drži da je na ovim linijama, koje su lukrativnije od prosječnih linija, trebao ostvariti i veću zaradu). Udaljenost između Dubrovnika i Cavtata iznosi 22 km, što onda sa 29 dnevnih polazaka znači da bi tužitelj dnevno prešao 638 km. Budući se radi o stalnoj liniji koja prometuje 365 dana u godini, proizlazi da bi tužitelj imao preći 232.870 km godišnje, odnosno ukupno 1.397.220 km, u periodu od 6 godina, u kojem potražuje naknadu izgubljene dobiti. Kada se ovaj iznos pomnoži s minimalnom dobiti od 2,10 kn/km, to da se dobiva iznos od 489.027,00 kn godišnje, odnosno ukupno iznos od 2.934,162,00 kn, koji iznos tužitelj potražuje.

7. Stoga tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom bi obvezao tuženika da isplati tužitelju s osnova naknade štete zbog izgubljene dobiti u razdoblju od 1. lipnja 2012. godine do 31. svibnja 2018. godine uslijed nezakonitog i nepravilnog rada Upravnog tijela iznos od 2.934,162,00 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Kod ovog suda je dana 28.7.2021. godine zaprimljen odgovor na tužbu tuženika kojom se je u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, osnovi i visini tužbenog zahtjeva, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. U smislu odredbe članka 14. ZSDU-a Republika Hrvatska da odgovara samo za štetu koja trećima nastane uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u povjerenim im poslovima državne uprave. Poslove državne uprave da obavljaju tijela državne uprave pri čemu se obavljanje određenih poslova može povjeriti i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, te pravnim osobama sa javnim ovlastima. Tako ako bi šteta trećima nastala nezakonitim odnosno nepravilnim radom tijela Dubrovačko-neretvanske Županije iz povjerenog im djelokruga poslova, tuženik da bi bio dužan naknaditi tu štetu. Međutim, u konkretnom slučaju da se je radilo o postupanju Upravnog odjela za komunalne poslove, promet i veze Dubrovačko-neretvanske Županije. Sukladno odredbama članka 36. stavak 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN br. 82/13) i članku 33. Pravilnika o unutarnjem redu upravnih tijela Dubrovačko-Neretvanske Županije (Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske Županije br. 15/13, 1/14, 2/14 i 4/15) navedeno županijsko upravno tijelo da je postupalo po zahtjevu tužitelja za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu na liniji Dubrovnik-Cavtat sa različitim vremenima polaska, odnosno za obavljanje županijskog linijskog prijevoza na obrnutoj liniji Cavtat-Dubrovnik sa različitim vremenima polaska. Ti poslovi da sukladno odredbi članka 19. a stavak 2. Zakona o lokalnoj i područnom (regionalnoj) samoupravi (NN br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15 i 123/17) su određeni kao samoupravni izvorni djelokrug Županija, te stoga za eventualne nezakonitosti i nepravilnosti u radu upravnih tijela Dubrovačko-neretvanske Županje prilikom izdavanja dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom, te taj posao određen kao samoupravni, Republika Hrvatska da ne odgovara, odnosno za eventualnu štetu nastalu tužitelju da bi isključivo odgovarala Dubrovačko-neretvanska Županija.

9. Republika Hrvatska da je ustrojila i kategorizirala tijela državne uprave (članak 3. Zakona o sustavu državne uprave) koja tijela obavljaju poslove državne uprave (članak 2. stavak 1. Zakona) pri čemu da se za rad financiraju iz sredstava državnog proračuna. Posebnim zakonom određeni poslovi državne uprave da se mogu povjeriti tijelima jedinica lokalne i područne samouprave ili drugim pravnim osobama sa javnim ovlastima (članak 2. stavak 2. Zakona) u kojem slučaju država da je dužna osigurati sredstva za obavljanje tih poslova iz državnog proračuna (članak 23. stavak 2. Zakona). Republika Hrvatska da preuzima odgovornost za obavljanje svih poslova državne uprave, i to neovisno na kojoj razini se obavljaju. Jedinice lokalne i područne samouprave da imaju samostalan pravni subjektivitet. Poslovi državne uprave i poslovi lokalne (regionalne) samouprave da su odvojeni pravni poslovi pri čemu za zakonitost djelovanja prvih odgovara Republika Hrvatska, a drugih jedinica lokalne samouprave. Odredbama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN br. 36/98) koji je stupio na snagu 25. ožujka 1998. u članku 37. u stavku 2. u glavi unutarnji linijski prijevoz putnika, da je propisano kako je županijski linijski prijevoz, prijevoz na linijama unutar područja jedne Županje. Dopusnicu za linije u okviru županijskog linijskog prijevoza prema odredbi članka 38. stavak 2. da izdaje upravno tijelo Županije nadležno za poslove prometa. Odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN br. 83/02) odredbe članka 37. stavak 2. i 38. stavak 2. u biti da su ostale iste. Odredbama Zakona o cestovnom prometu (NN br. 82/13) u članku 34. stavak 1. da se navodi da se javni linijski prijevoz putnika na županijskim linijama obavlja na temelju dozvole. Izdavatelj dozvole za županijski linijski prijevoz putnika prema odredbi članka 36. stavak 2. istog Zakona, da je upravno tijelo Županije nadležno za poslove prometa. Ministarstvo pomorstva, prometa i veza da donosi Pravilnik o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika (NN br. 177/03) prema kojem se prijevoznik obraća upravnom tijelu Županije nadležnom za poslove prometa na čijem području se prijevoz obavlja radi dobivanja dozvole za prijevoz (članak 11. stavak 1.). Slična i u biti ista odredba da se nalazi u okviru Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika koje je izdalo Ministarstvo pomorstva, promet i infrastrukture ( NN broj 114/15) u okviru članka 12. stavak 1. u kojem je propisano da je prijevoznik dužan podnijeti zahtjev za izdavanje dozvole za županijski linijski prijevoz upravnom tijelu Županije nadležnom za poslove prometa na čijem području se prijevoz obavlja. Tuženik ističe i prigovor zastare pozivom na odredbu članka 230. Zakona o obveznim odnosima, uz obrazloženje kako tužitelj traži naknadu štete zbog izgubljene dobiti u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2018., tužitelj da se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojeg je tuženik zaprimio 8. ožujka 2021., pa da je zastara nastupila 8. ožujka 2018. odnosno u svakom slučaju 8. ožujka 2016.

10. Kod ovog suda je dana 10.9.2021. zaprimljena dopuna odgovora na tužbu tuženika u kojem dodatno ističe kako tražene dozvole da vrijede od 13. ožujka 2018. do 12. ožujka 2023., pa da je neosnovan navod da su predmetne dozvole izdane 1. lipnja 2018. i stoga da je pogrešno utvrđeno i razdoblje za koje se traži naknada štete, odnosno tužitelj da traži naknadu štete i za razdoblje u kojem mu je bilo omogućeno obavljanje prijevoza na predmetnim linijama.

11. U podnesku zaprimljenom kod ovog suda 26. siječnja 2022. godine tužitelj ističe kako je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u cijelosti neosnovan, a njegova argumentacija i tumačenje čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave i čl. 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi pogrešno, o čemu je jasan stav zauzela sudska praksa, prije svega Ustavni sud RH i Vrhovni sud RH u cijelom nizu svojih odluka. Naime, odgovornost države za rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave prvenstveno da je regulirana kroz Zakon o sustavu državne uprave (Narodne novine 150/2011, 12/2013, 93/2016, 104/2016, u daljnjem tekstu: ZSDU - a) koji u članku 14. kojim da je utvrđena primarna i neposredna odgovornost Republike Hrvatske za štetu građaninu, pravnoj osobi ili drugoj strani nanesenu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, ali i štete koju takvim radom počine tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pa čak i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave. Pri tome taj zakon da ne razlikuje poslove iz vlastitog djelokruga odnosno samoupravnog djelokruga jedinica lokane i regionalne samouprave, od onih poslova koji su tim jedinicama prenijete posebnim Zakonom, kako to tuženik pogrešno želi prikazati i navesti sud na pogrešan trag. Takav stav da su zauzeli viši sudovi u cijelom nizu svojih odluka, koje tužitelj citira u navedenom podnesku i to odluke: Ustavnog suda RH u svojoj Odluci broj U-III-822/2005, od 13. veljače 2008., Ustavnog suda U- III/3198/2016, od 16.10.2018., odluci Vrhovnog suda RH u svome Rješenju, poslovni broj Rev-903/2003-2, od 4. siječnja 2005., Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev- 719/2005, od 28. rujna 2005. godine, Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-485/2003- 2, od 12. veljače 2004. Republika Hrvatska da je odgovorna i za štetu u poslovima državne uprave i poslovima lokalne (regionalne) samouprave. Poslovi koji su predmet ovog postupka da nisu poslovi iz samoupravnog djelokruga županija iz čl. 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. U konkretnom slučaju izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza da nije posao koji potpada u samoupravni djelokrug županije i ovo nije posao koji županije uređuje samostalno, premda je u čl. 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi određeno da i "promet i prometna infrastruktura" potpada pod samoupravni djelokrug. Poziva se na odredbu članka 36. Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, a kojim da su jedinici regionalne samouprave samo delegirani poslovi izdavanja dozvola za županijski linijski prijevoz putnika. Te dozvole da se izdaju na temelju "Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika" koje donosi Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, a ne županija. U tom Pravilniku da je propisana složena procedura, način i uvjeti izdavanja tih dozvola, koji obuhvaćaju prijavljivanja voznih redova Hrvatskoj gospodarskoj komori (dalje u tekstu: HGK), usklađenja voznih redova pred HGK (čitanje voznih redova, podnošenje prigovora, usvajanja i odbijanja prigovora, te konačno usvajanja prijedloga) te nakon što ti vozni redovi budu usklađeni i ovjereni od strane HGK, prijevoznik da samo podnosi Zahtjev za izdavanje dozvole upravnom odjelu županije, na čijem se području obavlja prijevoz. Tako način ishođenja dozvole za prijevoz, uvjete ishođenja ove dozvole, proceduru ishođenja dozvole da ne propisuje i ne određuje županija (kao jedinica regionalne samouprave), već isključivo Ministarstvo nadležno za promet, a županija samo izdaje dozvolu, nakon što je ova procedura prethodno provedena i ona to čini na temelju zakona, koji joj je delegirao ovaj posao. Posao izdavanja dozvola da ne uređuje, odnosno ne propisuje način i druge uvjete izdavanja dozvole županija samostalno, ona da ne provodi proceduru koja prethodi izdavanju dozvole, niti je ona samostalno propisuje, pa da predmetni posao bio posao iz samostalnog djelokruga županija. Predmetni posao da detaljno uređuje nadležno Ministarstvo, svojim Pravilnikom, a županija samo izdaje dozvolu jer joj je samo tu posljednji fazu u postupku izdavanja dozvola, delegirao zakon. U pravilu nakon što je prijevoznik uspješno prošao kroz proceduru usklađivanja voznih redova pred HGK i nakon što mu je ista ovjerila vozne redove, županijsko upravno tijelo da samo izdaje dozvolu za prijevoz i onu nju mora izdati, bez da ulazi u meritum ove dozvole i preispituje njezinu eventualnu osnovanost. Tako poslovi županijskog linijskog prijevoza putnika da nisu poslovi iz samoupravnog djelokruga županije, jer županija te poslove da ne uređuje samostalno (niti u izdavanju dozvola ima bilo kakvu autonomiju), ne financira ih samostalno (kao što je to na primjer za prijevoz učenika u škole), a niti ima ovlast da utvrđuje koliki će broj linija biti na njezinom području, s kolikim brojem polazaka, koje će biti mjesto polaska i dolaska, niti bilo koje druge detalje i uvjete prijevoza. To sve da uređuje isključivo "Zakon o prijevozu u cestovnom prometu" i nadležno Ministarstvo svojim "Pravilnikom o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika". Tako da je neosnovan i prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika.

12. Nadalje, u predmetnom podnesku tužitelj ističe kako pojmove nezakonitog i nepravilnog rada je definirala starija sudska praksa i oni da su bili tumačeni kroz aspekt subjektivnog kriterija odgovornosti, koji je danas napušten, te je zamijenjen općeprihvaćenim objektivnim kriterijem odgovornosti države za štetu. Starija sudska praksa da je tumačila odredbu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave polazeći od pravnog shvaćanja da država odgovara za štetu nastalu oštećeniku samo kada se radi o svjesnom postupanju štetnika suprotnom zakonu, odnosno bitan element za odgovornost države ovdje je bila volja štetnika da se osobi nanese šteta. Radilo se o odgovornosti države prema subjektivnom kriteriju. Također, ista sudska praksa da je smatrala da odgovornosti države nema ukoliko je do pogrešne primjene materijalnog prava došlo jer je štetnik pogrešno ili na drugačiji način interpretirao odnosno shvaćao neki pravni propis. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III- 2314/2005, od 21. veljače 2007. godine da je odnosno zauzeo stajalište o drugačijoj interpretaciji zauzeto stajalište koje se temelji na objektivnom kriteriju odgovornosti države za štetu, današnjeg članka 14. Zakona o sustavu državne uprave od one dotadašnjeg. Ustavni sud da je iznio pravno shvaćanje prema kojem je istim Zakonom zapravo određen kriterij objektivne odgovornosti države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, te da se ista odgovornost temelji na načelu uzročnosti, a ne na načelu krivnje. Tužitelj se poziva na sadržaj odluke Ustavnog suda RH (broj U- III-2314/2005), odluke Ustavnog suda RH U-III/3198/2016, od 16.10.2018. godine. Sukladno citiranim Odlukama Ustavnog suda RH odgovornost tuženika ima se utvrditi prema objektivnom kriteriju, uz ispunjenje tri gore navedene pretpostavke. Stoga da se odgovornost tuženika ne utvrđuje prema kriteriju subjektivne odgovornosti, prema kojem odgovornosti države nema ukoliko je do pogrešne primjene materijalnog prava došlo jer je štetnik pogrešno ili na drugačiji način interpretirao odnosno shvaćao neki pravni propis, kako to tuženik želi prikazati u Dopuni odgovoru na tužbu, već se ova odgovornost utvrđuje prema načelu uzročnosti (cause), odnosno prema objektivnoj odgovornosti. Slijedom navedenog, a kako je tuženik istakao prigovor promašene pasivne legitimacije odnosno kako je tuženik osporio pravni osnov i iznos tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže sudu iz razloga svrsishodnosti, kao i racionalizacije troškova (budući se radi o sporu visoke vrijednosti) da u ovom postupku donese presudu samo o osnovi tužbenog zahtjeva (tzv. međupresudu), te da do pravomoćnosti međupresude zastane s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva, sve temeljem čl. 330. Zakona o parničnom postupku, a sve kako bi se izbjegao nastanak nepotrebnih troškova.

13. Presudom ovog suda poslovni broj P-368/2021-14 od 18. srpnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati 2.934,162,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2018. zbog nezakonitog i nepravilnog rada upravnog tijela.

14. Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 65 Pž-4083/2022-2 od 24. listopada 2023. ukinuta je presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 368/2021-14 od 18. srpnja 2022. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. Predmet je zaveden pod novi poslovni broj P-4/2024.

16. U ponovljenom postupku tužitelj je ustrajao u tužbi i tužbenom zahtjevu, dok je tuženik ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu.

17. U podnesku od 2. lipnja 2025. tužitelj tvrdi da je rad upravnog tijela nepravilan i nezakonit kao i da je prelazio granicu diskrecijske odluke pozivajući se na stav Ministarstva iz 2018. prema kojem prvostupanjskom tijelu nije dopušteno vršiti naknadne analize voznih redova ,već je dužno samo izdati dozvolu , pa da upravno tijelo niti nema pravo na diskrecijsku odluku tako da odugovlačenje postupka izdavanja dozvole 6 godina i postupanje protivno uputi drugostupanjskog b da predstavlja postupanje koje prelazi granicu diskrecijske ocjene i zalazi u sferu nepravilnog rada. U očitovanju na navedeni podnesak a na ročištu od dana 11.lipnja 2025 tužena navodi da je sam tužitelj u određenoj mjeri doprinio duljini trajanja postupka korištenjem pogrešnih pravnih sredstava pred Upravnim sudom, te da nije bilo nepravilnog niti nezakonitog rada tuženog tijela ,jer da se je radilo o pogrešnom tumačenju propisa .

18. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu, izvršio uvid u spise Upravnog odjela za komunalne, poslove promet i veze Dubrovačko- neretvanske županije Klasa: UP/I-340-01/12-01/22, Klasa: UP/I-340-01/12-01/33, Klasa: UP/I-340-01/12-01/34, izveo dokaz saslušanjem svjedoka DP, pa je na temelju savjesne i brižljiv ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

19. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog nezakonitog i nepravilnog rada Upravnog odjela Dubrovačko-neretvanske županije za koje da odgovara Republika Hrvatska na temelju odredbe članka 14. Zakona o sustavu Državne uprave ( Narodne novine broj 150/11, 12/13, 93/16, 104/16 – dalje: ZSDU).

20. Nije sporno da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora od 2. ožujka 2021., a koje je ŽDO zaprimilo dana 8. ožujka 2021. Isto tako nije sporno da je ovaj tužitelj pravni slijednik obrta " [obrt]", vl. KP, obrt za prijevoz, ugostiteljstvo, turizam, ribarstvo i usluge, [adresa].

21. Što se tiče po tuženiku istaknutog prigovora zastare za navesti je kako se ima primijeniti odredba članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO-a) kojim je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i štetnika, a svakako za pet godina od kada je šteta nastala. U konkretnom slučaju tužitelj je zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje linijskog prijevoza putnika podnio 2., odnosno16. travnja 2012., te je u svibnju 2012. rješenjem Upravnog odjela njegov zahtjev odbijen. U tom momentu je nastala šteta tužitelju, a isti je za nju doznao donošenjem naprijed navedenih rješenja Ministarstva od 12. ožujka 2018., a kojim je odobren prijevoz ovdje tužitelju, te od tada počinje teći rok zastare naknade štete zbog izgubljene zarade, a koju tužitelj potražuje od siječnja 2013. Kako je Zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja od 2. ožujka 2021. tuženik zaprimio dana 8. ožujka 2021., odnosno unutar trogodišnjeg roka zastare, to sud nalazi da nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare, odnosno da tužiteljev zahtjev nije u zastari.

22. Prema odredbi članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO-a) je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je stavkom 4. istog članka propisano da se za štetu bez obzira na krivnju odgovara i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

23. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: a)postojanje osobe odgovorne za štetu (štetnik), b) protupravna štetna radnja, c) postojanje štete i d) uzročna veza između štetne radnje, štetnika i štete kao posljedice te radnje. Sve navedene pretpostavke se moraju kumulativno ispuniti da bi postojala odgovornost za štetu.

24. Odredbom članka 14. ZSDU propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

25. Što se tiče po tuženiku istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije prema navodima tuženika sadržanima u odgovoru na tužbu, uz obrazloženje da su poslovi lokalne (regionalne) samouprave, a o čemu se u konkretnom slučaju radi- izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza, određeni kao poslovi iz samoupravnog izvornog djelokruga županija, tj. samostalni i odvojeni poslovi za koje da bi odgovarala Dubrovačko-neretvanska županija, za navesti je slijedeće:

26. Odredba članka 14. ZSDU-a utvrđuje primarnu i neposrednu odgovornost Republike Hrvatske za štetu građaninu, pravnoj osobi ili drugoj strani nanesenu nezakonitim ili nepravilnim radom državne uprave, ali i štete koju takvim radom počine tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pa čak i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave.

27. Iz dikcije citirane zakonske odredbe proizlazi kako ista ne razlikuje poslove iz vlastitog djelokruga, odnosno samoupravnog djelokruga jedinica lokalne i regionalne samouprave, od onih poslova koji su tim jedinicama prenijeti posebnim zakonom, u smislu odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koja nastane građaninu njihovim radom.

28. Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno je pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. To pravo ostvaruje se putem rada članova izabranih predstavničkih tijela, koje može biti nezakonit ili nepravilan rad prema članku 14. ZSZ- a.

29. Jedinice lokalne samouprave čine općine i gradovi, dok su županije jedinice regionalne samouprave. Prilikom obavljanja poslova iz vlastitog djelokruga, ova tijela su samostalna i nad njima je moguće vršiti samo nadzor ustavnosti i zakonitosti od strane ovlaštenih državnih tijela. Poslovima iz vlastitog djelokruga jedinica područne (regionalne) samouprave smatraju se poslovi koje imaju područno, odnosno regionalno značenje, a to bi bili poslovi koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova. Posebnim zakonom moguće je prenijeti određene poslove državne uprave na tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na druge pravne osobe koje na temelju zakona imaju javne ovlasti.

30. Poslovi koji su predmet ovog postupka nisu poslovi iz samoupravnog djelokruga županija iz članka 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. U konkretnom slučaju izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza nije posao koji potpada u samoupravni djelokrugu županije i ovo nije posao koje županije uređuju samostalno, premda je u članku 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnog) samoupravi određeno da i "promet i prometna infrastruktura" potpada pod samoupravni djelokrug. Odredbom članka 36. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu su na jedinice regionalne samouprave samo preneseni poslovi izdavanja dozvola za županijski linijski prijevoz putnika. Te dozvole se izdaju na temelju Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika koje donosi Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, a ne županija. U tom Pravilniku je propisana složena procedura, način i uvjeti izdavanja tih dozvola. Način ishođenja dozvole za prijevoz, uvjete ishođenja dozvole, proceduru ishođenja dozvole ne propisuje i ne određuje županija (kao jedinica regionalne samouprave), već isključivo Ministarstvo nadležno za promet, a županija samo izdaje dozvolu, nakon što je cijela procedura prethodno provedena i ona to čini na temelju zakona, koji joj je delegirao ovaj posao. Tako poslovi županijskog linijskog prijevoza putnika nisu poslovi iz samoupravnog djelokruga županije, jer županija te poslove ne uređuje samostalno niti u izdavanju dozvola ima bilo kakvu autonomiju, a niti ima ovlast da utvrđuje koliki će biti broj linija na njezinom području, s kolikim brojem polazaka, koje će biti mjesto polaska i dolaska, niti bilo koje druge detalje i uvjete prijevoza, što sve uređuje isključivo zakon o prijevozu u cestovnom prometu i nadležno ministarstvo svojim Pravilnikom o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika.

31. Država u ovom slučaju odgovara za štetu koju svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obavljanju takvih poslova oštećenim osobama nanesu tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave prema članku 14. ZSDU-a. Suska praksa ističe da postoji primarna odgovornost RH za nezakoniti ili nepravilan rad, neovisno na kojoj razini djelovanja je šteta nastala (Vrhovni sud RH Rev-719/05 od 28. rujna 2008., Vrhovni sud RH, Rev-485/03 od 12. veljače 2004.).

32. Ustavni sud RH navodi kako je primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban izraz načela vladavine prava, jedne od najvećih vrednota ustavnog poretka RH. (Ustavni sud RH, U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007.).

33. Slijedom svega naprijed navedenog proizlazi kako nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije i sud nalazi kako u predmetnoj pravnoj stvari egzistira odgovornost Republike Hrvatske.

34. Sud nalazi kako sukladno članku 14. ZSDU-a u vezi s člankom 1045. stavak 2. ZOO-a tuženik može odgovarati za štetu koja nastane tužitelju kao pravnoj osobi nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave i to bez obzira na krivnju.

35. Kao sporno, valjalo je utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o nezakonitom, odnosno nepravilnom radu tijela državne uprave.

36. Radi utvrđivanja navedene činjenice sud je u ponovljenom postupku pribavio i izvršio uvid u spise Upravnog odjela za komunalne poslove i zaštitu okoliša.

37. Izvršenim uvidom u spis Upravnog odjela za komunalne poslove i zaštitu okoliša Klasa: UP/I-340-01/12-01/33 proizlazi slijedeće:

-da je prednik tužitelja dana 16. travnja 2012. nadležnom Upravnom odjelu za komunalne poslove, promet i veze, Dubrovačko-neretvanske županije (dalje: Upravni odjel) podnio zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu za liniju Dubrovnik-Cavtat (dalje: Zahtjev) i to šest dozvola na rok važenja od pet godina;

-da je Upravni odjel dana 31. svibnja 2012. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12- 01/33, Ur. broj: 2117/1-09/1-18-21 kojim je odbio Zahtjev, a prema sadržaju obrazloženja istoga iz razloga jer analizom priloženih voznih redova utvrđeno da isti nisu sačinjeni u skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08, 48/10 i 74/11);

- da je prednik tužitelja protiv naprijed citiranog rješenja podnio žalbu od 27. lipnja 2012. Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture (dalje: Ministarstvo);

- da je Ministarstvo dana 14. srpnja 2014. donijelo rješenje Klasa: UP/II-340-01/12- 01/63, Ur. broj: 530-05-1-1-3-14-4, a kojim je poništilo naprijed citirano rješenje od 31. svibnja 2012., uz naputak da u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo provede postupak na način da omogući žalitelju iznošenje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne upravne stvari, te da je prvostupanjsko tijelo dužno utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju da se moraju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja, a koje će uzeti kao dokazane prvostupanjsko tijelo da utvrđuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno na temelju rezultata cjelokupnog postupka;

- da je dana 4. ožujka 2015. tužitelj Upravnom sudu u Splitu podnio tužbu radi šutnje uprave, zbog nedonošenja predmetnog rješenja Upravnog odjela, a koja tužba je odbačena kao nedopuštena rješenjem Upravnog suda od 10. ožujka 2016., pozivom na odredbu članka 30. stavak 1. točka 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12 i 152/14- dalje ZUS) uz obrazloženje kako zbog nedonošenja prvostupanjskog rješenja u zakonom propisanom roku nije iskorišten redoviti pravni lijek;

- da je dana 7. travnja 2016. Upravni odjel zaprimio žalbu ovdje tužitelja zbog nedonošenja rješenja u zakonom propisanom roku;

- da je Upravni odjel dana 25. listopada 2017. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12- 01/33, Ur. broj 2117/1-09/1-17-15 kojim je odbio Zahtjev tužitelja;

- da iz sadržaja obrazloženja naprijed citiranog rješenja od 25. listopada 2017. proizlazi da je prvostupanjsko tijelo postupilo sukladno naputku drugostupanjskog tijela (naprijed citirano), a prema dopisu od 19. ožujka 2015., te da je Zahtjev odbijen iz razloga što i u ponovljeno provedenom postupku prvostupanjsko tijelo je ponovnom analizom priloženih voznih redova utvrdilo da isti nisu sačinjeni u skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, te daje obrazloženje i razloge za takvu svoju odluku;

- da je tužitelj protiv naprijed citiranog rješenja podnio žalbu od 28. studenog 2017. Ministarstvu;

- da je Ministarstvo dana 9. veljače 2018. donijelo rješenje Klasa: UP/II-340-01/18-

01/2, Ur. broj: 530-05-1-18-2, kojim je poništilo naprijed citirano rješenje od 25. listopada 2017. (točka 1.), te naložilo Upravnom odjelu izdati dozvole tužitelju, a kako je to specificirano u točci 2. rješenja;

- da iz sadržaja obrazloženja naprijed citiranog rješenja od 9. veljače 2018. je drugostupanjsko tijelo utvrdilo da u konkretnom upravnom predmetu nije postojao niti jedan od razloga propisanih člankom 12. Pravilnika na temelju kojih prvostupanjsko tijelo neće izdati dozvolu, te ukazalo prvostupanjskom tijelu da nije dopušteno na temelju važećih propisa vršiti naknadne analize voznih redova a koji su usklađeni i ovjereni u županijskoj komori, te da Zakon o sigurnosti prometa na cestama nije pravni temelj za izdavanje dozvola;

- da je Upravni odjel dana 12. ožujka 2018. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12- 01/33, Ur. broj: 2117/1-09/1-18-21 donio rješenje kojim je odobrio tužitelju izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika na cestovnim prometu n a stalnoj liniji Dubrovnik-Cavtat.

Izvršenim uvidom u spis Upravnog odjela za komunalne poslove i zaštitu okoliša Klasa: UP/I-340-01/12-01/22 proizlazi slijedeće:

-da je prednik tužitelja dana 2. travnja 2012. nadležnom Upravnom odjelu za komunalne poslove, promet i veze, Dubrovačko-neretvanske županije (dalje: Upravni odjel) podnio zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu za liniju Dubrovnik-Cavtat (dalje: Zahtjev) i to šest dozvola na rok važenja od pet godina;

-da je Upravni odjel dana 31. svibnja 2012. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12-01/22 Ur. broj: 2117/1-09/1-12-4 kojim je odbio Zahtjev, a prema sadržaju obrazloženja istoga iz razloga jer analizom priloženih voznih redova je utvrđeno da isti nisu sačinjeni u skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08, 48/10 i 74/11);

- da je prednik tužitelja protiv naprijed citiranog rješenja podnio žalbu Ministarstvu;

- da je dana 4. ožujka 2015. tužitelj Upravnom sudu u Splitu podnio tužbu radi šutnje uprave, zbog nedonošenja rješenja o upravnom postupku Klasa: UP/I-340-01/1-01/22, a koji upravni spor je obustavljen budući je tužba povučena, a temeljem rješenja

Upravnog suda od 22. studenog 2016;

- da je Upravni odjel dana 7. travnja 2016. zaprimio žalbu ovdje tužitelja zbog nedonošenja rješenja u zakonom propisanom roku;

- da je Upravni odjel dana 25. listopada 2017. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12- 01/22, Ur. broj 2117/1-09/1-17-18 kojim je odbio Zahtjev tužitelja;

- da je tužitelj protiv naprijed citiranog rješenja podnio žalbu od 28. studenog 2017. Ministarstvu;

- da je Ministarstvo dana 9. veljače 2018. donijelo rješenje Klasa: UP/II-340-01/18-

01/3, Ur. broj: 530-05-1-18-2, kojim je poništilo naprijed citirano rješenje od 25. listopada 2017. (točka 1.), te naložilo Upravnom odjelu izdati dozvole tužitelju, a kako je to specificirano u točci 2. rješenja;

- da je Upravni odjel dana 12. ožujka 2018. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12- 01/22, Ur. broj: 2117/1-09/1-18-24 donio rješenje kojim je odobrio tužitelju izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika na cestovnim prometu n a stalnoj liniji Dubrovnik-Cavtat.

Izvršenim uvidom u spis Upravnog odjela za komunalne poslove i zaštitu okoliša Klasa: UP/I-340-01/12-01/34 proizlazi slijedeće:

-da je Upravni odjel dana 31. svibnja 2012. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12-01/34 Ur. broj: 2117/1-09/1-12-3 kojim je odbio Zahtjev, a prema sadržaju obrazloženja istoga iz razloga jer analizom priloženih voznih redova je utvrđeno da isti nisu sačinjeni u skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08, 48/10 i 74/11);

- da je prednik tužitelja protiv naprijed citiranog rješenja podnio žalbu Ministarstvu;

- da je Ministarstvo dana 14. srpnja 2014. donijelo rješenje Klasa: UP/II-340-01/12- 01/62, Ur. broj: 530-05-1-1-3-14-4, a kojim je poništilo naprijed citirano rješenje od 31. svibnja 2012., uz naputak da u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo provede postupak na način da omogući žalitelju iznošenje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne upravne stvari, te da je prvostupanjsko tijelo dužno utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju da se moraju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja, a koje će uzeti kao dokazane prvostupanjsko tijelo da utvrđuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno na temelju rezultata cjelokupnog postupka;

- da je tužitelj Upravnom sudu u Splitu podnio tužbu kojom traži da sud naloži tuženiku donošenje rješenja Klasa: UP/I-340-01/12-01/34, Ur. broj: 2117/1-09/1-12-3 od 31. svibnja 2012. , a koja tužba je odbačena rješenjem Upravnog suca od 23. siječnja 2017. , jer tužitelj nije iskoristio pravni lijek, tj. nije izjavio žalbu drugostupanjskom tijelu zbog nepostupanja prvostupanjskog tijela i nedonošenja rješenja a na koje bi imao pravo žalbe, sve sukladno članku 30. stavak 1. točka 3. ZUS-a;

- da je Upravni odjel dana 7. travnja 2016. zaprimio žalbu ovdje tužitelja zbog nedonošenja rješenja u zakonom propisanom roku;

-da je Upravni odjel dana 25. listopada 2017. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12- 01/34, Ur. broj 2117/1-09/1-17-17 kojim je odbio Zahtjev tužitelja;

- da je tužitelj protiv naprijed citiranog rješenja podnio žalbu od 28. studenog 2017. Ministarstvu;

- da je tužitelj protiv naprijed citiranog rješenja podnio žalbu Ministarstvu;

- da je Ministarstvo dana 8. veljače 2018. donijelo rješenje Klasa: UP/II-340-01/18-

01/1, Ur. broj: 530-05-1-18-3, kojim je poništilo naprijed citirano rješenje od 25. listopada 2017. (točka 1.), te naložilo Upravnom odjelu izdati dozvole tužitelju, a kako je to specificirano u točci 2. rješenja;

- da je Upravni odjel dana 12. ožujka 2018. donio rješenje Klasa: UP/I-340-01/12- 01/34, Ur. broj: 2117/1-09/1-18-23 donio rješenje kojim je odobrio tužitelju izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika na cestovnim prometu n a stalnoj liniji Dubrovnik-Cavtat.

38. Naime, iako se prema ranijem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (koje je npr. izraženo u odluci tog suda poslovni broj Rev-204/97 od 17. prosinca 1997.) za odgovornost tuženika za naknadu štete tražila namjera, odnosno pristanak da se radnjom tijela državne uprave oštete prava i interesi trećih osoba, taj je sud naknadno promijenio to svoje pravno shvaćanje (npr. u odluci poslovni broj Rev-x 797/11 od 14. prosinca 2011.) te stoga tuženik odgovara za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave po načelu uzročnosti (causae), a ne po načelu krivnje (culpae). Uostalom, da tuženik odgovara po načelu uzročnosti proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 903/03 od 4. siječnja 2005. i iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. i poslovni broj U-III-5624/13 od 26. studenog 2016. koja je objavljena u Narodnim novinama broj 2/18.

39. Naime, kao što i Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi, na primjer u odlukama poslovni broj Rev-x 235/12 od 11. rujna 2014. i Rev-x 1228/13 od 25. ožujka 2015. nezakonit rad tijela se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu odnosno propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti. Međutim, svako ukidanje odluke tijela države iz članka 14. ZSD-a ne mora uvijek značiti i postojanje nezakonitosti u radu zbog kojeg bi Republika Hrvatska u smislu odredaba članka 1045. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člankom 14. Zakona o sustavu državne uprave odgovarala za naknadu štete. Naprotiv, kao što i Ustavni sud Republike Hrvatske navodi u odluci poslovni broj U-III-3335/2012 od 1. srpnja 2015. odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete ne postoji uvijek kada je neko tijelo pogrešno primijenilo pravo i to kao rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja. Tako se to spominje i u znanstvenom članku JP, RP: Problem temelja odgovornosti države za štetu prouzročenu nezakonitim i nepravilnim radom njenih tijela (koji se nalazi u spisu i koji je objavljen u Zborniku Pravnog fakulteta u Rijeci v. 32, br. 1. str. 271-295., 2011.) rad tijela državne uprave s određenim stupnjem diskrecije ne može se smatrati nepravilnim sve dok su se ona kretala u granicama ostavljene im diskrecije no kada su je ona prešla njihov rad je nepravilan. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da se ne može raditi o nezakonitom radu ovdje Upravnog odjela u svakom slučaju kada je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili pogrešnog pravnog stajališta od strane ovdje Ministarstva poništeno rješenje Upravnog odjela, već je u svakom pojedinom slučaju i ovisno o specifičnostima tog slučaja sud dužan ocijeniti postoje li sve pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za naknadom štete u smislu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave uključujući i to je li Upravni odjel nezakonito odnosno nepravilno radilo.

40. Općenito uzevši nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotno pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koja je određena ili ponašanjem suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

41. Prema pravnom shvaćanju ovog suda ne predstavlja svaki pojedinačni akt koji je kasnijom odukom (u povodu redovnih i/ili izvanrednih pravnih sredstava) proglašen nezakonitim pretpostavka za odštetnu odgovornost RH. Naime, pri postojanju sustava pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravim aktima, nelogično je za očekivati da bi država morala odgovarati za svaku pogrešnu ili nepravilnu primjenu prava u tim pojedinačnim aktima. U tom smislu i presuda Vrhovnog suda RH broj: Rev-x 250/2017-2 od 16. siječnja 2019. u kojoj je izraženo shvaćanje: "nezakoniti rad ogleda se u postupanju suprotnom zakonu i drugim propisima, time da svaka povreda propisa ne dovodi do odštetne odgovornosti već mora biti riječ o ozbiljnoj, težoj povredi propisa, npr. primjena kojeg inače u praksi ne otvara posebne dvojbe, dok se nepravilnost očituje u postupanju suprotnom pravilima struke, dakle u ponašanju koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu":

42. Uz navedeno treba imati u vidu i dodatne kriterije koji proizlaze iz odluke Ustavnog suda broj U-III-4378/2017 od 26. veljače 2018. u kojoj je navedeno da se arbitrarnim (nezakonitim) može ocijeniti … "pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavan propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akti čini pravno neprihvatljivim; tako ona obrazloženja odluka nadležnih sudova i drugih državnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge svoje ocjene upućuju na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu".

43. Prema navedenom jesu li ispunjene pretpostavke koje bi dovele do odgovornosti države za štetu potrebno je ocijeniti od slučaja do slučaja. Tako i Ustavni sud u odluci broj U-III/3152/2015 od 2. studenog 2016. u kojoj ističe da utvrđivanje ispunjavanja triju pravnih pretpostavki za odgovornost države za štetu u smislu čanka 14. ZSDU-a ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinom slučaju, a polazeći od utvrđenih činjenica, ocijeniti jesu li one ispunjene. U slučaju podnositelja ustavne tužbe sudovi su ispravno ocijenili da tražene zakonske pretpostavke odgovornosti tuženice za nezakonit ili nepravilan rad njenih tijela nisu kumulativno ispunjene, budući da se u konkretnom slučaju radi o drugačijem pravnom shvaćanju materijalnog propisa, odnosno o drugačijoj interpretaciji propisa.

44. Ovdje je korisno za navesti i kako Sud EU u predmetu Brasserie (C-46/93) iako je tamo riječ o odgovornosti države i naknadi štete u slučaju nepoštivanja prava EU riječ je o kriterijima koji na odgovarajući način mogu biti primjenjive i na izvanugovorni odnos države za štetu prouzročenu radom njezinih tijela govori o (dodatnom) kriteriju za ocjenu nezakonitosti i navodi da se povreda može sastojati u djelu ili propustu ali ona koja dovodi do odgovornosti države mora biti dovoljno ozbiljna te da ne postoji formula po kojoj se može unaprijed odlučiti je li povreda dovoljno ozbiljna, već da će to ovisiti od slučaja do slučaja. Tako dovoljno ozbiljna povreda postoji kada su očito i teško prekoračene granice pojedinih pravila, pri čemu je potrebno voditi računa o jasnoći i preciznosti prekršenog pravila, o tome je li stajalište neke od institucija pridonijelo pogrešnom tumačenju, postoji li ranija sudska praksa koja objašnjava značenje neke norme, je li pogreška u pravu ispričiva ili ne itd.

45. Stoga je mišljenje ovog suda kako odgovornost države za nezakoniti i nepravilan rad njezinih tijela postoji kada nezakonitost, odnosno nepravilnost u radu predstavlja ozbiljnu i iznimno tešku povredu zakona-onu koja bi bila posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava ili postupovnog prava, odnosno takvu primjenu koja se temelji na razlozima koji nemaju uporišta ni u činjenicama konkretnog predmeta ni u mjerodavnom zakonodavnom okviru.

46. Upravni odjel je donio rješenja iz svibnja 2012 . i listopada 2017. kojima je odbijen Zahtjev tužitelja. Predmetno je Upravni odjel kao prvostupanjsko tijelo našao da analizom priloženih voznih redova isti nisu sačinjeni u skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, a u kojim daje svoje pravno shvaćanje i interpretaciju propisa na kojima temelji svoju odluku. To se navodi kao razlog odbijanja i u rješenju Upravnog odjela iz 2012., te ponovno u odluci iz 2017., kada je to tijelo postupilo po naputku iz rješenja Ministarstva iz 2014., a prema dopisu od 19. ožujka 2015. (naprijed navedeno), te ponovno izvršilo ponovnu analizu priloženih voznih redova u ponovljenom postupku. Sve eventualne pogreške koje tijelo učini u primjeni postupovnog ili materijalnog prava, a o čemu se predmetno i radilo, ispravljaju se u odgovarajućem sustavu pravnih lijekova. To je predmetno i učinjeno, te su navedene odluke kao pogrešne i poništene od strane Ministarstva. Činjenica da je ovdje tužitelj uspio s izjavljenim žalbama protiv rješenja Upravnog odjela, te da je nakon rješenja Ministarstva donio rješenja kojim prihvaća zahtjev za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prijevozu na liniji Dubrovnik-Cavtat, Cavtat-Dubrovnik, samim time ne znači da je to tijelo postupalo nezakonito. Naime, Upravni odjel je kod donošenja odluka iz 2012. i 2017. tumačio i primijenio odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama u skladu sa svojim ovlastima na način koji nije protupravan, već pogrešan, odnosno odluke se temelje na pogrešnom pravnom shvaćanju materijalnog propisa i drukčijoj interpretaciji propisa. Da su navedene odluke utemeljene na pogrešnom shvaćanju i interpretaciji materijalnog propisa i iz kojih razloga jasno ukazuje obrazloženje odluke Ministarstva iz 2018. u kojoj se navodi: da u konkretnom upravnom predmetu nije postojao niti jedan od razloga propisanih člankom 12. Pravilnika na temelju kojih prvostupanjsko tijelo neće izdati dozvolu ;da tom tijelu nije dopušteno na temelju važećih propisa vršiti naknadne analize voznih redova koji su usklađeni i ovjereni u županijskoj komori; da Zakon o sigurnosti prometa na cestama nije pravni temelj za izdavanje dozvole za županijski linijski prijevoz putnika. Tijela državne uprave postupaju po načelu vertikalne nadređenosti tako da su niža Upravna tijela dužna postupati u skladu s obveznim uputama višeg tijela. Drugim riječima ona nisu samostalna i neovisna tijela, kao što je to Ustavom RH određeno za sudove. Ocjena je suda da je niže Upravno tijelo postupalo po uputama višeg Upravnog tijela. Tako iz sadržaja rješenja prvostupanjskog tijela iz 2017. (naprijed citirano) proizlazi da je poštivao upute dane od strane višeg tijela, odnosno po uputi Ministarstva iz 2014., a prema dopisima od nadnevka 19. ožujka 2015. i utvrđivao pravo stanje i relevantne činjenice za donošenje odluke (za koje je naknadno više Upravno tijelo utvrdilo da bi bilo pogrešno), dok je kod donošenja rješenja iz 2018. nesporno postupio po uputi višeg tijela-udovoljio Zahtjevu tj. izdalo dozvole. Time sud zaključuje da odluke nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava, niti da u sebi imaju elemente arbitrarnosti, odnosno da bi se radilo o iznimno teškoj povredi zakona. Niti iz sadržaja obrazloženja rješenja iz 2012., a niti iz 2017. sud ne nalazi da je Upravni odjel kod donošenja rješenja prešao granice ostavljene mu diskrecije, budući da je postupao u okviru svojih ovlasti kod donošenja istih, te dao tumačenje pravnog shvaćanja i primijenio propis, a činjenica da je isto bilo pogrešno nije, niti može predstavljati prekoračenje granica diskrecije.

47. Zakon o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21) sadrži pravila koje imaju svrhu pravne zaštite građana od šutnje uprave (tzv. "šutnja administracije"). Tako ako prvostupanjsko tijelo ne donese rješenje o zahtjevu u propisanom roku postoji mogućnost podnošenja žalbe zbog šutnje administracije. Šutnja administracije znači da upravno tijelo nije obavilo svoj posao.

48. Člankom 101. Zakona o općem upravnom postupku propisani su rokovi za odlučivanje o zahtjevima stranaka (u slučajevima neposrednog rješavanja najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtijeva, odnosno 60 dana u slučajevima vođenja ispitnog postupka) i pravo stranke da u slučaju nedonošenja rješenja u propisanom roku može izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor. Tužitelj se koristio pravnim sredstvom zaštite protiv tzv. šutnje uprave. Tako je tužitelj pokrenuo upravni spor (u predmetu Klasa: UP/I-340-01/12-01/33, dana 4. ožujka 2015., u predmetu Klasa: UP/I-340-01/12-01/22, dana 4. ožujka 2016., te u predmetu Klasa: UP/I-340-01/12-01/34). Vezano za nedonošenje rješenja u upravnom postupku Klasa: UP/I-340-01/12-01/33, te Klasa: UP/I-340-01/12-01/34 tužba odbačena, jer nije iskorišten redoviti pravni lijek, dok vezano za nedonošenje rješenja u upravnom postupku Klasa: UP/I-340-01/12-01/22, postupak je obustavljen, jer je tužba povučena. Dakle, ovdje tužitelj je koristio pogrešan pravni put radi zaštite od šutnje administracije. Suprotno je tužitelj bio u prilici ishoditi presudu Upravnog suda kojom bi bilo naloženo postupanje Upravnom odjelu vezano za donošenje predmetnih rješenja. Dakle, zakonodavac ostavlja mogućnosti da se institutom pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravnim aktima isprave pogreške (nedonošenje rješenja o Zahtjevu u roku). Tužitelj je međutim, korištenjem pogrešnog pravnog sredstva-tužbe, umjesto žalbe sam uskratio sebi mogućnost da i ranije ishodi rješenja kojim bi se postupak ubrzao i tužitelju "eventualno" udovoljilo Zahtjevu. Tužitelj je potom podnio žalbe zbog šutnje administracije koje su kod upravnog odjela zaprimljene dana 7. travnja 2016. (u sva tri upravna predmeta).

49. Imajući u vidu sve naprijed navedene, te uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, a kako tužitelj u tužbi, kao niti tijekom postupka (uključujući pravne lijekove) nije iznio tvrdnju o ozbiljnoj ili težoj povredi propisa pri donošenju spornog rješenja i/ili postupanju suprotno pravilima struke i/ili ponašanja koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu odnosno o arbitrarnoj primjeni prava, sud zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke koje bi dovele do odgovornosti države za štetu jer tužitelj nije dokazao njihovo postojanje.

50. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude.

51. Kako ne postoji osnova za odgovornost države za štetu, to nije bilo potrebno odlučivati o visini tužbenog zahtijeva, pa je stoga sud odustao od prethodno prihvaćenog prijedloga tužitelja radi izvođenja dokaza radi provođenja kombiniranog prometno-tehničkog vještačenja po fakultetu prometnih znanosti sveučilišta u Zagrebu i financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine izmakle dobiti (članak 292. stavak 6. ZPP-a), kao suvišnom. Isto tako sud nije uzeo u obzir dokazne prijedloge tužitelja iz podneska od 7. ožujka 2024. budući su u suprotnosti s odredbom članka 299. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a), sve uzimajući u obzir da tužitelj pri tome za takvo svoje postupanje nije naveo niti dokazao da bi se u konkretnom slučaju radilo o situaciji iz članka 299. stavak 2. ZPP-a, uz napomenu kako u predmetnoj pravnoj stvari nakon ukidne odluke postupak nije vraćen u stadij prethodnog postupka, a sukladno sadržaju ukidne drugostupanjske odluke, nego u stadij glavne rasprave (članak 377. stavak 1. ZPP-a).

52. S obzirom na to da je tuženica uspjela u sporu pripada joj pravo na trošak parničnog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23). Tuženici pripada pravo na slijedeći trošak: sastava odgovorna na tužbu (TBR 8. toč. 1. OT-a) – 2929 bodova, sastav dopune odgovora na tužbu, te sastava podneska od 20. ožujka 2024. (TBR 8. toč. 3. OT-a) – po 50 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 4. veljače 2022., 22. ožujka 2024., 25. rujna 2024. (TBR 9. toč. 2. OT-a) – po 1.464,5 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 13. travnja 2021., 19. ožujka 2025., 11. lipnja 2025. (TBR 9. toč. 1. OT-a) – po 2.929 bodova, odnosno ukupno 16.209,5 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a (TBR 54 OT-a), to je valjalo tužitelju priznati ukupno 32.419,00 EUR-a.

Sud tuženiku u troškove parničnog postupka nije odmjerio više zatraženi trošak od obistinjenoga za dopunu odgovora na tužbu, sastav podneska od 20. ožujka 2024. pozivom na TBR 8. toč. 3. OT-a, kao niti više zatraženi trošak od obistinjenoga za zastupanje na ročištu od 4. veljače 2022., 22. ožujka 2024., 25 rujna 2025. pozivom na TBR 9. toč. 2. OT-a, odnosno sud je odbio zahtjev tuženika za više traženu naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 20.303,00 EUR-a. Radi navedenoga o troškovima postupka odlučeno je kao u točci II. izreke presude.

U Splitu, 25. lipnja 2025.

S U D A C

Ivana Madunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, u pisanom obliku u 3 primjerka.

DNA:

-Punomoćniku tužitelja;

-ŽDO;

- U spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte