1               Poslovni broj: 5 Us I-477/2023-2

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                                   Poslovni broj: 5 Us I-477/2023-2

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljica I. B. P., i  II. M. R. M., obje iz U. K.V. B. i S. I., Lo., 48 L. R., obje zastupane po opunomoćenici I. M., odvjetnici u odvjetničkom društvu B.&L. j.t.d., Z., A. V. H. 40, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi upisa maloljetnog djeteta u maticu rođenih, 30. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

I.              Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave, KLASA: UP/II-223-02/21-01/18, URBROJ: 514-07-03-01/2-21-2 od 10. studenog 2021. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužiteljice su Upravnom sudu u Zagrebu podnijele tužbu radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-223-02/21-01/18, URBROJ: 514-07-03-01/2-21-2 od 10. studenog 2021.

 

2.               Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-229/2023-2 od 13. travnja 2023. predmet je ustupljen na nadležno rješavanje Upravnom sudu u Rijeci.

 

3.               Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljica izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskoga ureda za opću upravu, Četvrti područni odsjek Medveščak, KLASA: UP/I-223-06/21-001/822, URBROJ: 251-07-21/5-21-2 od 20. kolovoza 2021. (dalje: I° rješenje) kojim je odbijen zahtjev tužiteljica od 19. kolovoza 2021. za upis činjenice rođenja maloljetnog djeteta osobnog imena S. R.-P. rođene …2021. u mjestu W., U. k. V. B. S. I. (dalje: UK) u odgovarajuću maticu rođenih u Republici Hrvatskoj (dalje: RH).

 

4.               Tužiteljice osporavaju zakonitost rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava te u tužbi, u bitnome, navode da je tuženik odluku donio na temelju odredbi Obiteljskog zakona (NN br. 103/15, 98/19, 47/20; dalje: OZ) i Zakona o osobnom imenu (NN br. 118/12, 70/17, 98/19; dalje: ZOI), a da je pri tom zanemario odredbu čl. 8. Konvencije o pravima djeteta (dalje: Konvencija UN-a), čl. 8.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17; dalje: Europska konvencija) i odredbu čl. 7., 24. i 45. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (2016/C 202/02, dalje: Povelja) i čl. 20. i 21. Ugovora o funkcioniraju EU (HR Službeni list Europske unije C 202/01, dalje: UFEU), koje da su nadređene odredbama nacionalnog prava. Poziva se na čl. 134. Ustava Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14; dalje: Ustav) te pojašnjavaju da su prava na koje se pozivaju po pravnoj snazi iznad zakona te da pravni akti Europske unije (dalje: EU) kojima se uređuje područje EU predstavljaju sastavni dio pravnih okvira država članica. Navode da su u V. B. sklopile životno partnerstvo, gdje im je i … 2021. rođena kćer S. R.-P., koja je po rođenju upisana u maticu rođenih administrativnog područja W., UK. Za maloljetnu S. pod tč. 4. naziva ''roditelj'' stoji M.R. M., dok pod tč. 7. naziva ''majka'' stoji B. P.. Navode da podaci o imenu i prezimenu te roditeljima čine dio njihova osobnog identiteta i obiteljskog statusa. Pojašnjavaju da njihova kćer S. Roller-P. ima pravno reguliran status u UK te da je nadležno tijelo dužno provesti upis sukladno identifikacijskim dokumentima koje posjeduju, sve u skladu s Konvencijom UN-a i  Europskom konvencijom. U odnosu na upis u maticu rođenih s prezimenom R.-P. navode da ime i prezime nisu samo dio identiteta osobe već i krucijalni dio prava na privatan i obiteljski život zajamčeno čl. 8.1. Europske konvencije i čl. 7. Povelje, o čemu je jasan stav izražen u odlukama Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud) B. protiv Š., zahtjev br. 16213/90) i presudi Suda EU u predmetu C-391/09, R.-V.. Ističu da je iz osporavanog rješenja razvidan pogrešan stav tužitelja da se o upisu činjenice rođenja u maticu rođenih odlučuje isključivo na temelju odredbi ZOI i OZ-a, pritom ne uzimajući u obzir europske i međunarodne propise, čime je postupljeno suprotno čl. 134. Ustava. Napominju da predmetni zahtjev nisu temeljile na odredbama propisa koji su na snazi u UK, već na odredbama međunarodnih ugovora i prava EU. Navode i da je Sud EU već zauzeo stav da razlike između podataka u dokumentima koje su izdale različite članice EU može osobama prouzročiti ozbiljne nepovoljnosti i, između ostalog, rezultirati ograničavanju prava na slobodu kretanja zajamčenog čl. 20. UFEU radi čega citira dio presude Suda EU C-353/06, S.G. i Do. R. P. od 14. listopada 2008. (dalje: C-353/06) i odluke Europskog suda u predmetu J. protiv F., zahtjev br. 10163/02. Dalje navode da je Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola (NN br. 92/14, 98/19; dalje: ZŽPOIS) pravno uređen institut partner-skrbnik pa da RH priznaje i regulira istospolne obitelji upravo putem tog instituta. Zaključuje da RH priznaje i regulira istospolne obitelji stoga unutar pravnog poretka RH nema stvarne zapreke da se S. R.-P. omogući priznavanje identiteta na način da nosi prezime oba roditelja sukladno obvezama RH koje proizlaze iz Europske konvencije, Konvencije UN-a  te Povelje EU. U odnosu na upis II. tužiteljice kao roditelja navode da je I. tužiteljica navedena kao majka, a II. tužiteljica kao roditelj u inozemnom izvatku iz matice rođenih te da imaju izjednačena roditeljska prava. Navode da situacija u kojoj S. u UK ima dva roditelja, a u RH samo jednog, predstavlja neodrživu situaciju kojom se na najgrublji način krše temeljna ljudska prava tužiteljica i maloljetne S. te da S. ne može s II. tužiteljicom samostalno ući niti boraviti na teritoriju RH niti voditi normalan obiteljski život. Pozivaju se na i citiraju dio presude Suda EU C-490/20, V.M.A protiv S. o., rajon „P.” od 14. prosinca 2021. (dalje: C-490/20).

 

5.                Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja. Dodatno navodi da je navod tužiteljica da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo neosnovan jer bi to značilo da se potpuno anulira nacionalno zakonodavstvo pojedine države članice i da bi ratifikacijom međunarodnih ugovora prestala potreba za donošenje ikakvih zakona. Ukazuje na čl. 4. st. 2. Ugovora o EU (Službeni list EU C 202/13; dalje: UEU) kojim je propisano da EU poštuje nacionalni identitet države članice, koji se podražava u njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama te da EU poštuje očuvanje javnog poretka nacionalnih država, a da su u zakone ugrađene odredbe Konvencije UN-a. Osporavaju tužbeni navod da tužiteljice nisu tražile da se predmetni upis izvrši na temelju odredaba propisa koju su na snazi u UK, već isključivo na odredbama međunarodnih ugovora i prava EU, a da je to razvidno iz samog zahtjeva. Dalje navodi da je točno da je Sud EU već presudio da razlika u podacima između osobnih podataka u dokumentima izdanim od strane različitih država može zainteresiranim osobama prouzročiti ozbiljne nepovoljnosti, međutim da u konkretnom slučaju primjenom odredbi ZOI-a dijete može imati identično osobno ime koje ima u inozemstvu i to može upisati u maticu rođenih. Navodi da presuda Suda EU u predmetu C-490/20 nije primjenjiva na ovaj slučaj jer se radi od drugačijoj činjeničnoj situaciji i to prije svega jer zakonodavstvo RH regulira životno partnerstvo i odnos partnera i djece. Citira dijelove predmetne odluke te navodi da postoji obveza države izdati osobnu iskaznicu ili putovnicu djetetu te da ne postoji obveza izdavanja rodnog lista u državi čiji je državljanin dijete u svrhu izdavanja osobne iskaznice ili putovnice. Zaključuje da samim time ne postoji ni obveza upisa djeteta i u maticu rođenih u državi čiji je državljanin. Navodi da tužiteljice ne traže primjenu odredba čl. 44. do 49. ZŽPOIS-a na koje se pozivaju u tužbi. Navodi da u RH životni partneri mogu zasnivanjem partnerske skrbi, između djeteta i partnera-skrbnika djeteta, ostvarivati prava i obveze kao između roditelja i djeteta u pogledu pravnih učinaka. Zaključuje da su propisi koji su na snazi u RH i koji su sukladno Ustavu jednaki za sve državljane pa tako i za tužiteljice koje imaju hrvatsko državljanstvo, a da bi protivno postupanje narušilo načelo jednakosti svih pred zakonom i diskriminiralo hrvatske državljane koji imaju sklopljeno životno partnerstvo i žele regulirati roditeljski odnos nad djetetom. Navode da tužiteljicama nije ograničeno pravo iz njihova privatnog života jer su svoja prava ostvarila u državi u kojoj žive, dok se u RH to pravo može ostvariti na način i u postupku koji je propisan hrvatskim zakonodavstvom.

 

6.                Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, a Sud nije našao potrebnim u sporu provoditi raspravu i izvoditi nove dokaze, to je Sud na temelju čl. 36. toč. 4. Zakona o upravnim sporovima (NN broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) i odredbe čl. 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

 

7.                U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

 

8.                Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

9.                Čl. 9. Zakona o državnim maticama (NN br. 96/93., 76/13., 98/19., 133/22., dalje: ZDM) propisano je da u maticu rođenih, prilikom temeljnog upisa, upisuju se: 1. podaci o rođenju: a) osobno ime, b) spol, c) dan, mjesec, godina i sat rođenja, d) mjesto rođenja, e) nacionalnost, f) državljanstvo, 2. podaci o roditeljima djeteta: a) osobni identifikacijski broj, b) osobno ime (i rođeno prezime), c) datum rođenja, d) mjesto rođenja, e) nacionalnost, f) državljanstvo, g) zanimanje, h) prebivalište. Kao naknadni upisi upisuju se bilješke: 1. osobni identifikacijski broj, 2. priznanje i utvrđivanje očinstva i utvrđivanje majčinstva, 3. osporavanje očinstva i majčinstva, 4. skrbništvo za djecu i skrbništvo za punoljetne osobe, prestanak skrbništva i vraćanje poslovne sposobnosti, 5. posvojenje i zabrana izdavanja isprava iz tog upisa, 6. lišenje i vraćanje prava na roditeljsku skrb i partnerska skrb, 7. sklapanje i prestanak braka ili životnog partnerstva, 8. promjena osobnog imena, imena ili prezimena, 9. promjena osobnog imena, imena ili prezimena roditelja i skrbnika, 10. promjena spola, 11. promjena državljanstva, 12. smrt i proglašenje umrlim, 13. naknadni ispravci grešaka i dopune podataka.

 

10.          Čl. 40. st. 1. ZDM-a propisano je da se upis činjenica rođenja, sklapanja braka ili smrti hrvatskih državljana nastalih u inozemstvu obavlja na temelju izvatka iz državne matice inozemnog tijela. Ovaj izvadak dužna je podnijeti stranka ako međunarodnim ugovorom nije predviđena obveza inozemnog tijela da izvatke iz državnih matica dostavlja nadležnom tijelu u Republici Hrvatskoj.

 

11.          Čl. 40. ZŽPOIS-a propisano je u st. 1. da životni partner roditelja djeteta ima pravo ostvarivati roditeljsku skrb o djetetu, odnosno sadržaje roditeljske skrbi zajedno s roditeljima ili umjesto roditelja temeljem odluke suda, u skladu s odredbama posebnog zakona kojim se uređuju obiteljski odnosi.

 

12.          Čl. 91. st. 1. OZ-a propisano je da roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Roditeljsku skrb roditelji su dužni ostvarivati u skladu s djetetovim razvojnim potrebama i mogućnostima.

 

13.          Čl. 2. st. 1. ZOI-a propisano je da se osobno ime sastoji od imena i prezimena, u čl. 3. st. 1. ZOI-a da osobno ime djeteta određuju roditelji sporazumno te da dijete može imati prezime jednog ili oba roditelja, a u čl. 6. st. 1. ZOI-a da svaka osoba ima pravo promijeniti osobno ime.

 

14.          Čl. 2. Konvencije UN-a propisano je da će države stranke poštivat i osigurati svakom djetetu na svom području prava navedena u toj Konvenciji bez ikakve diskriminacije prema djetetu, njegovim roditeljima ili zakonskim skrbnicima glede njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti (st. 1.). Države stranke poduzet će sve potrebne mjere za zaštitu djeteta od svih oblika diskriminacije ili kažnjavanja koji polaze od položaja, djelatnosti, izraženog mišljenja ili uvjerenja roditelja, zakonskih skrbnika ili članova obitelji (st. 2.).

 

15.          Čl. 7. Konvencije UN-a propisano je da odmah nakon rođenja dijete mora biti upisano u matične knjige te mu se mora jamčiti pravo na ime, pravo na državljanstvo i, koliko je to moguće, pravo da zna za svoje roditelje i da uživa njihovu skrb (st. 1.). U Države stranke osigurat će primjenu ovih prava u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom i obvezama koje proizlaze iz odgovarajućih međunarodnih instrumenata u ovom području, osobito ako bi dijete inače ostalo bez državljanstva (st. 2.).

 

16.          Čl. 8. Konvencija UN-a propisano je da se države stranke obvezuju jamčiti djetetu pravo na očuvanje svog identiteta, uključujući nacionalnost, ime i obiteljske odnose priznate zakonom u što se neće nezakonito miješati (st. 1.). Ako su djetetu nezakonito uskraćene neke ili sve sastavnice identiteta, države stranke osigurat će odgovarajuću pomoć i zaštitu u cilju njegova što bržeg potvrđivanja (st. 2.).

 

17.          Čl. 8.1. Europske konvencije uređuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te propisuje u st. 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a u st. 2. da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 

 

18.          Čl. 7. Povelje štiti se poštovanje privatnog i obiteljskog života te je propisano da Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.

 

19.          Čl. 24. Povelje uređuje prava djeteta te je u st. 1. propisano da djeca imaju pravo na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit. Ona mogu slobodno izražavati svoje mišljenje. Njihovo se mišljenje uzima u obzir u pitanjima koja se na njih odnose, u skladu s njihovom dobi i zrelosti. St. 2. da u svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, bez obzira na to provode li ga tijela javne vlasti ili privatne institucije, primarni cilj mora biti zaštita interesa djeteta. U st. 3. da svako dijete ima pravo na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s njegovim interesima.

 

20.          Čl. 21. (bivši članak 18. UEZ-a) UFEU-a propisano je da svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.
    
21.          Čl. 4. st. 2. UEU-a propisno je da Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima, kao i njihove nacionalne identitete, koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu. Ona poštuje njihove temeljne državne funkcije, uključujući osiguranje teritorijalne cjelovitosti države, očuvanje javnog poretka i zaštitu nacionalne sigurnosti. Nacionalna sigurnost posebice ostaje isključiva odgovornost svake države članice.

 

22.          Među strankama ovog spora nije sporno da su I. i II. tužiteljica sklopile brak u UK koji je u RH priznat kao životno partnerstvo te da je u UK u životnom partnerstvu rođeno dijete, upisano u maticu rođenih u UK pod imenom S.R.-P.. Nadalje, da je I. tužiteljica u predmetnom upisniku upisana kao majka maloljetne S., a II. tužiteljica upisana kao njezin roditelj. Nesporno je da su I. i II. tužiteljica hrvatske državljanke, da maloljetna S. ima pravo na upis u maticu rođenih u RH, da zadovoljava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom te da je građanka EU na koju se primjenjuju odredbe UFEU-a, kao i mjerodavno pravo i praksa EU.

 

23.          Međutim, sporno je može li se maloljetna S. u maticu rođenih upisati sa prezimenom R. P., odnosno da li je naveden upis sukladan odredbama ZOI-a. Nadalje, sporno je može li se II. tužiteljica upisati uz maticu rođenih kao njezin roditelj.

 

24.          Primjenom prethodno citiranih odredbi na nesporne činjenice, Sud nalazi da je u upravnom postupku neosnovano odbijen zahtjev I. i II. tužiteljice za upisom činjenice rođenja maloljetnog djeteta s osobnim imenom S. R.-P..

Takvo postupanje javnopravnih tijela u suprotnosti je s pravom EU, koje pravu na ime djeteta pristupa iz perspektive slobode kretanja zajamčenog čl. 21. UFEU. Pa tako iz odluke Suda EU C-148/02, C. G. A. protiv B., od 2. listopada 2003., proizlazi da država članica ne smije odbiti priznavanje prezimena djeteta, koje je već registrirano u drugoj državi članici, čiji je dijete državljanin ili u kojoj je dijete rođeno i ima prebivalište jer u protivnom krši pravo kretanja zajamčeno čl. 21. UFEU. Slučaj kad bi dijete bilo upisano sa različitim prezimenima, mogao bi dovesti do ozbiljnih neugodnosti u profesionalnom i privatnom životu djeteta, a uzevši u obzir da će dijete tijekom života i školovanja ishoditi razne potvrde, diplome i certifikate koji će u tom slučaju glasiti na različita imena, te bi to dovelo do sumnje u identitet djeteta i otežalo njegovo dokazivanje. Uzevši u obzir da maloljetna S. ima prebivalište u UK te da ima pravo na hrvatsko državljanstvo radi čega postoji objektivna mogućnost da će često dolaziti i boraviti na području RH, prijava u predmetni registar sa različitim prezimenom od onog upisanog u UK, mogla bi dovesti do ozbiljnih neugodnosti te joj otežati dolaske ukoliko se njezini identifikacijski dokumenti razlikuju po pitanju osobnog imena. U odluci C-353/06, Sud EU je naveo da neovisno o ispunjenju uvjeta za utvrđenje osobnog imena djeteta u nacionalnom zakonodavstvu, to ne može biti razlog za odbijanje priznavanja osobnog imena djeteta koje je već registrirano u drugoj državi članici, u kojoj je dijete rođeno i ima prebivalište, u slučajevima kad bi takvo nepriznavanje dovelo do ozbiljnih neugodnosti za dijete. Dakle, uskrata prava da se maloljetna S. upiše u predmetni registar s istim prezimenom s kojim je već upisana u UK, bila bi protivna mjerodavnom pravu i navedenoj praksi EU, kao i pravu na poštivanje privatnog i obiteljskog života sukladno čl. 8.1. Europske konvencije.

 

25.          Dodatno se ističe da tuženik sam u odgovoru na tužbu navodi da primjenjujući odredbe ZOI-a, dijete može imati identično osobno ime koje ima u inozemstvu, što se može upisati u njegovu maticu rođenih te da neće doći do nikakve dvoje u pogledu identiteta djeteta i točnosti u predstavljanju niti će biti ograničavanja prava na slobodu kretanja, slijedom čega se upućuje tuženik da u ponovljenom postupku primjeni prethodno navedeno. 

 

26.          Nadalje, neosnovano tuženik i prvostupanjsko tijelo navode da se II. tužiteljica ne može upisati kao roditelj maloljetne S. u evidenciji matice rođenih u RH. Sukladno čl. 9. st. 2. u vezi s čl. 40. ZDM-a, u maticu rođenih upisuju se podaci o roditeljima djeteta, a upis činjenice rođenja nastale u inozemstvu obavlja se na temelju izvatka iz državne matice inozemnog tijela. Nesporno je da su I. i II. tužiteljica dostavile uz zahtjev za upisom izvod iz matice rođenih W. za maloljetnu S., iz kojeg su razvidni podaci potrebni za upis u maticu rođenih, čime su ispunjeni uvjeti za upis propisani čl. 9. u vezi čl. 40. ZDM-a.

 

27.          Navedeni upis sukladan je i čl. 7. i 24. Povelje, koji maloljetnoj S. garantiraju pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, kao i jamče prava na zaštitu i brigu koja je potrebna za dobrobit interesa djeteta. Također, za napomenuti je da je čl. 2. i čl. 7. Konvencije, djetetu zajamčeno pravo na upis u matične knjige, kao i pravo na ime, a koja prava ne smiju biti diskriminirana radi, između ostalog, njegovih roditelja i glede njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti. Dakle, bilo bi protivno temeljnim pravima zajamčenim čl. 7. i 24. Povelje da se djetetu uskrati odnos s jednim od roditelja u okviru ostvarivanja prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica ili da se ostvarivanje tog prava učini de facto nemogućim ili pretjerano teškim zbog toga što su roditelji djeteta istog spola (odluka C-490/20).

 

28.          Odbijanje upisa II. tužiteljice u predmetni registar, protivno je i čl. 21. UFEU-a. Naime, kao što je Sud EU naveo u odluci C-490/20:

''…prava koja se čl. 21. st. 1. UFEU‑a priznaju državljanima država članica uključuju pravo na vođenje normalnog obiteljskog života u državi članici domaćinu i državi članici njihova državljanstva prilikom povratka na državno područje te države članice, na način da su ondje uz njih prisutni članovi njihove obitelji (presuda od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 32.). Nesporno je da su u glavnom postupku španjolska tijela zakonito utvrdila roditeljsku vezu, biološku ili pravnu, između S. D. K. A. i njezina dva roditelja, V. M. A. i K. D. K., te su je potvrdila u rodnom listu koji su izdala za njihovo dijete. Osobama V. M. A. i K. D. K. mora stoga primjenom članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38, kao roditeljima maloljetnog građanina Unije nad kojim faktički imaju pravo na skrb, u svim državama članicama biti priznato pravo da mu budu pratnja tijekom ostvarivanja njegova prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica (vidjeti po analogiji presudu od 13. rujna 2016., Rendón Marín, C‑165/14, EU:C:2016:675, t. 50. do 52. i navedenu sudsku praksu). Stoga su bugarska tijela, poput tijela bilo koje druge države članice, dužna priznati tu roditeljsku vezu kako bi se S. D. K. A. omogućilo da sa svakim od svojih dvaju roditelja neometano ostvaruje svoje pravo slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica, zajamčeno čl. 21. st.1. UFEU‑a, s obzirom na to da je, u skladu s navodima suda koji je uputio zahtjev, stekla bugarsko državljanstvo.''

Dakle, uskratom prava maloljetnoj S. da se II. tužiteljica u predmetnom registru upiše kao njezin roditelj, koja je kao takva upisana u registru UK, značilo bi kršenje prava djeteta na slobodu kretanja i na vođenje normalnog obiteljskog života sukladno čl. 21. st. 1. UFEU-a te bi suštinski narušila zaštitu interesa djeteta koja je sukladno čl. 24. Povelje primarni cilj svakog djelovanja koje se odnosi na djecu.

 

29.          Također, za napomenuti je da nije sporno da je na svakoj državi članici da slobodno uređuje pitanje prava na sklapanja braka za osobe istog spola, međutim, kako je u odluci Suda EU C-490/20 navedeno:

''…pri izvršavanju te nadležnosti svaka država članica mora poštovati pravo Unije, a osobito odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije da se kreće i boravi na državnom području država članica, priznajući u tu svrhu osobno stanje utvrđeno u drugoj državi članici u skladu s pravom te države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 36. do 38. i navedenu sudsku praksu)''.

Navod tuženika da bi predmetni upis bio suprotan nacionalnom i ustavnom identitetu RH, nije u skladu s odredbama ZŽPOIS-a koji propisuje mogućnost da životni partner roditelja ostvari pravo na roditeljsku skrb o djetetu (čl. 40 st. 1.  ZŽPOIS), koju skrb sukladno čl. 91. st. 1. OZ-a čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Dakle, provedba predmetnog upisa ne bi bila suprotna pravnim propisima RH niti bi ugrozila nacionalni identitet RH, jer propisi RH već omogućuju da životni partner ima roditeljsku skrb o djetetu.

Također, odlukom Suda EU C-490/20 utvrđeno je da:

''…obveza države da prizna roditeljsku vezu između tog djeteta i svake od tih dviju osoba u okviru njegova ostvarivanja svojih prava na temelju čl. 21. UFEU‑a i s njime povezanih akata sekundarnog prava, ne povređuje nacionalni identitet niti krši javni poredak te države članice''.

 

30.          Napominje se da tuženik pogrešno navodi da je za odlučivanje u RH mjerodavno jedino hrvatsko pravo, a koji stav je protivan čl. 14.c. Ustava, kao i načelu nadređenosti koje čini jedan od temelja pravnog poretka EU.

 

31.          Slijedom navedenog, neosnovano je odbijen zahtjev I. i II. tužiteljice za upisom predmetni registar, stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 58. st. 1. ZUS-a poništiti osporavano rješenje te vratiti tuženiku na ponovni postupak. U ponovljenom postupku tuženik je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 81. st. 2. ZUS-a).

 

32.          Zahtjev tužiteljica za naknadu troškova predmetnog upravnog spora odbijen je, na temelju čl. 79. st. 6. ZUS-a, iz razloga što tužiteljice navedene troškove nisu specificirale do dana donošenja odluke (tč. II. izreke).

 

U Rijeci 30. kolovoza 2023.

 

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba.