REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1589/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Branko Kirin, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 32, protiv tuženika Hrvatske komore zdravstvenih radnika, Zagreb, Trg Drage Iblera 9, OIB: 06195840134, kojeg zastupa opunomoćenik PH, radi ispisa iz registra članova u Hrvatskoj komori zdravstvenih radnika, 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja Hrvatske komore zdravstvenih radnika, KLASA: UP/II-025- 01/23-05/41, URBROJ: 351/07-23-1 od 24. svibnja 2023. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je Upravnom sudu u Zagrebu podnijela tužbu protiv uvodno označenog tuženika radi ocjene zakonitosti rješenja KLASA: UP/II-025-01/23-05/41, URBROJ: 351/07-23-1 od 24. svibnja 2023. te je povodom navedene tužbe kod Upravnog suda u Zagrebu osnovan spis pod poslovnim brojem: Us I-2939/2023.

1.1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenog 2023. Upravnom sudu u Osijeku delegirani su predmeti Upravnog suda u Zagrebu, pa je tako Upravnom sudu u Osijeku delegiran i predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-2939/2023.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe Zakona o djelatnostima u zdravstvu te Pravilnika o registru članova tuženika, a koje se ne primjenjuju, niti se mogu primjenjivati na tužiteljicu obzirom da je ista od dana 1. travnja 2019. godine stupanjem u državnu službu, odnosno stjecanjem statusa državnog službenika ujedno prestala biti zdravstvenim radnikom te time koristiti prava i ispunjavati obveze zdravstvenog radnika. Ističe da je pogrešan navod tuženika da je tužiteljica obvezna biti članom Komore tuženika te posjedovati odobrenje za samostalan rad (licencu) budući da radi na poslovima višeg sanitarnog inspektora u Državnom inspektoratu, za koje stupanje u službu nije preduvjet traženo odobrenje. Naime, stajališta je da nije zdravstveni radnik niti radi ili obavlja zdravstvenu djelatnosti bilo koje vrste, već je državni službenik te obavlja inspekcijske poslove iz djelokruga Državnog inspektorata, trenutno na poziciji višeg sanitarnog inspektora. Dakle, tužiteljica obavlja inspekcijske poslove odnosno poslove službene kontrole sukladno članku 6. Zakona o državnom inspektoratu, dok su uvjeti za stupanje u službu radnog mjesta tužiteljice kao državnog službenika jasno i precizno propisani člankom 35. Zakona o državnom inspektoratu, pri čemu nije potrebno bilo kakvo odobrenje ili članstvo u registru Hrvatske komore zdravstvenih radnika, niti se to kao uvjet istim propisom spominje. Tužiteljica nadalje nabraja koje osobe mogu stupiti na predmetnom radnom mjestu u državnu službu, odnosno kojih struka i statusa obrazovanja te ističe da se ne radi se o zdravstvenim radnicima kao što se pogrešno u rješenju navodi i obrazlaže materijalnim propisima koji se ne mogu primjenjivati na status tužiteljice. Smatra da obveza iz članka 10. Zakona o djelatnostima u zdravstvu ne utječe na uvjet za stupanje u državnu službu na radnom mjestu tužiteljice, niti utječe ili može utjecati na status tužiteljice unutar državne službe pa se stoga može zaključiti kako ne postoji niti obveza biti članom Komore tuženika. Štoviše, tužiteljica je stupila u državnu službu te obavlja poslove državnog službenika sukladno pravima i obvezama iz Zakona o državnim službenicima i namještenicima na koji se primjenjuju drugačiji uvjeti te postupak za stupanje u radni odnos nego iz domene javnog službenika – zdravstvenog radnika.

2.1. Nadalje, ističe da se tuženik neosnovano poziva na očitovanje Ministarstva zdravlja od 29. rujna 2010. godine, koje je doneseno na temelju propisa koji više nisu na snazi, a niti je Državni inspektorat tijelo koje je ustrojeno u okviru današnjeg Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a ne ulazi niti u djelokrug njegova djelovanja. Smatra da tuženik netočnim tumačenjem odredbi čl. 73. i 74. Zakona o djelatnostima u zdravstvu neosnovano pokušava obrazložiti svoj interes da tužiteljica i nadalje ima obvezu biti članom Komore tuženika jer predmetna odredba propisuje da se zdravstveni radnici koji obavljaju svoju djelatnost na području Republike Hrvatske, obvezno učlanjuju u Komoru, međutim, tužiteljica nije zdravstveni radnik, već državni službenik. Stajališta je da nije opravdano niti je intencija zakonodavca bila nametnuti obvezu biti članom strukovnog udruženja bez bilo kakve opravdane svrhe ili razloga. Naime, stupanjem tužiteljice u status državnog službenika, svrha te obveza članstva u Komori tuženika prestaje, stoga nije opravdano niti zakonito pogrešnim tumačenjem zakona onemogućavati tužiteljicu u raspolaganju njezinom slobodnom voljom ne biti članom Komore tuženika. Štoviše, tužiteljica je sukladno članku 11. Pravilnika podnijela opravdani zahtjev za ispisom iz predmetnog registra, ali je isti nezakonito i neosnovano odbijen. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome ponavlja navode iznesene u obrazloženju osporavanoga rješenja. Poziva se na relevantne odredbe Zakona o djelatnostima u zdravstvu („Narodne novine“, broj: 87/09., u daljnjem tekstu: Zakon) koje nabraja te ističe da tužiteljica kao sanitarni inspektor ima obvezu biti članom Komore što proizlazi iz Zakona. Naime, iz razloga što tužiteljica nije dostavila pravovaljani razlog za ispisom iz registra članova, odnosno prvostupanjsko tijelo nije utvrdilo postojanje zakonskih uvjeta koji omogućavaju ispis iz registra po zahtjevu tužiteljice, a kako je izričito propisano člankom 17. Pravilnika o registru članova Hrvatske komore zdravstvenih radnika, valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za ispis iz registra članova. Ističe da je tužiteljica dana 19. rujna 2016. zatražila upis u Komoru i izdavanje odobrenja za samostalan rad te od 25. rujna 2017. radi u Ministarstvu zdravstva na istovrsnim poslovima sanitarnog inspektora, a potom od 1. travnja 2019. na istovrsnim poslovima u Državnom inspektoratu, a koja činjenica slijedi iz spajanja i organizacijskog objedinjavanja svih inspekcija kroz novi institucionalni oblik, sada Državni inspektorat. U prilog toj činjenici ide i odredba članka 132. Zakona o državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 15/18., 117/21.) prema kojoj je postupala i tužiteljica jer je neovisno o naznačenim ustrojstvenim promjenama ostala i bila član Komore za vrijeme dok je radila kao sanitarni inspektor u okviru Ministarstva zdravstva i kasnije kao sanitarni inspektor u okviru Državnog inspektorata, dok tužiteljica ničim nije dokazala da obavlja neke druge poslove od onih koje je do sad obavljala (sanitarnog nadzora) i koji su propisani relevantnim zakonima, kao i odredbama Zakona, a za koje je potrebno imati odobrenje za samostalni rad. Tuženik se poziva na relevantno tumačenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 29. rujna 2010. prema kojem sanitarni inspektori imaju obvezu učlanjenja u Komoru, a poziva se i na pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Rijeci u istovrsnim predmetima u kojima je nedvojbeno naznačena obveza sanitarnom inspektoru biti članom Komore.

3.1. Ističe da nije mogao svjesno prekršiti odredbe zakonskih propisa koji ukazuju na obvezatnost upisa u registar sanitarnih inspektora te omogućiti iz istog razloga ispis tužiteljici jer bi time izravno prekršio odredbe Zakona i Pravilnika o registru članova tuženika i drugih važećih propisa, a posebice uzimajući u obzir činjenicu da su sanitarni inspektori dužni biti članovi Komore. Posebice napominje da je radni status tužiteljice definiran odredbama Zakona o državnom inspektoratu, ali status obavljanja poslova regulirane profesije sanitarnog inženjerstva je dodatno i posebno reguliran i odredbama Zakona. Naglašava da je tužiteljica već podnijela istovrsnu tužbu dana 6. listopada 2021. koja je formalno i sadržajno identična te je u konačnici donesena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2714/2022-2 od 11. studenog 2022. kojom je potvrđena zakonitost i pravilnost tuženikova stajališta. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 4. lipnja 2025. održano je ročište na daljinu putem platforme Microsoft Teams u odnosu na opunomoćenika tužiteljice i službenu osobu tuženika. Na raspravi je opunomoćenik tužiteljice u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva, a ujedno je zatražio trošak upravnog spora na ime sastava žalbe na prvostupanjsku odluku u upravnom postupku 50 bodova, sastava tužbe te prisustvovanja ročištu, za svaku radnju 500 bodova, odnosno sveukupno 2.100,00 eura, uvećano za pripadajući PDV. Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica upisana kao obvezni član Hrvatske komore zdravstvenih radnika te da je podnijela zahtjev za ispis iz registra članova Hrvatske komore zdravstvenih radnika, Strukovnog razreda za djelatnost sanitarnog inženjerstva, kao i da je zaposlena na poslovima sanitarnog inspektora te da je od 1. travnja 2019. zaposlena u Državnom inspektoratu.

7. Zahtjev tužiteljice je odbijen uz obrazloženje da sanitarni inspektor koji obavlja djelatnost sanitarnih inženjera provođenjem sanitarnog nadzora ima obvezu biti članom Hrvatske komore zdravstvenih radnika u smislu članka 74. Zakona te da nisu ispunjeni uvjeti za ispis iz članstva.

8. Člankom 1. stavkom 1. Zakona propisano je da se tim Zakonom uređuje sadržaj i način djelovanja, standard obrazovanja, uvjeti za obavljanje djelatnosti, dužnosti, kontrola kvalitete i stručni nadzor nad radom sanitarnih inženjera, stručnih prvostupnika radiološke tehnologije, stručnih prvostupnika radne terapije i stručnih prvostupnika medicinsko-laboratorijske dijagnostike.

9. Odredbom članka 2. Zakona propisano je da su osobe iz članka 1. ovoga Zakona zdravstveni radnici i njihova je djelatnost sastavni dio zdravstvene djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku, a obavlja se pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.

10. Članak 3. Zakona propisuje da djelatnost sanitarnih inženjera obuhvaća postupke, znanja i vještine potrebne za: provođenje sanitarnog nadzora; sudjelovanje u proizvodnji, preradi, pakiranju i distribuciji, pripremanju i uporabi zdravstveno ispravne i nutritivno vrijedne hrane; rad u sklopu higijensko-epidemiološkog tima; rad na provođenju zdravstvenog odgoja osoba koje rade u proizvodnji ili prometu hrane i predmeta opće uporabe; rad u jedinicama za mikrobiološko ispitivanje hrane i predmeta opće uporabe; rad u jedinicama za kemijsko ispitivanje hrane i predmeta opće uporabe; ispitivanje energetske, prehrambene, mineralne i vitaminske vrijednosti obroka za različite dobne skupine; rad u jedinicama za kemijsko ispitivanje pitkih, površinskih i otpadnih voda, mora, te voda za rekreaciju; rad u jedinicama za ispitivanje otpada, tla, zraka i ekotoksikologiju; rad u jedinicama za sanitarnu tehniku, proučavanje javno-zdravstvenih problema i određivanje prioriteta te za izradu programa zdravstvene zaštite pučanstva; rad s tehnikama i primjenom molekularne biotehnologije u svrhu kontrole mogućih rizika njihove uporabe; rad u jedinicama za provođenje mjera dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije (DDD); rad u proizvodnji, prometu, uporabi i zbrinjavanju otrova i drugih opasnih tvari; provođenje mjera za sigurnost i higijenu hrane; provođenje mjera u zaštiti prirode i okoliša; provođenje i nadzor nad mjerama higijensko-tehničke zaštite; provođenje preventivnog sanitarnog nadzora nad izgradnjom; provođenje unutarnjeg nadzora nad ionizirajućim i neionizirajućim zračenjem i suradnja sa stručnjacima drugih struka u provođenju tog nadzora.

11. Člankom 73. stavkom 1. Zakona propisano je da je Hrvatska komora zdravstvenih radnika (u daljnjem tekstu: Komora) samostalna i neovisna strukovna organizacija sa svojstvom pravne osobe i javnim ovlastima.

12. Odredbom članka 73. stavkom 2. Zakona propisano je da Komora predstavlja i zastupa interese magistara sanitarnog inženjerstva, diplomiranih sanitarnih inženjera, sveučilišnih prvostupnika sanitarnog inženjerstva, stručnih prvostupnika sanitarnog inženjerstva, sanitarnih tehničara, stručnih prvostupnika radiološke tehnologije, stručnih prvostupnika radne terapije, stručnih prvostupnika medicinsko-laboratorijske dijagnostike, inženjera medicinske radiologije, viših radnih terapeuta, viših fizikalnih terapeuta – smjer radne terapije, inženjera medicinsko-laboratorijske dijagnostike, zdravstveno-laboratorijskih tehničara, zdravstveno-laboratorijskih tehničara sa završenim tečajem iz citodijagnostike-citoskrinere, zdravstveno-laboratorijskih tehničara sa završenim tečajem iz transfuzijske medicine, stručnih prvostupnika medicinsko-laboratorijske dijagnostike sa završenim tečajem citodijagnostike- citotehnologe ili sa završenim tečajem iz transfuzijske medicine.

13. Člankom 74. Zakona propisano je da se zdravstveni radnici iz članka 73. stavka 2. ovoga Zakona koji obavljaju svoju djelatnost na području Republike Hrvatske, obvezno učlanjuju u Komoru.

14. Prema članku 75. Zakona, iznimno od članka 74. ovoga Zakona, članstvo u Komori dobrovoljno je za zdravstvene radnike iz članka 73. stavka 2. ovoga Zakona koji ne rade na poslovima sanitarnog inženjerstva, medicinske radiološko-tehnološke djelatnosti, djelatnosti radne terapije, odnosno djelatnosti medicinsko-laboratorijske dijagnostike ili koji obavljaju te djelatnosti izvan Republike Hrvatske ili su u mirovini ili su nezaposleni.

15. Nadalje, člankom 6. stavkom 1. Zakona o državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18.) propisano je da inspekcijske poslove odnosno službene kontrole u području zaštite zdravlja ljudi, sigurnosti hrane, GMO-a, vode za ljudsku potrošnju, predmeta opće uporabe, duhanskih i srodnih proizvoda, buke, kemikalija i biocidnih proizvoda te neionizirajućeg zračenja obavljaju sanitarna inspekcija i granična sanitarna inspekcija. Stavkom 2. istog članka propisano je da poslovi iz stavka 1. ovoga članka podrazumijevaju obavljanje inspekcijskog nadzora odnosno službenih kontrola sa svrhom zaštite javnozdravstvenog interesa radi provedbe zakona i drugih propisa te propisa Europske unije kojima se uređuje: provedba općih, posebnih, sigurnosnih i ostalih mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti; sigurnost i higijena hrane u svim fazama proizvodnje, prerade i stavljanja na tržište hrane, uključujući i genetski modificiranu hranu i novu hranu, u skladu s propisima kojima su uređene službene kontrole hrane; GMO, u skladu s propisima kojima su uređene službene kontrole hrane i GMO; ograničena uporaba GMO-a; zdravstvena ispravnost vode za ljudsku potrošnju; nadzor nad bazenskim i kupališnim vodama; proizvodnja i stavljanje na tržište predmeta opće uporabe; ograničavanje uporabe duhanskih i srodnih proizvoda; proizvodnja, stavljanje na tržište i korištenje opasnih kemikalija; stavljanje na tržište i uporaba biocidnih proizvoda i tretiranih proizvoda; zaštita od buke; zaštita od neionizirajućeg zračenja; uvoz hrane u skladu s propisima kojima su uređene službene kontrole hrane i vode za ljudsku potrošnju radi prerade, dorade ili stavljanja na tržište; uvoz predmeta opće uporabe radi prerade, dorade i/ili stavljanja na tržište; uvoz proizvoda koji sadrže GMO i/ili se sastoje ili potječu od GMO-a u skladu s propisima kojima je uređen GMO; nadzor nad osobama, njihovim stvarima i prijevoznim sredstvima u prometu preko državne granice, a radi zaštite zdravlja ljudi od unošenja i širenja zaraznih bolesti; provođenje monitoringa ostataka pesticida; obavljanje i drugih inspekcijskih poslova sukladno posebnom zakonu.

16. Iz navedenih odredbi proizlazi da državni službenik, koji u Državnom inspektoratu obavlja poslove sanitarnog inspektora, obavlja i poslove profesije sanitarnog inženjerstva regulirane odredbama Zakona. Okolnost da sanitarni inspektor djelatnost sanitarnog inženjerstva ne obavlja u ustanovama čija je osnovna djelatnost

– zdravstvena djelatnost, već kao državni službenik u javnopravnom tijelu ne utječe na obvezu članstva u Komori. Naime, za pitanje članstva u Komori bitan je sadržaj poslova koje obavlja, a ne tko mu je poslodavac.

17. Navedeno pravno stajalište izraženo je i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2714/2022-2 od 11. studenog 2022.

18. Slijedom navedenog, kako je osporavano rješenje utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredaba materijalnih propisa, a tužiteljica svojim tužbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost osporavanog rješenja, tužbeni zahtjev je odbijen na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a i odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

19. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 147. stavku 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

19.1. Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

20. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku 25. lipnja 2025.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku