Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-717/2023.-32.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Željko Macan, odvjetnik u Velikoj Gorici, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 20. svibnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.168,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2016. pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata se do 31. prosinca 2022. obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.950,80 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.950,80 EUR od 20. veljače 2016. pa do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi na isplatu iznosa od:

- 5.228,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.2.2016. pa do isplate

- 2.358,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.2.2016. pa do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice za opisno zatraženim zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

- 5,03 eur od 25.8.2008.

- 9,18 eur od 25.9.2008.

- 58,12 eur od 15.11.2008

- 24,12 eur od 15.12.2008

- 43,19 eur od 15.1.2009.

- 61,09 eur od 16.2.2009.

- 66,59 eur od 16.3.2009.

- 53,00 eur od 15.4.2009.

- 56,05 eur od 15.5.2009.

- 45,14 eur od 15.6.2009.

- 44,78 eur od 15.72009.

- 45,04 eur od 17.8.2009.

- 45,95 eur od 15.9.2009.

- 44,98 eur od 15.10.2009.

- 42,29 eur od 20.11.2009.

- 47,59 eur od 21.12.2009.

- 54,07 eur od 20.1.2010.

- 59,63 eur od 18.2.2010.

- 60,17 eur od 27.2.2010.

- 71,41 eur od 26.4.2010.

- 68,56 eur od 26.5.2010.

- 68,65 eur od 26.5.2010.

- 91,35 eur od 26.6.2010.

- 98,55 eur od 27.7.2010.

- 113,26 eur od 2.9.2010.

- 114,25 eur od 25.9.2010.

- 103,62 eur od 10.11.2010.

- 118,55 eur od 11.12.2010.

- 144,75 eur od 10.1.2011.

- 129,32 eur od 10.2.2011.

- 138,94 eur od 10.3.2011.

- 133,99 eur od 11.4.2011

- 133,49 eur od 10.6.2011.

- 155,89 eur od 11.7.2011.

- 176,16 eur od 11.7.2011.

- 190,36 eur od 10.8.2011.

- 211,46 eur od 10.9.2011.

- 170,80 eur od 10.10.2011.

- 166,92 eur od 10.12.2011.

- 169,62 eur od 10.1.2012.

- 172,22 eur od 19.1.2012.

- 184,56 eur od 10.2.2012.

- 186,44 eur od 10.3.2012.

- 184,78 eur od 10.4.2012.

- 188,81 eur od 10.5.2012.

- 192,80 eur od 11.6.2012.

- 190,80 eur od 10.7.2012.

- 187,05 eur od 10.8.2012.

- 186,90 eur od 10.9.2012.

- 174,92 eur od 10.10.2012.

- 188,16 eur od 10.11.2012.

- 190,21 eur od 10.12.2012.

- 187,01 eur od 10.1.2013.

- 175,01 eur od 11.2.2013.

- 179,93 eur od 11.3.2013.

- 184,32 eur od 10.4.2013.

- 184,46 eur od 10.5.2013.

- 169,89 eur od 10.6.2013.

- 174,75 eur od 10.7.2013.

- 169,65 eur od 10.8.2013.

- 173,77 eur od 10.9.2013.

- 182,34 eur od 10.10.2013.

- 182,27 eur od 11.11.2013.

- 184,88 eur od 10.12.2013.

- 187,04 eur od 10.1.2014.

- 159,25 eur od 10.2.2014.

- 162,37 eur od 10.3.2014.

- 161,95 eur od 10.4.2014.

- 159,20 eur od 10.5.2014.

- 158,28 eur od 10.6.2014.

- 157,90 eur od 10.7.2014.

- 161,23 eur od 11.8.2014.

- 164,00 eur od 10.9.2014.

- 165,12 eur od 10.10.2014.

- 168,80 eur od 10.11.2014.

- 170,22 eur od 10.12.2014.

- 169,97 eur od 10.1.2015.

- 155,06 eur od 10.2.2015.

- 155,06 eur od 10.3.2015.

- 155,06 eur od 10.4.2015.

- 155,06 eur od 11.5.2015.

- 155,06 eur od 10.6.2015.

- 155,06 eur od 10.7.2015.

- 155,06 eur od 10.8.2015.

- 155,06 eur od 10.9.2015.

- 155,06 eur od 10.10.2015.

- 155,06 eur od 10.11.2015.

- 155,06 eur od 10.12.2015.

- 155,06 eur od 11.1.2016.

- 155,06 eur od 10.2.2016.

pa do 20. veljače 2016.

u visini kamatne stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata se do 31. srpnja 2015. obračunava po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunava se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 2.358,49 EUR uvećana za zatezne kamate tekuće od dana 5. veljače 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.403,50 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 25. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 4. srpnja 2008. zaključila ugovor o kreditu broj 312760 s pravnim prednikom tuženika, kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. U člancima 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne, što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. Poziva se na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

1.2. Smatra da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o ome da potrošači to ne znaju da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili ne.

1.3. Predložila je da se o ništetnosti ugovornih odredbi raspravi kao o prethodnom pitanju jer se o ništetnosti takvih odredbi već odlučilo u postupku po kolektivnoj tužbi koja je naprijed opisana.

1.4. Poziva se i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14) te smatra da su ove presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF. Smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule i to do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita.

1.5. Tužiteljica je 4. veljače 2016. zaključio aneks broj 1 ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertirala u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015). Time se ni na koji način nije odrekla svojih prava i tražbina temeljem utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi do dana izvršene konverzije. O tome je zauzeo stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. u kojoj je utvrđeno postojanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi u slučajevima kad su stranke izvršile konverziju kredita kako bi se na temelju toga ostvarila prava za koja stranke smatraju da im pripadaju.

1.6. Tužiteljica je zatražila isplatu preplaćenih anuiteta do dana konverzije te nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Prema tužiteljičinom izvansudskom obračunu tražbina iznosi 17.618,84 EUR.

1.7. Tužiteljica je naknadno kao tuženika naznačila Hrvatsku poštansku banku d.d. kao pravnog sljednika Nove hrvatske banke d.d. (ranije Volksbank d.d. i Sberbank d.d.).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos-1/19 prema kojem se daje konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje obvezuje sve sudove po čl. 502. n Zakona o parničnom postupku. Svrha zakonske konverzije je bila da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Time je nastala potpuno nova pravna osnova među strankama koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, bez obzira na odnos stranaka iz prvotnog ugovora.

2.1. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužiteljice. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

2.1. Smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu ne bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz kolektivne parnice.

2.2. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužiteljica opravdava utvrđenjima iz kolektivne parnice, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužiteljica svoj stav o ništetnosti ugovornih odredbi u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz kolektivne parnice zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Člankom 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016). Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. O promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo te su stranke izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika koja je bila dostupna svima te je tužiteljica mogla u svakom trenutku odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

2.3. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008. godine) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirana su kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke

– nezakonita, odnosno nepoštena. Odredbe ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

2.4. Tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tužiteljica je prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Od raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu je mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

2.5. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Od 1999. do 2010. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz kolektivne parnice. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sama tužiteljica, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.6. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva nije osporio. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužiteljica.

2.7. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja na način da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od 2.356,49 EUR /17.770,01 kn na ime preplate po učinjenoj konverziji sa zateznom kamatom tekućom od 5. veljače 2016. do isplate, potom donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeve i tuženikove tražbine te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama na str. broj 10-20 spisa, u aneks 1 ugovoru o kreditu i osiguranju založnim pravom na str. 21-26 spisa, u otplatnu tablicu po kreditu i otplatni plan na str. 27-38 spisa, saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. iz Zagreba.

3.1. Podneskom od 5. svibnja 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev kao u izreci.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

6. Pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 4. srpnja 2008. ugovor o kreditu te je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 26 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje.

6.1. Prema aneksu br. 1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom broj 311618 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF stranke su se 4. veljače 2016. sporazumjele da je ukupni uplaćeni iznos radi namirenja utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR jednak iznosu od 17.770,01 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te se smatra preplatom u smislu čl. 19. c, st. 1., točka 5., al. 2. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te se tuženik obvezao isplatiti isti iznos na račun tužiteljice. Preostalo je 64.323,64 EUR neotplaćene glavnice.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je su banke u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Time je pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim Sberbank d.d., koji je bio pravni sljednik Volksbank d.d.).

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba većine banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Istom odlukom utvrđeno je da su ugovori o kreditu sadržavali odredbe o valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora banke nisu u cijelosti informirale potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i povredom odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno je istom presudom pravomoćno utvrđena i nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke, kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala Sberbank d.d. (pravni prednik tuženika), ranijom tvrtkom Volksbank d.d.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za pravnog prednika Sberbank d.d. (ranija tvrtka Volksbank d.d.) od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023. to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12.1. Tužiteljica je zaključila predmetni ugovor u svojstvu potrošača. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe, za izgradnju kuće te je navedeni kreditni iznos u cijelosti utrošen u tu svrhu. U to vrijeme nije bila vlasnica obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. Kuća nikad nije služila za obavljanje bilo kakve profesionalne djelatnosti. Podigla je kredit 2006. u Zagrebačkoj banci za kupnju građevinskog zemljišta, no, taj kredit nije bio dovoljan s obzirom da su htjeli graditi kuću. Bio joj je potreban veći kredit te je kod njih u [adresa] postojala Volksbank te su otišli pitati za uvjete stambenog kreditiranja. Ista je banka ponudila daleko bolje uvjete za zaključenje ugovora o kreditu u CHF za kojeg do tada nije znala ni da postoji te su ju u banci upoznali s uvjetima kreditiranja i ponudili joj daleko povoljnije uvjete kredita i veći kredit. Zatvorila je račun u Zagrebačkoj banci i sve prebacila na Volksbank pa tako i primitak plaće. Predmetni kredit je podigla 2008. godine. Nitko ju nije upozorio na rizik valute CHF, dali su joj ugovor o kreditu kojeg je pročitala. Ne sjeća se da bi ju upozorili da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. 2012. ili 2013. anuitet kredita je znatno porastao, a do tada uopće nije sumnjala u tu valutu. Prihvatila je ugovor o konverziji jer se iz mjeseca u mjesec bojala hoće li moći plaćati kreditni anuitet. Pri zaključenju ugovora o konverziji nije joj rečeno da bi zaključenjem tog ugovora izgubila pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Njen početni anuitet bio je polovica njezine plaće odnosno oko 2.600,00 ili 2.700,00 kn, a na vrhuncu anuiteta mjesečni anuitet joj je iznosio oko 3.400,00 ili 3.500,00 kn.

12.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za refinanciranje postojećeg kredita, a ostatak sredstava za dovršetak kuće u [adresa].

12.4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim provedenog saslušanja tužiteljice, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

16. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da tužiteljica nije mogla predvidjeti financijske posljedice zaključenja ovakvog ugovora o kreditu, a njezin je mjesečni anuitet tijekom otplate znatno porastao, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 96. i 97. ZZP/07. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Banka je sama ponudila ovakvu vrstu kredita tužiteljici, nudeći ga pritom pod povoljnijim uvjetima, time da je banka znala ili trebala znati da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već samo u odnosu na EUR, a što je u duhu dobrog gospodarstvenika trebala predočiti tužiteljici.

16.1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.3. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

16.4. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

17. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.

17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

18. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužiteljica otplatila zbog porasta tečaja CHF, kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na kunu tijekom otplate kredita do dana konverzije i iznosa koji bi platio da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita kao i na okolnost razlike glavnice iz konverzije određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. iz Zagreba.

19. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ukupna razlika anuiteta prema obračunu tuženika po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos jest 12.168,95 EUR. Ukupne zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule na dan 20. veljače 2016. iznose 4.309,29 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.358,49 EUR. Ukoliko ukupno izračunate zatezne kamate i više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo ukupno 14.119,75 EUR (12.168,95 EUR + 1.950,80 EUR).

20. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 57.160,88 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7.53450 kn) iznosi 7.586,55 EUR.

20.1. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, niti je tužiteljica na isto stavljala primjedbe.

20.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka uključujući dopunu istoga jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

20.3. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20.4. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika te je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20.5. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.3. U odnosu na tzv. negativne razlike ističe se da prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 96. st. 1. ZZP/07 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne.

20.4. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada ni pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala, a ni tvrdila da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazala da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti u okviru iznijetih činjenica), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK- a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne. Zato je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan (zatraženi iznos od 5.228,06 EUR).

21. No, tužiteljica je nakon dostave nalaza i mišljenja financijskog vještaka i dalje ostala u odnosu na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule kod zahtjeva za glavnicom i opisno zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom na svaki od pojedinih mjesečnih više plaćenih iznosa od dospijeća pa do isplate te je ujedno dodatno zatražila i apsolutni iznos zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana konverzije (4.309,29 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od konverzije pa do isplate.

21.1. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i za taj iznos umanjiti tražbinu tužiteljice. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 171. i 172. ZOO- a za isti iznos preplate ne može se umanjiti glavnica, već prvenstveno kamata. Sud je o tome bio dužan voditi računa te je preplatu priznatu u konverziji 2.358,49 EUR uračunao u apsolutno izraženi iznos zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule (4.309,29 EUR) i dobio preostali iznos zakonske zatezne kamate od 1.950,80 EUR (4.309,29 – 2.358,49). No, kako je tužiteljica i dalje ostala i kod opisno zahtijevanog iznosa zakonske zatezne kamate na svaki od pojedinih mjesečnih više plaćenih iznosa od dospijeća pa do isplate, prihvaćanjem i tog dijela zahtjeva sud bi tužiteljici dvostruko dosudio zakonsku zateznu kamatu (apsolutni iznos i opisno zahtijevani iznos zatezne kamate), što znači da je taj opisno zahtijevani iznos zakonske zatezne kamate na razlike anuiteta valjalo odbiti kao neosnovan. Tim više što u opisno zahtijevanu zateznu kamatu na razlike anuiteta sud ne bi egzaktno mogao uračunati iznos preplate priznate konverzijom, dok je to mogao uračunati u apsolutno izraženi iznos kamate.

21.2. Kako je tužiteljici dosuđen preostali apsolutno izraženi iznos zatražene zakonske zatezne kamate od 1.950,80 EUR, a u razliku do ukupnog iznosa zatezne kamate na pojedinačne mjesečne razlike anuiteta (4.309,29 EUR) uračunata je preplata priznata konverzijom (2.358,49 EUR), to joj na dosuđenu preplatu s osnove valutne klauzule (12.168,95 EUR) pripada zakonska zatezna kamata od dana konverzije 20. veljače 2016. pa do isplate, kako je to dosuđeno točkom I. izreke ove presude.

21.3. No, na dosuđeni iznos preostalog dijela zakonske zatezne kamate na razlike mjesečnih anuiteta od 1.950,80 EUR, tužiteljici ne pripada tzv. procesna kamata jer glavnica te tražbine i dalje nije plaćena. Naime, zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana podnošenja zahtjeva (a ne od dana konverzije kako je zatraženo) na njih ne teku procesne kamate u konkretnom slučaju jer zatezne kamate i dalje teku na glavnu tražbinu, sve u smislu čl. 31. st. 1. ZOO-a.

22. Povodom prigovora radi prijeboja kojeg je u odgovoru na tužbu istaknuo tuženik valja reći da se iznos preplate priznate u konverziji ne može smatrati tražbinom tuženika jer isti iznos niti u jednom trenutku nije pripadao tuženiku, već je isti predstavljao isključivo umanjivanje obveze tužiteljice iz konverzije kroz buduće mjesečne anuitete nakon konverzije i to iznosom koji je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz ugovora, a ista je priznata i u cijelosti uračunata jer je iznos preplate iz konverzije niži od apsolutno izraženog iznosa zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

23. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Visina je odmjerena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023). Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 65,05% (14.119,75/21.706,30), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (65,05%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužiteljici. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (65,05%- 34,95%=30,10%), dobiva se iznos od 30,10% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

24.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-250 bodova), trošak zastupanja na ročištu 2. srpnja 2024., 12. studenoga 2024., 19. veljače 2025. i 20. svibnja 2025. (tbr. 9/1-250 bodova), trošak sastava podnesaka od 23. veljače 2024. i 5. svibnja 2025. (tbr. 8/1-250 bodova), što ukupno iznosi 1.750,00 bodova ili 3.500,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. Sve umanjeno za postotak uspjeha tužiteljice u parnici od 30,10% iznosi 1.053,50 EUR.

24.2. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 350,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.403,50 EUR.

24.3. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

24.4. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 23. prosinca 2024. jer o tako postavljenom tužbenom zahtjevu sud nije odlučivao u ovom predmetu, budući da je naknadno bilo potrebno dodatno očitovanje financijskog vještaka, nakon čega je konačno preciziran tužbeni zahtjev.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 25. lipnja 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Željko Macan, Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 41

2. Odvj. Ivo Šućur, Zagreb, Ribnjak 40

3. eOglasna ploča suda