REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM
Šetalište braće Kazić 6
Poslovni broj: P-1454/2023-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu toga suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Marku Jagečiću, odvjetniku u Zagrebu,, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koja je pravni slijednik Prve stambene štedionice d.d., zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 07. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 25. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu, broj računa: 7130080351, ovjeren od strane javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere: OV-8954/08 u dijelu u kojem ista glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima i Odluci o tarifi naknada Kreditora“.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovor o namjenskom kreditu br. Ugovora 3213250711/08, a koji ugovor je ovjeren 21. svibnja 2008. godine kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere: OV-8959/08 u dijelu u kojem ista glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora“.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova stečenog bez osnove isplati iznos od 1.460,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:
- na iznos od 929,61 EUR od 24. travnja 2008. pa do isplate,
- na iznos od 531,21 EUR od 08. svibnja 2008. pa do isplate.,
sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.021,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. lipnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 29.04.2008. sklopio Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu, broj računa: 7130080351, ovjeren od strane javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere: OV-8954/08 (dalje u tekstu: Ugovor).Tužitelj je s tuženikom 07.05.2008. također sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. Ugovora 3213250711/08, a koji ugovor je ovjeren 21.05.2008. kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere: OV-8959/08 (dalje u tekstu: Ugovor o namjenskom kreditu). Navedenim Ugovorom pravni prednik tuženika je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 192.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Kredit je odobren na temelju Ugovora o stambenoj štednji broj: 1914622679. Ugovorom o namjenskom kreditu tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 400.000,00 kn/53.120,85 EUR. Odredbom čl. 2. Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu, broj računa: 7130080351, te čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br.3213250711/08 tužitelj se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno općim uvjetima i Odluci o tarifi naknade Kreditora, a između ostalog i 1% od ugovorenog iznosa za samo sklapanje predmetnih ugovora. Kako je točkom 2.1. Odluke o tarifi naknade za usluge Kreditora određeno da će troškovi sklapanja ugovora o stambenom kreditu/o kreditu za međufinanciranje iznositi 1% iznosa ugovorenog kredita do najviše 7.000,00 kn/929,61 EUR. Nadalje navodi da je tužitelj tuženiku za Ugovor kojim mu je isplaćeno 192.000,00 EUR uplatio ulaznu naknadu u iznosu od 7.000,00 kn/929,61 EUR, a za Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tužitelju odobrena pozajmica od 400.000,00 kn/53.120,85 EUR potonji je platio ulaznu naknadu tuženiku u visini od 4.000,00 kn/531,21 EUR. Ovakva ugovorna odredba je ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo nego se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Navedenim člancima Ugovora u odnosu na naknadu i troškove ugovoreno je da se korisnik kredita, odnosno tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada. Ovakva formulacija ugovorne odredbe dodatno budi sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz taj trošak sklapanja ugovora o stambenoj štednji istovremeno s odobravanjem kredita za međufinanciranje budući se tužitelj obvezao snositi „naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada tuženika“. Točno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, nesporno je da je predmetna ugovorna odredba tipska ugovorna odredba koju je sastavio tuženik odnosno njegov pravni prednik te da iz iste ne proizlazi opravdanost visine to jest postotka od odobrenog iznosa kredita.Zbog istog je došlo, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik je povrijedio interes potrošača jer se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista propisuje naknadu od 1% od iznosa kredita za sklapanje i odobravanje istog. Navedeno je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Isto rezultira time da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, jer je kao odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Ukazuje na sudsku praksu hrvatskih sudova gdje je više puta iznesen stav o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima kojima je predviđena naknada za obradu kredita. Sud Europske Unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, te navodi da su tužitelj i prednik tuženika PRVA STAMBENA STEDIONICA d.d. sklopili su 29. travnja 2008. Ugovor o među financiranju i stambenom kreditu broj računa 7130080351 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu 1) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 192.000,00 EUR. Također, tužitelj i tuženik sklopili su 7. svibnja 2008. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213250711/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu 2, Ugovor o kreditu 1 i Ugovor o kreditu 2 dalje u tekstu zajedno kao Ugovori o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu 400.000,00 HRK. Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorne tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 1.460,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknada za obradu kredita iz Ugovora o kreditu, od čega 929,61 EUR na ime naknade za obradu kredita iz Ugovora o kreditu 1 i 531,21 EUR na ime naknade za obradu kredita iz Ugovora o kreditu 2. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje: ZPP) odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu u dijelovima u kojima je ugovorena naknada za obradu kredita (ulaznanaknada). Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 1.460,82 EUR zajedno sa zateznim kamatama.Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga jer je ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (DĆ protiv CIB Bank Zrt.).Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelostitužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijentaErste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i onekoji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje RĆ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (čl. 81. st. 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknadeu ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknadekoja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge itroškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedeneugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokujetakvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom usmislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer su obje naknade naplaćene 2008.. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknada izvršeno 2008. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 15 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od 24. travnja 2008. odnosno od 08. svibnja 2008., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78.,39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96.,91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznimkamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznijetog na sjednici 05. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu usmislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci, posl. br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njimeugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenjazahtjeva.“Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu, broj računa: 7130080351, ovjeren od strane javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere: OV- 8954/08,(list 6), Ugovor o namjenskom kreditu br. Ugovora 3213250711/08, a koji ugovor je ovjeren 21. svibnja 2008. kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere: OV-8959/08, (list 17), z.k. izvadak ( list 23), Odluka o tarifi naknade Prve stambene štedionice d.d.(26), Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20.07.2021. (28), Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-1972/2022-2 od 23.08.2022 (34), presudu VSRH 2781/2011-2 od 16 lipnja 2015., (54), izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004.(57), presudu suda (treće vijeće) od 03.listopada 201. (58),rješenje Žs u Splitu Gž-633-2021-2 od 14. srpnja 2021. (68), ), Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11.listopada 2022., ), Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1748/2021-4 od 27.svibnja 2021., (83), ), Presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-1562/2021-2 od 05.listopada 2021.,(91), presudu Županijskog suda u Rijeci, posl. br.: Gž-1436/2024 od 02.10.2024., obvezne radnje pri odobravanju kredita tuženika (list 96 spisa), Zapisnik sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2 te saslušao tužitelja.
4. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka CĆ, obzirom je tužitelj odustao od njezinog saslušanja, a činjenično stanje dovoljno je utvrđeno ostalim provedenim dokazima.
5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog posebno tako i svih zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te je isti usvojio na način kako je odlučeno u izreci.
6. Predmet spora je da se utvrdi ništetnim odredba čl. 2. Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu, broj računa: 7130080351, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima i Odluci o tarifi naknada Kreditora“ i utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. Ugovor o namjenskom kreditu br. Ugovora 3213250711/08, a koji ugovor je ovjeren 21. svibnja 2008. godine kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva 6/1, broj ovjere: OV-8959/08 u dijelu u kojem ista glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora“ i to isplata iznosa od 3.122, 97 eura u ime plaćene naknade i troškova kredita sa kamatama po osnovi stjecanja bez osnove.
7. Nije sporno da su stranke sklopile dva u govora o kreditu za kupnju stana (list 6-22).
8. Sporno je li ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna obveza, i to jesu li ugovorne odredbe o naknadama i troškovima iz čl. 2. Ugovora o kreditu, ništetne, slijedom čega bi tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju plaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi, te je li došlo da povrede prava tužitelja kao korisnika kredita.
9. Tužitelj je iskazao da je imao štednju u Prvoj stambenoj štedionici; to je bila firma u vlasništvu Zagrebačke banke i tamo se štedjelo uz poticaje. Nakon par godina štednje, pristupio je podizanju stambenog kredita iz te štednje i kupovini stana. To je bilo 2008.. Stan je koštao 250.000,00 eura, i Prva stambena štedionica je davala kredite do 200.000,00 eura, tako da je morao biti dignut još jedan kunski kredit u Zagrebačkoj banci. Svi razgovori su obavljani sa istom osobom, djelatnicom ZG banke. Oba kredita su bila jedna cjelina, jedna transakcija, koji je realiziran u kontaktu s tom osobom, zaposlenicom ZG banke. Ta dva kredita su postojala isključivo zbog zakonskih razloga, zbog stambene štednje. U realizaciji se kredita nije moglo izbjeći plaćanje ulazne naknade. Ona je bila definirana Općim uvjetima i Prve stambene štedionice i Zagrebačke banke banke. Bila je definirana kao apsolutni iznos ili procentu od kredita, ne sjeća se više. Naknada je bila u procentu, ali do maksimalnog iznosa, što je tada iznosilo 7.000,00 kuna. Zbog visine kredita Prve stambene štedionice, on je dosegnuo maksimalni iznos, a drugi kredit je naknada određena u visini 1% visine kredita, odnosno 4.000,00 kuna. Kredit je iznosio 400.000,00 kuna. Ne sjeća se da li je platio iz svojih sredstava ili je oduzeta od kredita, ali je sasvim sigurno naplaćena, i za jedan i za drugi kredit. Nije bilo mogućnosti u vidu pregovora za neke druge kamate, pa da nema ulazne naknade. To je bilo nemoguće. Krediti nisu još otplaćeni. Redovno ih otplaćuje i ima još par godina za otplatu. Na poseban upit punomoćnika tuženika iskazao je da je nekretninu kupio na adresi [adresa]. Na toj adresi nje imao registriranu firmu.
10. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio, jer je njegov iskaz jasan, logičan i uvjerljiv, te je iskazivao o činjenicama o kojima ima neposrednih saznanja o načinu sklapanja ugovora o kreditu za kupnju stana.
11. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja.
12. Člankom 225 Zakona o obveznim odnosima određeno da tražbine 13. zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Predmetna tužba podnesena 13.06.2023..
13. Odlučujući o prigovoru sud je imao u vidu činjenicu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl.104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
14. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2202/2020, presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-291/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-286/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-705/2020, i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-503/2020, utvrđeno je da su prigovori zastare u predmetima identične činjenične osnove otklonjeni kao neosnovani, iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojim su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora te na jednak način županijski sudovi tumače pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH.
15. Obzirom da se o pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja.
16. Slijedom navedenog i pravnih stajališta županijskih sudova, koji su zauzeli pravna stanovišta u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnog stopi i valutnoj klauzuli, sud je utvrdio da se u ovom postupku radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
17. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Uvidom u ugovore i temeljem iskazu tužitelja sud je utvrdio da je svrha kredita rješavanje stambenog pitanja tužitelja, da je kredit sklopio u svojstvu potrošača, dakle kao fizička osoba za osobne potrebe, da stanuje u predmetnom stanu te tamo ima prijavljeno prebivalište, da se radi o namjenskom stambenom kreditu, čime predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Potrošač je slabija ugovorna strana, pa je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor za druge a ne za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26.05.2018.).
18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020., naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu ( tako i da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, a tuženik to i ne dokazuje. Nesporno je da je tužitelj stupio sa tuženikom u ugovorni odnos u svojstvu potrošača, budući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Očigledno pravni posao koji je tužitelj sklopio se tuženikom nije sklopio unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti što je vidljivo iz ugovora namjenskom o kreditu koji je priložen tužbi jer isti nije sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, kao osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke i dr., već osobno. Tuženik je imao pravo kontrolirati namjensko trošenje kredita, a što isti nije učio budući da je isti nije korišten nenamjenski, odnosno utrošen je za kupnju stana koji tužitelj nije koristio u gospodarske svrhe jer bi ga inače zbog poreznih olakšica i sl. kupila tvrtka, obrt ili drugi gospodarski subjekt. Napominje se da je tuženik vršio kontrolu isplatnih i dr. dokumenata sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima. Za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi.
19. Ugovor o kreditu sklopljen je 29.04.2008. pa se na sadržaj tog Ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).
20. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/2012, vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
21. S obzirom na odredbe čl. 502a i 502c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14,110/15,14/19, dalje: ZZP/14) ovaj sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj su utvrđene povrede zakonom zaštićenih kolektivnih interesa.
22. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a presudom Vrhovnog suda RH, br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., su odbijene revizije. U tom postupku je i ovdje tuženik imao položaj stranke, a presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, a u postupku u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ).
23. Uvidom u sadržaj sporne odredbe čl. 2 ugovora, koji su tipski ugovori, vidljivo je da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.. Ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP/03 smatra nepoštenom.
24. Sporna odredba čl. 2. među strankama zaključenih ugovora, nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
25. Ugovorna odredba kakva je odredba čl. 2. ugovora o kreditu u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.
26. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.
27. Po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 2. među strankama zaključenih ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna.
28. Presudom, posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Vrhovni sud RH je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007. da od 7.8.2007.do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na što se pozvala i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
29. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao odnosno to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
30. Iz predmetnih ugovora o kreditu je vidljivo da se radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo i predmet postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je povodom toga potvrdio u bitnome jednak stav kao u navedenim odlukama, a u svojoj odluci broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016..
31. Slijedom navedenog, a ukazujući i na to da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama, u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a.
32. Slijedom navedenog nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
33. Ustavni sud RH je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
34. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku EU br. C-81/19, valja reći da se radi o presudi koja se donesena po zahtjevu za prethodnu odluku, a koja govori o tome da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Međutim, to ne znači da postoji zapreka da sudovi u RH temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, a što je učinjeno u kolektivnom sporu. Osim navedenog treba imati u vidu i presudu suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.
35. Slijedom navedenog sud smatra da su odredbe čl. 2. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništave ugovorne odredbe.
36. Nadalje, ništavost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
37. Sud je izvršio uvid u pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br:
Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. točka I. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da su tuženi, među kojima je i ovdje tuženi, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( list spisa 2 ).
38. Sud smatra da se utvrđenja u naprijed navedenim odlukama mogu primijeniti u ovom postupku, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 3142/2018-2 od dana 19.03.2019.g. navodi da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak u smjeru ništavosti ugovornih odredaba koje neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.
39. Stoga ništavost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj, kao prosječni potrošač, ne treba posebno dokazivati u ovom postupku.
40. Temeljem naprijed navedenog sud je utvrdio da su sporne odredbe, koje su sadržavali ugovori koje su stranke sklopile, proglašene ništavima u naprijed citiranim sudskim odlukama, te nije bilo potrebno ponovo raspravljati o njihovoj poštenosti, odnosno valjanosti.
41. U odnosu na primjenu Zakona o zaštiti potrošača sud je utvrdio da tužena nije dokazala valjan razlog za jednostranu izmjenu odredbe o kamatnoj stopi te tužitelj ima pravo na zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.
42. Sud je utvrdio da naprijed navedenim navodima tuženi nije valjano osporio osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva.
43. Temeljem naprijed navedenog utvrđeno je da valutna klauzula CHF nije valjano ugovorena što je utvrđeno kolektivnom presudom i radi se o presuđenoj stvari.
44. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništavnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO-a. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju te je utvrdio da je visina ulazne naknade iznosila 929,61 euro i 531,21 euro.
45. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništave odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja predmetne ulazne naknade pa do isplate.
46. Obzirom na navedeno sud je na taj iznos dosudio tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od 929,61 eura od 24. travnja 2008. i na iznos od 531,21 eura od 08. svibnja 2008. pa do isplate.
47. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), i to za razdoblje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. temeljem odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05), a od 01.01.2023. pa do isplate temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).
48.Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci.
49. Člankom. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.
50. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , te su tužitelju sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika priznati troškovi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe, sastav podneska od 29.04.2024. i 12.11.2024., pristup ročištu 26.03.2025. i 07.05.2025., 5 x 200,00 eura, što ukupno iznosi 1.000,00 eura uvećano za pdv 25% u iznosu od 250,00 eura, odnosno sveukupno 1.250,00 eura.
51. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 25. lipnja 2025. pa do isplate.
52. Slijedom navedenog odlučeno je o troškovima postupka na način kako je navedeno pod točkom IV. izreke.
U Jastrebarskom, 25. lipnja 2025.
Sudac:
Silvana Godrijan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovog otpravka, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, a o kojoj će odlučiti Županijski sud.
Dostaviti:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
