Poslovni broj: Gž-1948/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Rubić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivi Juričku, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-263/23 od 7. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-263/23 od 7. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od ukupno 59.609,84 Eur / 449.130,34 Kn, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

− 42,79 Eur / 322,42 Kn, teku od 1.11.2006. god.,

− 32,72 Eur / 246,56 Kn, teku od 1.12.2006. god.,

− 32,72 Eur / 246,56 Kn, teku od 1.1.2007. god.,

− 26,07 Eur / 196,45 Kn, teku od 1.2.2007. god.,

− 29,49 Eur / 222,18 Kn, teku od 1.3.2007. god.,

− 28,24 Eur / 212,75 Kn, teku od 1.4.2007. god.,

− 0,55 Eur / 4,15 Kn, teku od 1.5.2007. god.,

− 7,56 Eur / 56,98 Kn, teku od 1.7.2007. god.,

− 7,56 Eur / 56,98 Kn, teku od 1.8.2007. god.,

− 18,44 Eur / 138,93 Kn, teku od 1.9.2007. god.,

− 44,01 Eur / 331,61 Kn, teku od 1.10.2007. god.,

− 52,79 Eur / 397,76 Kn, teku od 1.11.2007. god.,

− 52,79 Eur / 397,76 Kn, teku od 1.12.2007. god.,

− 52,79 Eur / 397,76 Kn, teku od 1.1.2008. god.,

− 67,92 Eur / 511,77 Kn, teku od 1.2.2008. god.,

− 76,89 Eur / 579,33 Kn, teku od 1.3.2008. god.,

− 115,73 Eur / 871,95 Kn, teku od 1.4.2008. god.,

− 128,20 Eur / 965,94 Kn, teku od 1.5.2008. god.,

− 121,19 Eur / 913,09 Kn, teku od 1.6.2008. god.,

− 115,11 Eur / 867,33 Kn, teku od 1.7.2008. god.,

− 129,94 Eur / 979,04 Kn, teku od 1.8.2008. god.,

− 136,38 Eur / 1.027,58 Kn, teku od 1.9.2008. god.,

− 181,99 Eur / 1.371,19 Kn, teku od 1.10.2008. god.,

− 205,81 Eur / 1.550,70 Kn, teku od 1.11.2008. god.,

− 332,28 Eur / 2.503,58 Kn, teku od 1.12.2008. god.,

− 390,46 Eur / 2.941,95 Kn, teku od 1.1.2009. god.,

− 412,33 Eur / 3.106,72 Kn, teku od 1.2.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.3.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.4.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.5.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.6.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.7.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.8.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.9.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.10.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.11.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.12.2009. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.1.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.2.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.3.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.4.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.5.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.6.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.7.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.8.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.9.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.10.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.11.2010. god.,

− 473,57 Eur / 3.568,14 Kn, teku od 1.12.2010. god.,

− 448,22 Eur / 3.377,08 Kn, teku od 1.1.2011. god.,

− 448,22 Eur / 3.377,08 Kn, teku od 1.2.2011. god.,

− 448,22 Eur / 3.377,08 Kn, teku od 1.3.2011. god.,

− 448,22 Eur / 3.377,08 Kn, teku od 1.4.2011. god.,

− 448,22 Eur / 3.377,08 Kn, teku od 1.5.2011. god.,

− 448,22 Eur / 3.377,08 Kn, teku od 1.6.2011. god.,

− 503,26 Eur / 3.791,84 Kn, teku od 1.7.2011. god.,

− 43.155,88 Eur / 325.157,99 Kn, teku od 12.7.2011. god., sve do isplate, s tim da za razdoblje do 31.prosinca 2007.god., kamate teku po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, dok za razdoblje od 01.siječnja 2008. godine pa do isplate, kamate teku po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate, kamate teku po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.326,84 Eur / 77.807,60 Kn."

2. Protiv te odluke stranke su podnijele žalbe.

3. Tužitelj pobija prvostupanjsku odluku u rješenju o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana odluka preinači i tužitelju dosudi sav zatraženi parnični trošak uvećan za troškove žalbenog postupka.

4. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, te je zatražio trošak žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11) ZPP, na koju stranke izrijekom upućuju, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

8. Nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6) ZPP na koju se u žalbi poziva tuženik zbog razloga koji slijede u obrazloženju ove presude.

9. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa kredita po ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile 7. lipnja 2006., do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke.

11. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu, da je ugovorom o kreditu tuženik, odnosno njegov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d., kao kreditor, korisniku kredita, ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 241.500,00 švicarskih franaka (CHF), na rok otplate kredita od 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, s promjenjivom kamatnom stopom od 3,99% godišnje

12. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom tih odredbi neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

13. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

14. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03).

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima anuiteta koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koje bi plaćao da je kamatna stopa do kraja utuženog razdoblja bila 3,99%, te iz iz razlike između tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 449.130,34 kune, što odgovara iznosu od 59.609,84 eura.

16. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 - nastavku ZZP/14), odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 19/22 - u nastavku ZZP/22.), te članka 502.c ZPP.

17. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

18. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

19. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja ovog postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

20. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 70/19 - u nastavku ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, ali do zaključenja prethodnog postupka pred prvostupanjskim sudom, bez opravdanog razloga (članak 299. ZPP), nije na tu okolnost predložio svjedoka TĆ, na čijem saslušanju ustraje u žalbi, a također do zaključenja prethodnog postupka nije ni tvrdio, pa slijedom toga ni predložio dokaze, da se o spornim odredbama predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, odnosno da bi tužitelj kao potrošač imao bilo kakav utjecaj na sadržaj predmetnog ugovora koji je nesporno bio unaprijed pripremljen na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu tuženika. Stoga pravilno sud prvog stupnja po odredbi članka 299. stavka 3. ZPP nije uzeo u obzir navode tuženika iznesene nakon zaključenja pripremnog ročišta, a slijedom te činjenice nije došlo ni do povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6) ZPP na koju se tuženik u žalbi poziva.

21. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika koji je ovjerio predmetni ugovor jer je za provođenja testa nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi mjerodavna faza prije nego se tužitelj odlučio na sklapanje ugovora. Na tuženiku je teret dokaza kako su tužitelju sporne ugovorne odredbe bile jasne i kako je tužitelj o istima imao mogućnost pregovaranja, a te činjenice tuženik u ovom postupku nije dokazao.

22. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, jer je te iznose platio bez pravne osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO).

23. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

24. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

25. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, 7. lipnja 2019., tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kao i u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 7. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

26. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva se nesavjesnost kreditne institucije.

27. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat pretplate po osnovu rasta kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i povećanje tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

29. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na članku 154. stavku 1. ZPP, a obračun troška tuženik žalbom ne pobija.

30. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno prvostupanjski sud nije priznao tužitelju trošak nastao angažiranjem odvjetnika za sastav podnesaka od 3. svibnja 2021., 25. svibnja 2021. i 24. prosinca 2021. jer obzirom na sadržaj tih podnesaka i rezultate ovog postupka taj trošak nije bio potreban u smislu članka 155. stavka 1. ZPP.

31. Kako stranke nisu uspjele sa žalbama to im nije priznat zatraženi trošak žalbenog postupka.

32. Slijedom svega navedenog, dakle, trebalo je žalbe stranaka odbiti kao neosnovane pozivom na odredbu članka 368. ZPP i potvrditi pobijanu odluku, pa je presuđeno kao u izreci.

Split, 25. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić